U samom središtu grada, na Studentskom trgu, ne obazirući se na vjetar i kišu, stotine ljudi su u dugoj koloni čekale kako bi se u sjedištu Socijalističke partije Srbije (SPS) upisale u knjigu žalostiBeograd je u nedjelju 12. ožujka bio oličenje “podijeljene Srbije”. U samom središtu grada, na Studentskom trgu, ne obazirući se na vjetar i kišu, stotine ljudi su u dugoj koloni čekale kako bi se u sjedištu Socijalističke partije Srbije (SPS) upisale u knjigu žalosti u povodu smrti lidera te stranke i bivšeg predsjednika Savezne Republike Jugoslavije Slobodana Miloševića. Istodobno, nekoliko kilometara dalje, u Aleji velikana na Novom groblju, stotine ljudi okupile su se kako bi obilježile treću godišnjicu ubojstva srpskog premijera Zorana Đinđića, čovjeka koji je Miloševića svrgnuo s vlasti, uhitio i izručio Haaškom sudu, da bi mu se sudilo zbog ratnih zločina. Đinđića su ubili zločinci koji su za Miloševića prethodnih godina ubijali u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji. S druge strane, ljudi sa Studentskog trga uvjereni su da je za Miloševićevu smrt u pritvoru Haaškog tribunala najodgovorniji Đinđić, iako je mrtav već tri godine.

Prva vijest o Miloševićevoj smrti u zatvoru stigla je u Srbiju 11. ožujka nešto poslije podneva i dočekana je s iznenađenjem. Ne samo zbog sumnji da je Milošević, ma koliko se žalio na narušeno zdravlje, bio toliko bolestan da bi mu život zaista mogao biti ugrožen, nego i zbog nevjerice da bi Haaški sud mogao sam sebi opaliti takvu pljusku. I to samo nekoliko dana poslije samoubojstva nekadašnjeg predsjednika samozvane Republike Srpske Krajine Milana Babića.

Poslije iznenađenja slijedile su optužbe, iz SPS-a i Srpske radikalne stranke (SRS), čiji je lider Vojislav Šešelj također u pritvoru Tribunala, čekajući već dulje od tri godine da mu počne suđenje u povodu optužnice za ratne zločine. Glavni tajnik SPS-a Zoran Anđelković izjavio je da će se članovi te stranke nastaviti boriti “za slobodu, pravdu, mir i dostojanstven život, jer su to ideali za koje se borio Milošević”. “Haaški sud nije dopustio Miloševiću da ode na liječenje u Moskvu, iako su liječnici to preporučivali. Uvjereni smo da Tribunalu nije odgovarala istina koju je Milošević iznosio u Haagu. Tribunal je učinio sve da proces završi na taj način, smrću Miloševića”, rekao je Anđelković.

Njemu se pridružio partijski kolega i bivši direktor Radiotelevizije Srbije Milorad Vučelić, izjavom da je Haaški sud likvidirao Miloševića. “Tribunal nije mogao zaustaviti Miloševićevu obranu, pa je odlučio uništiti njegov život, nadajući se da će uništiti istinu o srpskom narodu. Istina je da je Milošević porazio Tribunal. Miloševićeva smrt velika je tragedija za Srbiju, SPS i srpski narod, a on je bio najveća povijesna ličnost u 20. stoljeću i najveća ličnost koju je Srbija imala”, rekao je Vučelić. Istodobno je izražena sumnja u tvrdnju da je Milošević umro prirodnom smrću. I Šešeljev SRS optužio je Haaški sud za ubojstvo Miloševića, uz ocjenu da “poslije takvog zločina u Srbiji više ništa neće biti isto”.

Što se tiče vlasti u Srbiji, njeni predstavnici odlučili su se za žaljenje. Prvi političar koji je reagirao na vijest iz Haaga bio je predsjednik Srbije i nasljednik Đinđića na čelu Demokratske stranke Boris Tadić. On je uputio sućut ne samo Miloševićevoj obitelji, nego i SPS-u, kao da nije riječ o zločinačkoj organizaciji čiji je vrh ratove na području bivše Jugoslavije iskoristio za otimačinu stotina milijuna dolara, ne štedeći pritom ni vlastiti narod.

Srpski premijer Vojislav Koštunica, čija se manjinska vlada održava na vlasti zahvaljujući podršci SPS-a, izrazio je žaljenje obitelji i partiji, bez ikakvih komentara o Miloševićevoj političkoj ostavštini, uz objašnjenje: “U našem narodu se poštuje običaj da se u ovakvom trenutku političke i sve druge razlike ostavljaju po strani.”

Predsjednik Srbije i Crne Gore Svetozar Marović izrazio je nadu da smrću Miloševića odlazi i vrijeme stradanja, podjela i zla, ali i da će time povijest biti uskraćena za potpuni sud i istinu o njegovu učešću u tome. Marović je ocijenio da je način na koji je Milošević umro veliko iskušenje za moralni autoritet Tribunala. "Vijest o smrti čovjeka uvijek je tužna. Posebno kada je to vijest o smrti bolesnog čovjeka u zatvoru, koji je tražio pomoć", izjavio je Marović.

Obraz vlasti je donekle uspio sačuvati ministar vanjskih poslova SiCG i lider Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković, kojeg je Miloševićev režim više puta pokušavao ubiti. "Milošević je osobno naredio tolika ubojstva pripadnika moje i drugih opozicijskih partija u Srbiji. On je kriv i odgovoran za ubojstvo mojih najbližih suradnika, za ubojstvo članova moje obitelji, a nekoliko puta je naređivao i moje ubojstvo. Žao mi je što mu je suđeno u Haagu, a ne u Beogradu, za sve ono što je počinio našem narodu", rekao je Drašković.

Gotovo sve TV postaje promijenile su programsku shemu i pred kamere dovele ljude koji su se, skoro po pravilu, opredijelili
za hvalospjeve o Miloševiću, kao da se ne radi o čovjeku odgovornom ne samo za golema razaranja i desetine tisuća mrtvih u BiH i Hrvatskoj, nego i za propast Srbije, obilježenu smrću tisuća ljudi i beskrupuloznom pljačkom stotina milijuna dolara. Sljedećeg dana su naslovnice tiska bile obilježene Miloševićevim fotografijama i naslovima kao što su “Ubijen” i “Haag ubio Miloševića”.

Na to je reagirao samo Vuk Drašković, izjavom da se "stidi" zbog javnih reakcija u Srbiji nakon Miloševićeve smrti. "Žalost njegovih sljedbenika za čovjekom koji je odgovoran za nebrojene zločine i osobno je naređivao mnoga ubojstva pretvorena je u hvalospjeve umrlom i njegovoj politici čiji su jedini proizvod bili zločini, smrt, nesreća i mržnja. Promoviranjem serijskog ubojice u nacionalnog heroja ponovo se ubijaju njegove žrtve. Time se Srbija sramoti pred sobom, svijetom i bogom, kao zemlja u kojoj je zločin vrhunska vrlina”, ocijenio je Drašković.

A onda se kao glavna tema pojavilo pitanje gdje će Milošević biti pokopan. Miloševićeva supruga Mirjana Marković i sin Marko već godinama žive u Rusiji, jer su u Srbiji optuženi pred sudom. Kći Marija posljednjih godina živi u Crnoj Gori, u samoizolaciji. Iz Moskve je stigla vijest da Mirjana Marković i Marko Milošević žele da njihov suprug, odnosno otac, bude pokopan u Rusiji. Kada su novinari zatražili od funkcionara SPS-a broj telefona Marije Milošević u Crnoj Gori, kako bi saznali gdje ona želi da bude pokopan, naišli su na zid šutnje, uz objašnjenje da “ona pravi probleme”. Strahovanja u SPS-u od “problema” pokazala su se opravdanim kada su novinari uspjeli stupiti u kontakt s Marijom Milošević i, kroz gomilu psovki, razaznati da se ona protivi pogrebu u Moskvi, jer “njen otac nije bio Rus, nego se tamo samo htio liječiti”. Kći želi da Slobodan Milošević bude pokopan u Crnoj Gori, pokraj svog oca.

SPS i SRS su, međutim, želeći napraviti spektakl i demonstrirati svoju snagu, predložili da se Milošević pokopa na beogradskom Novom groblju, “u skladu sa zaslugama pokojnika”, u Aleji velikana, gde leži i Đinđić. SRS je pozvao sve svoje članove i simpatizere da dođu na Miloševićev pokop i tako pokažu "da zlikovci nisu uspjeli ubiti Srbiju".
Zamjenik predsjednika SRS-a Tomislav Nikolić zatražio je od srbijanskog predsjednika Tadića da abolira članove Miloševićeve obitelji za kaznena djela za koja se gone, kako bi mogli prisustvovati pogrebu u Beogradu. Nikolić je rekao da se Mirjana Marković i Marko Milošević gone za minorna kaznena djela, "a optužnice su služile samo da ih spriječe da budu u Srbiji".

Odluku o tome tko će biti pokopan u Aleji velikana donosi beogradska Skupština, u kojoj većinu ima Tadićeva Demokratska stranka. Suočen s mogućnošću demonstracije snage “antieuropske Srbije”, kakva bi mogao biti spektakularni Miloševićev pogreb, dio srpske vlasti je u nedjelju, 12. ožujka, uvečer odlučio reagirati. Tadić je izjavio da neće abolirati Mirjanu Marković, jer smatra da bi “državni pogreb Miloševića bio apsolutno neprimjeren ulozi koju je imao u novijoj povijesti Srbije i u suprotnosti s opredjeljenjem koje su građani Srbije nedvosmisleno izrazili 5. listopada 2000. godine”, kada su ga svrgnuli s vlasti.
S

ličan stav je iznio i G17 Plus, partija čiji kadrovi imaju vrlo važna mjesta u financijskom sektoru Vlade Srbije. Od beogradskih vlasti je G17 zatražio da ni po koju cijenu ne dopuste pokop Miloševića u Aleji velikana, “jer je riječ o čovjeku koji je tijekom vladavine unazadio Srbiju i upropastio tisuće ljudskih života”. “Odluka o mjestu Miloševićeva pokopa privatna je stvar njegove obitelji, ali je za G17 Plus neprihvatljivo da bude pokopan uz bilo kakve državne počasti. Ako obitelj odluči da se pogreb obavi u Srbiji, ta činjenica ne smije utjecati na prekidanje kaznenih postupaka protiv bilo kojeg člana Miloševićeve obitelji”, poručio je G17 Plus. SPS je u ponedjeljak, 13. ožujka, reagirao porukom da će, ako se ne osiguraju uvjeti da se Milošević pokopa u Beogradu, ta stranka uskratiti u parlamentu potporu Vladi Srbije i tako srušiti Koštuničin kabinet. Ubrzo je stigla i vijest iz Moskve da su se Mirjana Marković i Marko Milošević predomislili i da žele pogreb u Beogradu.

I dok je mrtvi Milošević intenzivirao podjelu na “europsku” i, dojam je, mnogo jaču “antieuropsku Srbiju”, pojavio se i znak konačnog raspada državne zajednice SiCG. U velikoj dvorani beogradskog Sava centra, na mjestu gdje je 16 godina prije odlaskom slovenskih i hrvatskih delegata sa 14. izvanrednog kongresa Saveza komunista Jugoslavije počeo konačni raspad SFRJ, održan je izbor predstavnika SiCG za pjesmu Eurovizije. Pred više od 4000 ljudi predstava je tekla bez problema, sve dok se nije došlo do glasovanja. A onda su crnogorski članovi žirija glasove davali isključivo kandidatima iz svoje republike, ne obazirući se na srpske favorite. Srpski članovi žirija činili su nešto slično, ali ne u istoj mjeri. Rezultat je da je crnogorski boy band No Name dobio najviše glasova, šest više od srpskih Flamingosa. Nakon što su izbjegli napade srpskih kolega i novinara u backstageu, mladi Crnogorci izišli su na scenu da bi otpjevali “pobjedničku kompoziciju”, ali su ih iz publike dočekali uzvici “lopovi, lopovi” i kiša upaljača, olovaka i kovanica. Crnogorci su pobjegli s pozornice i skrili se u garderobu, uz zaštitu policije. Srpski članovi žirija ubrzo su povukli svoje glasove, Crnogorci tvrde da su No Name pobjednici natjecanja, a direktor Radiotelevizije Srbije Aleksandar Tijanić poručio je da nitko neće ići u Atenu na natjecanje za pjesmu Eurovizije dok on to ne potpiše. Izgleda da referendum o nezavisnosti Crne Gore neće biti potreban da bi se SiCG raspala i Srbija konačno ostala potpuno sama. I mnogo manja nego što je Milošević planirao.

EKSKLUZIVNO IZ HAAGA

ODVJETNIK O MILOŠEVIĆEVU POSLJEDNJEM DANU

'Stalno je govorio da se osjeća loše'

Krugovi bliski Haaškom tužiteljstvu Nacionalu su u ponedjeljak otkrili da su nakon obdukcije u tijelu Slobodana Miloševića pronađeni ostaci supstance lijeka koji su mu zbog povišenog krvnog tlaka prije nekoliko mjeseci bili prepisali haaški liječnici, ali koji, bar po službenim evidencijama, on nije nastavio uzimati zbog zdravstvenih problema koje mu je taj lijek izazvao. Zbog loših kontraindikacija tog lijeka odmah se odustalo od daljnje terapije. U Haaškom tužiteljstvu sumnjaju da je Milošević kriomice nastavio uzimati taj lijek, svjestan njegovih loših posljedica po vlastito zdravlje, kako bi naveo sud da ga pusti na liječenje u Moskvu. Ako je to točno, ta manipulacija stajala ga je života.
U ponedjeljak je nizozemska agencija ANP objavila da su toksikolozi u Miloševićevoj krvi pronašli tragove rifampicina, antibiotika koji je neutralizirao lijekove za visoki tlak i srce, koje je Milošević redovito uzimao. Rifampicin se inače koristi za liječenje gubavosti i tuberkuloze, a otkriven je u uzorcima Miloševićeve krvi koja je najvjerojatnije uzeta na ispitivanje prošli mjesec, nakon što je Haaški sud zatražio od toksikologa sa Sveučilišta u Groningenu da otkriju zašto lijekovi protiv visokog krvnog tlaka na Miloševića ne djeluju.
Kontroverze i oprečna stajališta oko okolnosti koje su dovele do njegove smrti dodatno je inicirao Milošević u pismu koje je ostavio svom odvjetniku Zdenku Tomanoviću. Milošević je to pismo dan prije smrti poslao ruskom ambasadoru u Haagu, s molbom da ga on proslijedi svom ministarstvu vanjskih poslova, tvrdeći u njegovu sadržaju da ga netko unutar Haaškog suda želi otrovati lijekovima protiv lepre i tuberkuloze.
Nakon njegove smrti, koja je po preliminarnim službenim izvješćima nastupila nakon infarkta miokarda, pojavile su se još neke teorije zašto je do njega došlo. Po nekim teorijama Milošević uopće nije pio lijekove, nego ih je stavljao pod jezik. Tako je htio manipulirati vlastitim zdravljem kako bi se domogao liječenja u Moskvi, što mu Haaški sud nije htio dopustiti. Glasnogovornica Haaškog tužiteljstva Florance Hartmann izjavila je da je Milošević onamo želio otići kako bi vidio svoju obitelj.
Malo je vjerojatno da je Milošević mogao mjesecima skrivati lijekove pod jezik, jer ih je morao uzimati u prisutnosti zatvorskih čuvara. U obje druge verzije koje su mogle dovesti do njegove smrti Milošević je morao imati pomagače unutar haaškog pritvora, koji su mu davali lijekove koji su neutralizirali djelovanje propisane terapije. U takvim okolnostima počelo se nagađati i da su Miloševiću u trovanju pomogli neki drugi zatvorenici. Prema nekim teorijama nije se htjelo dopustiti da se pred Haaškim sudom suoče Milošević i još uvijek odbjegli Ratko Mladić. Kako je od prije poznato da Mladić ne poštuje nikakav autoritet, pa ni Miloševićev, te da je gotovo posve lud, postojale su bojazni da bi on u svom iskazu mogao otkriti još mnogo nepoznatih detalja koji bi zbog Miloševićeve politike mogli imati dalekosežno negativne posljedice po Srbiju i Crnu Goru.

NACIONAL: Kada ste zadnji put vidjeli Miloševića i o čemu ste razgovarali?

- Zadnji put sam ga vidio u prošli petak, dan prije njegove smrti. Rastali smo se oko 16.45, kada završavaju posjeti. Tijelo sam mu zadnji put vidio u subotu, nakon što su me obavijestili da je umro. Naš zadnji susret trajao je sedam sati. Počeo je oko 9.45 sati. Tom sastanku prisustvovao je i Momir Bulatović, koga smo pripremali za svjedočenje u postupku.

NACIONAL: Kako je Milošević toga dana izgledao i jeste li razgovarali o nečemu drugomu osim o svjedočenju Momira Bulatovića?

- Izgledao je iscrpljeno i umorno. Stalno je govorio da se osjeća loše. U petak mi je dao i rukom napisano pismo, te me zamolio da u najstrožem povjerenju odem do ruskog ambasadora i predam mu ga. Ja sam to i učinio, tada doista u potpunoj diskreciji, jer me zamolio da to hitno učinim.

NACIONAL: Što je sve Milošević napisao u pismu koje je preko vas poslao ruskom ministarstvu vanjskih poslova?

- Milošević je u tom pismu prvo zahvalio ruskoj vladi što je dopustila da ga još prije pregledaju njeni liječnici. Nakon toga je napisao da je, po njegovu mišljenju, osnovni razlog što ga Haaški sud nije pustio na liječenje u Rusiju bojazan da bi se pažljivim pregledom ruskih stručnjaka moglo utvrditi kako se sustavno, dugotrajno i aktivno narušava njegovo zdravlje. Za to je naveo i jedan primjer. Napisao je da je 7. ožujka dobio liječničko izvješće iz kojeg je vidio da su mu 12. siječnja, prilikom vađenja krvi, dakle dva mjeseca prije nego što je dobio to izvješće, u krvi nađeni tragovi nekog antibiotika. Milošević je u pismu ruskim vlastima napisao da posljednjih pet godina nije koristio nikakve antibiotike, te da su mu rekli da se taj antibiotik koristi pri liječenju lepre i tuberkuloze. Potom je Milošević zamolio rusku državu da spriječi kriminalnu aktivnost nekih ljudi koji rade pod zastavom UN-a.

NACIONAL: U Haaškom tužiteljstvu navodno su rekonstruirali da je u Miloševićevu tijelu pronađen lijek koji je on svojedobno koristio, ali na koji nije dobro reagirao pa mu ga više nisu davali. Tvrdi se da se on zapravo predozirao tim lijekom. Kako to komentirate?

- Nisam dobio takve informacije. Znam samo da će u utorak u Haag stići ekipa ruskih patologa koja će zatražiti provođenje nove autopsije. To će zatražiti zato što su cijelo vrijeme imali na raspolaganju kompletnu Miloševićevu zdravstvenu dokumentaciju, uključujući CD-e, filmove, razne analize i slično. Na temelju te dokumentacije svojedobno su tvrdili da Milošević mora odmah u bolnicu. Tu će dokumentaciju u utorak javno objaviti.

NACIONAL: Koje je lijekove Milošević koristio?

- Ne znam točno što je sve koristio. Međutim, postoji popis lijekova, koji tek trebam vidjeti. Od zatvorske sam službe zatražio da mi ga dostave. Međutim, sjećam se jednog zanimljivog događaja od prije tri do četiri mjeseca. Kada je Milošević negdje u studenome podnio službeni zahtjev da ga puste da ode na liječenje u Rusiju, doznao je za sadržaj prepiske između zatvorskih vlasti i Haaškog suda, koja je do tada za Miloševića bila tajna. U njoj se vidjelo da zatvorske vlasti tvrde da Milošević ne koristi lijekove. To su zaključili zato što je u njegovoj krvi bila mala koncentracija lijekova koje su mu prepisali. Pritom su zatvorske vlasti navele da je zatvorski stražar bio prisutan svaki put kada je Milošević uzimao lijek. No nisu objasnile kako je moguće da je koncentracija lijekova tako mala. Kada je to Milošević pročitao, pozvao je liječnike i tražio da budu prisutni kada pije lijekove, ali i da ostanu naknadno, kako bi se vidjelo kako ti lijekovi djeluju. Liječnici su mu tada rekli da je najveći efekt djelovanja tih lijekova četiri sata nakon njihova uzimanja. Milošević je potom zatražio da liječnici i tada budu prisutni, te da mu izvade krv i utvrde kolika je koncentracija tih lijekova tada u njegovoj krvi. Liječnici su to napravili i utvrdili da je koncentracija lijekova tolika kao da uopće nije uzimao lijekove. Tada je Milošević izrazio primjedbu na rad liječnika i požalio se da oni ne rade svoj posao, nego unaprijed pretpostavljaju da on uopće nije popio lijekove. Nije mu bilo jasno zašto su se tako ponašali ako su stražari uvijek bili prisutni kada je on pio propisane lijekove.

NACIONAL: Kako komentirate tvrdnje da je Milošević zapravo namjerno pio i lijek koji je blokirao djelovanje propisanih lijekova za visoki tlak i srce, kako bi završio u Moskvi na liječenju?

- Upravo zato što su u njegovoj krvi nađeni tragovi Miloševiću nepoznatog antibiotika, Milošević je tražio zaštitu ruske ambasade. Ono što ste spomenuli mogu tvrditi samo oni koji ne poznaju tamošnju zatvorsku proceduru. Svaki put kada je izlazio ili ulazio u svoju ćeliju, Miloševića su pretraživali stražari, i to nekoliko puta.