Krugovi bliski Adrineku tvrde da je zbog tog slučaja američka državna tajnica Condoleezza Rice izravno prosvjedovala premijeru Ivi Sanaderu U prošli četvrtak na Općinskom sudu u Krapini počeo je vjerojatno najintrigantniji sudski postupak u povijesti tog suda, a po svemu sudeći riječ je o prvom postupku pred hrvatskim sudovima koji je zapravo izravno inicirao američki State Department. Predsjednik tog suda Franc Harapin u Krapini tog je dana započeo suđenje Stjepanu Adrineku, zagrebačkom poduzetniku dosad posve nepoznatom hrvatskoj javnosti.

Adrineka Državno odvjetništvo tereti da je 3. prosinca 2005. iz Hrvatske pokušao bez izvozne dozvole izvesti računalni program za uspostavu i kontrolu vatrene paljbe, koji se koristi u vojne svrhe. Ono tvrdi da je Adrinek tako počinio kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja izbjegavanjem carinskog nadzora, za što zakon propisuje kaznu od šest mjeseci do pet godina zatvora.

Adrinekove aktivnosti možda bi ostale neprimijećene da on sporni računalni program nije htio izvesti u Iran, zemlju koja je već dulje vrijeme u središtu zanimanja svjetske javnosti zbog želje da razvije nuklearno oružje, te koju među ostalim ponajviše SAD sumnjiči da daje potporu međunarodnom terorizmu i radikalnim islamistima. Zbog zategnutih odnosa s Iranom SAD pomno prati sve što se u toj zemlji događa. Tako su američke obavještajne službe ujesen 2005. doznale da Stjepan Adrinek namjerava Iranu prodati svoj sporni računalni program. Odmah u rujnu prošle godine, vojni predstavnik američke ambasade u Hrvatskoj posjetio je Ministarstvo vanjskih poslova. Ondje je o spoznajama američkih obavještajnih službi informirao svoje domaćine, vjerojatno iz Odsjeka za nadzor naoružanja i razoružanje pri Odjelu za međunarodnu sigurnost i usmeno ih upozorio da bi Hrvatska trebala početi pomno pratiti aktivnosti Stjepana Adrineka. Američki predstavnik tada je usmeno informirao hrvatske kolege da Adrinek krši Wassenaarski aranžman, u čije je punopravno članstvo Hrvatska primljena 29. lipnja 2005.

Wassenaarski aranžman prvi je opći multilateralni ugovor o nadzoru izvoza konvencionalnog oružja, te robe i tehnologije dvostruke namjene. Svrha mu je, razmjenom informacija i mišljenja, promicati transparentnost i poticati odgovornost u trgovini konvencionalnim oružjem, te robom i tehnologijom dvostruke namjene kako bi se spriječilo njihovo destabilizirajuće gomilanje. Članice Wassenaarskog aranžmana osnažuju sve koji nastoje spriječiti proizvodnju i širenje oružja za masovno uništenje i njegovu primjenu. Također se usredotočuju na prijetnje međunarodnom i regionalnom miru i sigurnosti koje može izazvati razmjena takvog oružja, robe i tehnologija. Odluke se u Wassenaarskom aranžmanu donose konsenzusom. Države članice sastaju se redovito u Beču, gdje je i tajništvo organizacije.

Hrvatska je 39. članica Wassenaarskog aranžmana, osnovanog 1966. Ta se organizacija tek nedavno počela širiti pa su od prosinca 2004. do danas u njegovo članstvo primljene Slovenija, Estonija, Letonija, Litva, Malta i Hrvatska. Među 33 zemlje koje su ga osnovale su Francuska, Njemačka, Italija, Rusija, Turska, Velika Britanija i SAD. Kako su odredbe aranžmana dio regulative EU, Hrvatska je članstvom ispunila jednu obvezu iz procesa prilagodbe, to jest približavanja članstvu EU.
Članstvo u Wassenaarskom aranžmanu pozitivno utječe i na hrvatske ambicije za ulazak u NATO. Međutim, ono podrazumijeva i poštovanje svih preuzetih obaveza. Zato se odmah počelo pomno pratiti što Adrinek radi.
Stjepan Adrinek nije nepoznat u domaćim vojnim krugovima.

On se rodio 1. lipnja 1956. u Zagrebu. Školovani je vojnik, koji je do raspada Jugoslavije po činu bio kapetan prve klase u JNA, te stručnjak za elektroniku, koji je predavao na vojno-tehničkoj akademiji na Črnomercu. Na početku Domovinskog rata Adrinek je napustio JNA i pridružio se Hrvatskoj vojsci, gdje je stekao čin bojnika. Nacional je iz dobro upućenih vojnih krugova doznao da njegovim mentorom u Hrvatskoj vojsci smatraju Antuna Perišina, koji je u vrijeme naoružavanja Hrvatske bio aktivan u tvrtki RH Alan, preko koje se Hrvatska naoružavala, najčešće kršeći embargo UN-a. Zahvaljujući bliskosti s Perišinom, Adrinek je i došao u poziciju da kontaktira s iranskim vlastima. Vojni krugovi Nacionalu su potvrdili da je Perišin kao jedan od dužnosnika RH Alana u prvoj polovici 90-ih sudjelovao u naoružavanju bosanskih muslimana. Bila je to tajna operacija koju je neformalno vodio SAD, oružje se u BiH dopremalo uglavnom iz Irana, a operativno se sve radilo upravo preko RH Alana. U to vrijeme Perišin je, kao jedan od hrvatskih dužnosnika iz RH Alana, prvi put boravio u Iranu. Za cijelu tu operaciju američka središnja obavještajnan agencija CIA uopće nije znala.

Prema pisanju Washington Posta sve je započelo u proljeće 1994., kada je pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman neformalno pitao američke vlasti što misle o ideji da se uspostavi jedna tajna veza između Irana i BiH, preko koje bi se naoružali bosanski muslimani i osposobili za obranu od srpske agresije. Jačanje bosanskih muslimana odgovaralo je tada i Hrvatskoj, jer se Hrvatska spremala u konačno oslobođenje svojih okupiranih dijelova, a uspostava vojne ravnoteže u BiH bila je jedan od preduvjeta za uspješno oslobađanje Hrvastke. Američki predsjednik Bill Clinton odobrio je tu ideju, a njegova administracija o tomu ništa nije rekla tamošnjim obavještajnim službama. Clintonovi politički oponenti prouzročili su mu naknadno mnogo problema, tvrdeći da je tako njegova administracija sudjelovala u kršenju embarga UN-a, a Clinton se branio da to nije točno. Oponenti su Clintonu zamjerali da je tada otvoren put jačanja iranskih fundamentalista u BiH, da su u zemlju počeli ulaziti i brojni mudžahedini, te da je to strateški vrlo opasan potez. Međutim, tako je u BiH iz Irana, preko Turske i Hrvatske došlo jako mnogo različitog oružja. U tim osjetljivim operacijama sudjelovao je i Perišin, koji je tako razvio jako dobre odnose s iranskim vojnim dužnosnicima.

Te su kontakte Perišin i njegovi suradnici, među kojima je bio i Adrinek, nastavili održavati i sljedećih godina. Adrinek je u međuvremenu napustio Hrvatsku vojsku i 2001. osnovao privatnu tvrtku SDT sistem plus, te tvrtku SDT sustav. Te dvije tvrtke bave se savjetovanjem i pribavljanjem računalnih programa, računalnim i srodnim djelatnostima, trgovačkim posredovanjem u zemlji i inozemstvu, kupnjom i prodajom robe i slično. Tijekom godina Adrinek je razvio i sofisticirani računalni program za uspostavu i kontrolu topovske paljbe, koji se nakon nekih prerada može koristiti u razne vojne svrhe i iznimno povećati bojnu učinkovitost vojnih postrojbi. Taj je računalni program Adrinek namjeravao izvesti u Iran. Isprva je to htio učiniti legalno preko RH Alana. Nacional je od vojnih krugova doznao da je Perišin prije nekoliko godina Adrineka bio odveo u Iran na pregovore, te da su Adrinek i Iranci otad nastavili komunicirati na vojnim sajmovima u Beču i Budimpešti, ali i u nekim drugim zemljama, poput Srbije i Crne Gore. Međutim, Perišin ga je ubrzo informirao da zbog specifičnog vanjskopolitičkog položaja Irana on od hrvatskih vlasti neće moći dobiti izvoznu dozvolu, bez koje se transakcija ne može legalno završiti. Krugovi bliski Adrineku tvrde da je on o tomu informirao Irance. Kako oni zbog svog položaja u međunarodnoj zajednici vrlo teško mogu legalno nabaviti bilo kakvo sofisticirano oružje, oni su Adrineku za njegov računalni program unaprijed platili između 10 i 20 posto od dogovorene cijene, koju Nacional nije uspio doznati. Oni su se navodno naknadno dogovorili da Adrinek njima proda računalni program za praćenje konvoja kamiona. Riječ je navodno o posve civilnom računalnom programu. Međutim, to ne misli hrvatska policija. Nacional je iz upućenih pravosudnih krugova doznao da čak i tako prerađen računalni program ulazi u kategoriju proizvoda s dvojnom namjenom, koji se mogu izvoziti samo na temelju izvozne dozvole koju izdaje Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva.

Zbog američke intervencije, Hrvatska zbog svojih ambicija za što brži ulazak u NATO Adrineku vjerojatno ne bi izdala tu izvoznu dozvolu čak i da je riječ o najbanalnijem civilnom računalnom programu. Nakon prvog usmenog upozorenja američkog vojnog predstavnika, policija je u nekoliko navrata razgovarala s Adrinekom i upozorila ga da prekine kontakte s Irancima. Međutim on to nije učinio. Zato je u kasnu jesen u Ministarstvo vanjskih poslova u pismenoj formi stigao prosvjed američkog State Departmenta u kojem se Hrvatska upozorava da jedan njen građanin krši Wassenaarski aranžman. Krugovi bliski Adrineku tvrde da je zbog tog slučaja američka državna tajnica Condoleezza Rice izravno prosvjedovala premijeru Ivi Sanaderu.

Iako je policija s njime više puta neformalno razgovarala i upozorila ga da prekine te aktivnosti, Adrineka je policija i dvaput zaustavila na izlasku iz zemlje, kada je pokušao odnijeti računalni program. Već je tada Adrinek mogao biti kažnjeno gonjen. Iako se za Hrvatsku radi o vrlo osjetljivoj stvari, policija je prema Adrineku zapravo postupila vrlo benevolentno i nije ga odmah odlučila kazneno goniti, vjerojatno dijelom i zato što je on inače uzoran građanin, koji nikada nije imao problema sa zakonom.

Međutim, policija je početkom prosinca vidjela da nema drugog izlaza, te da Adrineka mora procesuirati. Njega su 3. prosinca 2005. policija i carina oko 6.20 sati zaustavili na graničnom prijelazu Macelj. Adrinek se ondje dovezao u Mazdi Xedos (registracija ZG 693 PM). U automobilu su mu pronašli dva prijenosna računala marke Dell Latitude D 800 (serijski broj 113-649-908-23) i marke MTC M220 (serijski broj 791901150007), te više CD-a na kojima se nalazio sporni računalni program za uspostavu i kontrolu vatrene paljbe koji se koristi u vojne svrhe. Nekoliko tjedana poslije Općinsko državno odvjetništvo u Krapini podnijelo je tamošnjem Općinskom sudu protiv Adrineka optužni prijedlog i zatražilo od suda da ga kazni s godinu i pol dana zatvora.
Sve do 10. veljače Adrinek je suđenje čekao na slobodi, a potom je pritvoren. Zbog specifičnosti tog slučaja, policija je nastavila nadgledati Adrineka. Policajci su uskoro doznali da je Adrinek kod zrakoplovne kompanije Emirat Airlines rezervirao povratnu avionsku kartu na liniji Zagreb - Istanbul od 16. do 28. veljače, te da je 20. veljače letom iz Dubaija namjeravao otputovati i u Pakistan. Policija je rekonstruirala i da je Adrinek nakon što je zaustavljen na Maclju nastavio kontaktirati s iranskim, ali i s pakistanskim poslovnim ljudima. Zato su zaključili da namjerava ponoviti kazneno djelo za koje ga već terete, a možda i pobjeći iz Hrvatske. Sutkinja Nataša Večković Jurman potom mu je odredila pritvor, iz kojega ga je prije nekoliko dana pustio Franc Harapin, koji je Adrineku dopustio da se brani sa slobode, ali mu je privremeno oduzeo putovnicu.

Nacional je iz pravosudnih krugova doznao da je sličnih slučajeva u Hrvatskoj bilo i prije, ali da nitko nije pokazivao toliku upornost kao Adrinek. Moguće je da je on tako uporan zato što je već primio predujam od iranskih partnera, koji mu možda ne dopuštaju da se povuče iz posla. Adrinek vjeruje da bi ga poslovni krugovi s kojima je u kontaktu mogli likvidirati ako se u novinama pojavi njegovo ime. Policiji nije jasno zašto je Adrinek osobno pokušao izvesti sporni računalni program iz zemlje, a ne preko nekih trećih osoba, što bi mu bilo mnogo lakše.

Ekipa Nacionala prošlog tjedna stupila je u kontakt s Adrinekom, ali on i njegov odvjetnik Božo Kelava nisu htjeli razgovarati, jer je suđenje zatvoreno za javnost i proglašeno državnom tajnom, vjerojatno zato što se pri državnom vrhu nije htjelo da se službeno dozna da nepromišljenost pojedinca potencijalno može ugroziti ambicije Hrvatske da se što je prije priključi NATO-u.

Krugovi bliski Adrineku tvrde da on vjeruje kako Državno odvjetništvo nema apsolutno nikakvih dokaza na temelju kojih bi ga sud osudio. Adrinek vjeruje da se našao na meti Amerikanaca zato što je razvio vrlo sofisticirani računalni program koji bi mogao ugroziti poslovne interese američke vojne industrije. Otprilike u vrijeme kada su Amerikanci prijavili njegove kontakte s Irancima on je baš trebao potpisati ugovor s HV-om, koji je trebao početi koristiti taj program. Vrijednost jednog sustava koji se trebao početi ugrađivati u vojne transportere iznosi oko 300 tisuća eura, a Adrinekova tvrtka Hrvatskoj je vojsci trebala izručiti oko 25 komada. To bi mu omogućilo da zaradi više milijuna eura. Međutim, potpisivanje ugovora koji je već bio draftiran i pred parafiranjem otkazano je, najvjerojatnije zbog pritužbi Amerikanaca. Formalno je natječaj poništen iz tehničkih razloga. Krugovi bliski Adrineku tvrde da HV te sustave može nabavljati i od drugih država, među ostalim i od SAD-a, ali po najmanje 10 puta većim cijenama i slabije prilagođene domaćim potrebama. Zato Adrinek sumnja da i to može biti pozadina američkih protesta Hrvatskoj. Adrinek smatra da zaplijenjeni kompjuteri i diskete sadržavaju isključivo civilni računalni program, koji se nikako ne može smatrati robom dvojne namjene za koju treba izvozna dozvola. Ako je to točno, možda je i zato on osobno vozio taj računalni program u automobilu, bez straha da čini kazneno djelo. Policija pak vjeruje da će on svakako nastojati realizirati taj po njima sporan posao u budućnosti, možda preko neke treće zemlje. U policiji smatraju da bi Adrinek trebao biti osuđen, jer je uporan u ponavljanju kaznenog djela.

Hrvatska vojska zadnji je put kupila sustav za upravljanje vatrom iz SDT-a krajem devedesetih, i to za četiri topničke bitnice. Topnički sustav za upravljanje vatrom ART SYS 2000 koji je razvila tvrtka SDT Sustav iz Zagreba može upravljati vatrom iz svih topničkih oruđa bilo da je riječ o haubicama, topovima, višecjevnim bacačima raketa i minobacačima kako zapadnog tako i istočnog podrijetla. ART SYS 2000 uključuje i digitalnu komunikaciju i različitu GPS tehnologiju pri upravljanju vatrom iz topništva. Namjena je sustava da omogući topničkim postrojbama što bržu reakciju, pouzdanost topovske paljbe i optimalnu efikasnost uz korištenje što manjeg broja topničkog streljiva. Broj oruđa, kao i njihov tip praktično nisu limitirani za potrebe korištenja tog sustava. Sva oprema je u potpunosti mobilna i bilo koja pozicija na kojoj radi taj sustav je autonomna ili radi uz nazočnost jednog vojnika.
ART SYS 2000 je prema tvrdnjama proizvođača vrlo jednostavan sustav na kojem obuka prosječno traje pet dana. Svi uređaji koji čine taj sustav pogonjeni su baterijom, ali sustav može koristiti i druge izvore napajanja pri čemu se onda baterija automatski puni. Svi podaci kroz sustav se prenose digitalnom komunikacijskom opremom bilo da je riječ o radijskom prijenosu podataka ili žicom. Balističke kalkulacije u sustavu obuhvaćaju sve podatke o streljivu, meteorološke podatke, karakteristike oruđa kao i njegovu poziciju i orijentaciju u prostoru. Balističke kalkulacije zasnivaju se na dva načina: integracijom diferencijalnih jednadžbi putanja projektila ili koristeći se aproksimativnim funkcijama tablice gađanja. Meteorološki podaci se automatski obnavljaju kroz digitalni komunikacijski podsustav. Oprema vojnika promatrača je modularna i vrlo mobilna. On je opremljen naprednim senzorima, laserskim uređajem koji mjeri daljinu do cilja, GPS-om, elektroničkim goniometrom, digitalnim kompasom.
Moguće su i druge konfiguracije koje uključuju opremu za noć i termovizijsku kameru. Na svakoj operativnoj točki i položaju od promatrača, vatrenog položaja, baznog GPS-a postoji taktički terminal koji ima grafičke sposobnosti touch screen ili dodir olovkom koji omogućava vojniku pregledno računalno sučelje sa svim instrukcijama tako da mu ne trebaju nikakve pisane upute.
Osim spomenutog proizvoda, Adrinekova tvrtka je razvila i software za digitalnu taktičku mapu bojišta DigiMap 2002 koja u realnom vremenu prikazuje stanje na bojištu, povezuje različite izvore informacija kao što su zračne i satelitske snimke i pomaže vojnim analitičarima i zapovjednicima u donošenju pravodobnih odluka. Adrinek je bio na nekoliko međunarodnih vojnih sajmova u skupini hrvatskih proizvođača naoružanja i vojne opreme u organizaciji RH Alana, ali nije uspio plasirati svoj proizvod na neka druga tržišta. Međutim, svako pojavljivanje na sajmovima neizbježno nudi priliku za nova poznanstva i kontakte sa zainteresiranim stranama, što je Adrinek sasvim opravdano iskoristio kako bi pokušao plasirati svoj proizvod u svijet.