Ivo PukanićMilan Babić je sigurno jedna od najtragičnijih figura rata na području bivše Jugoslavije. Teško je sada govoriti je li bio glup, zaveden ili pokvaren. Sigurno je jedno - kninski je zubar precijenio svoje mogućnsoti i upleo se u nešto čemu nije bio dorastao. Umjesto da i danas mirno popravlja zube, radi krunice i zgrće silan novac negdje u Zagrebu ili Beogradu, upetljao se kao i mnogi u avanturu koja se zvala politika. On ili njegova ambiciozna žena smatrali su da to što je zubar nije dovoljno jaka statusna stvar i da on može puno više napredovati na društvenoj ljestvici. A najbolje se napreduje na društvenoj ljestivici u politički hirovita vremena, kad se otvara politički prostor, kad u njega ulijeću takvi mediokriteti kao što je bio kninski zubar Babić ili primitivni, polupismeni policajac Milan Martić.

Treba li ih danas žaliti? Nikako, jer sve što se dogodilo njihovim obitljima, prijateljima, susjedima … učinili su oni sami i njihovi neredbodavci iz Beograda. Svatko tko je 1991. godine imalo razmišljao svojom glavom znao je da se ta krvava srpska avantura ne može drukčije završiti. Srbi će morati otići, a njihovi vođe ili će završiti u zatvorima ili će počiniti samoubojstva. Tada se jasno vidjelo da će zbog tih nekoliko u Kninu, koji su se pomamili za vlasti, nastradati i mnogi Srbi, niti krivni niti dužni.

Ako treba nekoga izdvojiti među zločincima koji su nanijeli toliku štetu i Hrvatima i Srbima, tada treba izdvojiti Milana Babića. I to po dobrome. On je nakon svega što se dogodilo shvatio koliko je bio glup kad je povjerovao Miloševiću i ostaloj kamarili iz Beograda. Shvatio je da je izigran i da ga je "master mind" cijeloga zločina iskoristio i odbacio.

U okruženju svoga kokošinjca, u sveopćemu siromaštvu, izgnanstvu i izoliranosti od domicilnog srpskog stanovništva, Babić je imao dovoljno vremena da analizira što se je dogodilo. Zaključci su bili strašni. Stoga ne čudi da je on sam sebe odveo u zatvor. Naime, on nije bio optužen sve do trenutka dok nije davao svoj iskaz protiv Miloševića. Toliko ga je mrzio zbog sveg zla koje je učinio, da je otišao toliko daleko u opisu cijelog zločina da je pritom duboko "umočio" i sebe sama. Bio je upozoren od Suda da ga njegov iskaz kao svjedoka može pretvoriti u optuženika. Nije slušao Sud.

Njegovo svjedočenje bilo je jako korsino za obranu Gotovine, Čermaka i Markača, kao i Hrvatsku optuženu za "zločinački pothvat". Naime, Babić u svome svjedočenju (čiji najvažniji dio donosimo u okviru) upućuje na to da je Milošević imao plan evakuirati Srbe iz Hrvatske i naseliti ih na Kosovo i Republiku Srpsku. Na taj način promijenio bi prvenstveno po Srbe problematičnu demografsku sliku Kosova.

Babićeva smrt je dvosjekli mač za tužiteljstvo, ali i za obranu hrvatskih generala. Bilo bi bolje da je Babić kao živi svjedok došao u sudnicu i svjedočio to što je svjedočio protiv Miloševića. No, sada po pravilima suda njegov iskaz ulazi u predmet, a tužiteljstvo ga ne može protuispitivati i dovesti u pitanje vjerodostojnost ovog svjedočenja. Naime, po anglo-saxonskom pravu, ako svjedok umre a ostavio je autentičan iskaz, taj iskaz ulazi u spis s istom pravnom snagom kao da je svjedočio uživo pred sudom, objasnio nam je dobar poznavatelj prilika u Haagu. Unatoč svemu, Babićeva smrt je velika pljuska Haagu, jer pitanje je što bi najvažniji svjedok optužbe još ispričao.