Damir RadićSredinom 60-ih Truman Capote imao je status mondenog i ekscentričnog pisca koji je još kao tinejdžer stigao iz južnjačke provincije u New York i osvojio ga romanima i pričama ispunjenima nježnim, melodičnim i sjenovitim opisima ezoteričnih prostora Juga i nevinih duša pomaknutih likova. Taj Oscar Wilde iz New Orleansa - dijete razvedenih roditelja koje je najveći dio djetinjstva provelo na selu uz voljene polutetke - bio je pionir rodne transgresije (debitantski roman „Drugi glasovi, drugi prostori“) i uporabe vulgarizama („Doručak kod Tiffanyja“, njegov prvi rad smješten u New York), no pravu senzaciju izazvao je 1966. romanom „Hladnokrvno“. U njemu je detaljno rekonstruirao okrutno ubojstvo četveročlane farmerske obitelji iz Kansasa, tijek istrage i suđenja, a čitav proces nastanka romana trajao je nekoliko godina te je okončan nakon što je Capote dočekao "prikladan" kraj, tj. pogubljenje dvojice ubojica s kojima se tijekom suđenja zbližio, a u jednog od njih, umjetnički darovitog poluindijanca Perryja Smitha, navodno i zaljubio.

Sam Capote uradak koji mu je donio svjetsku slavu nazvao je non-fiction romanom i ustvrdio da je njime izumio nov književni žanr. Zapravo, za razliku od kasnijih (bitnih) non-fiction romana, dakle beletrističkih djela utemeljenih na pomnom istraživanju stvarnih osoba i događaja, ali i "čistih" fiction romana koji su dokumentarističkim postupcima glumili non-fiction, „Hladnokrvno“ je u svojoj prvoj polovici triler za koji nikad ne biste pomislili da se bavi stvarnim događajima ako s tim niste prethodno upoznati, ali upravo spoznaja da je riječ o stvarnim ljudima koji su na užasan način ubijeni romanu daje neku posebnu aromu i aureolu. U drugom pak dijelu on se pretvara u sudsku dramu i biografiju ubojica, također pisanu uobičajenim "uživljenim" načinom, bez želje za deziluzionističkom dekonstrukcijom građe.

Ključno mjesto romana jest trenutak kad policija dozna identitet ubojica za koje se činilo da im nikad neće ući u trag: to je prijelomnica koja označava prijelaz iz prvog u drugi dio, ali i sjajno svjedoči o odnosu fikcijskog i fakcijskog. Naime policija posve slučajno, na krajnje banalan način doznaje identitet ubojica i iz bezizlazne situacije preko noći dolazi u dobivenu poziciju, što je dobro za zadovoljenje pravde, ali nije dobro za roman. Kako je još Aristotel rekao – za fikcijsko djelo nije bitno ono što je moguće, nego ono što je vjerojatno, a to Capoteov roman eklatantno pokazuje jer po svojoj je dubinskoj prirodi mnogo više fikcija nego fakcija, koliko god bio utemeljen na stvarnim, minuciozno istraživanim događajima. Capote je dakle "fakcijsku fikciju" morao žrtvovati čistoj fakciji, čime je ključni dramaturški trenutak romana sveden na deus ex machina rješenje, ali je istodobno demonstrirana i sva složenost odnosa zbilje i fikcije u književnom djelu. Upravo tom složenošću i utjecajem samog autora na događaje koje opisuje bavi se iznimno hvaljeni film „Capote“ igranofilmskog debitanta Bennetta Millera.

Millerova ambicija bila je plastično prikazati proces umjetnikova manipuliranja zbiljom koja je za određenu vrstu umjetnika tek potrošni materijal za gradnju posvećena umjetničkog hrama, jer na oltar umjetnosti kao kategorije najvišeg reda, a pogotovo samog umjetnika kao ingenioznog tvorca, dopušteno je prinijeti sve – svu bol, tajne i sam život stvarnih pojedinaca. Capote se Milleru morao učiniti savršenim primjerom takve umjetnosti i umjetnika; uostalom, poznato je da je osim manipulacije nekim ključnim ljudima krvavog kansaškog slučaja kompromitirao i svoje prestižne prijatelje obradivši ih kao likove nedovršena romana „Uslišane molitve“ (oni su ga zauzvrat isključili iz svog glamuroznog društva, što je navodno ubrzalo njegov put u propast). Na žalost, Millerov vrsno režiran film distancirane autorske pozicije i snažna realističkog ugođaja pretvara se, kako radnjom odmiče, u nesmiljeni, implicitno moralizatorski obračun s omraženim piscem koji je prikazan kao nepodnošljivo beskrupulozni narcis, a antipatičnost pojačava činjenica da Capote, znan po svojim artificijelnim gestama koje su u filmu prekomjerno naglašene, dobiva u stvarnosti nepostojeće tjelesne primjese s obzirom na to da ga utjelovljuje neugledni i dežmekasti Philip Seymour Hoffman (stvarni Capote u vrijeme radnje filma bio je još relativno mlad i privlačan, a drastično urušavanje njegove tjelesnosti zbilo se u 70-ima). Uz to, Miller promašuje ono što je trebala biti kulminativna točka – intenzivnu dramu dvosmislena odnosa Capotea i ubojice Perryja, odnosa obilježena piščevim osjećajima za osuđenika i njegova doživljaja kao vlastita alter ega, što ga međutim neće spriječiti da ga istodobno bezočno iskorištava za potrebe svog romana.

U svemu tome ni Perry, čini se, nije potpuno nevin: reklo bi se da pokušava iskoristiti Trumanovu naklonost da bi izvukao živu glavu. Složenost tog odnosa ključna je za film, međutim Miller ga predočuje mlako i površno, kao što je površan i po temeljnom pitanju "Capotea", a to je koliko je tzv. izvanjske zbilje uopće moguće sačuvati u njezinu srazu s umjetnikom i njegovim djelom koji se izrijekom pozivaju upravo na tu zbilju. Što je to zapravo zbilja i njezin identitet, kakvim putem dolazi u umjetničko djelo i tome slična ontološka pitanja odlično su postavljali i u svojim djelima odgovore nudili geniji poput Pirandella i Prousta, dok Bennett Miller u tim stvarima ipak ostaje tek mali od kužine.

Da fakcija nije imuna od fikcije znamo poodavno. Isti zbiljski događaji bit će interpretirani na onoliko različitih načina koliko ih je različitih ljudi vidjelo, jer to je u individualističkoj prirodi čovjeka. Međutim problem nastaje kad se fakcija i fikcija pomiješaju po ideološkom ključu i kad se postavi zahtjev za negacijom spomenute dubinske individualnosti u ime "višeg" nacionalnog, vjerskog, klasnog cilja. U kolektivno kriznim stanjima većina slijedi zakon krda i zauzima unaprijed određenu perspektivu, međutim postoje pojedinci koji se trude sagledati stvari u svoj njihovoj složenosti. Netom završeni festival Zagreb dox ponudio je film takvih nagnuća. Riječ je o uratku "Vukovar – poslednji rez" beogradskog režisera Janka Baljka i osječkog novinara Drage Hedla, koji je još u vrijeme nastanka proglašen kontroverznim i čiju je čak i novinarsku projekciju osiguravalo desetak agenata. Zapravo, u Baljkovu i Hedlovu filmu nema ničeg kontroverznog ili bitno nepoznatog pomnijem pratitelju medijskog prezentiranja vukovarske tragedije, što međutim ne umanjuje njegovu vrijednost. Film kombiniranjem rijetko viđenih arhivskih materijala i originalnih intervjua, bez riječi autorskog komentara i s mnogo uključenih individualnih sudbina tzv. običnih ljudi, kronološki opisuje povijesno-politički kontekst od inauguracije nacionalističkih vođa preko pokolja hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu i likvidacija vukovarskih Srba do opsade grada, njegova pada, četničkog divljanja pod pokroviteljstvom JNA i naposljetku izricanja presude ratnim zločincima na specijalnom sudu u Beogradu.

Dominantna odgovornost za ono što se dogodilo implicitno je stavljena na srbijansku stranu, dok su pojedinačni zločini nad vukovarskim Srbima sagledani kontekstualno. Film sadržava zabavne trenutke poput Merčepova svjedočenja o njegovu odličnom odnosu s JNA i tvrdnje da do sukoba ne bi došlo da on nije smijenjen, ali i jasan dokaz Šljivančaninove odgovornosti za likvidacije na Ovčari u sceni u kojoj "pacificira" predstavnika međunarodnog Crvenog križa kad ga ovaj pita kamo odlaze autobusi sa zarobljenicima. Ipak, "Vukovar – poslednji rez" možda je ponajviše priča o ljudskoj niskosti i gluposti koja lakoćom ruši plemenite ideje i praksu poput skladnog međunacionalnog suživota, pa je i najstrašnija scena u filmu ona u kojoj skupina vukovarskih Srba izlazi iz skloništa i na ulicama uništenog grada dočekuju bradate osvajače kao oslobodioce, a neki od njih prokazuju navodne ustaške koljače. Strogo filmski gledajući, Baljkov i Hedlov uradak nije vrhunsko ostvarenje, međutim moralnost kojom pristupa krajnje delikatnoj temi zaslužuje svako poštovanje.

Capote, am.-kan. biogr. drama, 2005.
R: Bennett Miller Gl: Philip Seymour Hoffman, Catherine Keener, Clifton Collins Jr., Chris Cooper

ocjena: 3 zvjezdice


Vukovar - poslednji rez, srp. dokumentarac, 2006.
R: Janko Baljak Sc: Drago Hedl

ocjena: 3 i pol zvjezdice