Zoran FerićNedavna polemika o Jasenovcu pokazala je da i muzeji i muzejski postavi mogu zainteresirati širu javnost. Jedino, da bi se to dogodilo, moraju postojati i stanoviti preduvjeti kao što je, recimo, osjetljivost teme, politička i nacionalna usredotočenost na probleme ustašizacije i deustašizacije Hrvatske, konstantna lijevo-desna napetost u političkom životu i, naravno, velika doza, rekao bih, opravdane paranoje. O muzeju pak, o kojemu smo mogli čitati u novinama ili gledati na televiziji u prošlome tjednu, vjerojatno se neće voditi žučljive polemike na nacionalnoj razini, niti će se njegovo ime spominjati u najavama za udarne političke emisije. Informacije će ostati unutar gradskih i kulturnih rubrika dnevnih novina ili će se možda opet pojaviti u nekoj od emisija koje se bave kulturom. A sama ideja i ono što predstavlja čini mi se za naše živote neusporedivo važnijim i od Jasenovca i od Bleiburga ili bilo kojega od naših lijevih ili desnih groblja koja su, paradoksalno, postala naši glasni muzeji, spomen-područja oko kojih ima puno vike i psovke, umjesto da vlada mir kao što bi trebao na svakome pristojnome groblju. Pri tome ne želim reći da nam uspomene na pokolje i genocid ne trebaju, bože sačuvaj, nego da nas se ono što nam ima pokazati Muzej prekinutih veza što su ga u okviru 40. zagrebačkog salona pokrenuli Olinka Vištica i Dražen Grubišić neusporedivo više tiče.

Svakoga od nas pojedinačno, ne kao Hrvate, Srbe, Židove ili Rome, čak ni kao ljevičare ili desničare, nego u prvom redu kao ljude koji s drugim ljudima nužno, po svojoj ljudskoj i biološkoj potrebi, stupaju u emotivne veze i kasnije se iz tih veza koje su se tko zna zašto prekinule, pokušavaju izvući. Muzej prekinutih veza izvrstan je projekt koji pogađa ravno u sridu, u onu točku na tijelu gdje mislimo da nam se nalazi duša, tamo gdje boli i kada boli duša. Stvar je u tome što gotovo svatko od nas u vlastitoj svijesti nosi jedan takav muzej uspomena, dodira, mirisa, ugriza, čudnih pogleda, nagle veselosti i dugotrajne tuge. Svatko od nas vjerojatno ima i niz materijalnih ostataka prošlih ljubavi koje drži pohranjene negdje u nekoj ladici, ormaru ili čak na tavanu. I zato su Olinka Vištica i Dražen Grubišić predvidjeli da muzej ima realni izložbeni prostor i da uključuje prave materijalne izloške.

Pri tome podijelili su ih na one koji uzrokuju emotivnu reakciju samo kod određenog para jer je konkretna uspomena samo i isključivo na njihovu ljubav, a u kontekstu muzeja nekom nepristranom promatraču ispričat će priču koju je zapravo on sam zamislio, kao što i riječi stvaraju predodžbe a da mi time ne vladamo svjesno. Predmeti će se pretvoriti u znakove jezika koji odjednom postaje razumljiv svima. Kakve će sve konotacije i emotivne reakcije pobuditi ti predmeti u nama možemo, sada dok muzeja još nema, samo zamišljati. Naravno, čim sam u novinama pročitao tekst o koncepciji i postavi ovoga muzeja, javila se enormna znatiželja. I to je svakako znatiželja čovjeka koji traga za autentičnim ljudskim pričama, kao što za njima traga dobar dio suvremenoga čovječanstva na Zapadu gledajući šaputanja u Big Brother kući ili kako nekolicina urbanih divljaka na nekom otoku pije krv živih krava.

Međutim, dok se u ovakvim emisijama autentična ljudska priča pretvara u spektakl, izvještačenost i niz kulturoloških stereotipa te nepovratno gubi svoju autentičnost, ovaj će nam muzej, nadam se, pokazati upravo to. Autentično ljudsko biće u trenutku najveće slabosti, otvoreno, ali istovremeno i diskretno. Čovjek automatski razmišlja što bi tome muzeju od predmeta iz vlastite prošlosti mogao priložiti. Recimo: malo zidno ogledalo, nagorjelu gumenu figuricu cvrčka, pješčani sat za kuhanje jaja, magnetsku narukvicu protiv reume, niz knjiga s posvetama, robota na baterije, različite vrste kamenja, pregorjelu žarulju. Zanima ga, naravno i što su priložili različiti ljudi.

Drugi dio ovoga postava materijalnih ostataka su fotografije, pisma i poruke koje će posjetiteljima biti razumljivije i moći će lakše u njima pročitati tu autentičnu ljudsku ljubavnu priču koja na momente izgleda kao ista stvar što se realizira u beskrajnom lancu varijacija pa uvijek izgleda i novo i neponovljivo. Zapravo, za osobu i jest neponovljiva. U virtualnom Web muzeju bit će sačuvane elektronske poruke, pisma, fotografije i sve ono što postoji u ovome paralelnom svemiru, a svaki korisnik dobit će, kako kažu autori, jedan dio te "kolektivne web memorije" za vlastite izloške. Treći dio muzeja bit će ispovjedaonica u kojoj će se moći poslati SMS poruka, ali i snimiti vlastita ispovijest. Na ovaj način čitav emotivni rekvizitarij jedne prekinute veze bit će sačuvan za samu osobu, ali i za one koji će to moći vidjeti, osjetiti i ponovno proživjeti na svoj način kao što se događa sa svakom izloženom umjetninom.

Projekt ovoga muzeja nastao je, kažu autori, kao pokušaj da se očuva materijalna i nematerijalna emotivna baština koja je neposredno poslije prekida veze u realnoj opasnosti da nestane: pisma se pale, poruke brišu, šalice s natpisima bacaju, ogledala razbijaju. Apsolutno podržavam i očuvanje ove naše intimne baštine čini mi se jako važno, ali to nipošto nije sav čar ili važnost ovoga muzeja. U prvome redu čini mi se važnim što je ovo na neki način muzej običnih ljudi. Onih koji nisu ni javne ni povijesne ličnosti, a bome ni tragične historijske žrtve. Kao što je Kišova Enciklopedija mrtvih zapravo enciklopedijski popis i opis života običnih ljudi. S druge strane, kad budemo imali priliku gledati sve te predmete, od šalica, tenisica, nogometnih lopti, majica do raznih figurica, nakita ili seksualnih pomagala za nas će se otvoriti potpuno novi pogled na svijet predmeta uopće. Ono prema čemu smo u izlozima ravnodušni, ono što nam možda i smeta ili smatramo da je kič, dobit će svojevrsni ljubavni potencijal i, eventualno, u sebi težinu prave priče. I treće, kad budemo u prilici koračati između tih šalica, pisama, mobitela ili gaćica možda će nas neki od tih predmeta zaintrigirati, učiniti nam se poznat, možda ćemo stvarno među njima pronaći i nešto što smo nekome poklonili prije više godina ili čak više desetaka godina. I to bi doista bio zanimljiv susret. >

email to:Zoran Feric