Irena Vrkljan (75), čuvena hrvatska pjesnikinja, prevoditeljica i spisateljica, najpoznatija po inauguriranju ispovjedne ženske proze"Ne mogu pisati izolirana u zrakopraznom prostoru. Moram znati gdje se nalazi svijet, a gdje se nalazim ja. Zato gledam što se događa oko mene, kako nastaju i nestaju novi globalni trendovi, što uzrokuju društvene promjene, pitam se što me čeka, a što me ne čeka. No, ne zanima me politička nego osjećanje razina svijeta", rekla je Irena Vrkljan (75), čuvena hrvatska pjesnikinja, prevoditeljica i spisateljica, najpoznatija po inauguriranju ispovjedne ženske proze, koja je potkraj prošle godine u izdanju Naklade Ljevak objavila desetu proznu knjigu "Zelene čarape". Knjiga je ispovjednog, biografskog karaktera, ima podnaslov "Tri zemljopisne karte", a u njoj opisuje živote tri žene - Ane, Tereze i Vande, njihove odnose s majkama, njihovo sazrijevanje i potrebu za oslobađanjem iz zadanog građanskog života. U tome im pomažu otrovno zelene čarape koje su se pretvorile u odjevni simbol protesta i iskoraka iz uhodane kolotečine. Na kraju, autorica sabire živote svojih junakinja i zaključuje da su "vremena zelenih čarapa izgleda zauvijek prošla, ali su ostala nezaboravna".
Irena Vrkljan je do 1984. godine objavila desetak zbirki poezije, no tek je s ispovjednom prozom "Svila, škare" postala poznata široj javnosti. Ta je proza ocijenjena kao važna inovacija u hrvatskoj književnosti i ohrabrila je ostale žene, kako kaže sama spisateljica, da počnu pisati. Kasnije je objavila proze "Marina ili o biografiji", "Dora, ove jeseni", ratnu "Pred crvenim zidom", jedini krimić "Posljednje putovanje za Beč", izvorno pisan na njemačkom jeziku... Uz prozu, sa suprugom Bennom Meyerom-Wehleckom, poznatim njemačkim piscem, autorom "Zagrebačkih bilježnica", piše scenarije za radijske i televizijske drame. Živi u Berlinu već 40 godina.
Uz prijevod njezine prve proze "Svila, škare" na engleski jezik i objavljivanje knjige u SAD-u, veže se jedna zanimljiva anegdota: javio se neki oduševljeni čitatelj iz Amerike i rekao joj da je ona najbolja književnica iz istočne Europe i da piše kao anđeo. Kasnije su se Ireni Vrkljan javljali mnogi čitatelji, između ostalog i studentice, koje su joj poručivale da ne mijenja svoj stil pisanja i neka ostane takva kakva jest. Danas, nakon desete proze "Zelene čarape" o njoj pišu ozbiljne magistarske i doktorske radnje, a ona je, zabunom ili namjerno, kao simptom odnosa prema ženskom pismu, prešućena u Leksikonu hrvatske književnosti, koji je svojedobno objavio Naprijed.

NACIONAL: U posljednjoj knjizi "Zelene čarape" pišete o sudbinama triju žena i njihovih majki, o odnosu djece i roditelja. Majke su same i depresivne, a očevi daleki i nepristupačni. Je li to vaše osobno iskustvo?

- Ne, pišući o sudbinama tih žena nisam bila inspirirana osobnom biografijom. Moje je djetinjstvo bilo sretno, a moj se otac ponašao upravo obrnuto: bio je vrlo angažiran, čitao mi je priče i poeziju i često smo diskutirali o mnogim problemima. Moja je majka bila pomalo depresivna, ali ne kao majke opisane u knjizi tako da nisam opisala vlastiti život nego slučajeve prijatelja i poznanika, koji su mi prepričavali svoje sudbine. Saznala sam da su mnogi od njih imali teške odnose s roditeljima, bez puno emocija i bliskosti, a neki su bili i zlostavljani. Učinilo mi se važnim da se to opiše i objavi. No, ja sam kasnije rekla "doviđenja građanskom načinu životu" što sam i opisala u svojoj prvoj prozi "Svila, škare". Naime, kad je počeo rat i kad su se rodile moje deset godina mlađe sestre blizanke, brak roditelja je zbog cjelokupne situacije došao u krizu i oni više nisu znali ni koju školu pohađam. Preselili su se u Opatiju, a ja sam sa 17 godina ostala sama u Zagrebu. Živjela sam kao podstanarka, a odmah nakon što sam maturirala počela sam raditi. Život se naglo izmijenio, a i moj pogled na njega.

NACIONAL: U pripovijesti o Vandi govorite o tome kako Zapadu nisu zanimljivi umjetnici koji dolaze iz sličnih, građanskih sredina nego se traži egzotika. Kako ste se vi uspjeli nametnuti Zapadu?

- Ja sam se prvo nametnula u Hrvatskoj, a tek poslije je uspjeh uslijedio i na Zapadu. Moja proza "Svila, škare", objavljena 1984., zaintrigirala je i čitateljice i kritičare, a ubrzo je uslijedio trend ženske proze. Moje pisanje se poklopilo s duhom vremena. Danas je situacija drukčija, nitko ne čita više ni klasike ženskog pisma poput Simone de Beauvoir, kao da osviještena, ženska literatura nikad nije ni postojala. Chic lit to ne može zamijeniti. Danas se traže folklor i egzotika. To sam osjetila i na vlastitoj koži još za vrijeme stipendije u SAD-u. Oni su se jako iznenadili kad su vidjeli da se nisam pojavila u opancima! Kao da je tada njihovo zanimanje za mene malo splasnulo, bez obzira na to što nisu znali gdje su Zagreb i Hrvatska. To sam osjetila i u Njemačkoj, a slična iskustva su imali i mnogi moji znanci, koji su pobjegli iz Čilea pred Pinochetovom diktaturom. Njemačka srednja klasa, djeca liječnika ili pravnika, znači, urbani i obrazovani čitatelji, žele čitati o egzotičnim sudbinama, bez obzira dolazile one iz Hrvatske ili Latinske Amerike. Postoji cijeli kontejner knjiga iz Latinske Amerike, koje se proizvode specijalno za zapadno tržište. Mislim da je s tim trendom povezan i uspjeh filmova Emira Kusturice. Mene to jako živcira, ali pretpostavljam da će i taj trend proći, kao i mnogi do sada.

NACIONAL: Vaša ispovjedna proza "Svila, škare" proglašena je jednom od najvećih inovacija u hrvatskoj književnosti, jer ste otvorili posve nove teme, primjerice, građanski odgoj djevojaka. Je li život u Berlinu bio presudan za takav tip proze?

- Žene moje generacije pisale su poeziju, pa tako i ja, a ne prozu, jer im je to bilo bliže i prihvatljivije. Čak je i Vesna Krmpotić prozu počela pisati kasnije. U to doba socijalizma nije bilo ženske ispovjedne proze, čak niti literature koja je opisivala obiteljske probleme, odrastanje i sazrijevanje djevojaka, te njihovo oslobađanje od građanskih okova i normi. Te teme nije bilo u hrvatskoj literaturi. Ja sam tada već godinama živjela u Berlinu i ta mi je prostorna i kulturna distanca omogućila da sebe sagledam iz druge perspektive. Osim toga, tada sam puno čitala radove Virginije Wolf, koju obožavam, a cijela Europa je brujala o feminizmu i o emancipaciji. No, to me nije toliko zaokupilo. Zanimao me pogled unatrag, evociranje sjećanja i oživljavanje dragih ljudi na papiru. Kad danas razmišljam o svojim proznim počecima, čini mi se da je za moju tematsku orijentaciju bila presudna ta geografska distanca, taj pogled na moju prošlost iz Berlina, grada udaljenog dvije tisuće kilometara od Zagreba. Pitanje je da li bih pisala upravo tim ispovjednim tonom da sam ostala u Zagrebu i živjela okružena prijateljima. Možda mi tada nitko od njih ne bi nedostajao pa ne bi bilo razloga za pripovijesti o mom životu. Iako su tema i ton mog pisanja u to vrijeme mogli biti pomalo rizični, nisam se bojala negativnih reakcija, jer sam o svojoj prošlosti pisala s puno ljubavi o, a ne iz kritičkog rakursa. Knjigu je još u rukopisu pročitao Zvonimir Golob, s kojim sam u tandemu prevela 30 romana s njemačkog jezika, rekavši mi da u njoj nema problematičnih mjesta i da se nitko ne može uvrijediti.

NACIONAL: Zanimaju li još čitatelje na Zapadu teme o životu iza Željezne zavjese, primjerice, sudbine ljudi iz tranzicijskih zemalja ili bivšeg Sovjetskog Saveza?

- Njemački se čitatelji trenutačno najviše zanimaju za sve što se događalo u bivšem DDR-u. Nekad su se tražili disidentski pisci, a danas oni koji su proveli djetinjstvo i mladost u DDR-u i koji mogu iz prve ruke ispričati kakav je bio život u krutom socijalizmu iza zavjese. Zatim se jako čita biografski materijal iz Drugog svjetskog rata; postoji čitava plejada kćeri i unuka ratnih zločinaca koje pišu o svojim očevima i djedovina nacistima. Zanimljivi su im i događaji između 1950. i 1959. godine, o kojima se u javnosti ne zna puno. Moj kolega s akademije napravio je dokumentarac o svom djedu koji je bio šef Gestapa u Varšavi što je bila obiteljska tajna. Film je izazvao veliku buru, a njega je obitelj skoro izopćila. Jedna poznanica je objelodanila istinu o svom ocu, šefu Gestapa u Beogradu, koji je završio, navodno nepravedno, u zatvoru u DDR-u. Ona je istražila njegovu sudbinu, a obitelj je s njom prekinula kontakt. Znači, Nijemci otkrivaju tamnu stranu svoje prošlosti. Dobro prolaze i ispovijedi silovanih ili zlostavljanih žena. Traži se i Dan Brown i Harry Potter. Zapravo, puno se više čita memoaristika nego lijepa književnost. Hrvatski autori već godinama imaju dobru recepciju na njemačkom tržištu, primjerice, Zoran Ferić, Miljenko Jergović, Slavenka Drakulić i Dubravka Ugrešić. No, to uključuje i političku dimenziju; Nijemci vole čitati knjige s političkom pozadinom pa je tako trenutno jako popularan turski pisac Orhan Pamuk.

NACIONAL: Vlada li i u Njemačkoj trend spektakala i senzacija, osobito u kulturi?

- Apsolutno! Živimo vrijeme "eventa", sve mora biti "event", ne postoji više ništa tiho, sve mora biti gromoglasno. Čini mi se da se više ne čitaju ni pisci poput Franza Kafke, no sigurna sam da će se i to ubrzo promijeniti, jer je nemoguće iz dana u dan nadglasavati prethodni spektakl. Prijatelji iz Amerike mi kažu da se kod njih ponovno vratilo veliko zanimanje za poeziju. Svi pišu i čitaju pjesme. U Njemačkoj je pet godina trajala pomama za Big Brotherom, a danas ga više nitko ne gleda. Reality show je out! To se danas smatra potrošenom stvari, a tzv. junaci su uronili u anonimnost i nitko ih se više ne sjeća. Što je nešto glasnije, to brže pada i prolazi, zar ne?

NACIONAL: Spomenuli ste poeziju. U pedesetima bili ste aktivna sudionica tada vrlo živog zagrebačkog kulturnog života, primjerice, čitali ste u ateljeu Ivana Picelja svoju poeziju natopljenu nadrealizmom. Kako pamtite to razdoblje?

- To je bilo vrlo politizirano vrijeme, a poezija nije bila toliko kontrolirana kao što su bili proza, ili radio i televizija. Poezija je bila naša niša za nadrealizam, za slobodnije mišljenje, za otpor, iako su i nas okupljene oko časopisa Krugovi napadali. Primjerice, Ervin Šinko nas je napao što smo u jednom broju preveli francuskog pjesnika Jacquesa Préverta. To je proglašeno velikim grijehom, iako je Prévert bio pučki pjesnik. Ni slikari konstruktivisti nisu baš mogli izlagati. Ta čitanja poezije nisu imala velikog odjeka, zbirke su imale male tiraže, ali smo mi poput Cvetajeve i Ahmatove vjerovali da je poezija važna; nama su ta druženja bila jako važna, jer smo bili opozicija socrealizmu.

NACIONAL: U to ste se vrijeme intenzivno družili sa slikarima kao što su Miljenko Stančić, a bili ste čest gost na druženjima u ateljeu Ede Murtića. Otkuda potječe vaša ljubav prema slikarstvu?

- Kod kuće smo imali puno kvalitetnih slika, jer je tata bio strastveni kolekcionar i poznavao je neke austrijske slikare, primjerice, bio je prijatelj sa Sirovyjem. Odrasli smo okruženi umjetninama, a moja sestra kustosica Nada Križić-Vrkljan kasnije je organizirala Sirovyjevu izložbu. A ja sam htjela studirati slikarstvo, koje neizmjerno volim, ali nismo imali dovoljno novca jer mi se u to doba činilo da moram imati atelje, pa kupovati boje i platna što bi poskupjelo troškove studija. Tako sam upisala arheologiju. Sa slikarima sam se oduvijek družila, čak više nego s piscima. I danas u Berlinu pratim događaje na likovnoj sceni, doduše, ne tako intenzivno kao nekad. Kulturni život Berlina danas je više orijentiran prema mlađoj publici, a prednjače pop i techno koncerti. Zapravo, u Berlinu se jako promijenio profil kulturnog života. Nekad je bilo sve intenzivnije, a danas muzeji nemaju dovoljno novca i rjeđe organiziraju izložbe novijih autora. Berlin je danas siromašan grad.

NACIONAL: Kako ste upoznali Belu i Miroslava Krležu?

- Radila sam Krležin film "Agramerska kantilena" o njegovom djetinjstvu u Agramu, a zatim sam za televiziju snimala portret Bele Krleže. Tako sam često posjećivala njihov dom na Gvozdu gdje sam s Belom birala njezine fotografije, a Krleža je uvijek bio prisutan i sve ga je zanimalo. Razgovarali smo o mnogim stvarima, a on me je zvao poetesa što je mene ljutilo. Bio je jako zgodan, Bela je sa strašću pričala o događajima iz kazališta, a ponekad je svratio i Miljenko Stančić. Bila su to lijepa druženja.

NACIONAL: Zašto ste 1966. godine napustili Zagreb u kojem ste se već bili etablirali i otišli u Berlin?

- Radila sam televizijske scenarije za portrete umjetnika pune četiri godine i nakon više od 60 filmova počela sam osjećati umor. Imala sam normu jedan film tjedno, a svaki je put trebalo izmisliti nešto novo. Htjela sam raditi kompletne filmove, znači, i scenarij i režiju, i otišla sam studirati režiju na berlinsku Akademiju za film i kazalište. To je putovanje bilo tjeskobno, moja prtljaga skromna - samo jedan kovčeg u kojem sam nosilo Stančićevo platno, Kafkin dnevnik i par dragih sitnica, te plan grada. Nisam namjeravala ostati nego završiti studij i zatim se vratiti u Zagreb, no tada sam upoznala svog sadašnjeg supruga Benna Meyera-Wehlecka, suvremenog njemačkog pisca, i – ostala u Berlinu, evo, gotovo 40 godina. On je prvi čitatelj mojih knjiga, a godinama smo zajedno pisali televizijske i radio drame, no u posljednje vrijeme puno manje jer se trenutno literarna radio drama, kao i lijepa književnost, manje traži. Na radiju su najtraženiji fičeri i obrade poznatih romana, a na televiziji krimići i ljubavne tele novele, koje smo preuzeli od Latinske Amerike. Mi to ne želimo pisati.

NACIONAL: Kako je nastala njegova knjiga "Zagrebačke bilježnice", koja je prevedena i u Hrvatskoj?

- Benno jako voli Zagreb i naše ljude, tu se osjeća vrlo ugodno, vjerojatno zato što je on skroman čovjek, koji bježi od spektakala i reflektora. Volio je i kuću u kojoj je stanovala moja obitelj, to je za njega bio i ostao poseban mikrokozmos. Sviđa mu se naš mentalitet, toplina i neposrednost ljudi, primjerice, razgovori u pekari ili ispijanje kave kod izdavača. Svake godine dolazimo u Zagreb i tu ostanemo nekoliko mjeseci, sve do ljeta, a onda se vraćamo u Berlin jer mi sunce škodi. Puno smo putovali po jadranskim otocima, a on je ta iskustva pretočio u "Zagrebačke bilježnice".

NACIONAL: Pišete na dva jezika - hrvatskom i njemačkom, živite u dva grada - Berlinu i Zagrebu, imate dvije domovine - Njemačku i Hrvatsku. Kako se ta dualnost identiteta, jezika, gradova i zemalja odražava na vaš život?

- Dvostrukost nije laka, ali može biti poticajna. Uglavnom pišem na hrvatskom, iako sam svoj jedini krimić "Posljednje putovanje za Beč", izvorno napisala na njemačkom. Svoju prozu sama prevodim što je velika prednost. Znači, ta rascijepljenost između dva jezika, grada i države, koju osjećam u svom životu već 40 godina, bila je za moje pisanje jako plodna. Život u Berlinu, drukčije priče koje su me okruživale, susreti s posve različitim ljudima i osobito dostupnost najraznovrsnije literature, biografske, filozofske, povijesne i političke, koju zasigurno ne bih pronašla u Zagrebu, ponukali su me da pišem i odredili moj stil i teme. Zatim, na mene je utjecao i život s piscem – moj suprug Benno također piše, no različito od mene. On promatra život mirnije i mudrije, a ja sam puno nestrpljivija. Naš je život dug, neprekidan razgovor o svijetu, o nama, o umjetnosti. Što se tiče Njemačke kao druge domovine, ovdje se nikad nisam osjećala kao kod kuće, usprkos tome što dobro govorim njemački jezik i što mi je to u Berlinu bila velika prednost. Moj je problem možda bio u tome što sam u Njemačku došla tek s 36 godina i s već formiranom biografijom. U toj dobi i s tim iskustvom nije se lako preseliti u drugu zemlju u kojoj vlada druga duhovna klima, drugi mentaliteti i način komunikacije. Zato mi je bilo jako važno da svake godine provedem nekoliko mjeseci u Zagrebu što ni meni ni Bennu kao slobodnjacima nije bilo teško.

NACIONAL: Što se promijenilo u Berlinu u tridesetak godina koliko živite u tom gradu, osobito nakon pada Berlinskog zida?

- U grad je stiglo na tisuće ljude iz bivšeg Istočnog Berlina, koji su sa sobom donijeli svoje siromaštvo tako da se danas snažno osjeća sraz Istoka i Zapada, odnosno, bogatstva i siromaštva. Vlada velika kriza, svaki drugi dućan u našoj ulici je zatvoren, ljudi su nervozni i depresivni, malo troše i maksimalno štede jer im budućnost izgleda neizvjesnom. Kapital je fokusiran u rukama nekolicine moćnika, privatni graditelji podižu lijepe zgrade, a čak 350 tisuća stanovnika živi od socijalne pomoći. Berlin ima dug od 70 milijardi eura. Loše stoji i školstvo: istraživanje Europske unije, kojim se provjeravalo znanje, pokazalo je da su berlinski petnaestogodišnjaci prilično neobrazovani. Zaključilo se da je to posljedica loše integracije, primjerice, turskih ili inih obitelji u njemačko društvo. Sad se pripremaju razni integracijski programi, ali za njihovu provedbu nema novca. Otvaraju se privatni fakulteti, no užasno su skupi, primjerice, jedna godina na novom, elitnom menadžerskom fakultetu stoji čak 19 tisuća eura. To pak znači da djeca iz siromašnijih obitelji više neće imati nikakve šanse za bolje obrazovanje.

NACIONAL: Hoće li vas ta kriza natjerati da se vratite u Zagreb?

- Prije kulturna nego financijska kriza. Prigodom prošlogodišnjeg posjeta Zagrebu stekla sam dojam da grad ima puno intenzivniji kulturni život nego Berlin, barem što se tiče one ponude koja nas zanima.

NACIONAL: Koje nove izdavačke projekte pripremate?

- Ponudit ću izdavaču svoj stari dnevnik i novi roman "Sestra kao iza stakla", koji upravo pišem. Taj sam dnevnik pisala od 1957. do 1966. godine u Zagrebu, sve do odlaska u Berlin, a pronašla sam ga prigodom zadnjeg posjeta Zagrebu. U njemu sam opisala i svoj rad na televiziji, druženja s umjetnicima, vrijeme provedeno na stipendiji u Americi, knjige koje smo čitali, razgovore koje smo vodili. U njemu je Miljenko Stančić i mnogi drugi zanimljivi ljudi o kojima se danas malo zna. Roman "Sestra kao iza stakla" želim završiti do našeg dolaska u Zagreb. To je priča o dvije sestre, koje su mlađe od mene, i o njihovu nekonkurentskom odnosu, punom topline i ljubavi. Zapravo, to je utopijski roman, jer su takvi odnosi između braće i sestara u realnom životu vrlo rijetki. Ni ovaj puta nisam koristila svoj slučaj kao inspiraciju, pisala sam o izmišljenim osobama.

NACIONAL: Na prošlogodišnjem sajmu knjiga u Puli nazvali su vas slavenskom Virginiom Wolf. Umjetnici uglavnom ne vole usporedbe s drugima. Kako ste vi to prihvatili – kao kompliment ili vam nije bilo drago?

- Jako volim Virginiju Wolf, osobito njezine dnevnike. Ona je fantastična spisateljica, a u mojem je životu zauzela posebno mjesto, no nitko ne voli takve usporedbe. Osim toga, mi smo drukčije – ona je bila depresivna, melankolična... Vjerojatno se pod time mislilo na žensko pismo kao naš zajednički nazivnik. Naime, s knjigom "Svila, škare" probila sam led sa ženskim pismom i intimnim temama o građanskom odgoju što je kasnije ohrabrilo druge žene da počnu pisati.

IRENA VRKLJAN

Biografija
Rođena 1930. u Beogradu

1941. dolazi u Zagreb gdje je maturirala i diplomirala arheologiju na Filozofskom fakultetu
1954. "Krik je samo tišina", prva od desetak zbirki poezije; sa Zvonimirom Golobom prevela 30 romana s njemačkog jezika
1966. dobiva njemačku stipendiju DAAD za poeziju i upisuje Akademiju za film i televiziju u Zapadnom Berlinu
1969. diplomirala u Berlinu
1972. udala se za pisca Benna Meyera-Wehlacka s kojim piše televizijske i radijske drame; za režiju njihove drame "Sunce stranog neba" Zvonimir Bajsić dobio je 1977. nagradu za režiju
1982. "U koži moje sestre", nagrada Tin Ujević
1984. "Svila, škare", nagrada Ksaver Šandor Gjalski
1986. "Marina ili o biografiji", nagrada Ivan Goran Kovačić
1988. "Berlinski rukopis"
1991. "Dora, ove jeseni"
1994. "Pred crvenim zidom"
2000. "Posljednje putovanje za Beč"; nagrada HAZU
2002. "Smrt dolazi sa suncem"
2003. "Pisma mladoj ženi"
2004. "Naše ljubavi, naše bolesti"
2005. "Zelene čarape"