Zoran FerićSvake zime, prvoga dana u godini, oko podneva, dok traje prijenos novogodišnjeg koncerta iz Beča, samome sebi dajem zakletvu da ću: marljivo učiti i raditi, biti dobar i vjeran drug (kao u pionirima), a onda i da ću smršaviti bar deset kila, započeti neku redovitu tjelesnu aktivnost, plaćati na vrijeme račune za struju, plin i vodu, više čitati, postati stroži s djecom u školi, usprotiviti se trgovcima na placu koji me varaju i pokazati da imam svoje ja, prestati glasno psovati na ulici kad se sjetim da sam nešto zaboravio, čime samo nepotrebno plašim umirovljenike i malu djecu, reći svakome u lice što mislim, uopće stvarno i na svakom mjestu govoriti što mislim i pokušati što češće govoriti istinu, da ću biti hrabriji kad treba priznati ženi neku nepodopštinu, da ću konačno prestati s idiotskim maštanjima na zahodu i pred spavanje u kojima sam izumio vremeplov pa dovodim Aleksandra Makedonskog da održi govor u zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku, da ću redovito popravljati zube i kontrolirati masnoće u krvi i, na kraju, da ću vratiti sve knjige koje dugujem Knjižnicama grada Zagreba. Ovo posljednje postalo je aktualno upravo prošle subote kad je u Jutarnjem listu osvanuo članak o tome kako Severina, Joško Lokas i moja malenkost godinama nismo vratili posuđene knjige i tako bitno osiromašili knjižni fond.

Severina nije vratila dvije knjige, ja četiri, a Lokas duguje nepoznat broj knjiga, što može biti manje od dvije, ali i više od četiri, pa se tješim da možda ipak nisam najgori, iako ta četiri inkriminirana naslova dugujem još iz davne 1996. godine. Čitavo desetljeće. Da sam tada napravio dijete, već bi išlo u treći razred i sada bih se mogao legalno igrati s Play Stationom 2 bez bojazni da samoga sebe smatram infantilnim kretenom. Međutim, iako sam se prošle subote konačno suočio s problemom, to s knjigama mučilo me, dakako, i prije.

Možda čak više na nesvjesnoj, nego na svjesnoj razini. Evo, recimo, nikada se nisam upitao zašto, kad od Tomislavova trga krenem pješice Mihanovićevom prema Savskoj, uvijek idem onom stranom gdje se nalazi Esplanada, a ne onom gdje je zgrada Gradske knjižnice. Slično se događa i na Krvavom mostu. Nije mi dugo bilo jasno zašto izbjegavam tu uličicu. Sada je jasno, dugujem knjige knjižnici koja se nalazi ondje. I tako to traje i bitno duže od deset godina, koliko traje moj aktualni dug. Zapravo, koliko se sjećam, nisam na vrijeme vraćao knjige od samoga početka, otkako sam se prvi put upisao u školsku knjižnicu. Još kad sam imao desetak godina, koliko bi sada imalo moje dijete da se rodilo kad sam u Gradskoj knjižnici posudio knjigu Roxane Pulitzer "Blizanke", majka mi je prekopavala po radnom stolu i polici za knjige da otkrije koliko sam knjiga sakrio i kako dugo ih nisam vratio.

Tako da me ta stvar s knjigama prati zapravo čitavo djetinjstvo i mladost. Jedan događaj od prije nekoliko godina pokazao mi je koliko je sve to zapravo apsurdno. Bilo je ljeto, tek su počele ferije i, koliko se sjećam, pisao sam svoj prvi roman. Knjigu koja mi je u to vrijeme donosila puno radosti. Toga dana bio sam na gablecu u restauraciji Dva goluba u Maksimirskoj i nakon jela krenuo u šetnju prema Maksimiru. I odjednom, posve neočekivano u tom divnom ljetnom danu, kad sam osjećao i slobodu i neku lijepu uzbuđenost zbog knjige koju pišem, našao sam se pred izlogom knjižnice. Odmah je nestalo dobroga raspoloženja, snuždio sam se i nekako uvukao u sebe kao da nastojim postati nevidljiv. I prolazeći pratio sam pogledom unutrašnjost knjižnice da me odnekud iznutra na prostrijeli pogled stroge tete za pultom koji će mi obznaniti strašnu spoznaju: "Mangupe, već godinama nisi ovamo vratio knjige." A onda sam, gledajući strogu tetu, nekako vidio i svoj lik koji se nazirao na staklu izloga. Iz tog improviziranoga ogledala gledao me pogrbljeni, bucmasti postariji čovjek, a stroga teta bila je bar upola mlađa od mene. Tada sam shvatio da je strah od knjižničarki još jedno od rijetkih mjesta u mojoj svijesti gdje sam ostao mlad, čak prilično mlad. Zapravo dječačić. Stoga možda i nije čudno što i danas tako uporno izbjegavam svoje obaveze prema tim časnim ustanovama s kojima tako lijepo surađujem kad dođem na gostovanje kao gost pisac.

A postoji i još jedan razlog zbog čega ne vraćam knjige. Nije da se pravdam, ono što činim ružno je i nečasno, svjestan sam toga, i kad dođe Nova godina, ovaj put ću u svojim obećanjima vraćanje knjiga staviti na prvo mjesto, ali moram objasniti i taj drugi razlog koji je, osim jednostavnog zaboravljanja, možda i glavni uzrok strašne situacije u koju sam se doveo i popriličnog novčanog duga. To je praznovjerje. Zapravo se bojim da ću se, ako namirim sve svoje zemaljske račune i dugove, ubrzo razboljeti i otići na drugi svijet prije nego što planiram. Ovako, imam osjećaj kao da pomalo varam Boga koji me savjesno i uporno drži na životu upravo kako bi mi dao priliku namiriti i te dugove. I s tim u podsvijesti živim svoj svakidašnji zemaljski život, uživam u telećem paprikašu, lijepom ljetnom danu ili smišljanju zapleta za novu knjigu. I sav život, sve aktivnosti, sve ono lijepo ili tužno što mi se dogodi zapravo je to posuđeno vrijeme, vrijeme koje mi je Bog poklonio da bih namirio svoje zemaljske račune. Prema knjižnicama, ali i prema plinari, vodovodu ili Gradskim grobljima. Pogotovo prema grobljima.

No, aktualni slučaj s člankom o najvećim dužnicima koji su javne osobe pokazuje da knjižnice zapravo rade bolje od pravosuđa. Da sam pronevjerio neke velike pare, da sam upropastio brodogradilište ili pokrao mljekaru, da sam jamio i rasparcelirao zemljišta PIK-ova ili nelegalno preprodao tvornicu s dvjesto tekstilnih radnica, nastupila bi dosad već zastara. Međutim, ratni zločini i dugovi knjižnicama ne zastarijevaju. I dobro je znati da nešto u ovoj državi dobro funkcionira. Knjižnice su, uostalom, mjesta pamćenja. Rojs pak kaže: "Tko je jamio, jamio je." I dalje sjedi na svojim parama. Ja se barem stidim i, ako smognem hrabrosti, namirit ću taj dug od 3700 kuna.