Fadil Hadžić (84) akademski slikar i poznati humorist, koji upravo predstavlhja svoj novi film 'Lopovi prve klase', govori za Nacional o tome kako je osnovao kazalište Komedija i Kerempuh, Zagrebačku školu crtanog filma i Filmski festival u PuliOtkako je prije točno šezdeset godina, postavljen za glavnog urednika humorističnog lista Kerempuha, Fadil Hadžić se, barem u kvantitativnom pogledu, etablirao kao najizvođeniji kazališni i filmski autor u Hrvatskoj. Objavio je 60 komedija, režirao 16 filmova, a stvaralačkom opusu treba dodati položaje glavnog urednika u četiri časopisa te dvadesetak slikarskih izložbi. \"Da sam se posvetio slikarstvu bio bih među dvadeset najboljih hrvatskih slikara, ali i ovako sam zadovoljan\", kazao je prošlog petka, tijekom intervjua za Nacional. Fadil Hadžić rodio se 1922. u Bileći, gdje su mu roditelji radili kao poštanski službenici. Kasnije su se često selili pa je odrastao u Lašvi, Slavonskom Brodu i Sarajevu, a od 1942. živi u Zagrebu. Najprije je crtao karikature, 1946. postao je glavni urednik humorističkog časopisa Kerempuh, a 1949. osnovao je Vedro Kerempuhovo kazalište, danas kazalište Komedija. Godine 1953. imenovan je glavnim urednikom Vjesnika u srijedu, 1964. osnovao je kazalište Jazavac koje se danas zove Kermepuh, a osnivač je i Zagrebačke škole crtanog filma i Filmskog festivala u Puli. Kasnije je formirao i listove za kulturu, Telegram i Oko, koji su se prodavali u respektabilnih 25.000 primjeraka.

Kao režiser dobio je nekoliko nagrada, a njegove kazališne predstave izvođene su u Jugoslaviji kao i u desetak europskih zemalja. Poznavao je većinu poznatih osoba u bivšoj državi, a s nekima od njih bio je blizak, tako da ga je Miroslav Krleža zamolio da održi govor na sprovodu Bele Krleže. Iako ima 84 godine, Hadžić je izuzetno vitalan i svakodnevno odlazi u svoj ured u kazalištu Kerempuh. Prošle godine je snimio film Lopovi prve klase i jedino što mu se ne sviđa su pitanja do kada namjerava biti aktivan. Živi sa suprugom, glumicom Elizabetom Kukić s kojom ima kćer studenticu.

NACIONAL: Napisali ste šezdesetak komedija i smatraju vas jednim od vodećih hrvatskih humorista. Kako onda da je većina vaših filmova društveno angažirana i bez humora?

- U neku ruku sam se bojao raditi filmske komedije, iako od 16 filmova koliko sam ih snimio, četiri spadaju u ovaj žanr. Komedija zahtijeva puno vremena jer morate uvježbati glumce, a osim toga osjećao sam da ih ne mogu dovoljno dobro pripremiti. Osim toga, nikada nisam pristao na kliše koji je postojao u jugoslavenskom filmu, a to je pravljenje komedija za najširu publiku, već sam preferirao komedije apsurda. Sličan princip koristim i u Lopovima prve klase, koji ima sudbinu svih mojih komedija koje su jedni hvalili, a drugi kritizirali.

NACIONAL: Jednom ste izjavili da ste radnju Lopova prve klase smjestili u apsurdni ambijent zatvora koji izgleda poput hotela i sve to usporedili s Haagom?

- Tako je, aludiram na ove nove zatvore koji se iz Skandinavije šire po Europi i koji su prije hoteli negoli nekadašnje kaznionice. I u Hrvatskoj lopovski zanat dobiva novu dimenziju, postaje sve profinjeniji, a pravosuđe je sve nemoćnije. Pogledajte ove naše lopove koji su se bez rada enormno obogatili, a postaje očito da nikada neće biti osuđeni. Ti ljudi u zatvorskim ćelijama imaju najmodernije televizore i hotelski komfor, njihov život prate mediji i shvatio sam da bi to mogla biti dobra tema. Prije tridesetak godina napisao sam komediju Državni lopov, koja se još uvijek igra u nekim europskim kazalištima. U Lopovima prve klase, glumačka družina koja igra Državnog lopova stiže u jedan takav superkomforni zatvor i tu nastaju razne apsurdne situacije.

NACIONAL: Rijetko koja rasprava o vama može proći a da se ne spomene kako imate 84 godine. Nervira li vas spominjanje vaše dobi kao argument da trebate prestati snimati filmove?

- Hrvatski običaj je postavljanje pitanja koja nitko u svijetu neće postaviti. John Houston je režirao u mojim godinama, a kod nas vas već sa šezdeset šalju u mirovinu. Velikim dijelom to je zato jer ovdje država financira snimanje nekoliko filmova i normalno da mlađi režiseri žele dobiti ta sredstva. Zbog toga za moja dva posljednja filma nisam tražio novce od države nego u suradnji s Alka filmom.

NACIONAL: Kako biste se opisali u profesionalnom pogledu?

- Sve što sam u životu napravio, rezultat je moje radoznalosti. Bavio sam se novinarstvom, pisanjem komedija, slikarstvom i filmom jer volim eksperimentirati. Zato sam aktivan u raznim poljima umjetnosti, a drugi razlog je taj da nikada nisam imao hobije. Ne igram tenis ili šah, ne zanima me kartanje, čak niti ne plešem, nego ispada da su moj jedini hobi poslovi kojima sam se bavio. Desetak godina sam bio novinar i urednik, onda sam počeo pisati komedije i režirati, a usput sam diplomirao slikarstvo na zagrebačkoj Likovnoj akademiji. Pokrenuo sam dva značajna kulturna časopisa, Telegram i Oko u kojima sam ostao dok nismo dobili stalnu publiku, a onda sam otišao dalje. U poslijeratnim godinama sam bio glavni urednik Vjesnika u srijedu, koji smo doveli do naklade od 350.000 primjeraka, što je jedan od rekorda hrvatskog i jugoslavenskog novinarstva. Mislim da sam još uvijek zadržao nekadašnju radoznalost, ali nemam toliko kondicije kao nekada.

NACIONAL: Na javnu scenu ste izbili prije 60 godina kada ste imenovani glavnim urednikom Kerempuha?

- U to vrijeme sam živio u teškim materijalnim uvjetima i izdržavao sam se crtanjem karikatura. Onda su me imenovali glavnim urednikom Kerempuha i zahvaljujući toj mojoj radoznalosti o kojoj govorim, podigli smo prodaju na 180.000 primjeraka. Bila je to rekordna prodaja kakvu nije postigao niti jedan humoristični list u Europi. Kako nisam bio u partizanima niti sam se politički angažirao, Kerempuhov uspjeh je bila moja legitimacija za daljnji uspon u novinarstvu. Imenovan sam glavnim urednikom Vjesnika u srijedu, koji su tada potpisivali Frane Barbieri i Ive Mihovilović, dvojica velikih hrvatskih novinara. U iduće tri godine podigli smo se s 60.000 na 300.000 prodanih primjeraka, a onda sam smijenjen odlukom Đure Kladarina, tadašnjeg direktora Vjesnika. Koliko je to bilo moguće s tadašnjim cenzorima, VUS je počeo ličiti na talijanske i engleske listove, a bavili smo se otkrivanjem korupcijskih afera u društvu što je bila preteča istraživačkog novinarstva kakvo razvijaju Nacional i Globus. Razlika je ta da smo u redakciji imali samo sedam ljudi, uz mene tu su bili Sead Saračević, Zorislav Ugljen, Milan Bekić, Salih Zvizdić i još nekoliko mlađih suradnika.

NACIONAL: U to vrijeme počeli ste objavljivati stripove Andrije Maurovića, koji je dosta dugo bio nepoželjan?

- Još kao dječak oduševljavao sam se Maurovićevim crtežima, a kasnije smo bili u dobrim odnosima. Andrija Maurović je vrhunsko ime europskog stripa, ali je bio čudak koji je živio boemski. Nije imao prijatelje, najčešće je hodao polugol i takvog sam ga znao susresti u njegovom ateljeu. Bio je potpuno oslobođen bilo kakvih materijalnih dimenzija i bio je gotovo manijak slikarstva za koje je živio. Njegovu posljednju fazu bih nazvao porno-slikarstvom, koje je s profesionalnog stajališta vrhunsko, ali ne bi moglo biti objavljeno ni na kojoj izložbi.

NACIONAL: S druge strane, na vašu profesionalnu karijeru u velikoj mjeri je utjecao Đuro Kladarin?

- Kladarin je bio narodni heroj, a svakodnevno je sjedio u Klubu književnika s Ivanom Šiblom, koji je tada bio direktor Radio Zagreba. Bio je interesantna osoba koja me nekoliko puta spasila. Prvi put se to desilo nakon što sam se sukobio s Mošom Pijadom, koji je u to vrijeme bio jedan od najbližih Titovih suradnika. Objavili smo neku Pijadinu izjavu, a on ju je demantirao jer se plašio da se neće svidjeti Titu. Mnogi rukovodioci bi me se odrekli, no Kladarin me uzeo u zaštitu i spasio. Drugi slučaj je bio još teži. Nakon sukoba s Titom, u Zagreb je stigao Milovan Đilas. Odveo sam ga na ručak i napravili smo intervju, zbog kojeg smo bili izloženi strašnoj paljbi i kritikama i ponovno me spasio Đuro Kladarin, koji je potegao veze u Centralnom komitetu. Poslije svega, o njemu imam dobro mišljenje jer iako je bio partizančina prve klase, zavolio je novinarstvo i nije pravio velike probleme. Svi tadašnji listovi su bili pod direktnim partijskim patronatom, međutim uvijek je bilo rupa koje smo koristili. Ipak se ne bih vraćao u to vrijeme jer pamtim utorke poslijepodne, kada smo tiskali VUS. Kada bi navečer u stanu zazvonio telefon, znao sam da je s druge strane Zvonko Brkić ili netko od predstavnika Partije i da slijedi kritika zbog tekstova koje smo objavili. Saslušao bih je u stavu mirno i drugi dan ispočetka krenuo u izradu novog broj.

NACIONAL: Prilikom snimanja Desanta na Drvar imali ste neugodnosti i s Titom?

- Bile su to teške okolnosti. Desant na Drvar sam radio za Avala film, a Tito nije znao da se snima. Nalazio sam se u studiju na Košutnjaku, kada su me nazvali i rekli da u subotu moramo prikazati film u Titovoj vili. Zajedno s montažerkom, nekako sam uspio sastaviti nekakvu grubu verziju i u subotu se sa Slobodanom Selenićem i Ratkom Draževićem, pojavio u Užičkoj ulici. Stigao je i Tito, nikada ga nisam vidio tako ljutita. U sobi za projekcije bili su Aleksandar Ranković Ivan Gošnjak, Mijalko Todorović i još sedam-osam članova Politbiroa, a ja sam čitao dijaloge. U pauzi su servirali sladolede, ali meni nije bilo do jela. Nakon drugog dijela, rekli su mi da sjednem uz Tita, a onda je tišinu prekinuo general Gošnjak, koji je rekao \"Druže Stari, ovo je bogami dobar film\". Tito je kimnuo glavom i odgovorio \"I ja tako mislim\" - i ja sam mogao odahnuti. Ostali smo na koktelu i odgovarali na njegova pitanja kada će biti službena projekcija i prisjećao se događaja u Drvaru. Mislim da mu se svidjelo jer sam Desant na Drvar napravio kao svojevrsni krimić, a ne partizanski ep. U jednom trenutku je prišao Otmar Krajačić, koji je u Partiji bio zadužen za kulturu i počeo davati savjete, ali Tito ga je prekinuo rečenicom "Nemojte ga slušati, upropastiti će vam film".

NACIONAL: Kada već spominjete kulturu, bili ste dobri i s Miroslavom Krležom?

- U doticaj s njim došao sam kada sam bio tajnik Društva književnika Hrvatske, međutim zbližili smo se kada je Enes Čengić pisao knjigu \"S Krležom iz dana u dan\". Imao sam dojam da se Krleži sviđao moj nastup jer ga nisam hvalio ili glorificirao, nego sam na pomalo komičan način razgovarao o njegovom životnom putu. Mislim da je uživao u takvoj svojevrsnoj konfrontaciji i čak je tražio da dođem kod njega. Kada je umrla Bela Krleža, pozvao me da govorim na njezinom ispraćaju. U to vrijeme, Krleža više nije mogao hodati tako da nije prisustvovao Belinoj sahrani. Kada je sahrana završila, nazvao sam ga i na telefon pročitao svoj govor. O Krleži se pričalo kao o krutom tipu, ali meni je bio simpatičan samo što nije volio da ga se gnjavi. Na njega su se pokušavale nalijepiti razne ljudske mušice i on ih je odbijao od sebe, ali u privatnom životu, bio je dosta prijazan čovjek.

NACIONAL: Početkom pedesetih osnovali ste i Filmski festival u Puli?

- U to vrijeme VUS je imao ogromnu tiražu, a samim time i gomilu novca na računu. Marijan Rotar, direktor Kinematografa, u Puli je napravio reviju filmova i onda sam otišao gradonačelniku s ponudom da zajednički napravimo festival. Prvih nekoliko godina sam to vodio zajedno s Rotarom. Počele su dolaziti i važne ličnosti poput Tita, a kada se festival stabilizirao, odlučio sam se maknuti.

NACIONAL: Današnji Pulski festival se ne može uspoređivati s nekadašnjim?

- Pula je doživjela svoj kraj. U velikoj mjeri uništio ju je rat jer se desetak godina filmovi skoro i nisu snimali. Onda su se pojavili nekakvi lažni festivali na kojima su prikazivana tri-četiri filma, a kada sam ja dobivao nagrade za Novinara i Službeni položaj, u konkurenciji je bilo 25 filmova iz čitave Jugoslavije. Imam osjećaj da se stvari opet pokreću i da se snimaju bolji filmovi, iako treba uzeti u obzir da imamo manju kinematografiju nego prije trideset godina.

NACIONAL: Što mislite o sebi kao režiseru?

- Prije svega, sve vlastite filmove bih napravio iznova, ali mislim da isto razmišlja velika većina režisera. Nedavno sam ponovno gledao \"Novinara\" i shvatio da bih neke dijelove snimio drugačije, makar bi osnovna ideja ostala ista, a to je borba novinara da izbori pravo na vlastitu riječ unutar redakcije. Čak je i problem novinara ostao sličan, nekada su morali biti na oprezu da se ne zamjere političkim moćnicima, a danas su to sponzori koji se reklamiraju u novinama. Borba za slobodu javne riječi traje i dalje i zato mislim da bih danas mogao napraviti Novinara II, kao što je Francis Ford Coppola snimio Kuma II.

NACIONAL: Glavnu ulogu u Novinaru glumi Rade Šerbedžija, kome ste zamjerali jer je za vrijeme rata snimao film u okupiranom Vukovaru. U kakvim ste danas odnosima sa Šerbedžijom?

- Imamo dobre odnose. On je izvanredan glumac koji sada radi u Hrvatskoj sa svojim teatrom Ulysses. Šerbedžija je tijekom srpske agresije na Hrvatsku živio u Beogradu i vjerojatno je imao određene dileme, ali stvarno ga cijenim i drago mi je da je uspio i u svijetu što je izuzetno teško. Za mene je on hrvatski glumac i dobro je da se vratio.

NACIONAL: Spominjete Francisa Forda Coppolu i Johna Houstona. Jesu li njih dvojica vaši omiljeni režiseri?

- Nemam omiljene režisere, ali ima dosta filmova koje jako volim. Na prvo mjesto stavljam Kuma, koji nije samo dobar film već djelo koje je stavljeno na čelo jednog velikog pokreta. Na predlošku Kuma, kasnije su napravljene stotine filmova o mafiji i svi ga direktno ili indirektno pokušavaju kopirati. Glumci koji igraju mafijaše imitiraju pokrete pa čak i govor Marlona Branda. Volim i filmove Miloša Formana koje je u Ameriku donio mog omiljenog pisca Jaroslava Hašeka. Forman je Amerikancima prenio švejkovski humor, ali oni to nisu primjetili. Premda ga mnogi ne smatraju vrhunskim djelom, volim Forresta Gumpa, tog polukretena koji je predstavljen na ironičan način i meni se izuzetno sviđa. U principu volim američki film jer ima jaku tradiciju, i još važnije, poštuje najvažniji zakon koji glasi \"film se radi za publiku i nikoga više\". Ako se kasnije svidi i kritičarima, onda je to još bolje. Zato cijenim filmove koji dobiju Oscara jer to znači da ih cijeni struka, a publika zbog njih puni kina.

NACIONAL: Drugim riječima, niste filmski elitist?

- Nisam, iako cijenim Bergmana koji je oaza europskog filma. Ali ne volim filmove koje režiseri prave za svoju mamu, kritičari to proglašavaju vrhunskom umjetnošću, a radi se o nesposobnosti stvaranja dobrog filmskog djela. Dobar film je samo onaj zbog kojega uživa publika u kinima.

NACIONAL: Nije li ovo osveta kritičarima koji su vaše posljednje filmove proglasili lošima?

- Vjerojatno sam osoba nad kojom se, u Hrvatskoj, praznilo najviše kritičara. Napisao sam 60 komedija i shvatio da ima izvanrednih kritičara, ali i loših, čaknutih i glupih. Imate kritičare koji vas ne vole iz privatnih razloga, pa tako mene u posljednje vrijeme napada tip kojega u filmskim krugovima zovu \"Skriboman iz Liliputa\". Radi se o Jurici Pavičiću koji je u Jutarnjem listu, u roku od šest mjeseci, dva puta napisao potpuno istu kritiku, samo da bi se iz osobnih razloga dva puta iživljavao na istom filmu. Bergman je rekao je do svoje 40-e vikao na kritičare i želio ih tuči, a kasnije je oguglao na to što pišu. Dijelim njegovo mišljenje, ali ovaj Skriboman iz Liliputa je napisao kritike koje po sadržaju spadaju u crnu kroniku i u sebi nemaju mrvu estetike. Njegovo pisanje je vulgarni stil crne kronike.

NACIONAL: Prilično ste žestoki uzme li se u obzir da ste se nerijetko uspoređivali sa Švejkom?

- Nisam se uspoređivao, nego rekao kako volim Švejka i Hašeka koji spadaju među najveće svjetske humoriste u povijesti. Vjerujte da imam odličan pregled humora u svijetu i kada kažem da nešto vrijedi, onda je to doista tako.

NACIONAL: Zašto ste izbjegavali pisati komedije o aktualnim ličnostima? Recimo, jeste li spremni ismijati stil vladanja Ive Sanadera?

- Mislim da film i kazalište nikada ne trebaju baratati s konkretnim osobama jer je to kratkog daha. Danas predstavu o Sanaderu možete izvoditi u kabaretskim programima, ali ne u kazalištu. Ti likovi su zanimljivi u jednom trenutku, međutim, jednog dana nikoga neće zanimati što su radili ili govorili. U proteklih pola stoljeća, na hrvatskoj javnoj sceni pojavilo se barem pedesetak vrlo komičnih ljudi, koji su bili na vrlo visokim funkcijama, a danas više nitko ne zna da su uopće postojali. Sve su to trenutne zvijezde koje više ne pamtimo. S druge strane, Gogolj je napisao Revizora prije 160 godina i ta strašna satira carskog režima danas je podjednako smiješna kao i kada je igrana prvi puta. Gogolj nigdje izričito nije spominjao Cara, međutim kroz lik gubernatora ismijao je trulost carskog režima i kroz Revizora dan-danas vidimo aktualne društvene probleme. Umjetnost ne treba ići na prvu loptu jer novine mogu pisati \"Dolje vlada\", ali nisam pobornik da se to izvikuje s pozornice.

NACIONAL: razgovaramo u kazalištu Kerempuh, koje se nekada zvalo Jazavac, a onda ga je Tuđman preimenovao jer je nosilo ime prema djelu srpskog pisca Petra Kočića. Jeste li Tuđmanu predbacili ovu reviziju?

- Sto puta sam rekao da nije trebalo mijenjati ime Jazavac. Režimima mogu smetati ljudi, ali ne i životinje, no takve promjene događaju se u postrevolucionarnim vremenima. Osobno sam prije 55 godina osnovao kazalište Kerempuh, koje se sada zove Komedija i dobro se osjećam i u ustanovi koja nosi ovo ime. Poznavao sam Tuđmana koji je dva mjeseca prije osnivanja HDZ-a došao u moj ured i pozvao me da im se pridružim. Lijepo smo razgovarali i zaželio im puno sreće, ali nisam želio ući u novu stranku. Nešto me preplašilo u Tuđmanovom nastupu. Kada sam ga pitao hoće li im se pridružiti netko iz Hrvatskog proljeća, odrješito je odgovorio \"Neće nitko\". To mi je bilo čudno jer sam mislio da ljudi poput Savke ili Tripala trebaju voditi buduću Hrvatsku. U kasnijim godinama, nekoliko puta sam na prijemima sreo Tuđmana, rukovali bismo se, ali nismo pričali.

NACIONAL: Supruga vam je glumica i dosta mlađa od vas. Kako izgleda zajednički život dvoje ljudi iz glumačke profesije?

- Ovo mi je drugi brak, živimo u vremenima u kojima se sve brzo mijenja i mislim da moj slučaj nije neobičan. Imam prekrasnu kćer koja studira i vjerujem da će i ona završiti u tim duhovnim vodama, ali sumnjam da će se baviti glumom. Puno radim, a kako nemam nikakve hobije mogu se posvetiti stvarima koje volim. Svježinu održavam spavanjem. Trebam 8 do 9 sati sna kako bih normalno funkcionirao. FADIL HADŽIĆ Biografija Rođen 23. travnja 1922. u Bileći 1942. Došao u Zagreb na Akademiju likovnih umjetnosti 1946. Imenovan glavnim urednikom Kerempuha 1949-50. Utemeljio Kerempuhovo vedro kazalište (današnja Komedija) 1953. Postao glavni urednik VUS-a, koji je dosegao nakladu 300.000 primjeraka 1953. Jedan od suosnivača Filmskog festivala u Puli 1964. Osnovao kazalište Jazavac 1961. Režira \"Abecedu straha\", 1963. \"Desant na Drvar\", a 1964. za \"Službeni položaj\" dobiva Zlatnu Arenu u Puli 1979. Snimio svoj najbolji film \"Novinar\" Autor 60 komedija koje su igrane u osamdesetak kazališta u zemlji i inozemstvu te 23 knjige