Vorobjova živi u Zagrebu 30 godina i poznatija je kao prevoditeljica i konzultantica za ruski jezik Nataša Hržić, koja je po dolasku u Zagreb 1974. godine kao tadašnja supruga arhitekta Olega Hržića, glumila u filmu 'Akcija stadion' Dušana Vukotića"Kad sam razgovarala o inspiraciji s raznim pjesnicima, i ruskim i hrvatskim, svi su mi priznali da im stihovi dolaze odozgo, nepozvani, kroz kanal. To vrijedi i za moj slučaj. Ti si odabran u ovom trenutku, dana ti je inspiracija, pa sjedni i piši. Prvi redak ili prva dva reda uvijek mi dođu sami i tada ih odmah zapišem, jer inače nestanu. Zatim pišeš, brišeš, prekrajaš, izbacuješ ili dodaješ, a kad se približiš kraju pjesme - zadnji stih opet dođe sam. Lav Kotjukov, veliki ruski pjesnik, obično kaže: 'Mi ne pišemo nego zapisujemo.' I on vjeruje u pjesnički kanal, kojim odozgo stižu pjesme."

Tako govori Natalija Vorobjova (58), slavna filmska glumica Sovjetskog Saveza i poznata ruska pjesnikinja, koja je prošlog tjedna u Hrvatskoj gospodarskoj komori promovirala novu, dvojezičnu zbirku poezije "Proročanski prsti" u izdanju Naklade Ljevak. Iako je u Rusiji objavila četiri zbirke poezije i knjigu pripovijedaka, dobila desetak strukovnih nagrada, a prošle je godine postala i dopisnom članicom ruske Akademije književnosti, ovom je zbirkom prvi put predstavila svoje stihove hrvatskim čitateljima. Zanimljivo je da piše na ruskom jeziku i da je u Rusiji smatraju jednom od najboljih pjesnikinja u emigraciji.

Vorobjova živi u Zagrebu 30 godina i poznatija je kao prevoditeljica i konzultantica za ruski jezik Nataša Hržić, koja je po dolasku u Zagreb 1974. godine kao tadašnja supruga arhitekta Olega Hržića, glumila u filmu "Akcija stadion" Dušana Vukotića i u TV seriji "Marija" Stipe Delića. A prije nekoliko godina je objavila i roman "Žena u crnom rublju", također u izdanju Naklade Ljevak. No, najpoznatija je kao vrlo društvena i neformalna heroina zagrebačkog kulturnog života, "žena u crnom", agilna promotorica estetike i stila, koja posjećuje sve premijere i izložbe. U svom raskošnom salonu u središtu grada, ukrašenom profinjenim umjetninama, već godinama okuplja hrvatske umjetnike, intelektualce i političare, od Dimitrija Popovića do Bože Biškupića nastavljajući tako tradiciju nekad poznatih "salona".

NACIONAL: Kasno ste počeli pisati pjesme, tek u zreloj dobi, nakon strelovite filmske karijere u bivšem Sovjetskom Savezu. Što vas je najviše potaknulo, usmjerilo prema poeziji?

- Pjesme su eksplozije živaca, a pjesnici pišu usprkos svemu. Mnogi su pokušali objasniti stvaralački proces, ali nisu uspjeli. Jedan od njih bio je i Puškin, koji je rekao da se pero priljubljuje uz papir, a papir kreće peru u zagrljaj, i misli slobodno teku. Taj proces je individualan, neponovljiv, ali je istina vječna. Mene najviše potiču emocije, pozitivne i negativne, trenuci napetosti ili komplicirane životne situacije. Pjesnici uglavnom pišu iz ogorčenosti, bola i nezadovoljstva, a rijetko u stanjima sreće. Velika ruska pjesnikinja Ana Ahmatova je to prekrasno objasnila rekavši: "Kad bi vi znali iz kakvog smeća niču pjesme ne znajući za stid." Nema sretnih pjesnika.

NACIONAL: Naslovom zbirke "Proročanski prsti" sugerirate da pjesnik ima ulogu proroka. Je li to razlog zbog kojeg ste izabrali taj naslov?

- Pjesnici, htjeli oni to ili ne, imaju u sebi nešto proročansko, a često se događalo da u svojim stihovima anticipiraju događaje. Kad biram naslov za knjigu, uvijek izdvojim iz svojih pjesama petnaestak redaka na papir, zatim napravim uži izbor, a tada izaberem naslov, koji je najbliži ideji zbirke. Naslov "Proročanski prsti" izabrala sam zato što najbolje ilustrira metafizički karakter ovih pjesama koje sam pisala u Zagrebu od 1999. do 2003. godine. Iz njih je očito da vjerujem u postojanje i onoga što se ne može dokazati. Vjerujem u svoga Boga koji za mene predstavlja višu pravdu, nevjerojatnu energiju, istinu, svojevrsni usud, karmu. Prevoditelj i moj prijatelj Luka Paljetak predložio je naslov "Prsti vidovitosti" što zvuči čarobno, ali više mi leže "Proročanski prsti".

NACIONAL: Jednu pjesmu posvetili ste ministru kulture Boži Biškupiću, drugu bivšem ministru iz HDZ-ove vlade Davoru Šternu, a treću knjizi Mire Gavrana "Krstitelj"?

- Tu pjesmu nisam posvetila ministru Boži Biškupiću nego prijatelju Boži Biškupiću. S njim, njegovom suprugom i cijelom obitelji družim se više od 25 godina, znači, dok još nije bio na političkoj funkciji. Divim mu se kao čovjeku i velikom poznavatelju umjetnosti, a divila sam mu se podjednako u usponima i padovima. On nepogrešivo osjeti što je prava umjetnost. No ja ga ne doživljavam kao ministra nego ga gledam kroz optiku srca. Što se tiče Mire Gavrana, mog prijatelja, fascinirala me je ta knjiga i iz te opčinjenosti se rodila pjesma. Pjesmu posvećenu Davoru Šternu napisala sam poslije iznimno ugodne večere u njegovj kući na kojoj je bio uski krug prijatelja. Tog dana izišao je u novinama jedan strašan tekst o njemu, koji me toliko šokirao da sam bila sigurna da će otkazati večeru. Međutim, on je nije otkazao nego je, dapače, briljirao kao domaćin. Savršeno je pazio na svoje goste, održavao je odlično raspoloženje, na kraju smo čak pjevali karaoke. Njegovo ponašanje i cijela atmosfera na večeri toliko su snažno djelovali na mene da sam mu sutradan posvetila pjesmu.

NACIONAL: U knjizi spominjete Vladimira Visockog i druge velike ruske pjesnike. Jesu li to vaši uzori?

- Vladimir Visocki je bio naš veliki pjesnički bard i svi smo bili njime očarani. Obožavali su ga apsolutno svi u Rusiji, od radnika do akademika. Bio je narodni pjesnik, koji je prokrčio put modernom pjesništvu. Bio je esencijalna "ruska duša", iako je taj pojam danas banaliziran i zvuči otrcano. S njim je počela nova era u poeziji. Bio je i ekspresivan glumac Teatra na Taganki, te dobar muzičar, slavan i u Europi. Njegovi su tekstovi bili vrlo oštri, pa je često bio proganjan. Imao je hrapav glas i prekrasno je interpretirao svoje pjesme. Šteta je što nije dulje živio. Na žalost, pjesnici često odlaze mladi. Svaki put kada dođem u Moskvu odem na njegov grob. Na njegovoj sahrani 1980. godine okupili su se deseci tisuća Rusa, koji su došli iz najudaljenijih krajeva zemlje tako da se nije moglo približiti odru pjesnika. Naši su se putevi mogli bezbroj puta križati, no to se ipak nije dogodilo. Trebali smo čak zajedno snimati jedan film, no odbila sam ulogu iz vlastite hirovitosti. Njemu sam posvetila svoju prvu zbirku pjesama "Na žici postojanja", koju je također ilustrirao Dimitrije Popović. Osim Visockog, strašno volim suvremene ruske pjesnike Lava Kotjukova i Sergeja Sokolovskog, koji su mi duhovno bliski.

NACIONAL: U vašem salonu u zagrebačkom stanu okupljaju se različiti ljudi, od dramatičara Mire Gavrana i glumice Marije Sekelez preko novinarake Mirjane Rakić do političara Zlatka Kramarića. Kako ste uspjeli zadržati tradiciju zagrebačkih salona?

- To nisam nikada tako promatrala. To su druženja s mojim prijateljima, vrlo različitim ljudima, mladima i starima, s kojima osjećam duhovnu srodnost. Kod mene dolaze književnici, pravnici, političari, liječnici, diplomati... Primjerice, bila sam bliska s profesorom Vladom Habunekom, koji mi je doslovno mogao biti djed. Mi smo satima razgovarali i jako smo se dobro razumjeli. Čak sam mu svojedobno pomogla urediti stan na Ribnjaku. Tokom preuređenja stanovao je kod jedne naše prijataljice. Kad je sve bilo gotovo, vozila sam ga do stana, a on je izgledao jako nesigurno, imao je veliku tremu, pomalo je drhtao, jer nije znao što ga čeka u njegovu stanu. U tom trenutku, usprkos godinama, izgledao je vrlo mlado. Tada sam shvatila da duh nikada ne ostari. To vam pričam zato da vam objasnim da ne biram ljude po godinama, zanimanju, društvenoj funkciji ili visokom statusu na društvenoj ljestvici nego po tome mogu li s njima razgovarati. K meni dolaze i dvije renesansne ličnosti širokih obzora, koje obožavam - Luka Paljetak i Dimitrije Popović. Paljetak je pjesnik, esejist, novelist, romanopisac i dramatičar, a Popović se bavi, osim slikarstvoom, i filozofijom, piše eseje. Nikada nisam išla u lov na ljude i nisam nasilno sklapala prijateljstva. No, meni je potrebna i samoća. Ponekad sjednem u fotelju i buljim u tapiseriju ispred sebe, čak ne znam prolaze li mi kroz glavu neke misli, ali osjećam kako se obnavljam.

NACIONAL: Kako ste došli na ideju da održavate takva druženja? Je li i vaša majka u Moskvi imala sličnu naviku?

- Moji roditelji su bili jako društveni i imali su velik krug prijatelja. I ja sam vrlo društvena osoba, ne mogu živjeti bez ljudi i moram sve izbaciti iz sebe jer bih inače eksplodirala kao pretis lonac. Moja majka nije imala takav tip druženja; ona je radila u poznatoj Moskovskoj modnoj kući - vodila je i komentirala nove kolekcije na modnim revijama. Čak sam i ja kao tinejdžerka povremeno radila kao manekenka.

NACIONAL: Kakva atmosfera vlada na tim druženjima, o čemu najviše raspravljate?

- Tema i atmosfera najviše ovise o prisutnim ljudima i svaki put je različito. Povremeno se vode političke diskusije, ali najviše se raspravlja o kazalištu, novim knjigama i izložbama, a nerijetko se dogodi da večera završi recitiranjem poezije. Tračeva nikada nema! Također nema cateringa od kojeg zazirem. Naime, catering podrazumijeva dolazak konobara u stan, a njegova bi prisutnost narušila intimnu atmosferu. Želim da se moji gosti osjećaju ugodno i opušteno; kod mene možete proliti piće, nema ukočenosti. Uglavnom pozovem osmero ljudi jer mi se čini da su četiri para idealna za komunikaciju. To omogućuje grupnu, ali i pojedinačnu konverzaciju. Nikad ne pozovem više od jednog novog para jer bi mi bilo teško obratiti potpunu pozornost, primjerice, na četvero ljudi. Druženje uvijek započinje aperitivom - za dame šampanjac, a za gospodu viski i ledena votka, koju malo tko želi piti. Predjelo obično naručim kod Delikatese Ivić, glavno jelo uvijek pripremam sama, a za desert se pobrinu moje prijateljice, primjerice, Nives Tomašević, moja urednica u Nakladi Ljevak, koja osim odličnih knjiga priprema i odlične kolače. Nisam sklona pečenju kolača, no majka me ipak naučila pripremati tradicionalnu, vrlo ukusnu rusku tortu Napoleon. To je najznamenitija torta u Rusiji i asocira me na djetinjstvo. Jednom sam ju radila za svoje goste i kad sam ju pompozno iznijela u salon, jedan prijatelj Jurica Ettinger je zgranuto rekao: "Nataša, Nataša, to ti je neka roh-bau torta!" Naime, čuvena ruska torta se nakrivila, poput kosog tornja u Pisi. Užas.

NACIONAL: Jeste li se u Zagrebu tokom 30 godina života uspjeli profesionalno realizirati?

- Čovjek se može u potpunosti profesionalno ostvariti jedino ako se koncentrira samo na jedan poziv i ako se striktno drži tog puta. Moj život odvijao se drukčije; kako sam promijenila zemlju i grad, mijenjala sam i profesije. Nisam htjela postati glumica nego kazališna kritičarka. Kad sam išla na prijamni ispit na Moskovski državni kazališni institut Anatolij Lunačarski, u hodniku sam naletjela na Andreja Gončarova, glavnog redatelja iz Teatra Majakovskog i profesora režije na akademiji, koji mi je savjetovao da izIđem na dva prijamna ispita - za glumu i za kazališnu kritičarku, koji se ionako održavao mjesec dana kasnije. Tako sam se počela pripremati za oba prijamna ispita. Iako nisam imala kazališnog iskustva, pred komisijom nisam imala tremu; bila sam puna sebe i mislila sam da sve znam, a zapravo sam bila amorfna masa staklenog pogleda, idealna za oblikovanje. To ih je izgleda osvojilo i tako sam posve slučajno postala glumica. U Zagrebu sam 1977. godine snimila film "Akcija stadion" Dušana Vukotića te jednu epizodu u seriji "Marija" Stipe Delića, u kojoj sam glumila neku Čehinju. I to je bilo sve - moja filmska karijera je bila naprasno prekinuta. To me jako boljelo, jer neizmjerno volim film i kazalište. Onda sam se počela baviti prevođenjem i simultanim prevođenjem, godinama sam surađivala s Hrvatskim leksikografskim zavodom na izradi Osmojezičnog enciklopedijskog rječnika, davala sam i satove ruskog jezika, no najviše volim raditi za HNK kao konzultantica za ruski jezik gdje uvježbavam pjevače za ruske opere. Jednostavno volim teatar. Radila sam na pripremi opera "Jevgenij Onjegin" Čajkovskog, "Hovanščina" i "Boris Godunov" Musorgskog, a kao asistentica režije surađivala sam s Vladom Habunekom na Massenetovoj operi "Thérese". Da nisam otišla iz Rusije, možda bih se prestala baviti glumom i preorijentirala na režiju.

NACIONAL: Poznajete li stanje u ruskoj kulturi i što se drastično promijenilo u kulturnim navikama Moskovljana nakon prelaska na kapitalizam?

- Moskva je čudesno uređena, čista i osvjetljena. To je svjetski velegrad, jedan od najskupljih gradova svijeta, u kojem je kapitalizam prenaglo zakucao na vrata. Uslijed toga stradala je srednja klasa, no usprkos tome Moskovljani nevjerojatno puno čitaju i pišu - poeziju i prozu. Knjižare su pune ljudi, koji kopaju po policama tražeći knjige, i nije neobično vidjeti skromno odjevene starije gospođe kako diskutiraju s prodavačicama i traže ozbiljnu filozofsku literaturu. Na žalost, pjesnici nemaju više onaj povlašteni status kakav su nekad imali. Pjesnici su nekad u Rusiji bili bogovi, ali je proza života učinila svoje. Ruska nacija jako je nadarena za pisanje; potražnja je užasno velika pa su i naklade goleme. Danas su najtraženiji ruski krimići, koje pišu bukvalno svi - od kućanica do bivših generala KGB-a, policajaca, pravnika i sudaca koji su na vlastitoj koži osjetili sovjetski režim, ali najbolje krimiće pišu žene. Čitaju ih svi, od radnika do sveučilišnih profesora. Zatim se traže knjige koje govore o tabu temama, primjerice, o KGB-u, Lenjinu, Partiji, tajnim dosjeima i slično, a često se po njima snimaju dokumentarni i igrani filmovi. Rusija se otvara i ruše se stari mitovi, a zemlja ide naprijed koracima od sedam milja. Teatri su puni, a ljudi hrle u kina gledati domaće, ruske filmove. Primjerice, za film "Deveta četa" Fjodora Bondarčuka, sina slavnog Sergeja Bondarčuka, redatelja "Rata i mira", vladala je takva jagma da se u prvom tjednu prikazivanja vrtio cijeli dan od ujutro do navečer. Znači, Rusi su vidjeli što pruža zapad, ali sad se ponovno okreću ruskoj umjetnosti. Taj preokret je postignut kvalitetom, a ne političkom propagandom. Mene smeta prenaglašena amerikanizacija u Moskvi - na svakom uglu možete kupiti hamburger i coca-colu, a svi hodaju naokolo s plastičnim bočicama s vodom kao da se boje da će dehidrirati.

NACIONAL: U naponu karijere napustili ste Moskvu i preselili se nekoliko tisuća kilometara zapadnije, u Zagreb. Jeste li morali emigrirati iz političkih razloga?

- Ne, nisam bila proganjana. Rođena sam u Dnjeprodzeržinsku, u Ukrajini, u bivšem Sovjetskom Savezu i naviknula sam se na socijalistički režim. Zemlja je bila jako zatvorena, no za nas je to bilo normalno i zapravo smo dobro živjeli. Možda sam bila premlada i nisam o tome ozbiljno razmišljala. S 24 godine zaljubila sam se u hrvatskog arhitekta i dizajnera Olega Hržića, s kojim sam bila u braku 15-ak godina. Upoznali smo se u Moskvi, gdje je njegov otac bio dopisnik, vjenčali smo se 1973., a godinu dana kasnije preselili smo se u Zagreb. Tada nisam razmišljala hoću li moći nastaviti filmsku karijeru. Živjela sam lepršavo i dugo sam odrastala.

NACIONAL: Već ste na trećoj godini akademije snimili prvi film "Dvanaest stolica", koji je bio snimljen po čuvenoj knjizi slavnog ruskog spisateljskog dvojca Iljfa i Petrova. Kako je do toga došlo?

- Imala sam ludu sreću - redatelj Leonid Gajdaj izabrao me na audiciji, a uloga mi je sjajno legla. Taj je film kasnije uvršten u tzv. zlatni fond ruske kinematografije, prikazivan je u kinima, vrtio se puno puta na televiziji, a gledalo ga je 227 milijuna ljudi. Za samo nekoliko godina snimila sam 15 igranih filmova, koje su režirali najpoznatiji ruski redatelji kao što su Mihail Švejcer, Victor Turov i Leonid Bikov. Glumila sam različite likove, male, srednje i glavne uloge. Između ostalih, snimila sam i jedan omnibus "Roman s kontrabasom", sastavljen od Čehovljevih novela. U to sam vrijeme bila tražena kao glumica, a mnogi moji filmovi i danas se prikazuju na ruskoj televiziji nekoliko puta godišnje. Film "Dvanaest stolica" ima kultni status u Rusiji, kao i knjiga; postoje ljudi koji su ga gledali čak 25 puta i znaju napamet sve glumačke replike. Zadnji film koji sam snimila bio je "Ako se bojiš nesreće, nećeš doživjeti sreću", ali ga nisam nikada vidjela.

NACIONAL: Kako ste se nakon prostrane Moskve prilagodili na život u Zagrebu?

- Zagreb ima svoju čaroliju, a Zagrepčani uopće nisu zatvoreni ljudi. Zagreb ne možeš zavoljeti odmah, ali kad ga zavoliš, to je zauvijek. Najteže mi je bilo prilagoditi se na uske ulice malog grada. Vjerojatno zato što je geografska prostranost u kojoj sam živjela u Moskvi jednostavno ugrađena u moje gene. Moskva je velika, fascinantna metropola s prostranim ulicama i uvijek je imala žilu kucavicu velegrada, a Moskovljani su vrlo otvoreni ljudi. Moskva odlazi spavati u tri ujutro, a ustaje već u pet sati. To je grad koji živi non stop. Ja sam prihvatila Zagreb, a on je prihvatio mene.

NACIONAL: Kako se u vašem životu prelamaju vaše dvije domovine, dva jezika, dvije kulture, dva grada - Moskva i Zagreb?

- Uopće se ne prelamaju nego se isprepliću. Rusija i Hrvatska moje su dvije domovine i podjednako ih volim. Kad sam u Hrvatskoj kažem "naš Zagreb" ili "naš CineStar", a kad sam u Moskvi kažem "naš Arbat" ili "naš teatar". Ne zanima me u kojoj je zemlji netko rođen, koje je vjere, nosi li kilt ili kimono. Grozim se ljudi koji razmišljaju usko, samo unutar nacionalnih okvira. U druženju s ljudima najvažniji mi je zajednički jezik - jezik srca, duše i emocija. Ako se smijemo i plačemo zbog istih stvari, onda je nacionalnost zaista nevažna. Ja sam esteta, volim ljepotu u svemu - u ponašanju, u osjećajima, u vanjštini, u stihovima, u druženju s ljudima. I nikad ne osjećam nostalgiju. Posjećujem Moskvu nekoliko puta godišnje - let traje samo dva sata i 45 minuta, a u međuvremenu moja majka dolazi u Zagreb. Nostalgija spada u 19. stoljeće, u doba kada su velike udaljenosti bile problem. Ako osjetim želju za Moskvom, upalim kabelsku televiziju i - spojena sam s Rusijom. Te dvije zemlje u mojem su se životu pretvorile u jednu zemlju.

NACIONAL: Pripremate li novu knjigu?

- Pišem pjesme, a one se jednog dana poslože u knjigu.

Biografija

-1948. godine rođena u Dnjeprodzeržinsku, Ukrajina, Sovjetski Savez
- diplomirala na Moskovskom državnom kazališnom institutu Anatolij Lunačarski, te glumila u 15 filmova koje su režirali najbolji ruski redatelji
- 1974. seli se sa suprugom Olegom Hržićem, arhitektom i dizajnerom, u Zagreb
- u Zagrebu snimila film "Akcija stadion" Dušana Vukotića i u TV seriji "Marija" Stipe Delića
- surađivala s Hrvatskim leksikografskim zavodom, radila kao prevoditeljica te konzultantica za ruski jezik u HNK
Djela:
- objavila u Moskvi četiri zbirke poezije "Na žici postojanja" (1998.), "Bit će drugih svjetova" (2000.), "Proročanski prsti" (2003.) i "U okovima misli" (2005.); zbirku pripovijedaka "Nastavak slijedi" (2001.); u Zagrebu: roman "Žena u crnom rublju" (2001., Zagreb) i zbirku poezije "Proročanski prsti" (2006.)
Nagrade:
- dobila više od deset ruskih i međunarodnih nagrada, diploma i medalja; članica je Ruskog društva književnika i dopisna članica ruske Akademije književnosti