Ako je glazba više od puke zabave, ili više od uljepšavanja slobodnog vremena, tada se čovjek mora upitati: “Imam li što reći ljudima, ili samo kupujem vrijeme...” (N.H.O. Pedersen)

Odgovor na citirano i na slična pitanja Miles Davis dao je sebi vjerojatno na samom početku iznimno bogate i osobite glazbene karijere. Ne samo da je imao što za reći, već je neprestano nalazio nove oblike izražavanja svog buntovnog i živog duha, te poticao druge napredne glazbenike u podjeli tog fascinantnog doživljaja.
Njegova glazba, stil muziciranja bili su važni za razvoj improvizacijskih tehnika, kao i samog načina improviziranja koristeći modove umjesto standardnih akordskih promjena. Upravo u tim modalnim promjenama i savršenom timingu krije se i ugoda, mir i rasterećenje koje se često osjeća prilikom slušanja Davisovih skladbi.
Intuitivni umjetnik, usporedno sa izvođačkim darom, razvijao se i kao skladatelj, a vrlo uspješno se bavio i slikarstvom.

Jazz glazba je oblik komuniciranja. Od dixilanda, preko bluesa, swinga, be-bopa, cool jazza, mainstreama, hardbopa, fusiona, pa sve do današnjeg modernog jazza prošlo je svega oko 120-ak godina, a bitne promjene i razvoj jazza do oblika ravnog modernoj ozbiljnoj glazbi zbio se u posljednjih pola stoljeća. Upravo je u tom periodu aktivno sudjelovao Miles Davis.

Sedamdesete godine u svijetu su bile godine oproštaja od primitivne, uglavnom plesne rock\\\'n\\\'roll, glazbe temeljene na oskudnom broju predvidljivih akorda i raspaljivanju strasti “bezumnih” i revolucionarno ustrojenih adolescenata.
Pojavili su se nadahnuti pojedinci kao što su Carlos Santana, Bob Dylan, Jimmy Hendrix i u jazzu veliki Joe Zawinul “čovjek koji je izmislio električni jazz”.

Akustični jazz bio je u stanovitoj krizi nakon erupcije free jazza, potpune slobode improviziranja, kao odjeka glazbenikova stanja duha i uma, i na poslijetku, smrti proslavljenog tenor saksofonista Johna Coltranea.

Trebalo je unijeti nešto novo, neku novu dimenziju, novu energiju. Struja se nametala kao stanoviti “doping” akustici, tj. neotkriveno područje zvukova, načina sviranja, improviziranja i izražavanja. Logično je da su se za revoluciju odlučili oni najveći, najsigurniji u vlastiti umjetnički credo. Večerašnji film je prikazao upravo to vrijeme, nastojanje Milesa Davisa u okupljanju uvijek vrhunskih glazbenika u svoje redove i zajedničko proživljavanje novih iskustava.

Kao i uvijek, najteže je bilo pokrenuti publiku, proći kroz bure nezadovoljstava promjenom starih navika, a sve u svrhu razvoja glazbe. Iako se u filmu prikazuje nerijetko čuđenje samih glazbenika pri susretu s električnim instrumentima (Keith Jarrett se prvi put sjeo za nešto drugo osim akustičnog klavira), redovito izostaje neprihvaćanje promjene koja je konačno stvorila oduševljenje novim načinom sviranja i korištenja glasni(ji)h, izobličenih i distorziranih zvukova. Fender Rhodes synthesiser i Hohner orgulje zamijenile su klavir, bas gitara uspravni akustični (kontra)bas, čiste električne gitare s dodatnim pedalama elektro-akustične jazz inačice, a i sam Miles je počeo rabiti električne trube.
Davis je išao toliko daleko da je i neobično upadljivim bojama svojih odjevnih kreacija upućivao na visinu tonova koje svira. Prijelazom u više registre počeo je oblačiti kričavo crvene kožne sakoe, a kasnije je svirao i raznobojne trube (crvene, plave).

“Kokošinjci” su i prije bili normalna pojava u jazzu, ali uvlačenje jazza u (hard) rock i funk ozračje rezultiralo je jednim potpunno novim i neposrednim izrazom. Logično je i to da je često nailazio na oštre kritike kako publike tako i profesionalnih korećih ušiju (i jezika), ali je zaključno ipak pronašao je put do otvoreni(ji)h ljubitelja glazbe.
“In A Silent Way” i “Bitches Brew” postali su tako kultni albumi Milesa Davisa, a dosegli su i visoku razinu na best-selling ljestvicama.

Redatelj filma Murray Lerner nije početnik u ovakvoj formi (“Festival”, 1967., “From Mao To Mozart: Isaac Stern in China”, 1980.) i odlično prožima dokumentarni materijal izjavama pojedinaca koji su surađivali s Davisom tijekom svoje karijere. Centralni događaj je veliki koncert “Isle Of Wight” pred 600.000 posjetitelja, koji je pandan rockerskom legendarnom Woodstocku.
Keith Jarrett, Chick Corea, Joni Mitchell, Herbie Hancock, Dave Holland, Carlos Santana govore o tim dragocjenim iskustvima, o divljenju Milesovom pristupu glazbi, njegovoj upornosti u predstavljanju upravo svog izraza, ma koliko se on ponekad doimao brutalan.

Dio filma koji je rezerviran za prijenos podugačke glazbene poslastice Davisovog sastava (uživo s koncerta) riječima je neopisiv, baš kao i mnoga Milesova glazbena remek-djela. Gotovo da neke glazbeno-filmske analize i nisu potrebne, već samo slijeđenje naputka jednog od sugovornika u filmu o potpunom prepuštanju umjetnosti genijalnog trubača. On nas uvijek odvede upravo tamo gdje je najljepše. Ispravak: ne samo nas, već i svoje kreativne i inspirirane prijatelje koji ga okružuju na pozornici.

Neobičan i dirljiv kraj prepušten je Milesovim kolegama s početka. Oni, svatko na svoj način sviraju – bez Milesa, za Milesa, kao s Milesom, sada već zreli i iskusni glazbenici, ikone jazza.
Teško, s vidljivom odgovornošću i gotovo nelagodom polako se upuštaju u solističko stapanje s aurom velikog prijatelja, kolege, predvodnika, sanjara, a često i tihog, suptilnog, uvijek neobičnog i inventivnog Milesa Davisa (26.05.1926.-28.09.1991.).