Objavljeno u Nacionalu br. 535, 2006-02-13

Autor: Dean Sinovčić

KAPETAN ALBE NA NOGAMA

'Liječnici nisu dali supruzi da plače'

Matej Mamić (31), kapetan najboljeg njemačkog košarkaškog kluba Albe iz Berlina, nakon dramatične ozljede na terenu, poslije koje su mu liječnici predviđali da će ostati paraliziran, oporavio se i vraća se košarci

Mamića je na utakmici protiv Triera prilikom jednog naoko laganog bacanja lopte u koš blokirao igrač protivničke momčadi, pri čemu je on nezgodno pao i potiljkom udario u parket.Mamića je na utakmici protiv Triera prilikom jednog naoko laganog bacanja lopte u koš blokirao igrač protivničke momčadi, pri čemu je on nezgodno pao i potiljkom udario u parket.“Želim igrati košarku. U ovom trenutku vraćam se u normalan život. Mislim da ću za mjesec dana, kada mi se vrati sva koordinacija i motorika, početi s treninzima kojima će biti cilj vraćanje košarci. Isprva sam rekao da bih se želio vratiti u ovosezonskom doigravanju njemačke lige, ali to je prebrzo. Neću se vratiti ako nisam sto posto spreman, no nadam se da ću u listopadu biti spreman za novu sezonu.” Tako sada govori Matej Mamić, 31-godišnji košarkaš i kapetan Albe iz Berlina i hrvatski reprezentativac koji se 26. studenoga 2005. teško ozlijedio na utakmici, nakon čega su i njemački liječnici mislili kako će ostati paraliziran od vrata nadolje. Mamića je na utakmici protiv Triera prilikom jednog naoko laganog bacanja lopte u koš blokirao igrač protivničke momčadi, pri čemu je on nezgodno pao i potiljkom udario u parket. U tom trenutku ništa nije osjećao i mislio je da je njegova košarkaška karijera gotova, ali nakon dva i pol mjeseca oporavio se i sada vjeruje da će ponovo igrati profesionalnu košarku. Oporavak teče toliko dobro da su mu njemački liječnici odobrili da ovaj tjedan boravi u Splitu.

“U ovom trenutku moje trčanje nije savršeno, ali je na 90 posto od savršenog. Moja lijeva noga još nije u potpunosti koordinirana. Isto je i s pokretima lijeve ruke kojom se mogu služiti u svakodnevnom životu, ali ne i u vrhunskom sportu. Kada to koordiniram, počet ću raditi na agilnosti, brzini, svemu što je potrebno da bih se vratio sportu. Osim toga, s obzirom na to da sam stradao u doskoku, poremećena mi je ravnoteža. Trenirao sam vraćanje balansa tako što sam stajao na jednoj nozi, a oko mene su na četiri strane bili zvučnici; ako bih se nagnuo na jednu stranu, taj bi se zvučnik odmah oglasio”, opisao je Mamić s kojim smo se proteklog vikenda, prije njegova puta u Split, sastali u Berlinu. Razgovoru je prisustvovala i njegova supruga Veronika, s kojom ima troje djece, devetogodišnju Mateju, šestogodišnju Antoniju i 18-mjesečnog sina Brunu. Na sve suprugove najave kako će se vratiti igranju košarke ona se mrštila te nam otvoreno rekla: “Ne želim da se vrati košarci. Rekla sam mu, dao Bog da dođe do toga da se trebaš vratiti košarci, ali što se mene tiče, ti se na parket kao igrač više ne moraš vratiti.”

Matej Mamić svaki dan ide na terapiju koja traje od 9.30 do 15 sati u bolnici što se nalazi u istočnom Berlinu i za koju kaže da je najbolja u Europi za ozljede poput njegove. “U 9.30 imam ergoterapiju koja je usredotočena na ruke. U početku mi je ona trebala pomoći da počnem micati prstima jer nisam mogao primiti čak ni nož i vilicu u ruke. Sve sam to morao učiti. Znao sam što moram napraviti, ali nisam mogao. Sada vježbam s loptama različite veličine, od teniske do košarkaške i medicinske. Od 10.15 do 11.45 sati odlazim na fitness koji se bazira na koordinaciji, vožnji biciklom, na jako brzom hodanju na traci, nakon čega slijedi step, a nedavno sam počeo i lagano trčati. Polako prelazim na pravi fitness program. Ne smijem brzo nabiti snagu kako ne bih izgubio koordinaciju i motoriku. Nakon toga dolazi mi prvi fizioterapeut koji se bavi sportskom terapijom. Zatim imam stanku za ručak; jedem u bolnici kako ne bih trebao odlaziti kući. U 13.30 sati dolazi drugi fizioterapeut koji provodi nešto lakšu terapiju, a u 14.30 plivam pola sata u bazenu. Dopušteno mi je plivati samo leđnim stilom i u ovom trenutku na tom 17-metarskom bazenu mogu se 40 puta okrenuti”, opisao je Mamić svoj dan na terapiji. Sve to Mamić govori s velikim osmijehom na licu jer zna da se izvukao iz golemih problema. Dapače, one večeri kada se ozlijedio i nakon što je doveden u bolnicu, njegovoj supruzi liječnik je na pitanje hoće li Matej ponovno hodati odgovorio: “Teško da će se to dogoditi.” Ona je tog trenutka pala u nesvijest, a probudila se s maskom za kisik na licu. S druge strane, optimistični Mamić mislio je da će već sutradan prohodati jer je čuo kako liječnici govore da se možda radi o šoku iz kojeg će se brzo oporaviti. Međutim, nije bila riječ o šoku nego o opasnoj ozljedi.

“Kada sam ostao ležati na terenu, liječnici su dotrčali, a ja sam im odmah rekao gdje me boli i što ne mogu micati. Činilo mi se da mi je u vratu nešto kvrcnulo, ali na sreću ništa nije puknulo. Imao sam hematom na vratu, duž leđne moždine, ali sada njega gotovo da nema. Leđna moždina mi normalno funkcionira”, kaže Mamić koji tvrdi da pad nije ostavio psihičkih posljedica na njemu. “Nisam imao psihičkih problema zbog te utakmice. Pogledao sam je nekoliko puta na snimci, a pad sam pogledao 50-ak puta.” Supruga je imala veće traume, osobito kada su joj liječnici rekli da ne smije zaplakati pred suprugom jer bi ga to moglo baciti u depresiju. S druge strane, Mamića je u bolnici posjetila hrvatska veleposlanica u Berlinu Vesna Cvjetković-Kurelec koja je zaplakala kada ga je vidjela, a Mamić je nakon toga rekao supruzi “pa čak je i veleposlanica zaplakala a ti ništa”, ne znajući za preporuku liječnika.

Mnogo im je pomogao klub Alba iz Berlina, najbolji njemački košarkaški klub, u kojem je Mamić počeo igrati prije godinu i pol dana, nakon karijere u Splitu, Ciboni i turskom Galatasarayu. Samo nekoliko dana prije ozljede klub je pripremao novi ugovor za Mamića, financijski ugovor njegove karijere, kojim bi ostao igrati u Albi pet godina, što pokazuje koliko ga cijene. “Alba nam je mnogo pomogla, osobito mojoj supruzi. Živjeli smo u zapadnom Berlinu, a kako je bolnica u istočnom, oni su nam našli stan deset minuta od bolnice, potpuno ga opremili i smjestili moju obitelj, iako nisu morali jer to nije pisalo u ugovoru. Istodobno su nam zadržali stari stan u koji ćemo se vratiti za dva do tri mjeseca. Ponudili su nam bejbisitericu, spremačicu, vozača, sve. U bolnici sam imao VIP uvjete, klub je sredio osiguranje za sve to”, prepričava Mamić. U bolnici ga nije svatko mogao posjetiti, postojala je lista gostiju koji su imali dopuštenje. Mediji ga nisu smjeli uznemiravati, nitko ga nije smio fotografirati osim klupskog fotografa koji je svoje fotografije dao novinama. Dok je ležao u bolnici, Mamić je shvatio koliko ga obožavaju u Njemačkoj. Primjerice, kako je svojedobno objavio da je njegov otac više od 30 godina radio u Münchenu te da je navijač Bayerna, iz tog kluba mu je poslan dres s potpisima svih igrača uz želje za brzi oporavak. List Sport Bild, koji se bavi nogometom, Michaelom Schumacherom i Borisom Beckerom, a košarka ga gotovo ne zanima, objavio je njegovu priču na naslovnici božićnog broja koji se prodao u 4,2 milijuna primjeraka. Navijači su mu svakog dana slali darove u bolnicu, košarkaši Albe igrali su u tenisicama na kojima je bilo zalijepljeno njegovo ime, brojni klubovi snimili su pozdrave svojih igrača koje su emitirali Mamiću u bolnici. Jedino se košarkaš Triera koji ga je blokirao na utakmici, nakon čega je Mamić pao, nikada nije javio. “Ne zamjeram mu. Vjerojatno je mislio da je dovoljno što se njegov klub javio pa se on ne treba javiti”, kazao je Mamić, na što je njegova supruga dodala: “Svaki put kada njegov klub igra i ja ga vidim na televiziji, sva se naježim.”

Oporavak je išao tako brzo da je Mamić trenutačno u tjelesnom stanju kakvo su liječnici predviđali tek u lipnju. “Liječnici su i danas oprezni i oni ne mogu davati izjave kakve ja dajem. Napredak se odmah vidio, bilo je nevjerojatno kako sam iz dana u dan mogao raditi neke stvari. Nitko nije vjerovao da ću nakon dva tjedna od teške ozljede napraviti dva koraka na konferenciji za novinare. Liječnici su prezadovoljni mojim napretkom. Nakon mjesec dana počeo sam hodati, a liječnici su mislili da ću prohodati nakon četiri mjeseca”, kaže Mamić. Jedino je vidljivo da je smršavio u odnosu na dane prije ozljede. “Imam problema s kilažom, izgubio sam sedam kilograma, jedan sam u međuvremenu vratio. Kada sam se ozlijedio, izgubio sam osjećaje u cijelom tijelu, sve je na meni atrofiralo. Poslije dva tjedna, nakon što sam s intenzivne njege došao u bolnički apartman i pogledao se u ogledalo, nisam vjerovao da sam to ja. Eto, toliko sam bio smršavio.” Supruga Veronika samo se smije i kaže: “Trebali ste ga vidjeti kako je hodao na početku oporavka, poput patke.”

Mamić je iz bolnice izišao 2. veljače, nakon što su ga liječnici i fizioterapeuti pomno pregledali i zaključili kako treba ići na terapiju. U sklopu pregleda morao je otići i u autoškolu kako bi instruktor vožnje potvrdio da Mamić može voziti automobil. “Liječnici su zajedno s fizioterapeutima s kojima radim zaključili da bi bilo dobro da napravim malu stanku te ću tjedan dana provesti u Splitu”, kaže Mamić koji razmišlja i o tome što će se dogoditi ako neće moći nastaviti igrati košarku. “Moj ugovor s Albom istječe s krajem sezone. U klubu su rekli da će me zbrinuti, ali možda je to bilo ishitreno s njihove strane. Tada su svi željeli stvoriti pozitivnu energiju oko mene. Uskoro ćemo sjesti i dogovoriti se o svemu. Čini mi se da ću ostati u Berlinu. Taj klub me je prepoznao i mislim da u njemu imam lijepu budućnost ne samo kao igrač nego i kao trener ili na nekoj drugoj funkciji u klubu. Taj klub je organiziran fenomenalno”, najavljuje Mamić kojem se Berlin toliko svidio da razmišlja i o kupnji stana ili kuće.

Ništa čudno, predsjednik Albe je bogataš koji je ujedno vlasnik najvećeg wellness centra u Berlinu i okolici te je Mamiću i obitelji osigurao besplatno korištenje wellnessa. Javljaju se i drugi bogati Nijemci, nedavno je od jednog vlasnika hotela u Palma de Mallorci dobio obavijest da obitelj Mamić ima besplatno ljetovanje u njegovu hotelu. Mamić je siguran da više nikada neće igrati za hrvatsku reprezentaciju. “Glede reprezentacije, rekao sam da negdje moram stati. Mislim da u reprezentaciji trebaju igrati najbolji, a ja to u ovom trenutku sigurno nisam. Osim toga, zbog cijele situacije počeo sam razmišljati drukčije. Ja u posljednjih sedam, osam godina zbog reprezentacije nisam proveo niti jedno ljeto s obitelji. Ne želim napadati neke suigrače iz reprezentacije, ali činjenica je da smo ja i moj kum Prkačin uvijek bili reprezentaciji na raspolaganju. Moje tijelo nikada više neće biti kao prije niti ću moći igrati 12 mjeseci, najviše devet mjeseci u klubu”, zaključio je Mamić.

Vezane vijesti

Fra Mamić pozvao Gospodina da oprosti neljudska djela koja su Hrvati 'možda'...

Fra Mamić pozvao Gospodina da oprosti neljudska djela koja su Hrvati 'možda' počinili

Generalni vikar vojnog ordinarijata fra Jakov Mamić na današnjoj je svečanoj misi za domovinu rekao kako je časno živjeti u zemlji u kojoj je oružje… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika