Unatoč represiji i totalnoj kontroli mediji koju vrši bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, oporba priprema prosvjede kako bi iskoristila predstojeće predsjedničke izbore za prevrat U nedjelju, 19. ožujka, održat će se predsjednički izbori u Bjelorusiji, čiji bi predsjednik Aleksandar Lukašenko silno želio da se ona ponovo spoji s Rusijom. On je na vlasti već 12 godina, i mnogi bi htjeli da taj diktator ode, ali to se na izborima gotovo sigurno neće dogoditi. Ima tri konkurenta, ali ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da će Lukašenko najvjerojatnije već u prvom krugu dobiti više od pola potrebnih glasova. Poznavatelji bjeloruskih prilika tvrde da će izborna komisija pod njegovom kontrolom, te rezultate, čak ako budu i sasvim zadovoljavajući za Lukašenka, napuhati do najmanje 75 posto. Njemu nije dovoljna bilo kakva pobjeda, nego ona mora biti itekako uvjerljiva, jer mu je to važno za ono što će se događati nakon izbora.

Bivši direktor kolhoza, 51-godišnji Lukašenko, koji je 1994. na platformi borbe protiv korupcije pobijedio na posljednjim poštenim bjeloruskim predsjedničkim izborima, upravlja metodama represije i agresivne propagande i jedino tako održava vlast u toj siromašnoj zemlji od 10 milijuna stanovnika. U inozemstvu ga zovu "posljednji europski diktator", slomio je svaku ozbiljnu opoziciju. U Bjelorusiji nema demokracije - svi glavni mediji su u rukama države, sve TV i radio stanice kontrolira Lukašenko, a samo jedan dnevni list - Narodnaja volja - dopušta si da bude kritičan prema režimu. Za taj list pisao je 67-godišnji Vasilij Grodnikov, koji je istraživao korupciju i represiju u Bjelorusiji, pa i je li točno da policija prije izbora namjerava oporbene prvake zatvoriti u dači izvan Minska. No članak nije napisao i objavio. Njegov brat pronašao ga je mrtvog razbijene lubanje u njegovoj kućici izvan Minska. Policija je priopćila da se napio, pao i razbio glavu, od čega je umro. Njegov brat tvrdi da prema obdukciji u krvi nije imao ni traga alkohola, smatra da ga je ubila tajna policija.

On nije ni prvi, a vjerojatno neće biti ni posljednji kritičar Lukašenkova režima koji je tako skončao. Bivši zamjenik premijera i predsjednik izborne komisije Viktor Gončar, veliki kritičar režima 16. rujna 1999. s poslovnim čovjekom koji je financirao opoziciju otišao se rekreirati u toplice u Minsku. Ali tamo nisu stigli, jednostavno su nestali. Sumnja se da su oteti i ubijeni.
Od nasilja nije pošteđen nitko od Lukašenkovih protivnika. Prije nekoliko dana sveučilišni profesor Aleksandar Kozulin, jedan od dvojice oporbenih političkih kandidata na skorašnjim predsjedničkim izborima, u Minsku je pokušao održati tiskovnu konferenciju, ali mu to nije odobreno. Ipak je došao na zakazano mjesto, ali su ga policajci uhitili i - kako tvrde neki svjedoci - pretukli. U policijskoj postaji dalje su ga tukli i strpali u pritvor pod optužbom da je ondje razbio Lukašenkovu sliku, što je u Bjelorusiji posebno kažnjivo djelo. Pušten je, ali je protiv njega podignuta kaznena prijava zbog "zlonamjernog huliganizma" i prijeti mu šest godina zatvora.

Lukašenko je prije nekoliko mjeseci pooštrio zakon protiv sudionika političkih skupova bez dozvole vlasti, a malo koji oporbeni skup dobiva dozvolu, već i stoga što malo koja građanska grupacija koja želi politički djelovati dobiva dozvolu za rad. Zbog toga u Bjelorusiji nema moćnih oporbenih stranaka, a u bjeloruskom parlamentu nema ni jednog zastupnika koji bi bio Lukašenkov politički protivnik. On potpuno dominira političkom scenom, prikazujući se kao otac nacije koji štiti svoje građane od kaosa, što ga žele izazvati zapadne sile. On ističe ono što se dogodilo u Gruziji, Ukrajini i Kirgistanu, gdje su demokratske snage srušile proruske autoritarne režime. Pred Općom skupštinom UN-a hvalio je iračkog vođu Saddama Husseina i srpskog vožda Slobodana Miloševića. Lukašenko tvrdi za zapadne sile kuju zavjere protiv njega, pa on mora jačati snage sigurnosti. Sve državne medije uključio je u protuzapadnu propagandu, a ta propaganda snažno utječe na znatan broj stanovnika, posebno na selu. On ih uvjerava da samo zahvaljujući njemu u Bjelorusiji vladaju red, mir i ekonomska sigurnost, čak se može pohvaliti blagim ekonomskim rastom, ali Bjelorusija spada u najsiromašnije europske zemlje. A i za taj ekonomski rast zaslužan je njegov jedini saveznik, ruski predsjednik Putin.

Bjelorusija bi bila nevažna zemljica da nije na važnom strateškom mjestu, između moćne Rusije i proamerički orijentirane nove članice EU Poljske. Za Rusiju je Bjelorusija važan tampon između Zapada i Rusije. Kad bi se i Bjelorusija okrenula prema Zapadu, granica zapadnog saveza posve bi se približila Moskvi. Između Rusije, koja ekonomski buja zbog uspješne tranzicije i uvođenja kapitalizma, te siromašne Bjelorusije, posljednje "tvrđave staljinizma" u Europi, gdje je još 80 posto privrede u državnim rukama, postoji ogromna razlika, a u Rusiji zbog njegova stila vladanja vodeći ljudi preziru Lukašenka. Ali zbog strateških razloga on je ruskim vladarima važan, bio je važan i Jeljcinu, koji je o Lukašenku mislio sve najgore, a važan je i Putinu. Bjelorusija je jedna od rijetkih bivših sovjetskih republika koja od Rusije još dobiva plin po povlaštenim cijenama. Dok od drugih, koje su se poput Ukrajine i Gruzije okrenule Zapadu, Rusija traži 230 dolara za 1000 kubičnih metara plina, Putin Lukašenku isporučuje plin po 47 dolara. Bez toga bjeloruska privreda kolabirala bi za nekoliko tjedana.
Zahvaljujući tome Lukašenko se održava na vlasti i osjeća zaštićenim od pritiska Zapada. Lukašenkovu Bjelorusiju ne zanima ulazak u EU, od koje ekonomski ne ovisi, pa mu zapadne zemlje ne mogu bilo što politički ili ekonomski uvjetovati. Prilikom jedne krize on je čak prijetio da će inozemnim ambasadama isključiti struju, a zapadne diplomate nazvao je "glupim guzicama".

Stvarajući atmosferu ugroženosti, prikazujući svaki pokušaj demokratizacije neprijateljskom prijetnjom Bjelorusiji, dio neukog stanovništva uvjerio je da je jedini zaštitnik nacije, pa je dobio nadimak "Batka" - "Tata". Nitko ne osporava da će zahvaljujući propagandi i represiji na izborima dobiti većinu glasova. Doduše, prema ustavu nije smio izaći na izbore, jer je predsjednik države ograničen na dva mandata. Ali prije dvije godine na referendumu ta je ustavna odredba promijenjena, kako bi se mogao ponovno kandidirati i treći put.

Morao je stvoriti privid da će ti izbori biti demokratski pa je dopustio više kandidata. Ali policijom i medijima sprečava opoziciju da se organizira i istakne zajedničkog kandidata. Aleksandar Kozulin ima podršku manjeg dijela oporbe, a Aleksandar Milinkevič za kandidata je izabran na oporbenom forumu. Lukašenko je svog čovjeka Sergeja Gaidukeviča nagovorio da bude njegov treći protukandidat, čime je dodatno zbunio one koji bi glasovali protiv njega.
Milinkevič, 58-godišnji fizičar, prije se nije bavio politikom, ali je 2003. ostao bez posla jer je kontaktirao s oporbenim aktivistima. Nakon toga se iskazao kao dobar organizator i mobilni oporbeni aktivist. Putuje diljem zemlje, agitira od kuće do kuće, jer drukčije agitiranje i nije moguće. Milinkovič i Kozulin nemaju nikakva pristupa medijima, dok se Lukašenko stalno pojavljuje, mediji prate i njegove najbanalnije poteze i izjave.

Milinkoviču pomažu i inozemni stručnjaci za izbore. Dvije poznate američke organizacije, koja su pomagale demokratskim kandidatima u Srbiji, Ukrajini i Gruziji, Međunarodni republikanski institut (IRI) i Nacionalni demokratski institut (NDI), koje sponzoriraju Republikanska i Demokratska stranka, angažirale su se i u Bjelorusiji. Lukašenko je predstavnike obiju tih organizacija protjerao, pa je IRI svoju bazu za pomoć bjeloruskoj oporbi organizirao u litvanskom glavnom gradu Vilniusu, a NDI u ukrajinskom Kijevu. Ali bjeloruska vlast otežava oporbenjacima putovanja u inozemstvo.

Ispitivanje javnog mnijenja početkom jeseni pokazalo je da su oporbeni kandidati zbog medijskog bojkota potpuno nepoznati u Bjelorusiji, za Milinkeviča je čulo manje od deset posto ljudi. Amerikanci su savjetovali Milinkeviču da za njega dozna što više ljudi, makar i pješačio zemljom.

On se kreće starim sovjetskim automobilom. Njegovi pomagači unatoč ometanju policije uspijevaju obavijestiti lecima građane da će se on pojaviti u njihovu gradu, pa se na skupovima okupi nešto ljudi, često samo nekoliko desetaka. Veće skupove policija rastjera, jer ih Milinkeviču redovito zabranjuje. Ponegdje mu lokalne vlasti uskrate dozvolu za dvoranu. Nedavno je u jednom mjestu u unutrašnjosti htio lokalnoj knjižnici darovati knjige, ali je naišao na zatvorena vrata i natpis "knjižnica se raskužuje".

Ljudi koji dolaze na njegove skupove bivaju pozivani na policiju, neki su upozoreni da će izgubiti posao, ali u nekoliko mjeseci ipak se znatno povećao broj ljudi koji su čuli za Milinkeviča, pa i za Kozulina, iako će Lukašenko na izborima vjerojatno dobiti najviše glasova. Nedavno ispitivanje javnog mnijenja pokazuje da bi Milinkevič sada dobio 24, a Lukašenko 54 posto glasova, ali da u Minsku Milinkevič vodi s 41 prema 38 posto.

Oporbenim prvacima je važno da građani čuju da postoji alternativa Lukašenku, da postoje ljudi koji su dovoljno hrabri da mu se suprotstave. I Lukašenko shvaća da mu prijeti opasnost upravo od tog stjecanja hrabrosti. Stoga je odlučio da izbori budu četiri mjeseca prije kako Milinkevič ne bi stekao još pristaša.

Neovisno o rezultatu, Lukašenko će biti proglašen pobjednikom, a napuhani rezultat važan mu je za legitimnost trećeg mandata. To oporba želi iskoristiti za poslijeizborne aktivnosti, od kojih mnogo više očekuje. Priprema se za prosvjede protiv rezultata izbora. U tome su najaktivniji studenti. Njih 40-ak 2001. osnovalo je Zubr - Bizon, organizaciju nazvanu prema toj bjeloruskoj nacionalnoj životinji. Plan je bio da se na ulicama prosvjeduje protiv vlasti, ne samo politički nego i performansima i grafitima.

Policija je razbijala njihove manifestacije, tukla aktiviste, a one najupornije istjerala sa sveučilišta. Stotinjak članova Zubra je pretučeno, a nekoliko desetaka završilo u zatvoru. No oni su vrlo uporni unatoč svakodnevnom policijskom praćenju i prisluškivanju telefona. Vjeruje se da Zubr ima između 5 i 10 tisuća članova. Oni u uspijevaju okupiti nešto ljudi na demonstracijama, obično vrlo kratkim, koje se raspadnu nakon desetak minuta, prije nego što policija intervenira. Na nedavnim demonstracijama okupili su 3000 ljudi. Mlada aktivistica mahala je svojom jaknom od trapera pa je to aktivistima Zubra dalo ideju da svoju aktivnost nazovu "traper revolucijom". Postoji i tajnija organizacija, Kopic - Dosta, koja djeluje sasvim konspirativno u malim ćelijama bez vertikalne strukture u 60 gradova, a zasad se bavi samo propagandom i sprema za druge akcije.

Oporbeni aktivisti nadaju se da će na demonstracijama nakon izbora, ako izborna prijevara bude jako velika, okupiti između 15.000 i 20.000 ljudi, koje policija ne bi lako razbila, a bio bi to poticaj i za sljedeće demonstracije. Ambiciozniji tvrde da bi se moglo okupiti čak do 50.000 ljudi, a to bi već bila velika prijetnja vlasti. Lukašenko zna za taj plan pa je obznanio da je otkrivena velika inozemna zavjera za njegovo rušenje u kojoj sudjeluju i strani agenti. Stefan Suhorenko, šef bjeloruske tajne policije KGB, izjavio je da je otkriven plan prema kojem će demonstranti napasti sami sebe, kako bi potom opravdali nasilje koje planiraju protiv državnih institucija, jer im je plan zauzeti vladine ustanove u nasilnoj revoluciji.
Opća je ocjena da takav beogradski scenarij - kakvim je masovnim demonstracijama 2000. srušen Milošević - u Bjelorusiji još nije realan, jer će za jačanje opozicije trebati još neko vrijeme. Ali ako opozicija uspije izvući ljude na ulice u prosvjed protiv Lukašenka, to će biti značajan korak u razbijanju straha.