Objavljeno u Nacionalu br. 536, 2006-02-20

Autor: Damir Radić

FILM

Fellini se prevrće u grobu

'Casanova' Lassea Hallströma je upitomljeni erotoman, a ne veliki erotofil

Damir RadićDamir RadićPo poznatoj teoriji, postojala su dva Tita. Jedan je bio Zagorac Josip Broz koji je, kako priča kaže, skončao u bespućima povijesne zbiljnosti Staljinova SSSR-a, a drugi tajnoviti Rus koji je preuzeo njegov identitet i nazvao se Tito, ali nikad nije dobro svladao naš jezik, ali zato je sasvim dobro svirao klavir. Teoriju sličnu ovoj iznosi i scenaristica filma "Casanova", Kimberly Simi, koja u najnovijoj slikopisnoj inačici priče o legendarnom mletačkom pustolovu i zavodniku "baca novo svjetlo" na njegov identitet.

Naime, po Simi i režiseru Lasseu Hallströmu, izvorni Giacomo Casanova rođen 1725. u gradu Sv. Marka nije onaj isti koji je umro u Moravskoj 1798. Izvorni se Casanova, kažu oni, zapravo skrasio uz znanstvenicu i feminističku aktivisticu Francescu Bruni koja ga je prosvijetlila svojom ljubavlju, a njegov je identitet preuzeo Francescin mlađi brat, nastavljajući prethodnikovo djelo i ovjekovječivši ga u čuvenim "Memoarima". No, za razliku od vrlo ozbiljnih poklonika teorije o dva Tita, Simi i Hallström ni jednog trenutka ne pokušavaju ideju o dvojici Casanova predstaviti kao išta više od zgodne dosjetke koja je sasvim u skladu s načelom zamjene identiteta što dominira njihovim filmom, u kojem su svi događaji i likovi podređeni humornom pomaku osim onog Francesce Bruni; taj iskorak u tretmanu glavnog ženskog lika iz karakterizacijske koncepcije filma pokazat će se znatnim problemom, ali o tome kasnije. U ovom trenutku zanima nas što je interesantno švedsko-američkog sineasta Lassea Hallströma moglo privući obradi priče o Casanovi u lakom komedijskom tonu.

Hallström je američku karijeru pokrenuo početkom 90-ih, a dva ključna ostvarenja svog dosadašnjeg američkog opusa postigao je na samom kraju tog desetljeća. U oba je filma, a riječ je o "Kućnim pravilima" (The Cider House Rules) i "Čokoladi", ispod bajkovito oslikane, sentimentalno intonirane oplate prokrijumčario intrigantan, djelomično čak subverzivan materijal. Tako je u disneyevsko-fordovsko okružje "Kućnih pravila", inače adaptacije romana Johna Irvinga, fascinantnom lakoćom i skladnošću ubacio čitav niz anarhoindividualističkih motiva koji uključuju opravdanost izigravanja državnih zakona i otpor samorazumljivim vrednotama tzv. moralne većine, dok je u "Čokoladi", prilagodbi romana Joanne Harris, bajkovitost priče i slike stavio u funkciju podteksta o metaforičkoj, no vrlo jasnoj borbi anarhističke ljevice i katoličke desnice, u kojoj se posebno ističe afirmacija prava na senzualni užitak koje katolički vlastodržac pokušava dokinuti.

Gledajući "Casanovu" iz konteksta tih dvaju filmova, čini se poprilično izvjesnim da je Hallström ispod frivolne površine novog uratka želio skrenuti pozornost na iznova narasle apetite Katoličke crkve i kršćanskih aktivista uopće, koji agresivne manifestacije islama više ne vide kao prijetnju, nego kao saveznika u borbi protiv sekularizirane Europe i liberalizma na kojem počiva zapadna civilizacija. U ključnom trenutku Hallströmova "Casanove", naime, dolazi do (erotskog) savezništva nositeljice racionalističkog prosvjetiteljskog principa Francesce Bruni (Sienna Miller) i hedonističkog libertinstva utjelovljenog u Casanovi (Heath Ledger), kojem po svaku cijenu na kraj pokušava stati visoki predstavnik Crkve (Jeremy Irons), pri čemu su znakovite njegove riječi kao odgovor "posrnuloj" djevojci koja se začudila mogućnosti da joj djevičanstvo bude vraćeno: "Mi smo Katolička crkva, mi možemo sve."

Hallström ismijava Crkvu i Inkviziciju, istovremeno simpatizirajući erotski vitalizam koji pronalazi i unutar zidina ženskog samostana, među časnim sestrama zatravljenima Casanovom, pokazujući kako je prirodna moć erosa jača od artificijelnih religijskih uzusa. Dakako, sve su to opća mjesta, no Katolička crkva ovdje i funkcionira kao opći princip religiozne opresije, odnosno čini se kao da Hallström u jeku tobožnjih sukoba kršćanstva i islama upozorava na nešto drugo. A to je sve izraženija opasnost potencijalne osovine kršćanstvo – islam, čija je zajednička čežnja dokidanje prosvjetiteljsko-liberalnih tekovina Zapada i uspostava teokracije.

Jer u krivu su oni koji misle da je danas na djelu sukob civilizacija koji počiva na opreci kršćanstva i islama. Upravo suprotno, zapadnoj civilizaciji, čija je bit u racionalizmu prosvjetiteljstva i liberalnoj ideji slobode pojedinca kao središta svijeta, ključna opasnost prijeti od savezništva dviju najvećih svjetskih religija koje na europskom tlu na duge staze teže međusobnom kompromisu, što bi ih doveo u situaciju da nositelje sekularnog projekta državnog ustrojstva ucijene prihvaćanjem neformalne teokracije. I zato Hallströmov "Casanova" u svojoj naizgled neobaveznoj kritici represivne prakse Katoličke crkve koja teži zatiranju slobode uma, duha i tijela ne prežvakava nešto što je bezbroj puta rečeno. U aktualnom političkom i kulturnom kontekstu ovaj film, naime, podsjeća pod kakvom bismo represijom živjeli da vjerski poglavari imaju izravniji utjecaj na vlast; uostalom, i jedan od najtolerantnijih među njima, papa Ivan Pavao II., smatrao je da je prosvjetiteljska inspiracija proizašla iz Nečastivog.

Šteta je što Lasse Hallström opisani podtekst nije podario boljem filmu. Ranije spomenuh da bitan problem "Casanove" leži u izuzimanju glavnog ženskog lika Francesce Bruni iz opće komedijske strukture filma. Dok svi ostali likovi skladno sudjeluju u tvorbi komedijskoj konteksta, jer su humorno više ili manje pomaknuti, ili parodirani, Franscesca je pravi dramski lik – u njezinu ponašanju i govoru tijela nema ničeg što bi bilo "samo po sebi" humorno, niti je podvrgnuta autorskim intervencijama koje bi ju odvele u sferu komedijskog. Takva karakterizacija, kontrastna u odnosu na žanr u kojem se nalazi, može efektno funkcionirati ako sam žanrovski kontekst učini takav lik spontano humornim, međutim, ovdje se to nije dogodilo – Francesca kao da cijelo vrijeme obitava u dramskom, a ne komedijskom žanru. Ona je svojevrsna greška u strukturi, možda čak namjerno ubačeni virus s posebnim zadatkom upozorenja na konstantnu potrebu borbe za afirmaciju zdravog razuma i sukladno tome ženske ravnopravnosti, a to su, izgleda, teme s kojima se ne treba šaliti u ova vremena kad vjerske institucije, baš kao u Casanovino doba, pretendiraju na završnu riječ u pogledu znanstvenih granica i odnosa među spolovima. Argument za ozbiljnost više je nego dobar, no u umjetničkom djelu moralni su i politički razlozi drugorazredni ili sasvim marginalni, pa kako se karakterizacijska koncepcija lika Francesce ne uklapa u komedijsku cjelinu, a niti svojim pomakom donosi neku novu kvalitetu, ostaje nam da zaključimo kako je ona relativno slaba točka filma. Ipak, najveći problem "Casanove" leži u dramaturško-motivacijskoj nonšalantnosti, odnosno u krivom stavu da "lakoj" formi "lepršave komedije" dramaturška površnost može biti komplementarna. Ništa pogrešnije od toga: ako se film, svejedno kojeg (pod)žanra, želi osoviti na dobro profiliranim karakterima, a reklo bi se da je to bila Hallströmova namjera, onda i njihovi suodnosi i motivacija moraju biti uvjerljivima.

Način na koji se Francesca zaljubi u Casanovu, koji je cijelim tijekom filma tretiran tek kao sretan manipulator bez trunke duhovne, intelektualne ili emocionalne ekstraordinaronosti i čiji je životni stil sama Francesca duboko prezirala, krajnje je površan i proizvoljan: bilo je dovoljno da joj taj isprazni no ljepuškasti mladić pokaže istinsku ljubav pristajući se žrtvovati za nju. Francescina rasudna moć ekspresno se razotkrila kao štreberluk i ona je iznova vraćena u okove "ženskih" emocija, što je - koliko god imalo neke labave veze s koncepcijom identitetske zabune kroz ideju nepostojanosti identiteta - i dramaturški slabo i idejno uvredljivo. Tvorci filma mislili su, naravno, da slave ljubav, no afirmirali su tek suživot djevojke koja je iznevjerila dana obećanja te upitomljenog i bezličnog erotomana, kako danas Hollywood zamišlja erotofilskog velikana. Federico Fellini, tvorac najboljeg filma o Casanovi, lako moguće ima prinudni sat gimnastike: vjerojatno se prevrće u grobu.


Casanova, am. pust. komedija, 2005.
R: Lasse Hallström GL: Heath Ledger, Sienna Miller, Jeremy Irons, Lena Olin

ocjena: 2 i pol zvjezdice

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika