Objavljeno u Nacionalu br. 538, 2006-03-06

 

NOVI ZAGREBAČKI RABIN

'Bogu me okrenuo moćni uragan'

Zwi Eliezer Alonie odlukom Vijeća Židovske općine izabran je za novog rabina: ekskluzivno za Nacional govori o svom životnom putu i demantira optužbe da je lažni rabin

Prije nego što je postao rabin, Alonie se bavio ugostiteljskim biznisom u Španjolskoj i SAD-u; uragan koji mu je uništio imovinu doživio je kao znak od Boga i odlučio se školovati za rabinaPrije nego što je postao rabin, Alonie se bavio ugostiteljskim biznisom u Španjolskoj i SAD-u; uragan koji mu je uništio imovinu doživio je kao znak od Boga i odlučio se školovati za rabinaNakon nekoliko mjeseci neizvjesnosti, židovska zajednica u Zagrebu ponovno ima rabina. Odlukom Vijeća Židovske općine Zagreb, na to je mjesto krajem veljače imenovan 55-godišnji Zwi Eliezer Alonie, donedavni rabin u njemačkom Mainzu. U posljednjih godinu dana među zagrebačkim Židovima nastao je raskol koji je okončan odlaskom bivšeg rabina Kotela Da Dona, osnivača alternativne židovske zajednice u Zagrebu. S obzirom na takav rasplet, mnoge nije iznenadilo što je na sam dan dolaska novog rabina u Hrvatsku, u srijedu 1. ožujka, u domaćim medijima pala teška optužba na njegov račun - da je lažni rabin. U ekskluzivnom razgovoru za Nacional, Zwi Eliezer Alonie opisao je svoj životni put, opovrgnuo natpise u pojedinim hrvatskim medijima i objasnio zašto se ne boji svog novog položaja.

NACIONAL: Budući da je u jednom hrvatskom tjedniku iznesen niz optužbi na vaš račun koje se tiču vaše prošlosti, možete li nam ispričati kako ste postali rabin?

- Rođen sam u Izraelu 1951. godine. Kao dječak sam išao u ortodoksne škole, a potom sam u vojsci proveo kao časnik tri i pol godine. Nakon vojske sam otišao iz Izraela i proputovao cijeli svijet: sjevernu i južnu Ameriku te Europu. Moja prva postaja bila je Njemačka gdje sam imao poziv od Lufthanse; nakon toga sam se preselio u Švicarsku, a kasnije u Španjolsku. Ondje sam otvorio lanac kafića koje sam kasnije prodao. Naime, studirao sam ekonomiju, hotelski menadžment. Nakon toga sam otišao u Južnu Ameriku, pa se opet vratio u Njemačku, a 1988. sam otišao u SAD. Ondje mi je veliki uragan odnio polovicu imovine, ali mi posao mi nije propao. Taj uragan sam doživio kao znak od Boga, jer morate znati da od stupanja u vojsku pa do tog trenutka nisam bio ortodoksan. Jedinica u kojoj sam bio u vojsci bila je jedna od najžešćih, i to svakako nije bila situacija u kojoj je bilo moguće biti ortodoksni vjernik. Primjerice, ako morate otići u pustinju i pojesti zmiju da biste preživjeli, što je potpuno u suprotnosti s ortodoksnim pravilima, morate odlučiti. Nikad dotad nisam mislio da ću nastaviti svoje religijsko obrazovanje, ali nekoliko je čimbenika utjecalo na tu odluku: uragan u SAD-u, povratak u Njemačku, smrt mog djed... Radi svih tih događaja, ja sam ipak nastavio taj studij; želio sam biti netko i dati nešto ljudima. Uglavnom, 1999. sam završio školovanje za rabina; položio sam sve svoje ispite u Izraelu na tri različita mjesta, i svi su bili zadovoljni mojim rezultatima i uspjesima.

NACIONAL: Znači, tek ste s gotovo pedeset godina odlučili postati rabin? Je li to uobičajeno?

- Da. Postoji nekoliko načina kako se može postati rabin. Malo dijete počinje učiti u obitelji i u školi. Talmud se sastoji se od objašnjenja o mnogim stvarima koje radimo, uče se pravila. Postoje brži i sporiji putevi - ako brzo razmišljate, brže ćete i završiti. Minimum je oko tri godine i ovisi o predznanju.

NACIONAL: Vi ste ortodoksni židov. Što za vas znači biti ortodoksan?

- Prvo moram kazati da mi židovi imamo 614 pravila. Primjerice, jedno od pravila je da ne radimo na Šabat, što znači da na taj dan ne smijemo činiti mnogo stvari - voziti, pritiskati dugme u liftu i slično. Međutim, imamo i tzv. \'backdoors\': kupimo kartu prije Šabata, poništimo je u automatu prije Šabata i objesimo je oko vrata kao lančić, ne otvaramo vrata nego stojimo kraj njih i nadamo se da će vozač stati na stanici. No postoje i posebna dizala, koja su programirana tako da automatski staju na svakom katu, bez da pritisnete gumb. Kako se vremena mijenjaju, i mi se pokušavamo prilagoditi današnjici i ljudima. No, neke stvari se ne mogu mijenjati, primjerice: zašto ja nikad neću pružiti ruku nepoznatoj ženi? Neću to učniti jer mi to brani zakon. Ja joj neću pružiti ruku, ali ću joj se ispričati i objasniti zašto joj neću pružiti ruku. Postoji nekoliko razloga: nama je zabranjeno biti sa ženom dok ona ima mjesečnicu. U kampovima, žene bi odlazile na izdvojeno mjesto i čekale da to prođe, a onda bi se morale očistiti. To pravilo postoji već pet tisuća godina. Ako bih ja pružio ruku toj ženi, a ona je religiozna, pa zbog pravila povuče ruku, ja bih je na taj način doveo u neugodnu situaciju, jer bi svi znali da nije čista. Drugi razlog bio bi poštovanje prema toj ženi: ona je s nekim drugim muškarcem i ja je nemam pravo dirati, čak je ne bih smio ni gledati.

NACIONAL: Kroz nekoliko sati počet će vaš prvi Šabat u Hrvatskoj. Kako će izgledati vaša današnja večer?

- Počinje dan odmora. Okupit ćemo se navečer u Općini i proslaviti taj dan pjevanjem i molitvom, a zatim i jelom. Nakon toga odlazimo kući. Slijedeći dan se opet vraćamo u sinagogu, molimo, čitamo iz Tore, jedemo i opet idemo kući. To je dan odmora. Jedino što se smije, jest provoditi vrijeme ugodno. Ne smijemo razmišljati o poslu.

NACIONAL: Je li tijekom Šabata ortodoksnim židovima dopušten seks?

- Apsolutno da. No, postoji razlika između onog što obični ljudi i ortodoksni židovi podrazumijevaju pod seksom. Nama seks služi da bismo napravili djecu. Seks je užitak, ali ne samo to - služi da bismo osigurali potomke. Jedno od naših 614 pravila je imati sinove i kćeri. To je zakon. Ja, primjerice, još uvijek nisam ispunio tu dužnost jer imam tri kćeri, ali još nemam sina, što znači da se moram nastaviti truditi.

NACIONAL: Što ako vam se rodi četvrta, peta kćer?

- To je u redu, ali ću se i dalje truditi da dobijem sina.

NACIONAL: Kako ste upoznali svoju suprugu?

- Upoznali smo u Nizozemskoj. Nakon toga smo otišli u Njemačku, ondje smo se oženili, i zatim otišli u Sjedinjene Države. Ona se bavi medicinom, fizioterapeut je. S njom imam tri kćeri: Anath Minnu koja ima šesnaest godina, Miriam Jakobinu koja ima šest godina, a Dina Lea ima samo mjesec dana, rodila se 1. veljače i to je najveći razlog zašto sa mnom u Hrvatsku još nije došla moja obitelj.

NACIONAL: Odvlače li ortodoksna pravila vjernike od vjere?

- Svećenik koji ne razumije svijest današnjih ljudi, ubrzo shvaća da mu crkva postaje sve praznija - mladi bježe, a stariji ljudi umiru. Dakle, cilj je privući mlade ljude, a to je moguće jedino ako im se uspijete približiti, što se može postići jedino ako ih možete razumjeti, vidjeti koja su njihova razmišljanja, koje su njihove potrebe, posjetiti ih u njihovom životnom okruženju ili ih pozvati k sebi doma i razgovarati. Rješenje je u drukčijem pristupu. Ne smijete ljudima biti pritisak, ne smijete stvari gledati crno-bijelo. Ljudi svakodnevno trpe različite pritiske, nije rješenje da im ja dođem sa još jednim.

NACIONAL: Jesu li vam dolazili mlađi ljudi sa svojim problemima?

- Većina mlađih ljudi s kojima sam se družio u Njemačkoj, bili su židovi iz Rusije, koji su imali potpuno drugačije obrazovanje i pozadinu. Trebalo mi je mnogo vremena da shvatim kako oni razmišljaju, koji su njihovi problemi, kako žive. To sam mogao postići jedino tako da ih počnem obilaziti. Imali smo zajedničke lekcije, u početku samo jedan sat tjedno. Tako sam u Mainzu uspio napuniti sinagogu. Isto ću postići i ovdje. Jedina je prednost što ovdje imam više vremena, ne moramo se nigdje žuriti.

NACIONAL: Kako ste podučavali svoje mlade vjernike? Što biste kazali mladoj djevojci koja bi vam došla i kazala da želi imati spolni odnos sa svojim momkom?

- Rekao bih joj: "Samo naprijed, ali prije toga se vjenčajte!"

NACIONAL: Posljednjih pet godina bili ste rabin u Mainzu. Kakva iskustva donosite odande?

- Položaj u Mainzu bio je sličan kao i ovdje, imali su slične probleme poput onih koji su postojali u Zagrebu. Kolega rabin me pozvao i rekao: "Učini mi uslugu; imam različite zajednice, treba mi tvoja pomoć, slobodan si, poznajem te." Rekao sam da ću doći i da ću, kad upoznam situaciju, odlučiti hoću li ostati. I tako sam ostao sve ove godine. Hrvatska je bila slična. Čitao sam u novinama o problemima koje su imali, da nemaju nikoga tko bi se brinuo za židovstvo, a bio sam slobodan. U židovstvu je važno da ako se natječete za neki posao, morate se uvjeriti da nekome drugome nećete oteti posao. Provjerio sam i vidio da je ugovor s Kotelom Da Donom istekao i da ga nisu više produžavali. Napisao sam im pismo u kojem sam izjavio da imam volju doći u Zagreb kao rabin. Odgovorili su mi da su zainteresirani. Došao sam u Zagreb i bio tri tjedna, držao predavanja, upoznavao ljude. Tijekom tog perioda imao sam još dvije ponude: jedna je bila u Njemačkoj, gdje sam već radio, a druga je bila u Beču. U Njemačku mi se baš nije dalo vraćati, a u Beču ne bih radio kao rabin, nego bih u tamošnoj židovskoj zajednici bio zadužen za religijska pitanja, što je više administrativan posao. Tako sam se na kraju odlučio za Zagreb. Razgovarao sam s ljudima ovdje, ali osim razgovora s čelnicima općine, bilo mi je važno razgovarati i s drugim ljudima, da vidim što oni žele.

NACIONAL: Što želi židovska zajednica u Zagrebu?

- Vjerskog vođu, nekoga tko će održavati mir, ukazivati na pravi put bez da stanete nekome na nogu. Ono što izričito ne žele je imati nekoga tko ide okolo s čekićem.

NACIONAL: Hoćete li pokušati pomiriti dvije zajednice? Je li moguć vaš susret s Kotelom Da Donom?

- Da Dona sam prije mjesec dana sreo na ulici, u centru Zagreba, kad sam bio ovdje prvi put. Prošao je pored mene bez riječi, čak i bez pozdrava.

NACIONAL: Je li znao tko ste vi?

- Možda nije, ali vidio je jednog ortodoksnog židova, a mogao je uočiti da sam rabin, ja to ne skrivam, to se vidi. Nepristojno je što me barem nije pozdravio, to ga ništa ne bi koštalo. Ja sam stao i iščekivao da mi se obrati, da me pozdravi, jer sam ipak nešto stariji od njega. Ako mi nije pokazao barem elementarno poštovanje, ja mogu živjeti s tim, kao što i on može živjeti s tim. Spreman sam se susresti se s njim, u bilo koje vrijeme kad on to poželi. U bilo kojem trenutku me može nazvati i dogovoriti da se nađemo i razgovaramo, možemo se naći ovdje, ili možemo dogovoriti susret kod mene doma, ako baš ne želi da se nađemo ovdje u Općini, što mi je razumljivo s obzirom na prošla događanja. Nije na meni da sudim o prošlim događanjima, jer na to nemam pravo, a i nisam saslušao drugu stranu. Ako me pitate hoću li pokušati pomiriti dvije zajednice, moram vam reći da ja ne vidim dvije, ja vidim samo jednu službenu zajednicu. Ako je netko na nekom mjestu osnovao svoju zajednicu pod nekim drugim imenom, naravno da sam spreman naći se s tim ljudima i razgovarati. Ja sam novi u gradu i želim upoznati druge vjerske zajednice koje ovdje postoje, od kardinala Bozanića do džamije, koju želim posjetiti i pozdraviti.

NACIONAL: Kako komentirate članak koji je o vama objavljen u Globusu, gdje ste prozvani varalicom?

- Ono što je izneseno ondje, je laž. Dokument u kojem se mene optužuje da nisam rabin, je najobičnija krivotvorina i laž. Netko tko ne voli mene, Općinu ili činjenicu da Zagreb dobiva novog rabina, očito je pokušao nanijeti zlo svima nama prije nego što je novi rabin uopće stigao u Zagreb. Napali su me i prije no što sam došao i pokazao jesam li dobar ili loš rabin. Jedino što ja mogu učiniti je nastaviti raditi. O cijelom slučaju sam saznao tek kad sam sletio u Zagreb, znači netko je napisao tekst o meni još prije nego što sam uopće došao u Hrvatsku.

NACIONAL: Ali slična situacija bila je u Mainzu, a kažete da ste to uspjeli riješiti.

- Da. Samo treba nastaviti raditi. Na kraju su bili sretni sa mnom.

NACIONAL: Hoće li se vaša žena i djeca uskoropreseliti u Zagreb?

- Teško pitanje. U Zagrebu postoji židovski život, ali nije dovoljno razvijen da bih ja mogao svojima reći "spakirajte se i dođite ovdje". Moja supruga je rekla da će ići sa mnom bilo gdje, ali prvo ipak moram malo pripremiti teren. Uostalom, u Zagrebu ne postoji košer mesnica ili dućan s košer namirnicama, iako će se možda jednog dana i otvoriti. Moram namjestiti stan, jer u onom koji bi mi trebala omogućiti Općina, još uvijek živi Kotel Da Don, pa sam trenutno privremeno smješten u jednom stančiću. Ondje samo odsjedam, ali ne i živim. To je velika razlika. Uostalom, postoji jedna stara izreka koju me naučio moj djed dok sam još bio mali: ako ti se sviđa neko mjesto, neka ti obućar napravi cipele. Tako sam isti dan kad sam stigao, prošetao Zagrebom, ušetao u jedan dućan s cipelama u Radićevoj ulici i zamolio vlasnika može li mi izraditi cipele. Pokazivao mi je cipele koje ima, ali nije bilo mog broja, pa je rekao da će mi izraditi cipele po mjeri. Bit će gotove idući tjedan. Nadam se da ću u njima još dugo hodati ulicama Zagreba.>email to:Plamenko Cvitic

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika