Zoran FerićNajnoviji materijali iz Abu Ghraiba, koje je objavila australska televizija, pokazuju svu složenost borbe protiv terorizma. Valja postaviti dva svezana gola Iračana guzicama okrenutim prema kameri, u klečećem položaju, kao da mole. Onda na njih treba postaviti još dva gola svezana Iračana, također guzicama okrenutima prema kameri. I tako se dobiva dojam složenosti. Zanimljiva ikebana golih ljudi u jednom složenom položaju. E, toga se stvarno trebalo sjetiti. Svaka čast istražiteljima iz Abu Ghraiba koji torturu koriste u umjetničke svrhe. Jer to što gledamo na tim fotografijama, to su u najmanju ruku umjetničke kreacije potaknute maštom koja je odgajana isključivo na pornografiji i akcijskim filmovima B produkcije. Čovjek s kukuljicom ili kantom na glavi koji, spojen na struju, stoji na nečemu ili pak jadnik koji u krajnjem očaju udara glavom u zid. To nam samo pokazuje da moderna demokracija, kako je shvaćaju određeni krugovi u američkoj administraciji i tajnim službama, nije zanemarila svoje povijesne korijene, recimo giljotinu. Jer, kako vidimo, još se uvijek čovjek za demokraciju bori strujom, psima i ikebanama golih tjelesa. I tko bi rekao da će se nakon dvjestotinjak godina zapadne demokracije u našemu vremenu nepobitno otkriti da je demokracija crna, tekuća, da smrdi i da je lako zapaljiva. Globalizacija je sve učinila dostupnim i sada ponovo živimo u vremenu kada dokumentarno postaje gotovo snažnije od umjetnosti. A to je ono vrijeme kada se svijet poslije drugoga rata konačno suočio s Auschwitzom.

Opet, naime, postoji enorman nerazmjer između svijesti o dostignućima ljudske civilizacije, satelitskim televizijama ili internetu, i sadržaja koji se posreduju tim čedima postindustrijske epohe. Sve nas globalno udara u glavu spoznaja da se čovjek nije promijenio nego da se promijenila samo tehnika kojom razmjenjuje informacije. A najdrastičniji primjeri barbarstva posredovanog suvremenim medijima svakako su javna odsijecanja glave taocima u Iraku i filmski ili fotografski materijali mučenja iz Abu Ghraiba pod pokroviteljstvom velesile koja sebe želi prikazati kao predvodnika u borbi za demokratske slobode i prava čovjeka.

A po čemu se fotografije iz Abu Ghraiba razlikuju od fotografija na kojima zakrabuljeni teroristi odsijecaju glavu nekom sirotom novinaru ili kamiondžiji? Teško je to priznati iz ove zapadne pozicije, ali videozapis odsijecanja glave, uza sav užas koji izaziva, pokazuje i jednu zanimljivu stvar: djeluje dostojanstveno i ozbiljno. Čitanje osude, zakrabuljeni ljudi ispod natpisa na arapskome, američka zastava ispod, koja će uskoro biti okrvavljena i dobiti još jednu crvenu prugu više. Za razliku od jezive ozbiljnosti koja u gledatelju priziva nesavladivi strah, stječe se dojam, barem na fotografijama, da teroristi, uz pedofile sigurno najomraženija skupina ljudi na Zapadu, sebe radi, u takvim javnim smaknućima koja su jedna od najsnažnijih poruka svijetu u 21. stoljeću, inzistiraju upravo na ozbiljnosti. Ako baš hoćemo, i na dostojanstvu. Štiteći u svemu vlastito dostojanstvo i vlastitu sliku o dostojanstvu, s namjerom da plaše i izazivaju kaotični užas, na neki način pokušavaju potaknuti Zapad da reagira. Najstrašniji dio javnih smaknuća je upravo obraćanje osuđenoga svojoj javnosti, svojim sugrađanima i njihove molbe da učine nešto i spase im život. Žrtve su, odgojene na tradicijama zapadnoga individualiteta i visoke svijesti o vlastitoj osobnosti, upravo svojom individualnošću idealno oružje za ucjenjivanje. Jer, barem deklarativno i u javnoj komunikaciji, ljudski život je u zapadnim kulturama najveća svetinja i svi se ratovi deklarativno vode upravo za tog pojedinca koji je u svemu iznad društvenoga. Život vam je važniji od vjere ili ideologije, kao da kažu teroristi, onda pogledajte! I tada netko zamahne sabljom. Čitava predstava ima težinu tragedije.

Suprotno tome, većina snimki iz Abu Ghraiba pokazuje strahoviti cinizam kojim je prožeta ova tortura. Najvažnije je ponižavati protivnika, tjerati ih da masturbiraju pred kamerama, ili ih postavljati u složene ikebane. Većina mučenih na tim fotografijama su goli. To je ono što ove materijale povezuje s onima iz Auschwitza i Buchenwalda. Upravo ta golotinja i odustajanje od bilo kakvoga dostojanstva. Ne samo mučenih koje smatraju neprijateljima, nego u prvom redu i samih mučitelja. Maskirani teroristi na šokantnim snimkama djeluju kao osvetnici uvjereni u pravičnost svoje misije, a mučitelji iz američkih vojnih logora kao cinični zajebanti i demonski klauni koji nisu niti htjeli niti mogli zadržati ni vlastitu ozbiljnost.

Mučenje se tako razotkriva ne samo kao nehumano, nego i kao nepotrebno. Kao cinični oblik zabave pripadnika najjače vojne sile za koju njen glasnogovornik mrtav-hladan kaže da nije savršena jer ni jedna vojska nije savršena. Uvijek, naime, ima pojedinaca koji vole ljudske ikebane s guzicama u prvom planu. Irački teroristi iskazuju strašnu moć nad ljudskim životom i to ogrću u obličje tragedije i melodrame, a američki torturmeštri trude se iskazati moć nad ljudskim tijelima i torturu pretvaraju u pornografiju. Specijalni rat terorista i antiterorističke koalicije svodi se u ovim javnim materijalima na sukob tragedije i pornografije, ozbiljnosti i kiča. Ono što je dominantno i na Zapadu, dakle materijalistička kultura koja želi globalizirati vlastite vrijednosti, i ono što je dominantno kod islamskih ekstremista, a to su upravo spremnost da se umre za neki ideal, točnije, da se puno spremnije umre za njega, javlja se kao prilično očito i u ovome segmentu. Žanrovi koji momentalno sablažnjavaju svijet jesu tragedija i pornografija. A jedno i drugo je zapravo horor.

Razlika je, dakako, i u tome što su javne dekapitacije koje gledamo na televiziji autentične za teroriste, njihov svjetonazor i upućenost na kolektivnu osvetu, dok je u slučaju američke administracije pornografija iz Abu Ghraiba čisto licemjerje. Laž koja se stalno i razotkriva kao laž. I nema sumnje da će fotografije nagih tijela složenih u ikebanu u našoj svijesti zauzeti isto ono mjesto koje ima fotografija vijetnamske djevojčice koja živa zapaljena napalmom vrišti među američkim vojnicima ili dagerotipije crnih robova s plantaža na jugu Sjedinjenih Država. Upravo svjedočimo ispisivanju novoga poglavlja licemjerne sramote Amerike, koja će još dugo poslije Busha kao simbol i kao ružan san progoniti američke građane ma gdje bili.