Zoran FerićZamislimo ovakvu situaciju. Po Splitu i okolici nestaju engleski seteri. Ne drugi psi, vučjaci, rotvajleri, labradori, nego samo engleski seteri. Crno-bijeli dugodlaki ljepotani mile glavice i srnećeg pogleda. Kad je nestao prvi, mislilo se da je odlutao za nekom ženkom, da ga je zgazilo na novom autoputu ili da su ga zaklali drugari lutalice. Kad ih je u samo tri tjedna nestalo još nekoliko, ljudi su počeli nagađati.

Došlo je i do novina. Pričalo se da u gradu djeluje banda koja krade isključivo engleske setere i prodaje ih u Italiju. Pojavile su se i spekulacije o tome da je neka ekstravagantna estradna zvijezda naručila kaput od krzna engleskog setera. Htjela je, navodno, crno-bijeli krzneni kaput, a budući da je u Dalmaciji nezgodno nositi bundu od krzna dalmatinera, stradali su ovi Englezi. I trajala bi ta nagađanja i dalje da slučajno neko dijete nije u parku pronašlo jednog od njih. Bio je zadavljen vlastitim crijevima.

Veterinar koji je napravio obdukciju utvrdio je da još bio živ kad su mu izvadili utrobu, a lijepa mu je pseća glavica na novinskoj fotografiji izgledala kao da spava jer urednik nije htio prikazati i ona crijeva kojima je bio zadavljen. Leš drugoga psa nađen je za par dana kako pliva u luci. Već se naduo, načele su ga i ribe, ali obdukcija je pokazala tragove spaljene kože. Očito je prije smrti bio mučen strujom. Tijelo trećega setera našli su kako visi sa svjetiljke. Koža mu je bila oguljena do polovice i presavijena kao rukavica. Gornji dio izgledao je kao janje obješeno u mesnici. Grad i čitava zemlja sablaznili su se. Policija je tapkala u mjestu zatečena jezivom činjenicom: imamo serijskog ubojicu koji otima engleske setere, podvrgava ih torturi i onda ubija.

Ni jedan pas nije bio silovan, ni kujice ni mužjaci, što su veterinari nedvojbeno utvrdili. Krenuo je masovni lov na serijskog, došli su stručnjaci iz Londona jer je na nekim seterima ubojica očito oponašao Jacka Trbosjeka, hrvatski organi gonjenja obratili su se pod neviđenim pritiskom javnosti američkim psihijatrijskim forenzičarima da naprave profil ubojice, uključen je i Interpol. Svakoga dana stotine demonstranata s transparentima o zaštiti životinja i maskama engleskih setera šutke je stajalo pred sjedištem PU splitske kao nijemi podsjetnik da se još ništa nije napravilo za spas ovih jedinstvenih pasa u gradu pod Marijanom. Predsjednik Vlade izrazio je žaljenje engleskom veleposlaniku u Hrvatskoj i obećao uhvatiti ubojicu u najkraćem roku, turističke agencije iz Ujedinjenog Kraljevstva počele su otkazivati aranžmane za Dubrovnik. Stvari su počele izmicati kontroli, a skandal međunarodnih razmjera bio je na pomolu. Sve se riješilo kad je umirovljeni zastavnik JNA primijetio kako neki neobrijani mladić u bijeloj majici i maskirnim hlačama pokušava šinterskom omčom dohvatiti engleskog setera koji je mirno njuškao pored čempresa u parku.

Došla je policija, mladić je uhićen i priča se počela odmotavati. Mladića je, još dok je bio dijete, za potkoljenicu ugrizao susjedov engleski seter Sam i ostavio mu ožiljak za trajno sjećanje. U godinama koje su došle mladić je na plaži uvijek osjećao podrugljiv pogled djevojaka na ozlijeđenom mišiću svoje potkoljenice. Činilo se kao da djevojke ne gledaju u njegova nabildana pleća, da ne primjećuju tetovaže na mišićima iznad laktova, niti da ih uzbuđuju pločice na trbuhu. Buljile su samo u taj vražji ožiljak. Kad se u njemu rodila ideja da će se osvećivati svim engleskim seterima i ubijati ih na najbestijalnije načine, nisu točno mogli utvrditi ni psihijatri iz Vrapča kamo je poslan na vještačenje. Uglavnom, s njegovim hapšenjem pritisak javnosti se još i povećao, čitava je zemlja, i lijevi i desni, i crveni i crni, bila jednoglasna u tome da ga se osudi na maksimalnu zatvorsku kaznu. Čovjek koji je zato što ga je ugrizao engleski seter počeo ubijati sve engleske setere postao je proklamirani neprijatelj države, taj postupak osudile su Katolička crkva, gay zajednice, udruge branitelja i, naravno, društva za zaštitu životinja. Bestijalnost zločina nadilazila je sve podjele.

Uopće nije teško zamisliti ovako jednodušnu osudu cijelog hrvatskog društva kad je riječ o zaštiti engleskih setera. Zašto je u slučaju Lora drugačije? Mogu li se stvarno engleski seteri, a i druge pasmine, u ovoj zemlji osjećati zaštićenije od Srba? Nažalost, dio reakcija na presude u slučaju Lora objavljene prošloga petka pokazuje da je tako. Strašno je koliko ljudi u ovoj zemlji kolektivnu odgovornost smatra normalnom. Za ono što je učinio jedan Srbin, recimo Mladić, neka elektrošokovima i vađenjem očiju plate ostali Srbi. Čini se da takvim ultranacionalistima nije dovoljno što Hrvatska ima svoj Abu Ghraib, nego su to još spremni i opravdavati. Mi, doduše, koliko znam, nemamo tako šokantnih fotografija, ali imamo puno strašnije priče i svjedočenja. Imamo i jednu izvrsnu knjigu o tome, Dežulovićevu zbirku "Pjesme iz Lore". Završavam ovaj tekst jednom pjesmom iz te zbirke.

LOGOR

Ako je ovo, kako kažu
logor
Onda računajte da ste na
logorovanju

Kao u američkim filmovima
kad ono djeca idu u ljetni kamp
kako se ono zove

Da
Petak 13.