Stipe i Angela Pletikosa vjenčali su se nakon pet i pol godina veze 2003.,m a Hajdukov golman kaže da mu je supruga, velika vjernica, bila najveća podrška kad je bio ozlijeđen Stipe Pletikosa na vratima Hajduka i hrvatske nogometne reprezentacije opet brani sve bolje. Nakon brojnih ozljeda i dugog izbivanja s gola ukrajinskog kluba Šahtjor vratio se u Split i u Hajduk. Klub se, sigurniji za Pletikosino iskustvo i autoritet među igračima, počeo izvlačiti iz krize i ušao u Ligu za prvaka. Pletikosa se nada da će vrhunac karijere dostići na Svjetskom nogometnom prvenstvu ovoga ljeta u Njemačkoj, on je iskreni i veliki vjernik koji sportske uspjehe vezuje uz predanost Bogu. Prije početka svake utakmice, oslonjen na stativu, predano se moli. Posebno je to bilo vidljivo na zadnjoj reprezentativnoj utakmici u Baselu, u kojoj je Hrvatska pobijedila Argentinu 3:2. Kamera je dugo zumirala Pletikosu koji je sklopljenih ruku izgovarao posebnu molitvu koju mu je kazao njegov prijatelj fra Ivo Pavić iz Rima. Pletikosa je jedini hrvatski nogometaš koji tako zaziva Božji blagoslov i nadu u Božju milost, jedini koji na utakmicama nosi dres s brojem 1 posvećen u Svetišu Gospe u Međugorju. On i njegova supruga Angela jako su vezani za Međugorje, kamo često zajedno odlaze pronaći mir i Božju riječ. U braku su skoro tri godine i istinski su vjernici u svakodnevnom životu, a dugo su bili mladić i djevojka. "Ona je moja prva i zadnja ljubav i uzdanica, a oslonac oboje nalazimo u čestim zajedničkim molitvama", kaže Pletikosa.

Tako je bilo i u Ukrajini, gdje je Pletikosa prolazio teške dane u karijeri. Vjera, molitva i susret s poljskim misionarima u Donjecku pomogli su mu da iz te krize iziđe čvršći. Pletikosa misli da mu je vjera u Boga pomogla da se vrati u Split i prvi put za Nacional otvoreno progovori o sportskoj i duhovnoj motivaciji te o tome koliko mu vjera pomaže da ostvari svoje želje.

NACIONAL: Kada ste prvi put osjetili da vjera ima velik utjecaj na stabilnost i koncentraciju tijekom nogometnih utakmica?

- Božje prisutnosti i pomoći koju mi je pružio na terenu postao sam svjestan 2001. Na utakmici kvalifikacija za europsku Ligu prvaka protiv mađarskog Ferencvarosa prvi put sam odjenuo majicu posvećenu u Svetišu Gospe u Međugorju. Iako je Hrvatska jedna od najkatoličkijih država u svijetu, moju potrebu da se pomolim na igralištu i uoči početka utakmice, potrebu da nastupam u posvećenoj majici, neki su dočekali s čuđenjem. Ali dok sam igrao u Šahtjoru iz Donjecka, igrao sam s nekoliko Brazilaca koji su kao i ja nosili majice posvećene Gospi.

NACIONAL: Zašto ste odlučili nastupiti u posvećenom dresu?

- Bio sam u velikoj sportskoj i psihičkoj krizi. Vratio sam se iz Marseillea u Hajduk, razočaran što od gotovo već potpisanog ugovora neće biti ništa. Bio sam toliko loše da sam odbio ponudu Fiorentine. Samo sam se htio vratiti kući i tada sam osjetio poriv da se okrenem Bogu. Poslušao sam taj glas i Angela i ja smo otišli u Međugorje. Kupio sam vratarski dres i u crkvi mi ga je fratar posvetio. Vratio sam se u Split i na sljedećoj utakmici, u važnim kvalifikacijama za Ligu prvaka, pobijedili smo Ferencvaros nakon jedanaesteraca. Obranio sam dva penala i pridonio velikoj pobjedi. U tom trenutku mi je bila potrebna utjeha koju mi nitko na svijetu nije mogao dati. Mir, nadu i utjehu mogao mi je dati samo Bog. Što sam stariji, sve sam više u to uvjeren.

NACIONAL: Vjerujete li da vas Bog i dalje prati u sportskoj karijeri?

- Vjerujem da kao sportaš još mogu napredovati i da će mi Božja pomoć biti potrebna. Ako sam mogao kao sportaš pronaći put do Boga, vjerujem da to mogu i drugi. Sve dobro što proizlazi iz čovjeka dano je od Boga, sve loše što se u čovjeku nalazi dolazi od njega samog. Vjera mi znači mnogo jer imam psihičku stabilnost. Povratak u Hajduk došao je u dosta nezgodnom trenutku za klub, a moja situacija u Šahtjoru bila je teška. Samo uz Božju pomoć izišao sam iz toga kruga, vratio se u Hrvatsku, pomogao Hajduku i sebi i vratio se na gol reprezentacije.

NACIONAL: Što se događalo u Ukrajini i zašto mislite da je upravo vaša okrenutost Bogu bila presudna?

- Stalno su mi se nizale ozljede. Nisam branio i bio sam pod pritiskom, a i neki novinari su svašta pisali. Imao sam lošu sreću jer mi je tri dana prije Europskog prvenstva u Portugalu pukao mišić. Potrebu da se vratim u formu, ponovo stanem na gol reprezentacije, želju da svima za inat pokažem da sam stari Pletikosa, koji je odlično branio prije odlaska u Ukrajinu, razbuktali su netočni i nekorektni novinski napisi. Pisali su da sam u Šahtjoru treći ili četvrti vratar, da sam ispao iz momčadi zbog slabe forme. Neki novinari bili su prema meni surovi, kao da se nisam ozlijedio u Portugalu i na pripremama reprezentacije u Varadžinu. Ni predsjedniku Šahtjora nije bilo svejedno jer je za mene mnogo platio. Ali neki mediji su sve to okrenuli i iskoristili. Uvjeren sam da se iz te situacije ne bih mogao izvući da nije bilo obraćanja Bogu. Angela i ja često smo odlazili u crkvu i zajedno se u kući molili za oporavak. To mi je davalo snage i nadu da će se dogoditi preokret.

NACIONAL: Kako to da ste se vratili u Split?

- Prošlog ljeta dobio sam nekoliko izvrsnih ponuda, ali bez garancija da ću braniti. Logičan potez bio je povratak u Hajduk, pogotovo kada je Šahtjor ispao iz Lige prvaka. Odrekao sam se novca, vratio u Hajduk i pokušao se ponovo dokaziti. Kada sam stigao, situacija je bila deprimirajuća. Bilo je jasno da se, nakon osvajanja titule prvaka, klub nije dobro pripremio za sezonu. Sada smo u Ligi prvaka i imperativ nam je osvajanje Kupa kako bi Hajduk spasio obraz.

NACIONAL: Jeste li i sada na utakmicama Hajduka i reprezentacije nastupali u dresu posvećenom u Međugorju?

- Naravno. Nema nikakvog razloga da s tim prestanem. Dapače, sve sam više svjestan koliko mi je Božja pomoć dobrodošla i što sam sve uspio proći zahvaljujući Božjoj milosti. Ako sam zahvaljujući posjetu Gospinu Svetištu u Međugorju uspio izići iz krize, ako sam na utakmici protiv Ferencvarosa prvi put potpuno postao svjestan da je Bog uz mene, ne vidim nikakva razloga ni potrebe da išta mijenjam. Osjetio sam tada silnu energiju i shvatio da što više otvaram svoje srce, Bog će mi biti sve bliže. U svaku utakmicu ulazim sa sportskom motivacijom, ali i silnom vjerom u Božju milost. Sportska motivacija je razumljiva i ima je svaki sportaš. Ali moja sportska motivacija je posebna kada branim za Hajduk. Za Hajduk i reprezentaciju igram cijelim srcem, duboko prožet osjećajem duhovnosti i privrženosti Bogu, što mogu zahvaliti i Međugorju. Kada god osjetim potrebu, odem do Međugorja zajedno s Angelom i u molitvi i miru osjećamo Božju prisutnost.

NACIONAL: Jeste li ikada prije tijekom karijere pomislili da ste primili Božju pomoć?

- Prvi put sam osjetio nagovještaj Božje milosti 1999. na utakmici Dinama i Hajduka u Maksimiru. Rezultat je bio 1:1, a utakmica je ostala zapamćena po mojim brojnim obranama. Gotovo sve sam uspio obraniti, prava ludnica. Mislim da nas je i sudac oštetio, ali nismo izgubili. Imao sam 19 godina i nisam shvaćao da mi je pružena velika milost. Svi su rekli da je to bio trenutak moga velikog nadahnuća. Osjetio sam neku čudnu snagu i poslije sam shvatio da je to bio Bog, Božja volja, a ne Stipe Pletikosa na golu. Do tada sam nogomet shvaćao samo kao veliku igru.

NACIONAL: Biste li tako razmišljali bez pomoći supruge?

- Supruga mi je bila velika potpora u vjeri i u nogometu. Ona je velika vjernica, čak veća nego ja. Mi smo sakramentom ženidbe primili Krista u sebi, ali uz njezinu pomoć i razumijevanje shvatio sam da sam potpuno sigurno na putu vjere. Razgovaramo o svemu, tražimo izlaz iz svake situacije, ali bilo koju odluku čovjek mora donijeti sam. Svatko bi trebao uz sebe imati dragu osobu koja mu može pomoći, posebno ja jer sam jako tvrdoglav. Angela je bila uz mene u svakoj krizi, osobito posljednjih godinu i pol dana kada su mi se zaredale ozljede, kada sam izgubio poziciju u reprezentaciji. U Ukrajini mi je bilo teško, družio sam se s Darijom Srnom, ali nedostajali su mi roditelji, prijatelji, Split. U Donjecku smo odlazili u katoličku crkvu i družili se s poljskim misionarima. Uvjeren sam da mi je uz veliku molitvu samo Bog providio ponovni povratak u Hajduk i reprezentaciju. Nakon svih ozljeda i operacije koljena nadam se da je ovo novi uspješan početak koji će svoju punu potvrdu dobiti na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj.

NACIONAL: Na početku utakmice s Argentinom kamera vas je dugo snimala kako se molite sklopljenih ruku, oslonjeni na stativu. O kakvoj je molitvi riječ?

- Imam jednu molitvu kojoj me naučio fra Ivo Pavić iz Rima i štiti me od zlih sila, od ozljeđivanja. Jako mi pomaže da se priberem, smirim i koncentriram na utakmicu.

NACIONAL: Jesu li vam suigrači ikad rekli: “Stipe, skrati“ ili "Stipe, molit ćemo s tobom“?

- Ne, nikada nikome nije smetalo što molim. Niti im je smetala dužina moje molitve. Nikada nismo kolektivno molili iako ima mnogo momaka koji štuju Boga i prije utakmice se u svlačionici tiho pomole. U Hajduku je posebno duhovan Goran Granić. Striktno živi po kršćanskim uzusima i svaka mu čast na tome. Ja još nisam došao do te razine. Žao mi je kad pročitam u novinama kako neki ljudi na njegov način prakticiranja vjere gledaju s porugom. Ne volim ni šale na račun bilo čijih vjerskih osjećaja. Nikako ne bih htio ispasti svetac. Griješim, ali mogu napredovati. U cijelom svijetu je došlo vrijeme da je normalan onaj koji je zapravo lud, a lud onaj koji se ponaša ispravno i s poštovanjem prema tuđoj osobnosti. Put iz svake krize čovjek mora pronaći sam, pa je i put do Boga individualan. Ljudi se danas srame svoje vjere, izvlače se kako je vjera privatna stvar svakog čovjeka. Mislim da se nitko ne treba sramiti i može javno, koliko god želi, govoriti o vjeri. Mnogi momci u Hajduku i reprezentaciji imaju svoj način i put do Boga. Mislim da je u tome snaga i Hajduka i hrvatske reprezentacije. Svi uspjesi vezani za našu reprezentaciju nisu nimalo slučajni.

NACIONAL: Biste li mogli biti i dobar propovjednik?

- Ne, nisam propovjednik. Govorim, živim i radim ono što osjećam. Ako jednog dana napišem životopis, govorit ću o svojem životnom iskustvu, što mi je pomoglo, a što odmoglo. Možda mladim ljudima to pomogne da nađu svoj životni put i u tome pronađu sebe, kako se ne bi odali alkoholu i drogama.

NACIONAL: Prakticirate li duhovni život i u svojem domu?

- Supruga i ja često molimo krunicu. U doba korizme ne odričemo se ničega posebno, jer je svaki dan u godini Božji dan. Živimo s jednakim odricanjem i jednakom ljubavi i poštovanjem prema Bogu. Ne volim pomodarstvo ni u čemu. Ne volim kada veliki broj ljudi ide na misu samo za Božić ili Uskrs. Vjera se prakticira svakodnevno, a ne samo na blagdane.

NACIONAL: Ima li vaša priča što zajedničko s izrazitim vjerskim osjećajima Brazilca Zéa Roberta koji je o tome napisao knjigu?

- Čitam Maradonin životopis a počeo sam čitati i knjigu Zéa Roberta. To je priča mnogih nogometaša. Novac me nije promijenio, iako znam da me ljudi drukčije gledaju. Zé Roberto potekao je iz siromašne obitelji, kao i Maradona i ja. S dvije sestre, majkom i ocem živio sam u stanu od 32 četvorna metra. Možete misliti kako nam je bilo spavati u jednoj sobi. Takav život nikada neću zaboraviti i neću se nikada uz pomoć nekavih iskrivljenih vrijednosti izdizati iznad toga. Tu mi je vjera važna.

>email to:Zeljko Rogosic