Svijet u kojem je pas "stroj za proizvodnju i uvježbavanje ljubavi" nastao je iz našeg svijeta u kojem više nije bilo ljubavi, a koja je ionako čovječanstvu donosila samo patnju, slabost, frustracije. Nakon dva tisućljeća svih mogućih kataklizmi, od tsunamija preko atomske radijacije do strašnih suša, koje su poharale planet, na njemu su ostali novoljudi – klonovi dvadeset-i-neke generacije pripadnika elohimske vjerske sekte – i preživjeli divljaci, koji imaju svoje svojevrsno "kameno" doba. Polarizacija je potpuna: novoljudi su individue koje cijeli svoj vijek prožive same u krajnje visokotehnološkom okružju, s drugim se pripadnicima susreću samo u virtualnom prostoru kompjutorskog komuniciranja, eventualno se samozadovoljavaju ali ne razmnožavaju se, za opstanak im treba voda i kapsule minerala, a zadaća im je pisati komentare na životopis svoga davatelja genoma, dok im je, isto tako klonirani, kućni ljubimac jedina referenca za poimanje drugačijeg života; za razliku od njih, divljaci žive u skupinama (primata), pare se kad god stignu pri čemu alfa-mužjak uvijek ima primat, hrane se mesom ubijenih životinja i gomoljima, u opskurnom obredu koji kulminira kanibalističkim činom, najslabiji članovi zajednice budu ubijeni i pojedeni.
Ako ne vjerujete u mogućnost postojanja ljubavi, dobrote, suosjećanja, vjernosti, altruizma i s ganućem se sjećate kulta realijanaca, jamačno će vam "Mogućnost otoka" postati jedna od najdražih knjiga u životu. No, ako pak se ufate u čovječnost u svim najboljim i uzvišenim oblicima te držite kako je pretjerani pesimizam poguban po ljudska bića, neće vam biti simpatičan novi Houellebecqov roman. Štogod bilo, pa i treće i četvrto, nedvojbeno je da postoje razlozi zašto su izlazak tog romana u zapadnim medijima prošloga ljeta nazivali događajem sezone.
Taman kad se činilo kako je Houellbecq iscrpio sve mogućnosti i teme sociološkog romana, on je iznašao načina da opet zadivi svoje obožavaoce, naljuti protivnike i zada posla kritičarima. Naime, može se reći da je barem polovina "Mogućnosti otoka" zapravo science fiction. Strukturiran kao naizmjeničan niz zapisa o životu Daniela1, našeg suvremenika koji je naposljetku počinio samoubojstvo, i komentara Daniela24 i Daniela25, njegovih klonova iz daleke budućnosti, roman ima u jednom toku sva obilježja već znane nam houellebecqovske cinične kritike suvremenog društva i nebrojenih vidova njegove izopačenosti, dok je u drugom toku važna svojevrsna huxlianska utopija, postapokaliptički svijet na kojem usporedno obitavaju dvije ljudske vrste. Zapravo, autor je razradio ideju iz "Elementarnih čestica", koju je iznio (mitski tragički?) junak rekavši da čovječanstvo mora nestati zato da bi mogla nastati nova vrsta koja će biti aseksualna i besmrtna. I eto, novoljudi su uglavnom aseksualni, a besmrtni su jer nastaju kloniranjem, ali ne kao tabule rase, nego s uprogramiranim sjećanjem. Ispada da je od toga možda i važnije to što se i kućni ljubimci, a ovdje je riječ o psu, također kloniraju sa sjećanjem. Gle čuda, ti novoljudi ipak nisu sretni, pa Daniel25 izlazi iz svoje bjelokosne kule i kreće u divlji svijet…
Dakako, ponavljaju se mnogi motivi i postupci iz Houellbecqovih prethodnih romana i moglo bi se reći kako on primjenjuje metodu Marxove bespoštedne kritike svega postojećeg (u najboljem smislu): prvo temeljito izuči, a onda raspali svom snagom po tome, iz svih dostupnih (eh, uvijek postoji ograničenje ili granica) mu oružja. I doista, Houellebecq je danas, u književnosti, zacijelo najlucidniji, najduhovitiji i najpronicaviji kritičar društva. On iščitava klasične i suvremene filozofe zato da bi njihove ideje kreativno primijenio u svojim djelima – kao npr. schopenhauerovski pesimizam; i kao usput može dati sociolozima, antropolozima, politolozima lekciju o uvidima u njihov predmet istraživanja; on iščitava klasičnu i modernu književnost i nemilice joj ljušti lak ili pozlatu; on je upućen u sva (objavljena) dostignuća genetike, biologije, evolucionizma i posve nove kognitive znanosti – i s takvom ih lakoćom implementira u svoje romaneskne tvorevine da bi mu na tome mogli zavidjeti svi umjetnici kolaža. Uz sasvim pristojno fabuliranje, to je ono ponajprije zbog čega je naposljetku Michel Houellebecq omiljeni pisac onih koji se "furaju" na intelektualizam – da biste u njegovu štivu mogli uživati u svoj njegovoj punini i s posvemašnjim razumijevanjem i sami morate biti poprilično načitani. Međutim, ako i niste od klasične naobrazbe "sedam umijeća", profitirat ćete u svakom slučaju. S druge strane pak on ne želi biti nimalo američki "politički korektan" pa u stilu "što na umu, to na drumu", ispiše rečenice koje dignu tlak vjerskim fanaticima, feministicama, raznoraznim aktivistima za ovo-i-ono, pa i običnome malodušnom puku koji hlepi za nadom i pravdom.
Pa iako posljednjih stotinjak stranica nisu vrhunac Houellebecqova književnog umijeća, "Mogućnost otoka" je ipak iznimno snažan roman-događaj o brojnim apsurdnostima našeg življenja i groteskna slika ljudskih bića.