Objavljeno u Nacionalu br. 538, 2006-03-06

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Fuss-therapie za brata hadezeovca

Srećko JurdanaSrećko JurdanaU Hrvatskoj se zadnjih godina pada niz stepenice češće nego na stazama u Svjetskom kupu, u muško-ženskoj ali i u muško-muškoj kombinaciji. Promatrač se u tom povodu može samo zapitati: kakvi su to majstori, koji proizvode takva stubišta ? Zašto ne stave nekakvu gumu, da se ljudi ne skližu ? Stvar zaslužuje malu analizu. Dakle, kotrljanjem niz stepenice – legendarnim eufemizmom za šaku u glavu ili nogu u trbuh – elegantno su se ovdje rješavale mnoge bračne krize, ali i unutarpartijske alkoholno-konceptualne nesuglasice, što se nedavno na zapaženi način manifestiralo na proslavi obljetnice HDZ-a u Virovitici.

Dramolet se razvijao po slijedećem prosedeu*: drugovi borci slavili su svoj datum u lokalnome dvorcu. Hrvatski provincijski dvorci, kao što je poznato, rezervirani su za hadezeovske terevenke još od vremena Vukovara, Merčepa i dvorca Eltz. Stanoviti Đakić, saborski zastupnik, Sanaderov čovjek u Hvidri, odlučio je u jednom trenutku na svome partijskome suborcu - stanovitome Mihelčiću - primijeniti specifičan postupak obrade kakav se u njemačkoj homeopatskoj medicini, odnosno u salonima za masažu, nježno naziva Fuss-Therapie, a u hrvatskim visokim stranačkim krugovima uglavnom se prakticira u formi izravnoga kontakta tuđe noge i tuđeg tijela, pod stručnim nazivom: „cipelarna reanimacija obamrloga druga“ (reanimatio postolaris communarum comatosum).

U HDZ-u – kako vidimo – vrijedi interno pravilo provjere: kad se neki slavljenik smandrlja* na pod, treba ga odmah opatrnuti* nogom, pa ako preživi, dokazao je da je Hrvatina* bez mane, a za rane koje je osvojio u toj partijskoj inicijaciji ili testu volje kasnije uvijek može optužiti proizvođače stepenica. Posebno je povoljna situacija ako se na licu mjesta zatekne ministar policije, koji će slučaj izbrisati iz službene evidencije i svrstati ga u kategoriju bezazlenih partijskih rituala. Kad su ljudi radosnoga duha, sve će im se oprostiti.

Može se to kazati i ovako: neka bude mir ljudima dobre volje, bez obzira na to što je netko od njih zaradio hematome, a netko ozlijedio cipelu. Osim toga, dirljivo je kad se u ulozi glavnoga protagonista terapije nogom pojavljuje čovjek iz ratno-invalidskih ešalona, jer ovdje je evidentno riječ o domoljubu posebnoga kova kojeg ni hendikepi, statusno zarađeni na bojištu, ne mogu ograničiti u porivu za permanentnim organiziranjem partijskoga čistilišta. Gdje je Hvidra – tu su i hematomi, gdje je ministar – tu je i zaborav. Život teče dalje, u neusporedivoj punoći svoje ljepote.
Lako je Sanaderu vladati s takvim odvažnim kadrovima koji ga okružuju, uvijek spremnim na stubišni salto mortale*, ali nije mu lako s Vesnom Škare-Ožbolt koju je izbacio iz vlasti ni ne sluteći kakve će to dramatične posljedice izazvati u njezinoj tankoćutnoj psihologiji. U neposrednoj reakciji na smjenu, gospođa ŠO najprije se isplakala na televiziji i za gledaoce otcvilila jednu sjetnu, nostalgičnu popijevku koja je ganula i one što prate samo horror-filmove, a zatim je krenula u zastrašujući protuudar. Premijera je napala u medijima, pozivajući se na silne reforme koje je provela u pravosuđu (i koje nitko osim nje nije uspio registrirati). Uzela je navodno i nekakve prijepise Sanaderovih razgovora s Tuđmanom, kao adute za budućnost. Napala je i svoju nasljednicu, anonimnu partijsku osobu, optužujući je da je u uredu držala sliku Ante Gotovine.

Povukla je svoju stranku – imenom DC – iz koalicije s HDZ-om, i pri tom preko noći ostala bez nje, radujući se tome poput anegdotalne škorpije koja vrši samoubojstvo iracionalno ubadajući žabu što je nosi preko vode. Mnogi deceovci* su – što se lako moglo predvidjeti – listom pohrlili u HDZ, gdje sad Sanadera panično mole za uhljebljenje. Formula kukumavčenja* glasi: „Premijer će najbolje ocijeniti koliko ja mogu pomoći Hrvatskoj“. Da, neizmjerno. Pokazalo se još jednom da nema tog poniženja na koje spremno neće pristati veseljaci koji su u Hrvatskoj makar jednom okusili ljepote profesionalnoga bavljenja politikom. Jasno im je da je alternativa život bez koeficijenata, dnevnica, službenih kartica i putnih troškova, a veliko je pitanje je li to uopće život.

Na kulminaciji protuofenzive, gospođa ŠO prešla je Neretvu i dala intervju američkome Wall Street Journalu u kojem ogorčeno kritizira i Sanadera, i Vladu, i pravosuđe koje je tako trijumfalno unaprijedila i reformirala. Spominjemo sve ovo prije svega kao kuriozitet, odnosno kao primjer na koji način položaj može drastično determinirati osobu. U normalnoj demokraciji ljudi napuštaju funkcije s nekakvim dignitetom, bez velike buke i jadikovki, znajući da su te stvari po definiciji privremene, da zavise od okolnosti i procjene šefova, i da ih ne treba doživljavati ni kao početak ni kao završetak svijeta. Gospođa Škare-Ožbolt uspjela je svoj odlazak s funkcije pretvoriti u travestiju, savršeno se uklapajući u psihologiju trivijalnosti kakva neizlječivo oblježava hrvatsku političku scenu.

Što se hrvatskoga pravosuđa tiče, s gospođom ŠO ili bez nje, o njemu su najbolji sud dali uvaženi arbitri iz Europe, odgađajući screening* za rujan. Hrvatska strana trudi se tu odgodu prikazati kao irelevantan fenomen, kao stvar proceduralne prirode, ali jasno je da se radi prije svega o političkoj gesti kojom Europa želi naznačiti svoje nezadovoljstvo pravnom situacijom u Hrvatskoj. Doista, s čime bi trebala biti zadovoljna ? S ubojicama koji godinama na slobodi čekaju nastup kazne ? S gospićkim sucem Brankom Milanovićem koji se u presudi sprda sa žrtvom silovanja ? Da se potpisnika ovih redaka nešto pita, on zemlju s takvim pravosuđem nikada ne bi pustio u Europsku uniju, ali njega se na sreću ne pita ništa.

STUPAC TJEDNA: SAMOUBOJSTVO MILANA BABIĆA; SLUČAJ SEVERINA

U Haagu se ubio Milan Babić, nekadašnji gazda u pobunjenome Kninu, stomatolog po profesiji kojem je Stipe Mesić svojedobno proročanski kazao: „Nećeš u krajini dobiti ni ordinaciju, a kamoli državu“. Babić je bio transformirana osoba. Pred Sudom je priznao vlastitu krivnju u organiziranju rata i genocidu nad Hrvatima, i nakon toga radikalno je svjedočio protiv Slobodana Miloševića i Milana Martića. Njegova svjedočenja bila su ubojito precizna: točno je definirao odgovornost Beograda za rat, opisao separatističke ciljeve srpske pobune, brutalne metode kojima su se oni pokušavali ostvariti, i perfidno-pristranu ulogu koju je JNA imala u tom procesu.
Evidentno su ga razdirali njegovi vlastiti konflikti, možda i grižnja savjesti, ali umro je kao potpuni drugi čovjek od onoga kakav je bio početkom devedesetih, i to mu ne bi trebalo zaboraviti.
* * *
Severina Vučković predstavljati će Hrvatsku na natjecanju Eurovizije. Prikaže li u najavi nastupa svoj filmski opus, nema kraja hrvatskome trijumfu.

Vezane vijesti

Pato izgubljen za sezonu?

Pato izgubljen za sezonu?

Brazilski nogometaš Alexandre Pato, član talijanskog Milana, ponovno se ozlijedio i za njega je ova sezona možda završena. Mladi 22-godišni napadač… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika