Vedrana RudanTrač listovi u Hrvatskoj tražena su roba. Nema dana da ne iskrsne kakav ženski list u kojem će se nadugačko i naširoko rastezati tko bolje puši, ona glumica ili ona pjevačica, kako je najbogatija Hrvatica izgubila četrdeset kila, zašto se u Hrvatskoj dogodilo ono što se nikad nigdje nije, mladoženja je vjenčanicu vidio prije mlade, da li je Tarik još s njom ili je "zašlo sunce njihove ljubavi..."

Trač listovi u Hrvatskoj su listovi za žene, biće koje se bavi tračevima zove se "baba". Negdje sam pročitala da se tračevima više bave muškarci nego žene, ali to je teško dokazati. Ako se muškarci više bave tračevima, zašto tračere nazivaju "babama"? Ej, nisam mogla vjerovati svojim očima kad sam u jednom našem tjedniku pročitala, na tržištu se pojavila... Ne, ne, ne nova ženska revija za lakšu probavu nego knjiga Drage Buvača "U službi kod japanskog cara". Ništa ne znam o Dragi Buvaču, tuca li, ne tuca, pije li stalno ili samo povremeno, kakva mu je probava, zašto puši lulu, da li to njegovoj ženi smeta, a gostima, jesu li mu zubi žuti... Ponavljam, o Buvaču znam malo ili ništa. Bio je dopisnik Tanjuga iz Japana, napisao je knjigu "Japansko gospodarsko čudo", prije sto godina znala sam čitati njegove tekstove.

Tada mi se činilo da je Buvač pametan, obrazovan, ozbiljan gospodin. Obradovalo me kad sam čula da je iz novinarstva krenuo u diplomaciju. Diplomati su obrazovani, fini, samozatajni, kulturni, suzdržani ljudi. Plaćeni su da bi u tuđoj zemlji pomogli svojoj. To je težak posao. Ljudi su puni predrasuda prema malim i ekonomski nemoćnim zemljama. Biti veleposlanik u Japanu posebno je težak zadatak. Kako uvjeriti veliki Japan da postoji mala Hrvatska koja ima svoju kulturu, nenačetu prirodu, krasnu obalu... Japanci su bogati, vole putovati, hrvatski veleposlanik mora ulagati nadljudske napore kako bi Japance uvjerio da je baš Hrvatska zemlja u koju moraju krenuti i tamo trošiti svoje jene. Hrvatski veleposlanik u Japanu teško da bi za sebe mogao imati koji slobodan trenutak. Ali veleposlanici i nisu plaćeni da bi se odmarali u egzotičnim zemljama.

Kad sam čula da Buvač odlazi u Japan, pomislila sam, pravi izbor. A sada čitam kako je nakon petogodišnjeg boravka u Japanu objavio knjigu "U službi japanskog cara". O čemu piše Buvač? Kako Japanci doživljavaju Hrvate? Kako razumjeti Japance? Koliki je hrvatski izvoz u Japan? Koliko Japanaca godišnje dolazi u Dubrovnik? Ne. Nevjerojatno ali istinito. Stari Buvač u njoj čereči Piculu, Jadranku Kosor, Čačića?! I svoga šofera Mladena koji se nije dao zajebavati od gospodina veleposlanika Buvača?!! Majstor Mladen nije htio Buvača voziti zubaru, mesti lišće oko ambasade, posjekao je krasno drvo u dvorištu... A Čačić je naručio gejše, u avionu je bio u biznis klasi dok mu se žena Marija grčila kao obična putnica. Kosorica iz Japana šalje zvučne puse Sanaderu, Cro Cop je u Japanu poznatiji od premijera, Piculino izaslanstvo je cirkus, Grabar-Kitarović je štreberica, Koharević, Piculin pomoćnik, na stadionu grize nokte, vrpolji se i viče... Ni za koga Buvač nema lijepe riječi. O ljudima o kojima Buvač piše samo sam čitala i slušala, jedini koga znam je gospodin Nebojša Koharević, trenutačno naš veleposlanik u Poljskoj. Drago mi je što ga poznajem, da ga ne znam, povjerovala bih Buvaču i mislila da je gospodin Koharević divljak obuzet nogometom. Gospodina Koharevića upoznala sam u Varšavi. Mlad, zgodan, pristojan, suzdržan, govori nekoliko svjetskih jezika, poljski savršeno, u Poljskoj uživa veliki ugled i, ovo će Buvaču biti nevjerojatno, sa svojim šoferom, gospodinom Zdravkom Piškorom, nema nikakvih problema. Pada mi na pamet, ako ono što je Buvač napisao o Kohareviću nije istina, a nije, možda ni Čačić ne drapa gejše?

Da je ovu knjigu napisala bilo koja hrvatska veleposlanica, isti bi čas bila proglašena veleizdajnicom, luđakinjom, frustriranom babom koja piše pizdarije jer joj fali kurac... Hoće li Buvač preko noći postati veleizdajnik, luđak, frustrirani starac koji ne jebe, zato piše pizdarije? Teško. Ovo će se štivo pomno iščitavati kao dokument o vremenu i ljudima. Dečki koji budu pisali o ovoj knjizi svakako će naglasiti da nam je ona bila potrebna kao kruh, ljudi trebaju znati tko i kako vlada državom, tko nas i kako prezentira u svijetu. Knjigu ću svakako pročitati, ali, priznajem, iako će mi reći koga želi pojebati Čačić i zašto ogromne šake ministra Šukera ne mogu u mali japanski umivaonik, članak u hrvatskom tjedniku rastužio me jako. Ne mogu vjerovati, ne vjerujem, to jednostavno ne može biti istina, da su svi naši političari divljaci, samo je veleposlanik fin gospodin? Buvač je u pet godina boravka u Japanu ispisao t i s u ć u stranica memoara?!

Mi porezni obveznici plaćali smo gospodinu 7300 dolara mjesečno da bi bilježio tračeve o našim političarima?! A i koji su to tračevi? U svakom hrvatskom dnevnom listu o Čačiću, Šukeru i Kosor možemo pročitati sočnije priče. Mnogim ljudima se ta bića ne sviđaju, ja sam među njima, a danas mi ih je žao. Ni najgori među nama ne zaslužuju da ih analiziraju, pljuju, olajavaju i izdaju kolege koje s njima jedu iz istog tanjura. Ako su Buvaču ljudi poput Čačića, Šukera ili Kosor bili ispod njegovog nivoa, mogao je napustiti diplomaciju i otići u penziju. To nije učinio, 7300 dolara mjesečno velika je para. Umjesto da u Japanu učini nešto za Hrvatsku, ma koliko gospodin Šuker imao ogromne šake, Čačić volio gejše, a šofer Mladen zajebavao, Buvač je pućkao lulu i zlobno zapisivao bijedne pričice. E, Buvač, Buvač, baš si prava baba. Ne. Ovo ću reći drugačije. E, Buvač, Buvač, baš si pravi buvač.