Vedrana RudanUživam gledajući Francusku u dimu i plamenu. Volim borce. Luda sam za herojima. A moja su djeca tako volovski pokorna. Šute, šute, šute. Rade, rade, rade. Gdje su mladi Hrvati? Zašto se ne ugledaju na svoje francuske vršnjake i ne krenu na bagru molotovljevim koktelima, letvama, šakama, kamenjem... Francuska je na nogama jer su izglasali zakon po kojem poslodavac mlađima od dvadeset i šest smije dati otkaz bez suvišnih zašto?! Ovdje popovi dijele otkaze učiteljicama i prevoditeljicama koje su ostavile svoje muževe, a nitko ne grabi kamenčugu?! Ej, p o p o v i dijele otkaze?! Popovi! Pa ipak, svi su hrvatski izlozi cijeli, sve su popovske glave čitave, pred Saborom ne gori vatrica, na ulicama nigdje šljema, nigdje štita, nigdje tenka?! Gdje mi to živimo?!

Otpuštena prevoditeljica izjavljuje za novine, nitko to ne komentira: "Vanjski sam suradnik i nismo ništa potpisali, pa mi mogu dati otkaz." Nismo ništa p o t p i s a l i ? ! Koliko ljudi u Hrvatskoj radi a da ništa nije p o t p i s a l o ? U ovoj će popovskoj priči najvjerojatnije najebati samo pop, tko zna iz kojih razloga, o činjenici da na Hrvatskoj televiziji godinama radi ljudsko biće koje "ništa nije potpisalo" neće se govoriti. Vol do vola, miš do miša, rob do roba... I naši su seljaci psi pokorni. Prijete traktorima i kombajnima, pa odustanu.

Umjesto da zagrebačke ulice pretvore u pariške. Kukavice! Kukavice! Kukavice! Kukavice? Jesu li mladi i stari Hrvati kukavice? A devedeset i prva? Klinci su krenuli u oslobodilački rat obuveni u tenisice s puškom u ruci koju su sami platili. Nisu se bojali četnika, jurišali su na avione, tenkove, sloboda im je bila veća od života. Gdje su danas heroji iz devedeset i prve? Gnoje hrvatsku zemlju ili sa svojom bijelom djecom i izmučenom ženom životare u bijednim barakama i napuštenim kampovima. A kad kamp kupi tajkun koji će s lica zemlje izbrisati barake pa izgraditi apartmane, hrvatski će junak ugristi bombu. Dragi gledatelji, reći će voditelj Dnevnika, u Hrvatskoj se godišnje ubije tisuću ljudi, nitko ne zna zašto, a sada vedrija tema, naša je Janica... Šutimo, gušimo se u depri, kukavice smo, bijedna braća hrabrih ljudi.

Današnja hrvatska mladež čami u svojim sobama, bulji u kompjuter, ispisuje na netu kilometre besmislenih komentara umjesto da zgrabi kamenčugu u šaku. Zašto hrvatski gradovi nisu u dimu i plamenu? Naša djeca rade dvanaest ili četrnaest sati za stranca ili Hrvata, bez prava na godišnji, slobodne dane, pauzu, ručak, liječnika, rastavu... Šute jer su izgubili neprijatelja. Četnici su Tamo Daleko, u Hrvatsku su ušli Nijemci, Talijani, Španjolci, Francuzi, civilizirana bića koja na nas nisu krenula bombama nego bankama, kreditima, ovrhama... Vrata su im otvorili Hrvati, braća naša rođena. Kako brat na brata da potegne kamen? Zato naša mladež zazire od koktela, praha i pepela. Nije Hrvat četnik. Nije? Mene zanima, baš me zanima, koja je razlika između četnika iz daleke devedeset i prve i Hrvata koji komadaju Hrvatsku dvije i šeste? Četnici su nam htjeli oteti zemlju, ovi su je prodali. Četnici bi nam uzeli dobre poslove, ovi su nas pretvorili u robove, njihova su djeca bahati gospodari naših života.

Četnici su nas ubijali zoljama, nožem, puškama, ovi nas ubijaju u bolnicama, rodilištima, drogom, bankama, teškim poslovima, otkazima, popovima. Da su pobijedili četnici, ovo bi bila Srbija, danas je ovo... Što je ovo? Hrvatska? Što je to Hrvatska? Zemlja u kojoj su Hrvati svoji na svome? Koji su Hrvati u ovoj zemlji svoji na svome? Oni koji u Srbiji otvaraju megamarkete? Oni koji su najvećim srpskim razbojnicima dali putovnice? Oni koji dopuštaju da se pljačkaju banke? Oni koji otvaraju svoje banke? Oni koji uz samo more grade apartmane koje im nitko neće srušiti? Oni koji se prema herojima Domovinskog rata ponašaju kao prema bijesnim psima? Hrvatska danas je i Gotovina koji Miloševićevoj udovici šalje izraze sućuti? Hrvatska danas je zemlja u kojoj borci za Hrvatsku skapavaju od gladi a priučeni general živi u dvorcu, trguje naftom, a mi mu bijednici plaćamo obranu u Haagu? Hrvatska je i zemlja koju Katolička crkva doživljava kao svoj bordel. Stotine tisuća jadnika poginule su da bi nekoliko mafijaša moglo pućkati cigare i veselo šurovati sa svojim evropskim i srpskim pajdašima. Mrtvi heroji počivaju u miru, živi nemirno bulje u prazno.

A naša dječica, naši volovi, pognute glave vuku svoj siroti život od šanka do šanka, od igle do igle, od osam do osamnaest. Nema slobode u Hrvatskoj. Ni ljudi više nema. Hrvatskim ulicama trče lopovi s plijenom iz obližnje štedionice, profesionalni ubojice bezbrižno ubijaju usred Zagreba, maloljetni klinci puše punoljetnim popovima... Na parkiralištima raskošni automobili onih Hrvata koji su nam devedeset i prve govorili, naoružajmo se i krenite. Kako danas u Hrvatskoj dignuti pognutu glavu? Gdje je neprijatelj? Tko je neprijatelj? Teško je krenuti u rat kad je četnik Hrvat.