Na pogrebu likvidiranog poduzetnika albanskog podrijetla Lulzima Krasniqija u njegovom rodnom selu na Kosovu okupilo se 10 tisuća ljudiNacional je iz krugova bliskih obitelji Krasniqi doznao da su Mark Cigoj, novinar tjednika Globus, i izvjesni Hasan posljednje osobe koje su prije stradavanja vidjele Lulzima Krasniqija, zagrebačkog poduzetnika albanskog podrijetla, koji je ubijen kasno navečer prošle srijede. Obojica su bili bliski Krasniqijevi prijatelji. Najvjerojatnije je upravo netko od njih dvojice i ispričao članovima i bliskim prijateljima njegove obitelji da je Krasniqi tijekom posljednjeg dana svog života bio prilično uznemiren. Veći dio dana bio je na raznim javnim mjestima pričajući s prijateljima uz piće, a kafiće je mijenjao vrlo često, bio je viđen u "Darlingu" i "Hemingwayu". Popodne je s Hasanom otišao na grob Shpejtima Thaqija, bliskog prijatelja koji je stradao u obračunima zagrebačkog podzemlja potkraj 90-ih.

"Bio sam s njim samo pet minuta prije nego što je ubijen. Eto, što ti je život", pričao je Krasniqi u srijedu popodne. Navečer oko 22.30 pozdravio je prijatelja Hasana i rekao mu da se čuva. Malo prije nego što su se rastali Krasniqi je primio telefonski poziv koji ga je jako uznemirio i nakon kojeg je problijedio. Potom se susreo s novinarom Globusa Markom Cigojem. Zatim se zaputio prema svom stanu u Ulici Božidara Magovca 16 u zagrebačkom naselju Travno.

Najvjerojatnije u trenutku kad je pokušao ući u zgradu, nepoznati muškarac star oko 30 godina prišao mu je s leđa i u njega ispalio nekoliko dum-dum metaka. Krasniqi mu se vjerojatno pokušao suprotstaviti, sudeći i prema nekoliko hitaca koji su završili u zgradi. Ako je točno da su se Krasniqi i ubojica fizički sukobili, na njegovu tijelu mogli su se naći dragocjeni tragovi, koji bi možda mogli ukazati na ubojicu. Nakon što je u njega ispalio više hitaca, ubojica se udaljio. Jedan od hitaca Krasniqija je pogodio u nogu i posve mu je raznio.

U njegovu stanu na prvom katu Krasniqijeva supruga Kadira čula je pucnje, koji su joj se činili poput prasaka petardi. Čula je i Krasniqijev vrisak, koji je povikao: "Jao, moja noga!" Krasniqi je pozvonio, rekao članovima obitelji da je ranjen te su mu dvojica braće njegove supruge pohitala pomoći. Krasniqi im je opisao ubojicu. Članovi obitelji istodobno su pozvali policiju i hitnu pomoć. Policija je stigla nakon nekoliko minuta, dok se na hitnu pomoć čekalo više od 40 minuta. To je jako razljutilo Bekira Berishu, jednog od Krasniqijevih šurjaka. On je sav izvan sebe vikao na policiju, tražeći da radiovezom i oni pozovu hitnu pomoć. U naguravanju s policijom slomljen mu je zub.

Krasniqi je dugo nakon ranjavanja bio priseban. Ali kako se hitna pomoć nije pojavljivala, primjetno je slabio, jer je gubio jako puno krvi. Obitelj mu je rane prekrila crvenom jaknom, koju je poslije zadržala policija. Kad je stigla hitna pomoć, Krasniqi je mahnuo supruzi i uputio joj pogled prema kojem je ona zaključila da on ne vjeruje da će preživjeti. Na ulasku u kola hitne pomoći članovi obitelji posljednji put su ga vidjeli živog. Preminuo je u četvrtak nešto prije 3 ujutro.

U petak se na njegovu ispraćaju sa zagrebačkog groblja Mirogoj našlo dosta osoba policiji poznatih po kriminalnim aktivnostima. Pažljivi promatrači iz policije kao svojevrsnu zanimljivost primijetili su da na Krasniqijevu ispraćaju nije bio Vinko Žuljević Klica, ni itko od njegovih suradnika, iako je Žuljević navodno s Krasniqijem bio u prilično dobrim odnosima.

Krasniqi je pokopan prošle subote u svom rodnom selu Damanek u općini Mališevo na Kosovu. Prema tvrdnjama prijatelja obitelji, Krasniqijev prijevoz do Kosova i pogreb organizirao je Nevzad Avdija, zagrebački građevinski poduzetnik. Kao Albanac islamske vjeroispovijesti koji vjeru nije prakticirao, pokopan je bez vjerskog obreda, kao vojnik, umotan u kosovsku zastavu, a pogrebu je prisustvovalo oko 10 tisuća ljudi. Pogreb je pratila većina kosovskih medija, uključujući i kosovsku televiziju.

Nacional je od osoba bliskih Krasniqijevoj obitelji doznao da je na graničnom prijelazu Merdar na ulasku u Kosovo, 80-ak km od Damaneka, automobil koji je prevozio Krasniqijevo tijelo dočekalo oko tisuću ljudi u koloni od oko 200 automobila. Ta je kolona u laganoj vožnji prema 40-ak km udaljenoj Prištini više puta stajala, jer su se pokraj ceste na više mjesta skupljali ljudi koji su izišli odati počast Krasniqiju. U Damaneku, selu s oko 900 stanovnika, zbog Krasniqijeve smrti proglašena je trodnevna žalost.

Na Krasniqijevu pogrebu bilo je 50-ak predstavnika kosovske vojske TMK (Obrambene trupe Kosova, nekoć OVK), kojima je donedavno na čelu bio aktualni kosovski premijer i bivši pripadnik Hrvatske vojske Agim Çeku. Pripadnici TMK držali su pred Krasniqijevim lijesom počasne straže, njihov predstavnik održao je oproštajni govor, a to su učinili i Hysni Kilaj, predstavnik županijskih vlasti u Mališevu, te predstavnici Aleance, političke stranke bivšeg kosovskog premijera Ramusha Haradinaja i Demokratske stranke Kosova (PDK) Hashima Thacija, bliskog Krasniqijeva prijatelja.

Svi su govornici na Krasniqijevu pogrebu govorili o njegovim političkim zaslugama u borbi za neovisnost Kosova, posebice o njegovu angažmanu u nabavi oružja za Kosovo i drugoj logističkoj podršci tamošnjem stanovništvu za vrijeme oružanih sukoba sa Srbima. O tim njegovim aktivnostima u Hrvatskoj se malo zna.

Protiv Krasniqija je bilo podneseno 30-ak kaznenih prijava, a dvaput mu se i sudilo. Nijednom nije osuđen, a ostale su kaznene prijave odbačene, djelomice navodno i zbog njegovih dobrih veza u obavještajnoj zajednici. Međutim, Krasniqija je obavještajna zajednica svojedobno nazivala kriminalcem povezanim sa srpsko-crnogorskom duhanskom mafijom. Vjerojatno su ga tako nazivali jer je poznavao Srećka Kestnera, bivšeg glavnog partnera Stanka Subotića, "kralja" balkanskog duhanskog kartela.

Krasniqi je svjedočio u postupku protiv tzv. remetinečke mafije kao prijatelj ubijenog Shpejtima Thaqija, za čije su ubojstvo 1997. osumnjičeni neki od optuženika iz tzv. remetinačke grupe. Krasniqi se u negativnom kontekstu spominjao i prije otprilike četiri godine, kad ga je tjednik Globus nazvao albanskim mafijašem u Hrvatskoj, uključenim u ilegalnu trgovinu oružjem prema Kosovu. Srbijanski mediji nazivali su ga glavnim nabavljačem oružja za Oslobodilačku vojsku Kosova (OVK).

Krasniqi je o svojim aktivnostima prvi i jedini put javno progovorio potkraj 2003., u ekskluzivnom intervjuu Nacionalu. Njega su tada povezivali s dvama mafijaškim obračunima u Dubravi, u kojima su stradale osobe koje je policija sumnjičila za šverc droge. Ti su se obračuni dogodili dva mjeseca nakon što je Krasniqiju u rujnu 2003. bio u zrak podignut Mercedes koji je vozio. Kraniqija su povezivali s obje žrtve, on je priznao da ih je poznavao, ali je demantirao da je s njima poslovao.

O Dubravi se potom počelo govoriti i pisati kao o bojištu albanske mafije, ponajprije jer su Krasniqi i jedna osoba stradala u tim obračunima albanske narodnosti. Pripadnici albanske nacionalne manjine reagirali su na dio tih napisa tvrdeći da oni potiču nacionalnu netrpeljivost i sve Albance bez pokrića prokazuju kao zločince i narkomafijaše koji teroriziraju Hrvatsku. Nakon prošlotjednog ubojstva Krasniqija neki pripadnici albanske nacionalne manjine također se ljute, jer se Krasniqi povezuje s mafijaškim krugovima.

Krasniqi je bio kompleksna osoba, koja se družila s više osoba iz kriminalnog miljea, što ga je vjerojatno i stajalo života. Za Nacional je svojedobno ispričao da mu obitelj potječe iz Drenice, koja ima značajno mjesto u povijesti kosovskih Albanaca zbog svoje borbe za prava Albanaca još od vremena Aleksandra Karađorđevića i kolonizacije Kosova 1913. Pokojni djed mu je bio angažiran u prevladavanju stoljetnih obiteljskih sukoba na razini krvne osvete, a otac mu je predavao albanski jezik.

Prije nego što se 80-ih doselio u Zagreb, Krasniqi je zajedno s još nekoliko prijatelja osuđen na zatvorsku kaznu zbog razbijanja Jugoslavije i borbe za neovisnost Kosova. Dvoipolgodišnju kaznu odslužio je u zatvoru u Peći. Po izlasku iz zatvora morao se svaki drugi dan javljati u policiju te se odlučio odseliti s Kosova u Zagreb.

U Zagrebu se upisao na Ekonomski fakultet, koji nikada nije završio, a usput je isprva radio razne fizičke poslove a 1986. se zaposlio u tada društvenoj tvrtki Nera. Ondje je bio do 1992. a potom je otvorio vlastitu tvrtku. Krasniqi je tvrdio da se bavio uvozno-izvoznim poslovima, da je jako malo radio u Hrvatskoj te da je od 1997. imao i dvije kompanije koje se bave sličnim poslovima na Kosovu.

Prema vlastitim tvrdnjama, Krasniqi se među prvima u Zagrebu prijavio kao dobrovoljac kad je počeo Domovinski rat, ali se poslije angažirao uglavnom na logističkim poslovima, koji su obuhvaćali i nabavu oružja. Tvrdio je da je nakon rata uvozio hranu i bezalkoholna pića i preprodavao ih na veliko, trudio se dobro zarađivati i poslovati u okviru onoga što zakon izričito ne zabranjuje, iako je sam priznao da bi se neki njegovi poslovi iz današnje perspektive mogli okarakterizirati i kao šverc.

Početkom 90-ih radio je i s cigaretama. Kupovao ih je od Tvornice duhana Zagreb, izvozio u Austriju, a potom su one odlazile i prema Kosovu. Zbog toga je 1992. bio osumnjičen za krijumčarenje cigareta, ali je na kraju oslobođen optužbi.

Potkraj 90-ih, kad je počeo novi sukob Albanaca i Srba na Kosovu, Krasniqi je obnovio veze sa starim kolegama i pomagao sunarodnjacima. Tvrdio je da je u bliskim odnosima s brojnim ljudima iz samog vrha kosovske politike te da su ti kontakti postali osobito snažni uoči posljednjeg rata sa Srbima. Tada je bio blizak vođama OVK i bio spona između kosovskih kolega i sunarodnjaka u zapadnim zemljama. Vjerojatno je i zato na njegovu pogrebu bilo nekoliko desetaka ljudi iz Švicarske, Njemačke, Austrije i Španjolske.

U Hrvatskoj se o njegovim poslovima malo zna. Nagađa se da je na Kosovu svojedobno investirao u neke projekte zajedno s bratom Vinka Žuljevića Klice, koji je 2002. u Zagrebu likvidirao Veselina Marinova. Nacional je od krugova bliskih njegovoj obitelji doznao da je Krasniqi na Kosovu vlasnik 18 kladionica pod nazivom BB Derby: 13 u Prištini, 3 u Prizrenu i 2 u Dečanima. U Hrvatskoj je dio poslova vodio preko tvrtke Rinor, nazvane po jednom od njegovih sinova.

Zadnji put Krasniqi se u medijima spominjao uoči pogibije. Policija ga je nakratko uhapsila zbog sumnje da je pokušao iznuditi novac od Krešimira Landeke, direktora karlovačke tvrtke u većinskom ruskom vlasništvu. Nedugo potom je stradao. Zbog njegovih razgranatih poslova doista se teško može naslutiti tko ga je i zašto dao ubiti. Moguće je da bi to mogli znati njegovi kosovski suradnici, koji će se, prema tvrdnjama nekih Krasniqiju bliskih osoba, vjerojatno angažirati da otkriju tajnu njegove pogibije.