Objavljeno u Nacionalu br. 540, 2006-03-20

Autor: Robert Bajruši, Marina Biluš

NOVI UDAR NA HRVATSKE SRBE

Europsko ne povratu 40.000 srpskih stanova

Međunarodni sud za ljudska prava odbio je zahtjev za povratom stana Kristini Blečić te tako potvrdio odluke hrvatske vlade i sudova

Milorad Pupovac strahuje da bi takav način rješavanja problema samo izazvao novu segregacijuMilorad Pupovac strahuje da bi takav način rješavanja problema samo izazvao novu segregacijuVodeći ministri hrvatske vlade iznimno su zadovoljni nedavnom odlukom Europskog suda za ljudska prava iz Strasbourga, kojom je odbijena žalba Kristine Blečić i njezin zahtjev za povratom stana u Zadru. Nakon što je na svim sudskim instancama u Hrvatskoj odbijen njezin zahtjev za povratom stana koji joj je oduzet 1991., Kristina Blečić obratila se Strasbourgu, ali ondje su definitivno potvrđene presude domaćih sudova. Dvojica bliskih suradnika premijera Ive Sanadera potvrdili su potkraj prošlog tjedna u razgovorima za Nacional da je u Strasbourgu donesena odluka kojom se Vlada oslobađa obveze vraćanja gotovo 40.000 nekadašnjih "društvenih stanova", a time i financijskog opterećenja koje je prema procjenama Banskih dvora iznosilo milijardu eura.

"Pitanje vraćanja stanarskog prava izbjeglim Srbima već je godinama jedan od najvećih političkih pritisaka na Hrvatsku i normalno da presudu Europskog suda za ljudska prava doživljavamo kao veliku pobjedu. Srbi od nas traže restituciju, odnosno povrat svih stanova, što je sa zakonskog stajališta neutemeljen zahtjev koji bi, usput, probio državni proračun i paralizirao financijski život u zemlji. Naravno da ćemo pomoći svima koji na to imaju pravo, ali sada je za nas situacija kudikamo povoljnija nego što je bila donedavno", ispričao je u nedjelju visoki Vladin dužnosnik.

Često spominjana Kristina Blečić imala je stanarsko pravo u Zadru. U srpnju 1991. otišla je kćeri u Rim, gdje se zadržala godinu dana. Kada se u srpnju 1992. vratila u Zadar, doznala je da se u njezin stan uselila obitelj s dvoje djece. Podigla je tužbu, međutim zadarski Općinski sud presudio je da Kristina Blečić više nema stanarsko pravo jer je dulje od šest mjeseci izbivala iz stana, a presudu su poslije potvrdili i Vrhovni i Ustavni sud Republike Hrvatske. Početkom 2003. potražila je zaštitu pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, koji je razmatrao je li se stanarsko pravo u Hrvatskoj moglo smatrati i pravom vlasništva i jesu li Kristini Blečić povrijeđena prava na vlasništvo i dom. Da je njezina tužba prihvaćena, vjerojatno bi se na sličan način rješavala većina od 40.000 zahtjeva srpskih izbjeglica koji traže povrat oduzetog vlasništva. Međutim, Europski sud za ljudska prava zahtjev je odbio uz obrazloženje "da eskalacija oružanog sukoba nije bilo opravdanje za napuštanje Zadra jer su svi građani bili jednako ugroženi". Time su u Strasbourgu potvrđena stajališta hrvatskih sudova, ali i sadašnje i prijašnjih hrvatskih vlada koje su tvrdile da bi se prihvaćanjem srpskih zahtjeva kršio zakon.

Posve je razumljivo da je odluka iz Strasbourga dočekana s negativnim komentarima kod predstavnika srpske zajednice u Hrvatskoj. Dok je pitanje povratka i obnove imovine većim dijelom riješeno i predstavlja tehnički problem, stanarsko pravo je u ovom trenutku središnja točka nesporazuma Samostalne demokratske srpske stranke i hrvatske vlade. Srpski zastupnici u Saboru ne namjeravaju odustati od zahtjeva da se svim izbjeglicama omogući povrat stanarskog prava, neovisno o razlozima zbog kojih su napustili Hrvatsku. Realno gledano, riječ je o potpuno različitim situacijama jer su neki odlazili s postrojbama JNA, drugi bježali zbog prijetnji okoline, a treći, poput Kristine Blečić, nisu se uspijevali vratiti jer je u međuvremenu počeo rat. Postoje i paradoksalni primjeri kao što je slučaj Svetozara Šuše, akademika SANU, u čiji je zadarski stan ušao Englez, pripadnik HV-a, koji i danas živi u njemu. Iako je Šuša Srbin iz Hrvatske i poznata osoba, a njegov stan je okupirao Englez, već godinama se ništa ne mijenja. Kada je Milorad Pupovac urgirao kod britanskog veleposlanika, on je slegnuo ramenima i odgovorio: "Što ja tu mogu, on ima hrvatsko državljanstvo." Pupovac smatra kako način na koji je riješen slučaj "Blečić" neće pridonijeti sređivanju problema stanarskog prava.

"Odluka iz Strasbourga, u kojoj se Sud za ljudska prava proglasio nemjerodavnim, nije riješila problem stanarskih prava u Hrvatskoj. Svjestan sam da je dio Vlade ovu presudu primio s neskrivenim zadovoljstvom, međutim tu nije kraj ove priče jer ako se u bližoj budućnosti ne bude ništa poduzelo, još će tisuće tužbi zapljusnuti sud u Strasbourgu, a tada ih neće moći ignorirati", stajalište je Milorada Pupovca.

On smatra da proglašavanje nemjerodavnosti nije ispravna procjena, osobito kada se uzme u obzir pozivanje na prijašnja mišljenja koja su o ovoj problematici donijeli Ustavni i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Pritom sugerira na dio presude u kojoj se citira ranije mišljenje Vrhovnog suda, prema kojem Kristina Blečić nije trebala zbog eskalacije sukoba napustiti stan jer su i ostali sugrađani bili jednako ugroženi.

"Mislim da u Strasbourgu nisu poštovali osnovnu logiku, a kamoli se uživili u ratno razdoblje u kojem su se događali ovakvi slučajevi. Da jesu, ne bi koristili presude Vrhovnog suda iz vremena kada je njegov predsjednik bio Milan Vuković, koji se ovom institucijom koristio kao ratnom formacijom. Vrhovni sud u to vrijeme nije štitio ni pravdu ni zakonitost i nije ga dobro citirati kada se donose važne presude", uvjeren je Pupovac.

Predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća misli da posljednja presuda ne odgovara ni OESS-u u Hrvatskoj. Premda odbija reći što konkretno očekuje od ove međunarodne institucije, kaže da u OESS-u sigurno razmatraju novi pristup glede pitanja povrata stanarskog prava srpskih izbjeglica. Potpuno drukčije rezonira Nacionalov sugovornik iz Vlade, koji tvrdi da i unutar OESS-a postoje zamjetne podjele po tom pitanju. Prema njegovim riječima, beogradski odsjek te organizacije stoji iza radikalnih pritisaka na Hrvatsku, dok u zagrebačkoj OESS-ovoj centrali imaju mnogo veće razumijevanje za politiku Sanaderova kabineta prema manjinama.

Na političkoj razini, SDSS će nastaviti s pritiscima na HDZ-ovu vladu. Pupovac je o svemu već razgovarao sa Sanaderom, koji ionako treba potporu srpskih zastupnika ako želi dočekati kraj mandata. Unatoč razmimoilaženju u tom pitanju, gotovo je sigurno da SDSS ipak neće inzistirati na prekidu suradnje, a zauzvrat će Vlada sporijim tempom pomagati povratak stanara nekadašnjih društvenih stanova. Nedavno je u Osijeku, Karlovcu i Zagrebu podijeljeno 40-ak, a do kraja ove godine moglo bi biti još približno tisuću. Kako su "pravi" stanovi odavno zauzeti, Srbe se namjerava obeštetiti dodjelom stambenog prostora u zgradama koje su u izgradnji. Njihovi politički predstavnici upozorili su Sanadera da neće pristati na varijantu u kojoj bi se srpskim povratnicima dijelili stanovi u novim zgradama, sagrađenim isključivo za tu svrhu. Milorad Pupovac strahuje da bi takav način rješavanja problema samo izazvao novu segregaciju: "Bila bi to nova getoizacija Srba, koji bi de facto živjeli u označenim zgradama ili naseljima. Umjesto toga, ljudi trebaju dobivati stanove u različitim dijelovima grada kako se ni po čemu ne bi razlikovali od ostalih sugrađana."

Za razliku od njega, Božidar Kalmeta, ministar obnove i razvitka, podsjeća da je Račanova vlada donijela odluku prema kojoj se nekadašnje vlasnike stanarskih prava treba obeštetiti na dva načina. Jedan je davanje stanova u najam, a drugi da se srpskim povratnicima omogući kupnja prema kriterijima POS-a. Međunarodna zajednica poduprla je taj plan, koji je nekoliko puta prolongiran i nitko ne zna do kada će biti realiziran. "Do sada nam se javilo približno 4000 osoba, od kojih polovina traži najam stana. Vlada rješava njihovo pitanje, ali trebate shvatiti da je riječ o skupoj operaciji. Naše procjene govore da ćemo u iduće 3 ili 4 godine potrošiti 1,3 milijarde kuna, a već ove smo investirali 50.000.000 kuna. Gledano s financijske točke, isplativije je graditi nove zgrade nego kupovati postojeće stanove i mislim da će to i ubuduće biti naša politika", najavljuje Kalmeta.

Ministar obnove demantira teze srpskih predstavnika o 40.000 nekretnina koje Hrvatska treba vratiti nekadašnjim nositeljima stanarskog prava. Kalmeta tvrdi da je riječ o 7000 slučajeva, od kojih su problematični oni u Zagrebu, Zadru, Šibeniku i drugim gradovima koji nisu bili okupirani. S druge strane, stanovi koji su na područjima od posebne državne skrbi slobodno se mogu otkupiti. "Ovo je politički pritisak, ali Europski sud za ljudska prava potvrdio je ispravnost naše strategije. Sada se vidi da smo cijelo vrijeme bili u pravu jer nismo pristali kršiti zakone ove države. Stanarsko pravo je stvar prošlosti i neće biti opće restitucije, a ova vlada će osigurati zbrinjavanje svih koji na to imaju pravo po zakonu", zaključuje Kalmeta.


Nova Sanaderova briga: srpski umirovljenici

Ivo Sanader susreo se s novim skupim problemom postavljenim pred Vladu. SDSS-ovi zastupnici traže povrat novca za 47.000 umirovljenika s područja tzv. Krajine, koji od srpnja 1991. do kolovoza 1997. nisu primali mirovine. Projekcije do kojih se došlo pokazuju da je riječ o svoti od 7,5 milijardi kuna, i to bez kamata, koje Hrvatska treba isplatiti ovom dijelu vlastite umirovljeničke populacije.
Kada je doznao za ovaj problem, Sanader je samo izustio kako nema toliki novac, a zanimljivo je da se ni Vladimir Jordan, predsjednik Hrvatske stranke umirovljenika, nije želio angažirati na rješavanju tog pitanja.

Priča srpski izbjeglica

U južnom dijelu Siska, uz industrijsku zonu, nalazi se povratničko naselje, no zapravo je riječ o mizernim, zagušljivim i blatom okruženim barakama koje su nekada služile samo za noćenje radnika građevinskog poduzeća Tehnika. Početkom devedesetih te su barake postale izbjeglički centar, a danas su jedini dom većinom srpskih povratnika iz raznih krajeva od Kosova i BiH do istočne Slavonije. Ljubica Sekulić i njezin suprug već osam godina iščekuju povratak riječkog stana u kojem su živjeli 25 godina.

"Suprug, dva sina i ja 1991. iz Rijeke smo otišli na godišnji odmor u Tuzlu mojoj polusestri. Međutim, kada smo se htjeli vratiti kući u Rijeku, autobusi za Hrvatsku više nisu vozili pa smo morali putovati preko Bjeljine i tako smo stigli do Iloka. U međuvremenu su se u jeku rata drugi ljudi uselili u naš stan i nismo se imali gdje vratiti, pa smo smješteni u napuštenu hrvatsku kuću. No to nije bio naš dom, nismo htjeli tuđe i pristali smo na ovaj privremeni smještaj u Sisku, nadajući se da ćemo dobiti natrag naš stan. Na to čekamo od 1998. godine, kada je ova jadna sobica meni i suprugu postala jedini dom", ispričala je Ljubica Sekulić, u čijem riječkom stanu od travnja 2006. živi jedan Rabljanin. Sekulići su uspjeli pokrenuti spor za povratak stanarskog prava, koji na riječkom Općinskom sudu traje od veljače 1998., a u međuvremenu žive bez ikakvih prihoda i socijalne pomoći i jedino čime raspolažu su paketi soli, šećera, brašna, ulja i krumpira, od kojih, kažu, teško mogu biti siti.

"Moj dom nije Srbija. Moj dom je Hrvatska, a svaki čovjek žudi za svojim domom. U Rijeci smo živjeli, radili, odgajali djecu. Mi nismo stranci, mi smo građani i državljani ove zemlje. I moji pradjedovi i djedovi živjeli su u Hrvatskoj, zašto me netko onda tjera u Srbiju kada tamo nikada nismo pripadali", ispričala je žena koja osam godina živi u trošnoj baraci, dodajući kako ne razumije da u navodno pravnoj državi u 21. stoljeću ljudi mogu živjeti na mjestu kakvo je povratničko naselje u industrijskoj zoni Siska.

Na povratak u Rijeku također čekaju i supružnici Milena Željković i Aco Jugović te njihov sedamnaestogodišnji sin Danijel. Njih troje već pet godina u barakama dijele sobicu s dva ležaja, jednim stolom i kuhalom. "Radili smo u Rijeci i živjeli u stanu gdje smo stanarsko pravo naslijedili od roditelja. Kada je počeo rat, počela su šikaniranja i prijetnje. Ubrzo smo i suprug i ja dobili otkaz, a na kraju nam je 1995. oduzeto i stanarsko pravo i nismo imali izbora nego da izbjegnemo iz zemlje", kaže Milena Željković, koja je sa suprugom i sinom nakon bijega iz Rijeke otišla u Srbiju, gdje su bili smješteni u prihvatnom centru nedaleko od Niša. No unatoč svemu, obitelj je odlučila vratiti se u Hrvatsku, gdje su došli 2001. godine kada su smješteni u barake Tehnike.

"Dobili smo informacije da bismo se mogli preseliti u Rijeku u neki zamjenski smještaj, jer je stan u kojem smo nekada živjeli prodan, ali kada će se to dogoditi, nitko ne zna", kaže Milena Željković. Na pitanje zašto su se odlučili vratiti u Hrvatsku kada su već bili u Srbiji, odgovara: "Prije svega, moj sin i ja rođeni smo u Hrvatskoj. U Rijeci je ostalo moje rođenje, moja mladost, radni staž, moj život. Hrvatska je moja država, ali za rata je bilo tako kako je bilo i morali smo se maknuti. Ali mi želimo živjeti u svojoj zemlji. Zato smo se vratili i zato smo spremni proći i ove mučne barakaške godine", zaključila je povratnica kojoj je najveća radost tinejdžer Danijel, njezin sin koji je unatoč teškim uvjetima u kojima je prisiljen živjeti, vrlo dobar učenik i, kažu, odličan nogometaš.

>email to:Robert Bajrusi

Vezane vijesti

'Nikolić bi trebao doći u Zagreb'

'Nikolić bi trebao doći u Zagreb'

Odnosi između Hrvatske i Srbije dostigli su visok stupanj i na tome ne treba stati, te bi trebalo učiniti sve da izjavama ili nekim drugim potezima… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika