Jedini koju primaju plaću, ali je i pošteno zarade, su Amerikanci u momčadi Cibone, James 'Scoonie' Penn i Bennett Davison, kojima su se nedavno pridružila još dvojica, Christopher Warren i Jamel Taliek BrownU zadnjim danima siječnja Cibona je bila, nakon poraza u Zagrebu od Barcelone s 20 koševa razlike u sklopu Eurolige, ismijavana i ponižavana i od novinara i od navijača koji su tražili ostavku trenera Dražena Anzulovića. Samo mjesec i pol dana kasnije, za utakmice te iste Cibone u Euroligi, teško je nabaviti ulaznicu jer se pretvorila u jednu od najboljih europskih momčadi koja je u drugom krugu Eurolige, koja je podijeljena u četiri grupe po četiri momčadi, pobijedila u prve tri utakmice protiv Panathinaikosa, Efes Pilsena i Bennetona, i koja će najvjerojatnije ući među osam najboljih momčadi u Europi. Za klub koji ima uvjerljivo najmanji proračun u Euroligi i čiji domaći igrači nisu primili plaću već četiri mjeseca ovo je senzacionalan rezultat. Jedini koju primaju plaću, ali je i pošteno zarade, su Amerikanci u momčadi Cibone, James "Scoonie" Penn i Bennett Davison, kojima su se nedavno pridružila još dvojica, Christopher Warren i Jamel Taliek Brown. Penn, Davison i Warren bili su trojica najboljih igrača Cibone na posljednjoj utakmici protiv Bennetona, a Brown je tek došao i još nije odigrao nijednu utakmicu Eurolige.

"Sigurno je da mogu vidjeti nezadovoljstvo kod domaćih igrača koji nekoliko mjeseci nisu dobili novac i ja ih zbog toga respektiram. Ne petljam se u njihove probleme jer smatram da ih svaki igrač mora rješavati zasebno. Kod svakog igrača koji nije dobio svoj novac vidi se promjena. Ako maksimalno ne rade, ako im popusti pažnja, ne mogu im ništa prigovoriti. Svatko rješava svoje probleme, to je poslovna strana ove igre", otvoreno nam je rekao Penn. Nekadašnja zvijezda američke sveučilišne lige i kluba Ohio State, 29-godišnji Penn, najbolji je igrač Cibone kojeg je visina od samo 180 cm spriječila da postane NBA igrač. Osim što je najbolji, suigrači ga cijene kao najpametnijeg i najrazboritijeg što se pokazalo i tijekom razgovora u kojem je o Ciboni pričao s takvom strašću kao da je cijeli život u Zagrebu. Zato i sada diktira način na koji se igrači Cibone moraju ponašati u trenucima kad pobjeđuju realno jače momčadi od sebe.

"Davison i ja imali smo vrhunsku karijeru kao studenti, naši sveučilišni timovi bili su među najboljima i mi dobro znamo što znači biti na vrhu. Međutim, u glavama morate ostati normalni, ne smijete zapasti u euforiju jer ćete istog trenutka početi gubiti. Zato sam rekao kako moramo ostati skromni, moramo i dalje biti gladni pobjeda te naporno raditi. U ovom trenutku ja se više ni ne sjećam posljednjih pobjeda, ja se stalno prisjećam siječnja, kada smo izgubili sedam utakmica za redom. Sjećam se kako je u svlačionici bila tužna atmosfera, glave su nam bile spuštene, nismo bili zanimljivi nijednom novinaru. Znamo da su novine objavljivale članke o tome koliko smo loši. Toga se najviše sjećam. I to otvara glad za pobjedama, to otvara želju da kažem 'jebite se, svi vi, mi nismo tako loši'", otvoren je Penn koji je ujedno stao u obranu trenera Anzulovića i rekao: "Ono što mi nije jasno je kako se jedan dan želi da trener Anzulović napusti klub a drugi dan ga se slavi kao velikog pobjednika. Shvatio sam da je to ovdje normalno, ali za mene je takav način razmišljanja čisto sranje. Nije me briga što ljudi pričaju, ne čitam novine jer ne razumijem što u njima piše ali na licima suigrača iz Cibone vidio sam o čemu se radi."
I dok je Penn na trenutke ogorčen, Bennett Davison, 30-godišnji krilni centar na sve dosadašnje probleme Cibone gleda na jednostavniji način. "Tajna sadašnjeg uspjeha je u tome da igramo dovoljno dugo zajedno.

Na početku sezone smo se upoznavali, u sredini sezone imali smo puno ozlijeđenih igrača, neki su došli i otišli poput Baždarića koji se oporavio od ozljede a nakon toga napustio klub. Tu su bili i problemi oko isplata plaća igračima, o čemu su pisale novine. No, sezona je duga, traje deset mjeseci, a svaka momčad, bila dobra ili loša, ima uspona i padova. Mi smo imali loših trenutaka a sada se nadamo da će ovi dobri trenuci potrajati što dulje." Na njega osobno, kako sam kaže, poprilično je utjecao posjet majke i ujaka Zagrebu. "Normalno je da se pred obitelji, želiš pokazati u što boljem svjetlu. Moja majka Judy dolazi jednom godišnje da bi me vidjela kako igram i tada želim biti u dobroj formi. Gledala je sedam utakmica Cibone. Moj ujak Jeremy me nije gledao 10 godina, zadnji put me je gledao kad sam igrao za Arizonu u finalu sveučilišne lige. Sada me gledao kako igram protiv Panathinaikosa i Crvene Zvezde. Uvijek sam motiviran kada igram protiv tako velikih protivnika ali kada me pritom gledaju meni važne i drage osobe onda sam posebno motiviran", kaže Davison. Njegova majka i otac Al žive u Kaliforniji, u gradiću nedaleko San Francisca, a majci se najviše obradovao zbog njezine hrane. "Moja majka radi izvrsne lazanje ali njezini specijaliteti su deserti. Moj otac također odlično kuha, primjerice svinjetinu s graškom i rižom. Znam da se u Zagrebu mogu pojesti odlične lazanje, ali uvijek je posebno dobro ono što mi skuha mama", sa smiješkom dodaje Davison.

Koliko su Penn i Davison dobri košarkaši pokazuje reakcija 23-godišnjeg Browna koji je u Cibonu došao iz Turske gdje je igrao za klub Pınar iz Karşıyake. "Prije dolaska u Zagreb nisam imao pojma ni o Ciboni, ni o Zagrebu ni o Hrvatskoj. Znao sam samo tko su Penn i Davison. Kada sam počinjao igrati košarku gledao sam ih na utakmicama sveučilišnih klubova jer su već tada igrali jako dobro, pogotovo Penn. Kako sam pravi manijak za košarku pratio sam gdje su završili odlični košarkaši iz studentskih dana i znao sam da su njih dvojica završili u Ciboni." Kad je došao u Cibonu pitao ih je što može očekivati u Zagrebu, "a njih dvojica su mi rekli da je ovdje sve cool, život je cool, ljudi su cool i sve što trebam jest trenirati i igrati što bolje".

Doista, prema reakcijama sve četvorice, u Zagrebu im je doista cool. Jedino im se ne sviđa zima, više zbog obitelji no zbog njih samih. Naime, Davison u Zagrebu živi sa suprugom Jenny te kćerima trogodišnjom Majom i šestomjesečnom Chiarom dok Penn živi sa kćeri Genesis i nevjenčanom suprugom Nicky. "Moja obitelj je došla sa mnom iz sunčane Kalifornije u Zagreb i normalno je da im je ovdje hladno. Naročito se to odnosi na moju djecu koja zimi ne mogu izići van i igrati se. Ovdje zima traje četiri mjeseca pa tada možemo izaći samo u kino ili shopping u King Cross. To je ponekad frustrirajuće pa se zabavljamo kod kuće, djeca luduju po stanu, zbog čega nam neki susjedi prigovaraju. Neki od naših susjeda su ludi ali neki su predivni. Neke starije gospođe koje ne govore engleski stalno nam donose pića a mojim kćerima kupuju čokolade", kaže Davison. Slično o hladnoj zimi govori i Penn koji je prije dvije godine igrao za Cibonu te se, nakon igranja u Grčkoj i Italiji, ponovno vratio, što dosad nije učinio nijedan inozemni košarkaš u Ciboni. Razlog povratka u Cibonu sigurno ne leži samo u novcu. "Ne radi se o novcu već o određenoj situaciji koja mi je ugodna. Za sada se ne žalim, sve ide po planu. Uživam u Zagrebu, ljudi su divni prema meni, nemam se na što žaliti, samo trebam raditi svoj posao. Svaki klub, svaki grad u kojem sam dosad igrao je različit i specifičan, ljudi različito reagiraju. Zajedničko im je to što svugdje na igrača iz inozemstva gledaju posebno. Meni je uvijek bilo bitno što bolje igrati, bez obzira igramo li u Ateni, Rimu, Beogradu, Istanbulu ili Rimu, meni je bitno da uživam u igri.

Da nije tako, osjećao bih se jadno." Kao profesionalac potpuno posvećen košarci Penn nije od onih koji će hvaliti na sva usta život u Zagrebu samo da bih pristojno odgovorio na novinarsko pitanje. "U Zagrebu najviše uživam u košarci, to je ono zbog čega sam došao. Budimo iskreni, da ne igram košarku u Ciboni, nikad ne bih došao u Zagreb. Uživam u hrani, grad je jako lijep, ljudi su dobri, ali ja sam došao u Zagreb raditi i na to sam usredotočen."

Brown i 25-godišnji Warren već imaju razloga biti ushićeni Zagrebom. Kako smo saznali, Brown je drugog dana nakon što je dobio mobitel s hrvatskim brojem imao desetak poziva od raznih djevojaka što ga je toliko začudilo da je zapitao trenera Anzulovića što se to ovdje zbiva. Kada smo ga zapitali za istinitost te anegdote samo se nasmijao i rekao "Da, ali ja samo još uvijek samac. Drago mi je da djevojke ovdje pokazuju takvu naklonost prema košarkašima. To mi je cool, baš mi se sviđa." Samac je i Warren i kako kaže, "na raspolaganju" ali dodaje "za nas košarkaše je teško što u nekom gradu ostajemo određeno vrijeme zbog čega ne možemo ostvariti stabilnu vezu. Tek što se zbližim s nekim, moram se preseliti". Brown, kao da nije vjerovao da će mu se Zagreb tako dopasti. "Nemoguće je uspoređivati život u Zagrebu i u Turskoj, ovdje je sve daleko bolje. Otkako sam došao u Europu ovo je grad u kojem se najljepše osjećam. Ovdje svi govore engleski, u Turskoj nitko ne govori engleski. U Turskoj u pet mjeseci nisam imao s kim razgovarati, ako bi nešto i rekao, ljudi bi me čudno gledali, kao da nikada nisu vidjeli crnca.

U Zagrebu je to sasvim normalno, čini mi se kao da sam u Americi", kaže Brown. Kad smo pitali Penna što je rekao Warrenu i Brownu kada su došli u Zagreb odgovorio nam je, "Otvoreno sam im rekao da trebamo još nekoliko igrača da poboljšamo igru i da s njima može biti jako dobar tim. Rekao sam im da je Zagreb dobar grad u kojem mogu uživati ali ako ozbiljno shvate košarkaški dio posla onda će u Zagrebu još više uživati."

I dok je Brown već igrao u Europi, Warrenu je igranje za Cibonu prvi nastup u Europi, dosad je igrao u Čileu i Meksiku, ligama za koje će mnogi reći da su neozbiljne. "U Meksiku i Čileu se igra ozbiljna košarka, barem sam je ja shvaćao ozbiljno. Naravno, ta se košarka ne može uspoređivati s ovom koja se igra u Europi kao ni s košarkašima koji igraju u Europi. Moja je želja, još dok sam bio student, bila da igram u Europi, što mi se sada i ostvarilo." Iskreno priznaje da nije znao gotovo ništa o Hrvatskoj. "Znao sam da Toni Kukoč i Dražen Petrović dolaze iz Hrvatske, po njima sam u devedesetima znao da se u Hrvatskoj igra dobra košarka. No, da me netko pitao gdje se točno nalazi Hrvatska, ne bih mu znao reći. Bez obzira na to, kad mi je agent rekao da sam dobio Ciboninu ponudu, odmah sam se spakirao. Drago mi je što ljudi u Zagrebu vole košarku. Čim sam došao, shvatio sam koliko je Cibona važan klub u Europi. Nakon malog kluba iz Meksika došao sam u veliki europski klub i to me za sada najviše impresioniralo."

Kada smo ih fotografirali za Nacional, Penn je zauzeo stav rap pjevača i rekao "We are boys from the hood", "odnosno dečki iz kvarta" pri čemu se misli na crnačke kvartove. Brown se odmah ponudio da nam objasni kvartovsku spiku. "Imamo košarkaški mentalitet, glad za pobjedama, želimo igrati i pobjeđivati. Kada dolazite iz kvarta, onda ste doslovno gladni i želite biti najbolji u onome čime se bavite, bilo da je to košarka, rap glazba ili nešto treće. I ja volim rap glazbu, Jay-Z je moj omiljeni pjevač." Rap kao dio američke kulture sviđa se i Davisonu. "Primijetio sam da u Hrvatskoj mladi slušaju 'cigu-migu' glazbu, primijetio sam i 17-godišnjake koji slušaju hitove iz osamdesetih, to bi bilo kao da ja slušam Eltona Johna i Neila Diamonda. No, slušaju se i hitovi Eminema, Mariah Carey i drugih. Ovdje je sve lakše jer svi govore engleski i slušaju američku glazbu, u usporedbi s Italijom gdje sam igrao prošle godine, gdje nitko ne govori engleski i svi slušaju talijanske izvođače. Ja slušam hip-hop, r'n'b i otvoren sam za različite glazbene stilove. Outkast je moja omiljena grupa dok moja kći sluša Black Eyed Peas", kaže Davison.

Realno, teško da će Davison i Penn ostati igrati za Cibonu i sljedeće sezone, naročito nakon ovako dobrih igara u Euroligi. Penn bi mogao dobiti i ponudu iz NBA lige gdje je gotovo završio prije šest godina kada ga je Atlanta izabrala na draftu. "Morao sam tada odlučiti što želim, želim li se okušati u NBA ligi ili otputovati u Europu. Znao sam da u Europi mogu stalno igrati onako kako želim dok bi se u NBA morao boriti za priliku da uopće igram. A ja sam tip igrača koji želi stalno igrati a ne sjediti na klupi. Zato i igram košarku." Pri selidbama iz kluba u klub razgovara i sa svojom djevojkom ali kaže da je on taj koji donosi konačnu odluku. U sličnoj je situaciji i Davison koji priznaje da igra u Ciboni kako bi ga kroz Euroligu zamijetili bogatiji klubovi. "Razlog mog dolaska u Cibonu je igranje u Euroligi gdje lako mogu pokazati svoje kvalitete. Za sada se to pokazalo jako dobrom odlukom. Bologna, gdje sam lani igrao, i Zagreb su jako slični, iako su gradovi, nisu tako veliki poput Beograda, Barcelone ili Moskve. Osjećam se kao da sam u malom mjestu, što mi se sviđa, jako je mirno i prometne gužve nisu tako lude kao u velikim gradovima." Kako nitko nikada nije ostao u nekom gradu samo zato jer je on lijep, čini se da će zagrebačka publika uživati u Pennu i Davisonu još sam tri mjeseca.

>email to:Dean Sinovcic