Njezina karijera počela je početkom sedamdesetih u kazalištu, kada se odmah iskazala zahtjevnim ulogama u dramama poput 'Mletačkog trgovca' i 'Sna ljetne noći'Postoji mnogo razloga zbog kojih se Meryl Streep (56) proglašava najboljom glumicom njezine generacije, čak i najboljom živućom glumicom. Ako se pogleda broj nominacija za Oscara, a Meryl Streep ih je imala 13, što je apsolutni rekord svih vremena, onda sve postaje jasnije. Dva puta ga je i osvojila, najprije za sporednu ulogu u filmu "Kramer protiv Kramera" 1979., a potom 1982. za glavnu ulogu u filmu "Sofijin izbor", koji je dijelom sniman u Hrvatskoj, čega se Meryl Streep rado prisjetila kada smo je prošlog tjedna intervjuirali ekskluzivno za Nacional, tijekom filmskog festivala u Berlinu. Povod je bio njezina posljednja uloga u filmu "A Prairie Home Companion", redatelja Roberta Altmana, u kojem glumi country pjevačicu.

Meryl Streep po mnogočemu je atipična hollywoodska zvijezda. Iako njezine vršnjakinje, ali i one mnogo mlađe, uglavnom zbog godina ostaju bez posla, ona snima film za filmom. Samo u posljednjih šest godina, otkad je prešla 50., bila je tri puta nominirana za Oscara, posljednji put prije tri godine za film "Adaptacija". Uz takvu karijeru, već je 27 godina u braku s kiparom Donaldom Gummerom, s kojim ima četvero djece. Nikada nije bila dijelom glamurozne filmske scene, nikada se uz njezino ime nisu vezivale ljubavne ili bilo kakve druge afere, oduvijek su svi, i novinari i glumačke kolege, govorili o njoj kao o vrhunskoj glumici.

Njezina karijera počela je početkom sedamdesetih u kazalištu, kada se odmah iskazala zahtjevnim ulogama u dramama poput "Mletačkog trgovca" i "Sna ljetne noći". Kao što je istog trenutka zapažena u kazalištu, tako je bila zapažena i na filmu. Već za svoj drugi film "Lovac na jelene" 1978. prvi je put nominirana za Oscara, da bi godinu dana poslije dobila Oscara za "Kramer protiv Kramera". Osamdesete su bile vrhunac njezine karijere zbog uloga u filmovima "Žena francuskog poručnika", "Sofijin izbor", "Silkwood", "Izvan Afrike", "Željezni korov" i "Plač u tami", koje su joj donijele nominacije za Oscara, a tim filmovima treba dodati "Biti zaljubljen" i "Obilje".

Početak devedesetih nije bio tako uspješan, iako je za ulogu u filmu "Razglednice iz pakla" nominirana za Oscara. Komedije "Žena vrag", "Branim svoj život" i "Smrt joj dobro pristaje" nisu najbolje prihvaćene, no uspješno se vratila dramama briljantnom ulogom u jednako briljantnom filmu Clinta Eastwooda "Mostovi okruga Madison" 1995. Slijede "Prije i poslije", "Marvinova soba", "Glazba moga srca" i "Sati" s Nicole Kidman i Julianne Moore.

Uz toliki uspjeh, Meryl Streep se u razgovoru pokazala krajnje jednostavnom i zabavnom. Izgleda prekrasno i još uvijek se dobro zabavlja, na svako drugo pitanje odgovor je završavala glasnim smijehom. Uopće se ne boji medija i potencijalno zlobnih napisa, pa nam je tako šapnula da je u Berlin došla bez supruga te kako jedva čeka da u miru posjeti nekoliko berlinskih muzeja.

NACIONAL: U novom filmu "A Prairie Home Companion", redatelja Roberta Altmana, pojavljujete se u ulozi country pjevačice. Već smo vas viđali i slušali kako pjevate u nekim od prethodnih filmova, koliko ste bili samopouzdani uoči te iznimno zahtjevne pjevačke uloge?

- Ništa osobito, samopouzdanje mi je bilo na onoj razini na kojoj i inače funkcionira, što je negdje između terora i pitanja "što ja to radim?". Volim pjevati, oduvijek sam voljela pjevati, ali nisam za to imala previše prilika u filmovima. Pjevala sam onda kada je to zahtijevao moj lik, primjerice u "Željeznom korovu" 1987., u kojem sam glumila staru pijanicu, a to se baš ne bi moglo nazvati pjevanjem. Ugodnije se osjećam kada moram pjevati jer to zahtijeva moja uloga nego kada moram pjevati izvan filma a ispred grupe ljudi. Evo, nezamislivo mi je da sada moram pjevati za vas. Mogla bih jedino da prvo popijem pet, šest žestokih pića. U filmu "A Prairie Home Companion" svi smo se mi glumci odlično snašli kao country pjevači, sve smo pjesme snimili iz prve, koliko se sjećam samo je jedna pjesma snimljena u dva dijela. I sve smo to snimali uživo, pred publikom St. Paula, gradića u Minnesotti, iz čije se dvorane The Fitzgerald Theater godinama emitirala emisija "A Prairie Home Companion". Oni su bili oduševljeni snimanjem filma jer su obožavali tu emisiju, stalno su prisustvovali snimanjima emisije i zanimalo ih je kako će Hollywood to prikazati. Sve se pretvorilo u veliku zabavu. Ne znam kako to Altmanu uspijeva, ali i ovaj je put okupio skupinu glumaca koji doista vole jedan drugoga te ih je uspio povezati u jednom filmu.

NACIONAL: Koliko je važno da se na snimanju nekog filma glumci međusobno cijene i podupiru?

- Uopće nije važno. Postoji jako mnogo uspjelih filmova s glumcima za koje sigurno ne biste mogli pretpostaviti da su na snimanju bili u sukobu. Ja nisam bila u takvim situacijama. Uvijek kažem da je život prekratak i zato se trebamo međusobno družiti i uvažavati. Nemam vremena da bih na snimanju filma sjedila u svojoj prikolici, čekala da me pozovu, a kada me pozovu, izišla kao najveća zvijezda, snimila scenu i odmah se povukla u svoju prikolicu.

NACIONAL: Jeste li imali takav prijateljski odnos s Lily Tomlin koja u ovom filmu glumi vašu sestru Rhondu?

-Da, iako se prije toga nikada nismo upoznale. Sjećala sam je se po sjajnoj ulozi u filmu "Nashville", sjećala sam se da je bila tv-zvijezda dok sam još pohađala srednju školu. Vrlo brzo smo se složile, dva smo dana uvježbavale pjesme koje ćemo pjevati, i to uz pomoć pijanista koji nam je svakodnevno bio na raspolaganju. On je svirao sve što nam je palo na pamet pa smo se na divan način upoznale i zbližile. Nije nam bilo teško jer kada smo se upoznale, činilo mi se kao da smo već godinama dobre prijateljice. S druge strane, imate jednog Tommyja Leeja Jonesa koji glumi u ovom filmu a da ga uopće nije razumio. Nije shvaćao ni smisao filma. Sjećam se da je sletio na aerodrom, izišao iz aviona i mrzovoljnim glasom rekao: "Nemam pojma što ovdje radim, ništa ne shvaćam."

NACIONAL: U jednoj sceni za jednu pjesmu kažete da ju je obožavala vaša majka. Postoji li neka pjesma koju pjevate svojoj djeci i oni je obožavaju?

- Da, naravno. Mnogo je takvih ali ne znam znate li ih. Nisu to country pjesme, riječ je o uspavankama, starim irskim uspavankama koje je meni moja majka pjevala jer je podrijetlom Irkinja. No moja djeca već godinama ne vole kad pjevam. Ne žele to u našoj kući. Za njih je prava noćna mora kada njihova majka odluči zapjevati punim glasom u dnevnom boravku. Kažu mi: "Što će nam prijatelji reći ako navrate i čuju kako pjevaš?" Zato im već godinama nisam pjevala.

NACIONAL: Kakvu glazbu slušate kod kuće, je li to country kao i u ovom filmu?

- Slušam nešto od countryja, ne osobito. Neila Younga i Emmylou Harris, ali to je specifična vrsta countryja. Neil Young nije ni country pjevač. Inače slušam klasiku, ali i mnogo različite glazbe. Moj sin Henry ima iPod i onda mi pušta neke pjesme. Ono što mi nije jasno jest zašto ljudi više ne slušaju cijele albume kao što smo mi to nekada radili. Sjećam se da sam pamtila redoslijed pjesama na nekom albumu i mogla sam osjetiti u sebi kako se tresem jer znam koja je pjesma sljedeća. Ima nešto još gore. Moja 14-godišnja kći Louisa sluša pjesme do pola a onda se prebaci na drugu pjesmu. Dakle, danas mladi ne samo da ne slušaju cijeli album, oni ne slušaju ni cijelu pjesmu. Žele osjetiti pjesmu na minutu a onda se prebacuju na sljedeću.

NACIONAL: Možete li u tom smislu razumjeti svoju djecu?

- Mogu. Njihova je pažnja rasplinuta. Imaju toliko stvari koje žele vidjeti, stalno im se nudi nešto novo. Onda se svi čude što mladi ne čitaju dovoljno. Naravno da ne čitaju jer im je to presporo. Oni su stalno u hiperbrzini i nemaju vremena zadubiti se u nešto.

NACIONAL: Koliko ste samopouzdani kao glumica?

- Moj suprug kaže da ja prije snimanja svakog filma kažem: "Zašto sam se prihvatila ovog posla, nemam pojma kako ću uspjeti izgurati ovu ulogu." Koliko znam, to nisam rekla prije snimanja filma "A Prairie Home Companion". Ali znam da sam to rekla prije početka snimanja svog sljedećeg filma "The Devil Wears Prada" jer sam bila u nekoj agoniji. Kada analiziram samu sebe, zaključujem da to namjerno radim. Na taj način samu sebe destabiliziram kako bih iz takvog stanja stvorila nešto novo.

NACIONAL: Snimate neprestano, u sljedeće dvije godine glumit ćete u osam filmova. Je li to za vas sada zabava?

- Moglo bi se reći. Sve te uloge koje mi predstoje su različite. Neke od njih su izazovne, neke nisu. Neke poput one u filmu "Flora Plum" nikako da se realiziraju. Scenarij za taj film Jodie Foster drži u rukama i pokušava ekranizirati već deset godina. A ja svih tih godina čekam da počne snimanje. Nadajmo se da će do toga doći. Uloga u filmu "A Prairie Home Companion" bila mi je jednostavna, odlazak na snimanje nije mi se činio kao posao jer poznajem i shvaćam život u backstageu. Znam kako se u backstageu stvaraju prijateljstva i velike obitelji, a budući da u ovom filmu ujedno glumim majku, dobro znam što znači biti umjetnica i majka jer imam četvero djece.

NACIONAL: Znači li to da svoj rad ne shvaćate tako ozbiljno i ne pristupate mu tako strastveno kao prije 15 ili 20 godina?

- Strasti uvijek ima jer sam takva. Upadam u agoniju, jednu za drugom. Na snimanju Altmanova filma provela sam deset dana. Povela sam i svoje dvije kćeri Louisu i Grace jer su željele upoznati Lindsay Lohan. Ostavila sam ih u garderobi i bile su jako sretne. Odmah su se zainteresirale za moj posao, samo da bi upoznale veliku zvijezdu, Lindsay Lohan. Louisa ima 14 a Grace 19 godina i obje sam zaposlila u garderobi, zbog čega su se osjećale jako važnima. Provjeravale su imaju li svi na nogama prave, kaubojske čizme, i slično. Iako vam se i to čini zabavnim, moram vam reći da sam i ovu, kao i sve druge uloge, prihvatila s velikom ozbiljnošću. I danas vrlo pozorno biram svoje uloge, a prihvaćam samo one koje doista želim odglumiti.

NACIONAL: Biste li željeli da vam djeca postanu glumci?

- Dvoje starijih, Henry i Mary, već su se okušali u glumi i mene se tu više ništa ne pita. Kada su bili mali, ohrabrivala sam ih u suprotnom smjeru, nisam željela da budu glumci jer znam, prema nekim svojim prijateljima, što znači biti glumac koji nije uspješan. Moja djeca imaju nesređen pogled na glumački život. Oni poznaju moje prijatelje koji se bore za uloge, koji snimaju reklame, posuđuju glasove u crtićima, glume u off-Broadway predstavama, moleći prijatelje da ih dođu gledati i shvaćajući da nisu svi uspješni. Međutim, moja djeca su zaražena glumom, vide je kao neku igru i normalno je da se žele baviti time. Tko ne bi na njihovu mjestu?

NACIONAL: Jeste li vi ikada, poput nekih vaših prijatelja, imali slične probleme u glumačkoj karijeri?

- Moji su se problemi sastojali u tome da sam se, nakon završenog snimanja filma, često osjećala usamljeno i tužno, i mislila sam da nikada više neću raditi na filmu. Suprug mi je tada govorio: "Uvijek se tako osjećaš nakon snimljenog filma, ali ti znaš da ćeš dobiti novu, dobru, ulogu." To se i događalo. Kod mene je bio slučaj što nikada nisam planirala i razvijala filmske projekte, nego sam uvijek bila ovisna o scenaristima i redateljima koji su pripremali teren za mene. Ipak, mnogi od tih redatelja i scenarista bili su potpuni stranci pa sam bila ovisna o meni nepoznatim ljudima.

NACIONAL: Jesu li se problemi javljali kako ste postajali stariji, s obzirom na to da Hollywood želi mlade djevojke na filmu?

- Osjetila sam da se s godinama nešto mijenja. Generacija glumica prije mene je u 57. godini, koliko ja sada imam, već pala u zaborav. No ja mislim da je danas moguće da glumice u pedesetim godinama nađu filmove u kojima će glumiti. Jest da je uloga sve manje i da se ne može birati, ali ako želite glumiti, naći ćete ulogu.

NACIONAL: Smatra se da se mnogo toga mijenja kada glumice prijeđu 40. godinu. Vi ste se tada, početkom devedesetih, odlučili na uloge u komedijama poput "Žena vrag", "Branim svoj život" i "Smrt joj dobro pristaje".

- Oduvijek sam voljela glumiti u komedijama, neovisno o svojim godinama. Uz to, u prvoj polovici devedesetih glumila sam i u filmu "Kuća duhova" i "Divlja rijeka". Nisam imala osjećaj da nižem komedije zbog ulaska u određene godine. Moguće je da su ta tri filma prikazana u kinima jedan za drugim, ali ja ih nisam snimala tim redom. Snimala sam razne filmove u isto vrijeme, a o trajanju montaže i postprodukcije ovisilo je kojim će se redom prikazivati u kinima. Sasvim slučajno ispale su tri komedije zaredom.

NACIONAL: Postoji li uloga koju nikada niste odglumili a silno ste je željeli?

- Nikada nisam tako razmišljala. Takva pitanja mogu se postaviti piscima - o čemu biste željeli pisati u svojoj sljedećoj knjizi. Ja nisam pisac, niti glumim određene uloge žena. Kod mene nema određenih tipova žena. Ja glumim žene sa zanimljivim životnim pričama koje želim opisati. Nikada ne bih mogla reći, primjerice, da sada želim glumiti Japanku, jer uopće ne razmišljam na taj način.

NACIONAL: Film "A Prairie Home Companion" prikazuje završetak dugogodišnjeg emitiranja jedne američke radijske emisije. Je li to ujedno aluzija na kraj jedne Amerike na kakvu smo bili naviknuli i koja se sada potpuno promijenila?

- Za vas je 20 ili 30 godina sigurno vrlo dugo razdoblje. Meni se to uopće ne čini tako dugo. Za vas su se svijet ili Amerika promijenili, za nekog starijeg od vas uopće se nisu promijenili. Sve je ostalo isto. Isti nas problemi tište, iste se bitke vode. To je nešto što možete reći kada ostarite, a to je da vidite da se sve ciklički ponavlja. Ljudi ponavljaju iste pogreške. Najveće ljudske vrijednosti ostaju iste, a to su uzajamno uvažavanje, druženje i pričanje viceva.

NACIONAL: Što onda možete očekivati u životu, čemu se nadate?

- Reći ću vam moju novogodišnju rezoluciju: Manje gledaj vijesti, više pjevaj i ne žali se ni na što. Kada bi svi slijedili moju rezoluciju, svijet bi bio mnogo bolji. Mislim da imam recept za rješenje problema. Mislim da bi u Ujedinjenim narodima svi trebali pjevati jedni drugima, tako će se riješiti problemi.

NACIONAL: Posljednjih deset godina gotovo je svaka glumica rekla da je oduvijek željela biti poput Meryl Streep. Imate li neki savjet za njih?

- Kada to kažu, misle na to da sam u karijeri imala prilike glumiti mnogo različitih uloga i to im se sviđa. Vide da me nisu uspjeli ukalupiti i da nisam morala ponavljati uloge iste vrste žena. Vide da ni u jednom trenutku nisam postala zatvorenicom glamura i mode u filmskom biznisu. I dok to govore, sve te glumice žive na sasvim suprotan način. Mislim da one to kažu, ali se toga uopće ne pridržavaju.

NACIONAL: U filmu "A Prairie Home Companion" često se prepričavaju vicevi, ponekad prilično vulgarni. Kakvi ste u pričanju viceva?

- Moj je problem što uvijek zaboravljam viceve. Sve bih dala da ih mogu zapamtiti. U mojoj obitelji po majčinoj strani, koji su Irci, uvijek su pamtili viceve i znali su ih sjajno pričati. Ja ne mogu. Počnem pričati neki vic, onda na sredini zaboravim gdje sam, a kada trebam reći zadnju rečenicu na koju se svi trebaju nasmijati, ja je zaboravim. To onda izgleda kao "čekaj, čekaj, samo da se sjetim, daj da ponovim cijeli vic" i sve upropastim. Znači, i u ovom filmu sam glumila dok se zezamo s vicevima, to nisam bila ja iz privatnog života.