Vođa srpske pobune u Hrvatskoj 1990., Milan BabićMilan Babić, vođa srpske pobune 1990., u Hrvatskoj, koji se u noći s nedjelje na ponedjeljak ubio u haaškom zatvoru u Scheveningenu, rodio se 26. veljače 1956., u selu Kukru, nedaleko Vrlike u sjevernoj Dalmaciji. Završio je stomatologiju i radio kao zubar, a nastavio je studij socijalne medicine. Sa suprugom i dvoje djece živio je u iznajmljenom stanu u Kninu. Bio je ranije član komunističke partije, ali se u politici jače aktivirao tek kada su se Srbi u dijelovima Hrvatske gdje su živjeli u većini počeli pod utjecajem ideja srbijanskog vođe Slobodana Miloševića politički organizirati, te nakon što je stvorena njihova Srpska demokratska stranka, kojoj se Babić pridružio i bio vrlo aktivan. Imenovan je za predsjednika općine Knin, a kada se počela stvarati zajednica srpskih općina, predložen je za predsjednika te zajednice općina.

Prve korake u organiziranju Srba u Hrvatskoj učinio je psihijatar Jovan Rašković, koji je prvi počeo buniti Srbe, organizirati ih, te koji je formirao Srpsku demokratsku stranku. No, Rašković je u početku zagovarao pregovore s novim hrvatskim vlastima, pa čak i neke vodio, te se suprotstavljao izravnom uplitanju Beograda u ono što će hrvatski Srbi dogovarati s hrvatskim vlastima. Babić je, pak, bio među mlađim srpskim vođama, koji su bili mnogo radikalniji, te su se zalagali za prekid svih odnosa s hrvatskom vlasti, te za potpuno oslanjanje na Beograd.

Babić je u to vrijeme počeo češće putovati u Beograd na dogovore, ali ne samo o tome kako da se proširi pobuna, nego i kako da se umanji utjecaj Raškovića na Srbe u Hrvatskoj. U Beogradu je odlučeno da se situacija radikalizira kako nikakvi pregovori i dogovori više ne bi bili mogući, a Babić je u tome odigrao ključnu ulogu. Dana 17. kolovoza 1990., u središtu srpskog okupljanja u Kninu proširena je glasina da hrvatska policija ide na Knin i druga mjesta gdje su Srbi bili u većini razoružati tamošnje policijske stanice. Upućen je poziv Srbima da dođu pred policijske stanice te da uzmu oružje kako bi se sami branili. Radio Knin tog je dana objavio čak i priopćenje o uvođenju "vanrednog stanja" na području kninske općine zbog "neposredne ratne opasnosti". Priopćenje je - pročitao je spiker - potpisao gradonačelnik Knina Milan Babić.
Toga su se dana prvi put u Hrvatskoj pojavili balvani, barikade na ulicama, i to upravo u vrijeme kada je turistička sezona bila na vrhuncu. U nekim mjestima srpske žene i djeca evakuirani su u vojarne JNA, što je sve bio dio šireg plana smišljenog u Beogradu a kojem je Babić bio glavni operativac, kako bi se stvorila atmosfera koja bi vojsku potaknula da iziđe iz vojarni, te preuzme kontrolu nad tim područjem Hrvatske. To se tada nije dogodilo, pa plan u tom dijelu nije uspio, zbog čega se, navodno, Babić uspaničio pa je na desetak sati bio nestao. Cilj je ipak bio postignut jer je srpsko stanovništvo bilo uzbunjeno, a hrvatskim vlastima je dano do znanja da u ta područja nije dobrodošlo.

Događaji od 17. kolovoza 1990., podigli su autoritet Milana Babića i među kninskim Srbima, ali i u Beogradu, jer su procjenjivali da je on čovjek preko kojeg mogu voditi svoju politiku nad Srbima u Hrvatskoj, a ne Rašković. Sljedećih mjeseci Babić je zahvaljujući podršci iz Beograda jačao, a Rašković slabio. U njihovim javnim nastupima vidjela se ključna terminološka razlika. Rašković je još uvijek govorio o "Srbima u Hrvatskoj", a Babić je sve više upotrebljavao izraz "stanovnici Krajine", kao o posebnom teritoriju izvan Hrvatske. Iz Srpske demokratske stranke uklanjao je umjerenije ljude, posebno intelektualce, te na visoka mjesta stavljao Beogradu odane ljude. Rezultat takve politike bilo je proglašenje SAO Krajine 21. prosinca 1990. godine, što je Miloševiću odgovaralo, jer je za Beograd SAO Krajina bila u prvom redu "teritorijalna prijetnja" hrvatskim namjerama da se razdruži od Jugoslavije. O onome što se događalo Rašković je kasnije izjavio:

"Mislim da su kontakti između grupe iz Beograda i Babića počeli ujesen 1990., uoči izbora u Srbiji, pa se stvorila neka simbolička veza između Babića i njih, možda između Babića i samog Miloševića. To je trenutak kada Babić postaje 'double kid', kad nema samo jednog oca. Ja sam u principu bio protiv takve suradnje da mi zavisimo o Beogradu i da za sve što radimo tražimo iz Beograda potvrdu i pristanak."

Babić je tada povlačio poteze, koji su Miloševiću odgovarali, jer su značili da se povećava pritisak na Hrvatsku. Nakon što je 20. veljače 1991. hrvatski Sabor donio Rezoluciju o razdruživanju Republike Hrvatske i SFR Jugoslavije, te odluku o prestanku važenja jugoslavenskih saveznih zakona na teritoriju Republike Hrvatske, već 28. veljače 1991. godine Srpsko nacionalno vijeće, kojem je Babić bio na čelu i Izvršno vijeće SAO Krajine donose Rezoluciju o razdruživanju Republike Hrvatske i SAO Krajine, a u toj rezoluciji se kaže da "SAO Krajina ostaje u državi Jugoslaviji, odnosno u zajedničkoj državi s Republikom Srbijom i Crnom Gorom, kao i sa srpskim narodom u BiH i ostalim narodima i republikama, koje prihvaćaju zajedničku državu". Tako se pripremao teren za konačni obračun. U svemu tome Babić je blisko surađivao sa šefom kninske policije Milanom Martićem koji je bio na istoj liniji.
No, već u proljeće 1991., i Milošević je za radikalnog Babića postao umjeren, te je zaključio da niti njemu ne treba vjerovati da će raditi na stvaranju Velike Srbije u kojoj bi Krajina bila njezin najzapadniji dio. Babić je bio zgranut navodnim dogovorima Miloševića s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom u Karađorđevu 26. ožujka 1991., jer mu je bilo rečeno da je Milošević pristao prepustiti hrvatske Srbe Hrvatskoj ako od Tuđmana dobije dovoljne ustupke u Bosni i Hercegovini. Babić je odlučio da nešto poduzme sam. Sljedećih mjeseci on je vukao poteze kojima je želio ustavno, politički i vojnički osnažiti položaj prostora kojim su Srbi upravljali oko Knina, s čim Milošević nije bio zadovoljan jer je želio sam kontrolirati tamošnje prilike, a ne da to čini tamošnji zubar.

Babićev je inicirao da se 12. svibnja 1991. održi referendum na kojem bi se kninski Srbi izjasnili za pripojenje Srbiji, ali je pod pritiskom iz Beograda morao odustati. Ipak je 29. svibnja 1991. Skupština SAO Krajine formirala prvu vladu, za čijeg je premijera imenovan Milan Babić, a za ministra unutarnjih poslova Milan Martić, što je opet naišlo na kritike iz Beograda, jer Milošević nije želio osamostaljivanje Babića. U Bosanskom Grahovu 27. lipnja 1991. Babić se sastao s predstavnicima Srpske autonomne pokrajine Bosanske krajine iz Banja Luke, privremene srpske teritorijalno-političke formacije, gdje je usvojena Deklaracija o ujedinjenu prostora oko rijeke Une, što je razbjesnilo Beograd koji je preko vodstva bosanskih Srba smijenio vodstvo AP Bosanske krajine. Babić je u to vrijeme sve jače zagovarao potrebu stvaranja tzv. Srpske vojske Krajine, što je odgovaralo i nekim sličnim idejama oporbenih stranaka u Srbiji o stvaranju srpske vojske umjesto JNA. Vlada SAO Krajine 20. kolovoza donijela je odluku o formiranju jedinstvenog sistema Teritorijalne obrane kao "Oružanih snaga Krajine". Za komandanta te Teritorijalne obrane imenovan je, po funkciji, Milan Babić, dok je Martić postavljen za njegova zamjenika. Taj Babićev potez razbijesnio je Miloševića, koji je osjećao da mu Babić izmiče kontroli, te je odlučio jače se oslanjati na discipliniranijeg Milana Martića. Na poticaj Miloševića Martić je krenuo u sukob s Babićem, kojeg je optužio da "minimalizira ulogu policije", te kritizira one koji "imaju neiživljene želje za komandiranjem".

Babića Miloševićeve akcije protiv njega nisu zabrinjavale, jer se osjećao čvrstim, budući da je za svoju politiku imao široku podršku kninskih Srba, pa je i tijekom 1991. godine pokušao na nekoliko načina razbistriti nejasan državno-politički status područja oko Knina. Potkraj jeseni 1991., Babić se sastao s predstavnikom Europske zajednice, nizozemskim diplomatom Henryjem Wijnaendtsom, te mu predložio da Krajina bude posebna političko-teritorijalna zajednica, čiji bi status i samostalnost u razdoblju od 25 godina jamčila međunarodna zajednica i koja bi bila pod protektoratom UN. Njegova inicijativa izazvala je negativne reakcije u Beogradu, pa je tvrdio da je predlagao da Krajina bude posebni teritorij u sastavu Jugoslavije. Babić je tih dana progovorio i o pritiscima iz Beograda da Krajina prihvati specijalni status u Hrvatskoj, te izjavio kako se radilo o političkim i o "ekonomskim i vojnim prijetnjama".

Te političke razlike, odnosno te "ekonomske i političke prijetnje" nisu u najdramatičnijim mjesecima rata u Hrvatskoj ometale blisku suradnju Babića s jugoslavenskom vojskom i predstavnicima srbijanske tajne policije. Radio je po instrukcijama tajne policije u pripremama i provođenju agresije protiv Hrvatske. Babić je kao predsjednik krajinske vlade aktivno provodio pripreme za rat, provodio zločinačke diskriminacijske mjere protiv Hrvata, koji su se našli na područjima pod srpskom kontrolom. To je evidentirano i u optužnici Međunarodnog kaznenog suda u Haagu za zločine na područjima bivše Jugoslavije, podignute protiv njega zbog zločina protiv čovječnosti, u studenom 2003. godine. Po optužnici on je bio kriv za ubojstva tisuća, te protjerivanje desetaka tisuća Hrvata.

Kad se potkraj jeseni 1991., počelo govoriti o dolasku međunarodnih snaga UN-a u područje Knina Babić se tome usprotivio i izdao priopćenje u kojem je rekao da će "svaki nasilni pokušaj ulaska mirovnih snaga UN-a na teritorij SAO Krajine smatrati aktom agresije i prema njemu će se postupiti u skladu s tradicijom srpskog naroda, a to znači da će snage biti zaustavljene na granici SAO Krajine". U Kninu su se počeli pripremati i za međunarodno priznanje Hrvatske, koje je u institucijama Europske zajednice najavljeno sredinom prosinca. Kao odgovor Babić je počeo pripremati proglašenje nezavisnosti SAO Krajine, ali samo područja oko Knina, dakle, bez SAO Baranje, istočne Slavonije i zapadnog Srijema, drugog velikog teritorija Hrvatske pod kontrolom srpskih snaga, za koji je Babić smatrao da treba postati isključiva briga Srbije. Napokon, kninski vođe 19. prosinca 1991. proglasili su kninsko područje nezavisnom državom. Tog 19. prosinca proglašen je ustav "Republike Srpske Krajine". U tom ustavu nisu se spominjala područja u istočnoj Slavoniji kao područja nove države. Za prvog predsjednika "Republike Srpske Krajine" izabran je Milan Babić. Na svečanom skupu proglašenja novog ustava govorio je - među ostalima - i tadašnji komandant kninskog korpusa koji je pozdravio stvaranje nove države, te objavio da će JNA štititi novu državu, te najavio da su njegove jedinice spremne i za nove ofenzivne akcije, čak i da za sat ili dva prodru do mora, ako to narede organi nove države. Funkcionari te nove države zatražili su međunarodno priznanje, kao i priznnje beogradske vlade, ali su svi, pa i Beograd, to odbili. A kada je Milošević prihvatio Vanceov mirovni plan otvoreno su iskazali svoje nezadovoljstvo. Babić je tada izjavio:

"Nije istina da je najnoviji mirovni plan Cyrusa Vancea prihvatljiv za sve. Razoružavanje Krajine i dolazak mirovnih snaga ne prihvaćamo i priznanje tog plana bez naše suglasnosti bit će okarakterizirano kao političko nasilje. Paradoksalno je i politički kontroverzno da oni koji se navodno zalažu za očuvanje Jugoslavije, prije svega Predsjedništvo SFRJ, istodobno Krajinu, dio državnog prostora Jugoslavije, prepušta Ujedinjenim nacijama, a potom fašističkoj Hrvatskoj...Državni prostor Republike Srpska Krajina mogu zastupati i u njeno ime donositi odluke isključivo njezini legalni i legitimni organi - skupština, vlada i njezin predsjednik. Organi Republike Krajine nemaju mandat da donošenje ključnih političkih odluka prepuste nekom drugom. Poništavanje odluka skupštine Republike Srpska Krajina predstavlja visoki stupanj političke arogancije i nasilja."

Nekoliko dana kasnije Milan Babić kritizirao je Miloševića što je prihvatio Vanceov plan rekavši:
"Nije nam razumljiv stav dijela Predsjedništva SFRJ i Srbije i Crne Gore o povlaćenju jedinica JNA iz Republike Srpske Krajine budući da je odluka Srpske Krajine da ostane u Jugoslaviji a taj stav je prihvatila i Konvencija o Novoj Jugoslaviji. Potpuno je neprihvatljivo i uvredljivo za srpski narod Krajine da se teritorij Republike Srpske Krajine označava kao područje u Republici Hrvatskoj, jer ne odgovara istini.
Prosvjedujemo zbog koncepta razoružavanja legalnih oružanih snaga Republike Srpske Krajine, dok se istodobno ne predviđa razoružavanje hrvatskih oružanih formacija, a hrvatska garda prihvaća se kao legalna vojska Republike Hrvatske, kojoj se pruža mogućnost daljnjeg jačanja i naoružavanja...U zaštitu svojih prava obratit ćemo se Republici Srbiji i Crnoj Gori, kao i Sjedinjenim Državama Amerike i Ruskoj federaciji."
Milošević međutim nije više želio trpjeti Babićevu kritiku i opstrukciju. Lako se rješavao prijatelja i suradnika kad mu oni više nisu trebali te je tako učinio i s Milanom Babićem. Objavio je 7. siječnja 1992., pismo Babiću u kojem je napisao:
"Dosad je za zaštitu srpskog naroda u Krajini izgubilo život mnogo mladih ljudi. Sad kad tome treba doći kraj, dolaskom mirovnih snaga UN-a, kad je sigurno da nitko s oružjem više neće moći kroćiti na teritorij Krajine, vi svojim stavom tražite da se rat produži. Ako biste nastavili s takvom politikom, gurnuli biste u smrt građane širom Jugoslavije. Ako bi takva politika opstala, onda bi to bila politika s istim posljedicama kao i genocid srpskog naroda. Vjerujem i nadam se da vam građani Krajine neće dati podršku za takve postupke... Očigledno je da već dulje vrijeme građane Krajine obmanjujete da se u svojim odlukama i stavovima dogovarate s rukovodstvom Srbije. Želim građanima Krajine kazati da to nije tačno... Građani Krajine trebaju znati da ste svojim postupcima izgubili naše povjerenje i da ubuduće za odnose sa Srbijom moraju delegirati ljude kojima će narodni interes biti iznad osobnog političkog prestiža."

Ako se Milošević nadao da će ovo njegovo pismo, te poziv građanima tzv. Krajine da smijene Babića, biti dovoljno, jako su se prevarili. Bivši kninski zubar Babić nije se dao tek tako zaplašiti. Nije se dao niti smijeniti, niti prisiliti da prihvati mirovni plan. Nekoliko tjedana prošlo je u uvjeravanju Babića da prihvati plan, a potom se krenulo na žešća uvjeravanja. U Beogradu je 31. siječnja 1992. godine počelo trodnevno zasjedanje krnjeg Predsjedništva SFRJ u proširenom sastavu, jer su mu prisustvovali i predstavnici Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a cijelo zasjedanje imalo je svrhu da se na Babića napravi pritisak sa svih strana da prihvati plan. Trajalo je to neprekidno 40 sati. Bilo je vrlo dramatično, u jednom trenutku general Blagoja Adžić, koji je tada još bio vršilac dužnosti ministra obrane, povukao je pištolj na Babićeva istomišljenika. Adžić je bio ljut jer na nastavak sjednice Babić nije došao na vrijeme, nego je kasnio dva sata. Jedan od sudionika tog sastanka, član Predsjedništva SFRJ Branko Kostić kasnije je opisao tu scenu:

"Babićev ministar za vjerska pitanja, ne sjećam mu se imena, ali znam da je imao dugu, dugu bradu, rekao je Adžiću: 'Šuti, gospodin Babić je predsjednik, pa može sam odlučiti kada će se pojaviti.' Adžić, koji je dva metra visok i 100 kilograma težak, ustao je sa stolca, te počeo prilaziti ministru koji je bio sitan čovjek, sav skriven iza brade, te mu rekao: 'Šuti, ili ću te zadaviti.' Ministar je odgovorio: 'Samo ti mene zadavi.' Adžić mu se potpuno približio i trebalo ga je zaustaviti. Zato sam dao stanku."

Kako Babića nisu slomili da podnese ostavku, odlučili su da ga smijene. Smijenit ga je mogla samo skupština. Uspjeli su nagovoriti predsjednika skupštine tzv. Republike Srpske Krajine, bivšeg vozača viljuškara Milu Paspalja, koji je u početku također protestirao protiv Vanceova plana, da pređe na Miloševićevu stranu, te sazove sastanak skupštine, ali ne u Kninu, gdje je Babić bio gazda, nego u gradiću Glini, 16. veljače 1992. Na sastanak su došli tadašnji član Predsjedništva SFRJ Branko Kostić i general Blagoje Adžić i svojim prisustvom uspjeli su postići da većina izglasa nepovjerenje Babiću. Babić je tako smijenjen, ali on to nije želio priznati. Unatoč Babićevim protestima, on nije uspio održati vlast, pa je 26. veljače 1992., za predsjednika tzv. Republike Srpske Krajine izabran poslušni Goran Hadžić, jedan od vođa srpske pobune u istočnoj Slavoniji. Pogodan je bio zato što nije iz neposlušnog Knina; bivši skladištar iz Pačetina, ljubitelj kavana, koji do tada nije izlazio iz traperica i tenisica. Da bi mogao izgledati kao šef države - kupili su mu šest odijela.

Babić je i nakon te smjene ostao aktivan u politici Krajine, a Milošević je to morao dopustiti jer je on u Kninu imao dosta pristalica. Neko vrijeme imao je funkciju ministra vanjskih poslova, ali je više djelovao na unutarnjem planu, nastojeći iznova radikalizirati tamošnju srpsku političku scenu. Nakon što su hrvatske snage počele postizati sve veće uspjehe u svojim operacijama protiv pobunjenih Srba, a posebno nakon operacije "Bljesak" i nakon uspjeha hrvatskih snaga u zaleđu Knina u Bosni, dotadašnje kninske vlasti počele su se raspadati, pa je Babić odjednom ponovno postao predsjednik vlade, ali samo na nekoliko tjedana. Pred "Olujom" pobjegao je u Srbiju. O njemu se ništa nije čulo sve dok nije otkriveno da radi na jednoj farmi pilića u Vojvodini. Potom se ponovno o njemu ništa nije čulo sve dok u prosincu 2002., nije na opće iznenađenje objavljeno da će se on kao svjedok tužiteljstva pojaviti na u Haagu suđenju Slobodanu Miloševiću. Kad je, nešto kasnije, podignuta optužnica i protiv njega on je priznao krivnju, što je bila velika pobjeda haaških tužitelja. Učinivši to 27. siječnja 2004. godine on je "izrazio stid i kajanje" za ono što je učinio te je "zamolio svoju hrvatsku braću za oprost". Saznanje o tome koliko je u tome bio iskren, a koliko je to učinio da se osveti onima koji su ga smijenili, u prvom redu Miloševiću, ali i Martiću, protiv kojih je svjedočio, odnio je u smrt.

>email to:Maroje Mihovilovic