Petar Selem, profesor Straog vijeka na filozofskom fakultetu u Zagrebu i umjetnički ravnatelj u splitskom HNK, u zagrebačkom stanu u Rockefellerovoj uliciKad je Petar Selem na posljednjem izdanju Nagrada hrvatskog glumišta u studenome prošle godine dobio nagradu za životno djelo, iako polaskan, nije, kako je rekao, bio osobito sretan samo zbog jednog razloga: učinilo mu se kako će ljudi pomisliti da je to kraj, a u njegovoj su glavi silne želje i planovi, pred njim je mnogo isplaniranih ili započetih projekata. Super aktivni sveučilišni profesor, kazališni redatelj, književnik, saborski zastupnik i umjetnički ravnatelj splitskog HNK, nekadašnji reprezentativac u vaterpolu, temperamentni Splićanin čije se ime posljednjih godina spominjalo u nizu kadrovskih križaljki HDZ-a, trenutačno ima dva ureda: jedan u Splitu, gdje radi kao umjetnički voditelj kazališta, i drugi u Saboru, na zagrebačkom Gornjem gradu, gdje je zastupnik i predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu.
Upravo u tom drugom uredu razgovarali smo o najnovijem komešanju oko izbora novog intendanta u Splitu, o kazalištu općenito, njegovoj bogatoj raznorodnoj karijeri - od profesora povijesti umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu do dramskog i opernog redatelja - te o političkim funkcijama, iako tvrdi da se nikada nije smatrao političarem. Ponudio se samo, kazao je, da kao čovjek iz kulture pomogne svom splitskom prijatelju Ivi Sanaderu.
Kao kazališni esejist, kritičar i redatelj, koji je vezan uz kazalište već četrdesetak godina, Petar Selem sigurno je meritoran sugovornik da iznese svoj pogled na splitsku trku za intendantsko mjesto u HNK.

NACIONAL: Što se događa u Splitu uoči izbora za intendanta? Koliko je poznato, dvoje je kandidata, a svakoga podupire jedna politička opcija.

- Petero je kandidata, ali mislim da je samo jedan ozbiljan. Split je specifična sredina, moj rodni grad mi dopušta da budem i malo kritičan. Svaka stvar dobiva neke dramatične priče, zavitla se, razigra se, raspjeva se i napuše kao nigdje drugdje. Na natječajima za intendanta u Zagrebu, Osijeku i Rijeci nije nikad bilo tako burno kao u Splitu. To je taj splitski "clochmerle" i treba ga prihvatiti. No što se tiče situacije oko izbora, bilo je zapravo pitanje kako vrednovati ono što je napravljeno u posljednje četiri godine, dok je intendant bio Milan Štrljić, a ja umjetnički voditelj. Nažalost, dio splitske javnosti jednostavno ne prihvaća neke objektivne kriterije, odnosno mjerila. Za Ivića kao trenera govorilo se svašta, a on je trenirao najveće svjetske klubove, pa ne možemo razgovarati o tome je li veliki trener. Objektivne činjenice govore da jest. Kakav je Mišo Asić trener u vaterpolu? Mišo Asić je bio prvak Europe i to je dosta. Split uvijek ima neku drugu priču. Cijela ta priča se okrenula i oko teatra jer je upravo u posljednjoj mandatnoj godini došla potvrda da se radilo dobro. To su nagrade hrvatskog glumišta. To je jedina stručna recenzija općeg rada kazališta, a naš teatar je dobio 14 nominacija i od toga osam nagrada. Dvije nagrade za predstave u cjelini, za opernu predstavu - moju "Luisu Miller", za najbolju dramsku predstavu - Kicinu "Noć Iguane" na Splitskom ljetu, a baletna predstava je ušla u nominaciju među tri najbolje. Mislim da su rezultati potvrđeni.

NACIONAL: A politički pritisak?

- Ima i toga, sigurno, ali ima i nekih čudnih osobnih priča. U priči oko reizbora izbile su neke gotovo iracionalne mržnje. Izbijale su u lokalnom listu, Slobodnoj Dalmaciji, a to govori da u Splitu postoji negativitet, iracionalne negativne energije koje se afirmiraju u takvim situacijama. Lokalni novinar svaki put pri kraju mandata intendanta počne po njemu sipati drvlje i kamenje, prije po Mani Gotovac, sad po Štrljiću. Ako misli da nitko ne valja, neka se on kandidira. Treba imati petlje ići u rizik. Idu samo rafali koji su i mene zahvatili iako nisam kandidat i čak ne znam hoću li u eventualnom novom Štrljićevu mandatu biti umjetnički voditelj. Po strani sam cijele te priče, nisam koristio taj svoj nazovi politički utjecaj, niti ću ga koristiti. Sve je dobro što se dobro svrši i mislim da će na kraju ipak biti dobro. Kulturno vijeće Splita, koje gradskom vijeću daje prijedlog, održalo je jučer sjednicu i od petero članova troje je glasovalo za Štrljića, a dvojica su predlagala da se raspiše novi natječaj. Za to nema razloga, pa mislim da će na kraju pobijediti najracionalnija solucija. Štrljić je radio dobro, publika se vratila u teatar. Jedanaest predstava "Labuđeg jezera" je rasprodano. Možemo misliti što hoćemo o bijelom baletu, ali publika ga očito voli.

NACIONAL: Kažete da još ne znate hoćete li ostati na mjestu umjetničkog voditelja, no zanima me zašto se vi niste kandidirali za mjesto intendanta splitskog HNK?

- Za intendanta se nisam kandidirao ni u prošlom mandatu pa sada za to ima još manje razloga. Iz Splita su dolazile ranije sugestije da se nominiram, a u tom slučaju bih morao živjeti u Splitu. Mogu biti umjetnički voditelj iz Zagreba, to je uobičajeno i moguće. Posao intendanta je drugo - moraš biti nazočan 24 sata. Iako imam roditeljski stan u Splitu i jako rado tamo dolazim i boravim, nisam se mogao preseliti, prije svega zbog moje djece koja su u Zagrebu pustila korijenje.

NACIONAL: Početkom devedesetih bili ste kandidat i za intendanta zagrebačkog HNK. Kako to da tada niste bili izabrani i je li poslije bilo takvih prijedloga?

- Bilo je to 1990. kad je natječaj bio raspisan po starom zakonu a grad imao odlučnu ulogu u biranju intendanta. Tada je gradonačelnik Zagreba bio Boris Buzančić, koji me pozvao da se natječem i ja sam to učinio. No došao je rat, promjene zakona i natječaj nije nikad bio završen. Poslije je po novom zakonu ministar dobio pravo da direktno imenuje intendanta, pa je Vlatko Pavletić imenovao Georgija Para.

NACIONAL: Sigurno pratite događanja u zagrebačkom HNK. Mislite li da je nova intendantica Ana Lederer uspješna u prvoj sezoni svoga mandata? Je li točno da je odbila "Don Giovannija" u vašoj režiji?

- Ideja o "Don Giovanniju" prilično je stara i potekla je iz razgovora s maestrom Tarbukom. On je želio da idemo u koprodukciju Zagreb-Split, a budući da se približavala Mozartova godina, predložio sam da to bude "Don Giovanni". Ideju je prihvatio i splitski intendant Milan Štrljić. Maestro Tarbuk želio je da tim zajedničkim projektom dovrši i svoj mandat, kao što smo ga zajedno počeli "Simonom Boccanegrom". Zatim se u HNK dogodilo što se dogodilo, a projekt je potvrdila i v. d. intendanta gospođa Jakovljević. I nakon toga šutnja. Ne znam što se dalje događa. Ne pridajem tomu preveliku važnost, ali mislim da treba poštovati neke dobre običaje koji moralno obvezuju nasljednika. Uostalom, maestro Tarbuk je tako postupio, prihvativši samo moralnu obvezu svog prethodnika, gospodina Para u svezi sa "Simonom Boccanegrom”. Nipošto ne bih htio da se primjedbe koje ću izreći shvaća kao revanš zbog "Don Giovannija". Sasvim dobronamjerno, kad me već pitate, upozorit ću na neke stvari. Ne vjerujem da je dječja opera “Bastien i Bastienne” za veliku pozornicu nacionalne kuće, kao što sasvim sigurno, iz drugih razloga, nije ni Sarah Kane. Također mi se ne čini sretnim premijerno postavljati opere za koje nema odgovarajuće podjele i dovoditi strane redatelje koji, blago rečeno, dovode u pitanje razinu koju smo postigli na toj pozornici. Ne mogu biti i nisam protiv stranaca, ali to onda treba biti razina jednog Lehmana, od čijih smo wagnerijanskih režija svojedobno mnogo naučili. Dalje, ne znam je li dobro popustiti zahtjevima stranog koreografa, pa za "Trnoružicu" uzimati iznimno skupu stranu scensku opremu, kad kod kuće postoji vrlo kvalitetna i po duhu modernija oprema bivše "Trnoružice". Nadasve bih upozorio da, uz žive Barezu, Šuteja, Lipanovića, Repušića, dovoditi dirigente koji im nisu ni blizu, ne čini mi se najsretnijim. Ovo govorim isključivo zbog dobre kuće do koje nam je svima stalo.

NACIONAL: Mnogi na vas gledaju kao na svojevrsnog ministra kulture u sjeni, vjerojatno zbog raznih kombinacija s vašom osobom na ključnim mjestima u kulturi, ali i na drugim mjestima. Bili ste 2005. spominjani kao kandidat za gradonačelnika Zagreba, prije toga za ministra kulture. Što se dogodilo, zašto niste izabrani?

- Kandidatura za ministra kulture bila je samo stvar tiska. Mediji su lansirali tu ideju oko ministra kulture na posljednjim izborima jer sam bio na listi HDZ-a. Nisam se nikada kandidirao sam, niti me netko kandidirao. Osobno nisam ni želio tu funkciju jer bi to značilo kompletno prestati s umjetničkim radom. Radosno sam prihvatio funkciju u Saboru jer mogu učiniti nešto za hrvatsku kulturu, usmjeravati neke tijekove u zakonodavnoj sferi, a uz to mogu raditi svoj umjetnički posao. Priče o tome da sam ministar kulture u sjeni jednostavno ne drže vodu. Gospodin Biškupić radi svoj posao ministra kulture, ja radim svoj posao predsjednika Saborskog odbora za obrazovanje, znanost i kulturu i tu nema nikakvih upada u tuđe polje - a logično je da o nekim stvarima razgovaramo. Što se tiče gradonačelnika, to je bio prijedlog nekih tijela HDZ-a kad se tražilo kandidata. Tu sam mogućnost otklonio jer mislim da je za gradonačelnika potreban i određeni populizam. Ja populist nisam. Bilo mi je drago da sam predlagan, to je lijepo čuti, ali u realnoj situaciji ja nisam bio ta osoba.

NACIONAL: Postoji li neko mjesto koje priželjkujete?

- Želim režirati neke stvari koje dosad nisam dospio, primjerice Wagnerova "Parsifala". Sretan sam s ovim mjestom na kojemu sam sada jer mogu utjecati na neke stvari, a ne moram se odreći svega. Profesionalni političar nisam nikad bio, pa nema ni funkcije koju želim.

NACIONAL: Što biste željeli provesti dok ste na mjestu predsjednika Saborskog odbora za obrazovanje, znanost i kulturu?

- Radim s dvama ministarstvima - gospodina Biškupića i gospodina Primorca - jer u moj Odbor spadaju i kultura, i znanost, i obrazovanje. Ono što bih htio kroz ovaj mandat je pridonijeti da se stvori moderno fleksibilno zakonodavstvo na tim područjima: zaštita spomenika kulture, kazalište, film, knjiga, naobrazba, znanstveni rad. Volio bih da ti zakoni budu što manje limitirajući, da ne normiraju odviše, ali da budu takvi da čvrsto štite temeljne institucije naše kulture i naroda. Kad je riječ o kazalištu, što mi je najbliže, zakon bi trebao biti takav da čvrsto štiti četiri nacionalna kazališta. Prvi prijedlog tog zakona, koji je još u proceduri, bio je pokusni, da se vidi što o njemu kaže struka, da izazove interes, da se o njemu počne govoriti. Ukratko, ideja je da nacionalna kazališta budu dobro zaštićena kao institucije, ali da se dokinu doživotna radna mjesta u kazalištima, da se stvori tržište rada.

NACIONAL: Cijeli život niste nikad bili članom nijedne političke stranke, sve do 2000. kad ste ušli u HDZ. Što vas je na to navelo i kako to da ste ranije, kao sveučilišni profesor, uspjeli odoljeti Partiji? Je li bilo pritisaka?

- I nije bilo tako teško odoljeti pritisku. Ako je netko imao kvalitete u tom sustavu, o kojemu ja nisam nikad mislio ništa dobro, tada se moglo reći "ne". Taj sustav je imao svoj prag tolerancije. Na fakultetu sam normalno napredovao, nitko me nije tjerao da uđem u Partiju. Ponude je bilo moguće izbjeći ako si bio siguran u sebe i ako nisi imao druge ambicije osim da budeš kvalitetan sveučilišni profesor. Jedino ružno iskustvo bila je 1971., ali to je posebna priča. A što se tiče pitanja zašto sam 2000. ušao u HDZ, bilo je više razloga. Prvo, prijateljujući s Ivom Sanaderom imao sam osjećaj da bi on mogao biti čovjek koji bi u konfuznom trenutku nakon Tuđmanove smrti mogao raščistiti stvari. Trebalo je raščistiti sve ono ružno što se bilo skupilo oko Tuđmana i što je kompromitiralo tu lijepu ideju jer Tuđman je za mene bio velik čovjek. U novoj Šentijinoj knjizi, koja je napisana iz sasvim drugog rakursa, iz blizine Savke i Tripala, napisan je dosad najveći panegirik Tuđmanu jer se vidi da je u onom trenutku jedino Tuđmanov odlučni stav mogao dovesti do hrvatske države. Cijenim Tuđmana, ali činjenica je da se oko njega bilo okupilo društvo koje je najblaže rečeno bilo čudnovato. Zbog toga ni nakon dva njegova poziva nisam ranije ušao u HDZ. Bilo je sjajnih ljudi, ali bilo je i onih koji mi nikako ne bi odgovarali.

NACIONAL: Što mislite, kako su oni uspjeli doći tako blizu Tuđmanu?

- Čovjek nije jednoznačan, svatko u sebi ima sjajne kvalitete i neke slabosti i taštine. Ljudska taština je prokleta stvar. Sjećam se jedne davne zgode u kafiću Mocca, gdje sam se sastajao s prijateljima. Bio sam sa Zvonimirom Berkovićem, a tamo je dolazio jedan debeli čovjek koji je išao okolo i svakome govorio: Doktore, daj mi 20 dinara! Berković je tada u šali rekao: Znaš, dat ću mu tih 20 dinara, meni je drago kad mi se obraća s "doktore". Eto, što je samoironična taština. Tako je bilo i onih koji su dr. Tuđmanu vjerojatno podilazili, a zbog taštine čovjek popusti. Vidio sam 2000. godine u tom "come backu" ljevice još dosta ostataka onoga što je mene 1971. jako pogodilo - da to nije nova socijaldemokracija kao što je trebala biti, nego da tu ima dosta recidiva i isključivosti. Činilo mi se da je Sanader taj koji bi mogao i njih pobijediti, raščistiti negativnu bratiju koja se bila okupila oko Tuđmana, napraviti nacionalnu stranku, onakvu kakvu sam i ja želio. Rekao sam mu stoga da ću biti s njim ako mu mogu biti od koristi.

NACIONAL: Otkad datira vaše prijateljstvo s premijerom Sanaderom?

- Viđali smo se još u Logosu u Splitu, gdje je on nekad radio, a kad se iz Austrije vratio u Split 1991., gdje je potom bio intendant HNK, postali smo bliski, družimo se. Kad smo zajedno, najmanje pričamo o politici. Ima dosta stvari koje zanimaju i njega i mene, na primjer slikarstvo, kazalište, pa, ako to smijem reći, i Hajduk.

NACIONAL: Što biste rekli nakon dvije godine njegova mandata, ide li to u smjeru koji ste zamislili ili ima i nekih kritika?

- Nećete od mene dobiti kritiku. Ima stvari koje još treba napraviti, ali u cjelini stvari idu dobro. Radeći neke kompromise koji su bili nužni u smislu odnosa u Europi, mislim da taj smjer nije zanijekao temeljnu nacionalnu odrednicu i da taj smjer vodi Hrvatsku prema dobroj harmoniji nacionalnih tradicija i europskih usmjerenja. Činjenica je da smo narod koji je doživio mnogo frustracija na nacionalnom planu i o tome valja voditi računa.

NACIONAL: Spomenuli ste '71. kao posebnu priču. Kako ste vi tada prošli?

- I dobro i loše. Loše u smislu da sam bio član povijesnog Upravnog odbora Matice Hrvatske, u koji sam prvi put bio izabran 1968. Bilo nas je trojica mladih, čak premladih članova tog dostojanstvenog odbora: to su bili Igor Zidić, pokojni Dubravko Horvatić i ja. Bio sam i u Hrvatskom tjedniku jedan od urednika, formirao sam pododbore Matice Hrvatske. Kad je došao lom '71., prošao sam prilično dobro već i stoga što nisam otišao u zatvor. No dospio sam u potpunu izolaciju, ostao mi je samo posao na fakultetu. Baš sam se bio oženio i jedva sam preživljavao s asistentskom plaćom. Nisam mogao režirati ni pisati, što je bilo prilično strašno za mojih trideset godina kad sam bio pun energije i želje za radom. No važno je što mi nikad nisu oduzeli putovnicu pa sam dosta putovao zahvaljujući angažmanu u međunarodnim kazališnim asocijacajama, a onda me slavni Giorgio Strehler pozvao u kazalište Europa-Odeon u Parizu, gdje sam radio kao jedan od direktora.

NACIONAL: Kako ste se vratili domaćem kazalištu?

- Sreo sam jednom Marijana Radmilovića na ulici i rekao mi je da smatra apsurdnim da radim u Parizu, a u Hrvatskoj ništa. Onda je pokušavao, borio se po komitetima i tako je ispalo da je najbolje da ja, ideološki sumnjiv, radim opere. Tako sam počeo raditi opere.

NACIONAL: Koja je bila prva?

- "Nabucco" koji je još na repertoaru. Prošli smo s tom operom Moskvu, Petrograd, Salzburg, Njemačku, Luksemburg, Mađarsku i sad će uskoro biti 150. izvedba. To mi je bila prva velika opera koju sam režirao. Na početku sam asistirao, na primjer Habuneku u HNK kad je radio "Onjegina". No najvažnije razdoblje bilo je kad sam potkraj šezdesetih radio u &TD-u neke danas kultne predstave, kao što su Camusov "Caligula" ili Claudelova "Razdioba podneva".

NACIONAL: Predajete li u istom opsegu na Filozofskom fakultetu? Kažu da su vaša predavanja uvijek najposjećenija, da je dvorana puna do posljednjeg mjesta. Koja je tajna?

- Smanjio sam na dva sata tjedno, predajem Egipatsku civilizaciju i moram priznati da studenti sjede i po podu, na prozorima. To je ugodno vidjeti. Vjerojatno zato što je svako predavanje za mene jedna mala predstava. Nikad ne čitam tekst, imam pred sobom samo male natuknice. Gledam kako studenti reagiraju i prema tome idem iz teme u temu, a uvijek sam dobro znao što predajem. Studenti to osjete. Na ispitima sam bio strog i davno na početku, još dok sam vozio ford cortinu, poslije ispitnog roka morao sam kod lakirera jer bi mi izgrebali auto. Sada predajem i u Splitu na novom Filozofskom fakultetu i na studiju glume na Umjetničkoj akademiji, a sve drugo sam prestao.

NACIONAL: Studirali ste povijest, povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali i književnost u Strasbourgu. Kako to?

- Nekim čudom dobio sam stipendiju za Strasbourg dok sam bio apsolvent na Filozofskom. U Zagreb je došao predavati slavni profesor egiptolog Jean Leclant - danas mu je gotovo 90 godina i doživotni je tajnik Francuske akademije - a kako sam u to doba bio demonstrator, za vrijeme predavanja pomagao sam mu oko slika i on je poslije rekao mom profesoru da mu pošalje tog mladog zanimljivog čovjeka. Tako sam otišao na studij u Francusku tri godine. Bilo je u početku teško jer nisam baš znao jezik, no kako sam izvrsno govorio talijanski, jer se govorio u mojoj kući u Splitu, brzo sam napredovao s francuskim. Kad sam se vratio iz Francuske, diplomirao sam na Filozofskom i upisao kazališnu akademiju. Tada je bio drukčiji sustav i velika je šteta što je ukinut. Naime, studij režije trajao je samo dvije godine, ali morali ste prije imati diplomu drugog fakulteta. To je dobro jer ako se pokaže da netko nije za režiju, ostao mu je kruh u rukama.

NACIONAL: Što vas je nagnalo da idete i na studij režije?

- Ljubav, strast prema kazalištu. Moja pokojna majka vodila me u Splitu u teatar. Moj otac je jako rano umro. Teatarski život bio je u poratno doba kao i svugdje u socijalizmu jako bogat i njime sam od malena bio zaražen.

NACIONAL: S obitelji ste živjeli na splitskim Mejama, danas elitnom dijelu grada, a u to doba posve neizgrađenom području.

- Mom ocu su govorili da je lud što ide graditi kuću na Mejama, što ide živjeti na selo. On je bio liječnik i umro je uoči rata. Sin sam jedinac i otac je imao dosta godina kad sam se rodio, kao što sam i ja kasno dobio djecu. To nam je izgleda u familiji.

NACIONAL: Čini mi se da je bazen Jadran pod Marjanom odigrao prilično važnu ulogu u vašem životu. Ondje ste revno igrali vaterpolo, ali i upoznali današnju suprugu.

- Bazen je bio kraj moje kuće i vaterpolo je za mene bio jako važan. U mojoj su generaciji bili danas akademik Cambi, Asić, uvaženi trener, pokojni Toni Nardelli, veliki igrač, i ostali. Postizali smo velike uspjehe. A točno je i to da sam na bazenu upoznao svoju ženu.

NACIONAL: Sami ste rekli da ste se kasno oženili. Što vas je kod nje osvojilo?

- Bila je neobična s tom svojom crvenom kosom. Moj prijatelj, pokojni Drago Ivanišević ju je zvao Verocchio, a Jože Javoršek Botticelli. Nešto je neobično, plaho, lijepo bilo na tom licu.

NACIONAL: Pričali smo o vašoj kući na Mejama koju su vam komunisti dijelom oduzeli. Je li vam to do danas vraćeno?

- Kuća je postala atraktivna poslije rata jer su Meje postale elitni kvart. Tako su se tamo doseljavali rukovodioci. U mojoj kući je mama bila u jednom stanu, rodbina u drugom. Kad su došli komunisti, izbacili su sve druge iz stanova osim mame i tada smo ih mi uzeli k sebi. To su bile traumatične godine za moju majku koja je mlada ostala udovica. Svi ti generali i admirali koji su tu živjeli bili su korektni prema nama, ali ipak nismo ih gledali lijepim očima jer su uzeli nešto što je bilo naše.

NACIONAL: Datira li otad taj zazor od komunizma?

- Nisam sve to što se tada zbivalo tako bolno osjećao kao moja majka jer sam bio premlad. Nisam to osjećao kao otimačinu, iako je to bilo upravo to. Možda sam sretna narav, odbacujem stvari koje bi me grizle i trovale iznutra, a na njih ne mogu djelovati. No možda podsvjesno nosim u sebi zazor prema tom sustavu punom temeljnih nepravdi, iako će biti prije da me neka mentalna struktura udaljavala od komunizma. Mrzio sam te sastanke i kanone komunizma i propisivanje hoću li vjerovati u Boga - bila je to za mene jedna neprirodna i limitirajuća ideologija.

NACIONAL: Niste mi rekli jeste li vratili svoje vlasništvo?

- Moj dragi Franjo Tuđman nije mi vratio ono što mi je trebao vratiti. Stanari koji su tu živjeli poslije su dobili pravo da otkupe stanove, što su i učinili. Ja dobivam naknadu za oduzetu kuću u komunističkoj vladavini, sedam tisuća kuna svake godine u siječnju. No uspio sam ipak spasiti nešto od kuće: dobio sam tavan pa sam tamo napravio još jedan stan.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da vas je Giorgio Strehler, slavni talijanski i europski kazališni redatelj, pozvao da s njim radite u Parizu?

- Kad god to nekome pričam, čini se da je to bajka. Nisam bio socijalist, dakle nismo Strehler i ja bili politički istomišljenici, nego je bila riječ o nekom osobnom afinitetu. Kad je stvarao taj teatar, mogao je izabrati koga god hoće i svatko bi presretan prihvatio poziv. Prvu direktorsku trojku koju je on uzeo činili su Renzo Tian, Bernard Dort i ja. Jedno popodne spremao sam se ići igrati nogomet na Šalati, kad je zazvonio telefon. Nazvao me prijatelj Maurizio Scaparo, redatelj i tada direktor Venecijanskog bijenala, kod kojeg sam u Veneciji radio na nekim projektima. Giorgio je vjerojatno vidio nešto što sam napravio i preko Maurizija mi ponudio da dođem s njim raditi. Tako sam proveo radeći s njim u Parizu dva mandata po tri godine. Bilo je jako lijepo.

NACIONAL: Što smatrate osobito uspješnim poslovima koje ste radili u inozemstvu?

- Rad sa Strehlerom je posebna stvar. Zatim, postoje dvije skupine stvari. Prvo su funkcije poput one kad sam bio predsjednik Međunarodne asocijacije teatrologa, i to tri mandata, a drugo, što je mnogo važnije za mene, nekoliko predstava koje sam vani izvodio ili režirao. Tu prvo mjesto po prijemu zauzima "Nabucco" koji je izvodio ansambl HNK, ali imali smo i međunarodne pjevačke podjele, a potom "Turandot" na Puccinijevu festivalu u Torre del Lago 1999., gdje sam bio prvi koji je režirao na tom festivalu a da nije Talijan. Potom "Aida" u Praškoj državnoj operi, koja je bila na repertoaru deset godina i obišla je, među ostalim, cijeli Japan. Bilo je uživanje raditi u Oslu Monteverdijevu "Krunidbu Popeje" s velikim dirigentom Albertom Zeddom. Važna mi je i "La Mamma", kad je Ellen Stuart došla u Zagreb i oduševila se mojom predstavom "Mjesec Alabame" u &TD-u.

NACIONAL: Vratimo se u Split 2000. na "Aidu" na Splitskom ljetu, kad je izbio skandal jer ste uvrijedili zboristicu. Što je bilo?

- Malo je smiješno. Bio sam za vrijeme probe na režijskom pultu, zbor je bio na pozornici, do mene je bio moj asistent Marinić i ja, zaboravivši da je mikrofon uključen rekao sam mu: "Vidiš tamo onu debelu. Makni mi je, molim te. Kad ne znam ime, onda upotrijebim neko obilježje kao mršav ili visok. To su svi čuli i onda je ta gospođa preko sindikata zbora napravila pobunu. No poslije sam shvatio tko stoji iza cijelog skandala, tko je nahuckao zbor. Zboristi su mi se nekoliko mjeseci kasnije ispričali jer su shvatili da su bili izmanipulirani. Nije bilo loše namjere ni s moje ni s njihove strane. Mi se zapravo volimo.

NACIONAL: Pretpostavljam da sve to nije bilo ugodno, no dobro ste prošli. Nitko vas nije izbacio iz kazališta na ulicu, kao što se to dogodilo Dinku Bogdaniću. Opravdavate li taj potez intendantice HNK u Zagrebu?

- Nikako. Dinko ima svojih mana i ponekad, kao i svatko od nas, može biti netaktičan, ali ne opravdavam postupak prema njemu. Sjećam se kako je Gavella jednom vikao na Mariju Crnobori: "Kak to stojiš, kaj si raširila noge kak koza koja hoće pišat!" Ne sjećam se da je takve ispade itko smatrao uvredama. Uz to, Bogdanić je nesumnjivo mnogo napravio za zagrebački Balet. To je neporecivo. Svaka nova uprava kazališta dovodi svoju ekipu, to je logično, ali uvijek mislim da se prema onome koji je bio prije nas a nešto je dobro napravio, treba odnositi s poštovanjem. Život ne počinje s nama. Nikad, na primjer, nisam rekao nijednu lošu riječ o Mani Gotovac koja je bila prije nas u splitskom HNK, makar su me navlačili na to, provocirali. Štrljić i ja radimo drukčije od Mani, ali ne bi mi palo na pamet da kažem nešto loše o njezinu radu.

NACIONAL: Kako doživljavate loše kritike, na primjer, za "Carmen" 2003. u Splitu?
- Samo jedan kritičar napisao je lošu kritiku. To je "Carmen" iz Osijeka koja je inače svugdje gdje smo je izvodili dobila fenomenalne kritike.

NACIONAL: Kažu da se dosta angažirate oko svoje djece. Je li to točno?

- Obično su, kako ljudi kažu, očevi u zrelim godinama posebno nježni prema djeci. Bog mi je dao tu sreću da su mojih dvoje djece, svatko na svoj način, dobri, vrijedni i lijepi. Moja kći, kojoj je 17 godina, radi kao manekenka i foto-model, a istodobno je izvrsna učenica i namjerava, kako sada kaže, studirati unutarnji dizajn na arhitekturi. Moj sin, koji je s 14 godina dobro narastao i ima 190 centimetara, uspješno igra vaterpolo. Svi kažu da je nadaren i ima cijeli niz pokala koje je donio s domaćih ili međunarodnih natjecanja. Vratar je kao što sam i ja nekad bio, ali on je mnogo brži jer je kraulaš, a ja sam bio prsaš.

NACIONAL: Jeste li im kad su bili mali prije spavanja pričali egipatske mitove?

- Ne samo egipatske mitove. Ispričao sam im cijelog Shakespearea, sve grčke tragedije, ali ne prije spavanja, nego u šetnjama ili ljeti predvečer na bazenu Jadrana, na mojim Mejama.

Petar Selem

Bigrafija

Rođen 23. svibnja 1936. u Splitu
1960. Na Faculté des Lettres u Strasbourgu diplomirao egiptologiju i umjetnosti i civilizacije staroga Bliskog istoka
1962. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao arheologiju, povijest i povijest umjetnosti
1964. redoviti professor na Odsijeku za povijest i kasnije na Odsjeku za povijest umjetnosti
1968. - 1971. je bio član Upravnog odbora Matice hrvatske i urednik časopisa Kritika te i član prvog uredništva Hrvatskog tjednika
1970. doktorirao povijesne znanosti
1976. prvi put se na Splitskom ljetu pojavljuje režijom dramske poeme Prazor
1977. - 1983. predsjednik AICT-ja (Međunarodne asocijacije teatrologa i kazališnih kritičara) sa sjedištem u Parizu
1981. - 1983. direktor "Annuario International del Teatro" u Ciudad Mexico
1981. - 1989. potpredsjednik projekta WECT (World Encyclopaedia of Contemporary Theatre) u Torontu
1983. - 1989. u Parizu je član kazališta Europa-Odeon
1991. je umjetnički direktor Dubrovačkih ljetnih igara
1992. - 2000. umjetnički direktor Hrvatske radiotelevizije
1984. Nazorova nagrada za režiju Nabucca
1989. Nagrada Marul za režiju Boitovog Nerona
1993. nagrada Hrvatskog glumišta za režiju Starog groblja na Sustipanu
1995. Nagrada Splitskog ljeta za režiju Mile Gojsalića.
1996. i 2000. nagrada Hrvatskog glumišta za režiju
2002. je postao umjetnički direktor HNK Split
2003. je postao saborski zastupnik HDZ-a