Srećko JurdanaSrbi su toplo, emotivno, u primjerenome broju i s doličnom pažnjom ispratili svoga preporoditelja Miloševića u grob, prepuštajući ostatku svijeta da se čudi toj originalnoj narodnoj spontanosti i razmišlja što će se na Balkanu zbivati ako se slučajno pojavi neki novi Milošević. Mnogi ga u Srbiji prizivaju, i ovdje je evidentno riječ o fenomenu koji se može periodički ponavljati. Narodna volja, ako je lišena faktora obuzdavanja, u povoljnim okolnostima s lakoćom pronalazi personifikacije svoga kolektivnoga nacionalističkoga monstruma. Haag je sa svojim beskonačnim procesom tjerao vodu na mlin Miloševićevoga patriotskoga kulta. U očima mnogih svojih sunarodnjaka, pa i nekih među onima za koje se smatralo da im se mozak u međuvremenu pročistio, čovjek se - ležanjem u Haagu i ciničnim prodavanjem historijskih laži preko televizije - od tiranina i ubojice postupno pretvarao u žrtvu. Simpatizeri su, dakle, došli u Požarevac en masse* da ga okukaju*, jer “ubio ga je Zapad”. Da taj Zapad ne bi ostao bez predstavnika, na sprovodu se pojavio i stari Miloševićev idolopoklonik, autor nebuloznih drama imenom Peter Handke.

Ljudski mozak, nedokučive su njegove tajne. Pošto već Srbija u značajnoj mjeri ostaje mitomanski inferno*, netko bi pomislio da je hrvatska strana razvila sveobuhvatnu i temeljitu alergiju na Miloševića, uzimajući u obzir dimenzije genocida koji je taj lik u Hrvatskoj organizirao. Šipak, međutim. Obitelji naprasno preminuloga “haaškoga suborca” stigli su izrazi sućuti i od nekih hrvatskih zatvorskih kolega, i u hrvatskoj javnosti proizveli psihološku konfuziju bez premca. Ovdje postoje nijanse među sudionicima. Kome će osobe poput Mladena Naletilića, Paška Ljubičića i Ivice Rajića izražavati sućut, čime će se one u zatvoru baviti i kakve će svjetonazorne programe razvijati, za to je - otvoreno govoreći - ljude u Hrvatskoj briga koliko i za stav Saddama Husseina prema Goetheu. Drugi je slučaj s Antom Gotovinom. Čovjek ima ratnu karizmu, mnogi smatraju da se u Haagu nalazi neopravdano, tretira se kao junak i njegove se geste pažljivo prate.

Izjavio je kako je sućut za Miloševića poslao “kao kršćanin”, koji širi ideju sloge i pomirenja. U tom kontekstu, na njegovu stranu stali su navodno i neki ljudi iz crkve koji su ga, kako se pisalo u desničarskim ideologiziranim novinama kojima ne odgovara bilo kakvo ruiniranje Gotovininoga mita, pohvalili zbog dosljedne primjene kršćanskoga nauka. Bože, Bože, na razne Te načine vole tumačiti. Izvanjskome promatraču čini se da je Gotovina izrazio zatvorsku solidarnost prije negoli kršćanski pijetet. S Miloševićem su u Haagu svi bili kuhani i pečeni, gotovo doslovno s obzirom na podatak da im je taj Milošević neprestano pripremao hranu. Razvilo se tu specifično situacijsko drugarstvo koje je nadrastalo političke i ratne konfrontacije. S obzirom na njegovo legionarsko iskustvo, a i činjenicu da mu ni francuski kriminalni milje ne predstavlja potpunu nepoznanicu, gospodin Gotovina po definiciji pripada vrsti ljudi koji su u prvome redu lojalni svojoj primarnoj grupi, svojim neposrednim saveznicima s kojima zajednički traže izlaz iz konkretne situacije, pa makar s njima bili u načelnome ideološkome sukobu. U zatvorskome okružju, takvo je ponašanje tipično.

Dakako, ono je u Hrvatskoj kontradiktorno činjenici da se Gotovina ne doživljava kao demonstrant zatvorske psihologije, nego kao heroj nacionalne samosvijesti. Kad nominalni osloboditelj od Miloševićeve tiranije izražava sućut zbog Miloševićeve smrti samo zato jer je s njim sjedio u istome zatvoru, to se u Hrvatskoj može shvatiti kao vrlo prizemna i nedostojna gesta. Izlazni ventil pronalazi se, međutim, u Bogu, koji navodno cijeni takve forme praštanja. Slučaj nije više zatvorske nego religijske prirode, i preko toga postaje univerzalno prihvatljiv. Zar doista? Za koga je, i kome je to gospodin Gotovina poslao sućut? Za inkarnaciju grofa Drakule, Drakulinoj udovici. Da u Haagu slučajno postoji smrtna kazna, i da je Milošević likvidiran na električnoj stolici ili na vješalima, kao što bi nakon Drugog svjetskog rata bio likvidiran, bi li Gotovina i tada slao sućut?

Miloševićeva ucviljena obitelj, kojoj se s utjehom obratio general Gotovina, nije se usudila iz Moskve doći na Miloševićev sprovod. Žena Mira, krvožedna koliko i njezin muž, iz sjene je naređivala ubojstva mnogih ljudi, prijatelja i neprijatelja, i danas strahuje od osvete. Brat Borisav, kriminalac koji je s Rusima do grla u naftnome talu*, izvukao se na operaciju srca. Sin Marko, neurastenični uličar koji na televiziji u povodu očeve smrti nije bio u stanju izreći makar jednu artikuliranu rečenicu, bježao je majci u naručje kad god ga je netko krivo pogledao, i cvilio “Mama, treba ga ubiti”, što je majka spremno izvršavala. Nikome od njih ne pada na pamet da se danas pojavi u Beogradu, pa makar ih Milošević osobno dozivao iz groba, jer dobro znaju koliko život tamo vrijedi ako imaš lošu savjest a nisi na vlasti.
Ovaj mali slikoviti opis Miloševićevih najbližih funkcionira i kao oblik preispitivanja Gotovininih motiva. Kako jednom hrvatskom generalu može pasti na pamet da stupa u bilo kakvu komunikaciju - pa makar samo i formalno sućutnićku - s takvim nakaradnim profilima? Na to pitanje gospodin Gotovina ne može dati odgovor koji će hrvatska javnost prihvatiti s bezuvjetnim razumijevanjem, pa makar se tisuću puta pozvao na Boga i sve svece.

STUPAC TJEDNA: 'INICIJATIVE' OKO HAAGA; TRI GODINE RATA U IRAKU

Nekakva advokatska skupina pokrenula je u Hrvatskoj “inicijativu” za ukidanje Haaškog suda. Ističu kako je većina najvažnijih optuženika pomrla, što je besmislica. Najvažniji još nisu ni unutra. Haag se teško kompromitirao sporošću svojih procesa, ali još uvijek ostaje jedino međunarodno tijelo koje je odgovorne za genocid na Balkanu u stanju podvrgnuti nekakvoj kazni. Spor je, politiziran, utilitaran, sklon ekvidistanci, ali da nema njega, Mladić i Karadžić hodali bi Srbijom kao slobodni ljudi.
* * *
U zadnjih osam dana u Iraku je - u atentatima i masovnim egzekucijama - poginulo svega dvjestotinjak ljudi, čime je svečano obilježena trogodišnjica američke okupacije. Udaraju suniti na šijite i Kurde, Al-Quaidini teroristi na Amerikance i sve one koji na bilo koji način surađuju s režimom, vodi se rat sviju protiv svih, ali za Ameriku to ipak “nije građanski rat”. A što je građanski rat ako nije to, kad dnevno u prosjeku gine šezdeset ljudi, pitao je nedavno bivši irački premijer Iyad Alawi. Tjerajući lisicu u obliku Saddama Husseina, Amerikanci su uspjeli istjerati vuka iračke vjerske i etničke podjele.