Predsjednik Stjepan Mesić u razgovoru s britanskim veleposlanikom Johnom Ramsdenom zauzeo se da se s liste Hrvata nepoželjnih u EU skine ime Željka BagićaU tajnosti i bez najave, Vijeće Europske unije je prije dva tjedna za još godinu dana produljilo trajanje crne liste osoba s područja bivše Jugoslavije kojima je zabranjen ulazak u zemlje Europske unije zbog pomoći haškim optuženicima koji su u bijegu. Naime, predsjednik Vijeća Martin Bartenstein, inače austrijski ministar rada, 10. je ožujka u Bruxellesu potpisao dokument kojim se mjere prema tzv. pomagačima haških optuženika u bijegu produljuju do 16. ožujka 2007. godine. Taj je dokument objavljen među mnoštvom drugih dokumenata koje su europski birokrati rutinski donijeli toga dana, što pokazuje da nitko od hrvatskih vlasti proteklih mjeseci nije intervenirao da se imena hrvatskih građana uklone s te liste. Takva odluka posebice je skandalozna za Hrvate s te liste, budući da je od trenutka uhićenja Ante Gotovine u prosincu prošle godine postalo jasno da petorica osumnjičenih nisu pomagali u skrivanju odbjeglog generala, koji se, kako je to uporno ponavljala glavna haška tužiteljica Carla Del Ponte, skrivao u Hrvatskoj. U ovom trenutku sramotno je ponašanje hrvatskih institucija, od predsjednika države do premijera i Vlade, koji proteklih nekoliko dana u hrvatskim medijima najavljuju da će se zauzeti za skidanje hrvatskih građana s te liste ne znajući, ili praveći se da ne znaju, da je ta lista već produljena, odnosno da petorica hrvatskih građana do 16. ožujka 2007. ne smiju putovati u zemlje EU. Prošlog je tjedna u Feral Tribuneu izašla kratka vijest da se prije desetak dana predsjednik Stjepan Mesić u razgovoru s britanskim veleposlanikom Johnom Ramsdenom zauzeo da se s liste Hrvata nepoželjnih u EU skine ime Željka Bagića, nekadašnjeg predsjednikovog savjetnika za nacionalnu sigurnost. Tijekom proteklog vikenda u Večernjem listu objavljeno je da se predsjednik Mesić, osim svog nekadašnjeg savjetnika Bagića, zauzeo i za skidanje s liste Ljube Česića Rojsa, čime se u hrvatskoj javnosti trebao steći dojam da predsjednik države brine za svoje građane.

Međutim, ako se uzme u obzir da je ta inicijativa došla prekasno, odnosno da su čelnici EU odluku o produljenju donijeli još početkom ožujka, može se zaključiti da hrvatski predsjednik i Vlada uopće ne mare za prava svojih građana koji su pod nejasnim okolnostima još prije dvije godine stavljeni na crnu listu. Time im je, osim povrede njihovih prava, nanesena i šteta budući da su u očima hrvatske i strane javnosti okarakterizirani, u najmanju ruku, kao sumnjivci ili kriminalci. I dok se već nekoliko dana u domaćim medijima piše o navodnom angažmanu hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića oko sudbine petorice nepoželjnih Hrvata, hrvatski premijer i Vlada već danima o cijelom slučaju - šute. Nacionalov novinar je u petak 24. ožujka poslao pismene upite predsjedniku Mesiću i premijeru Sanaderu, te od njih zatražio da se službeno očituju što su učinili po pitanju zaštite petorice Hrvata s liste, odnosno jesu li se založili za brisanje njihova imena s crnog popisa EU, no do zaključenja ovotjednog Nacionala nijedan od njih nije odgovorio na postavljena pitanja. U telefonskom razgovoru s glasnogovornicom Ureda predsjednika Mesića Danijelom Barišić uspjeli smo samo doznati da je je predsjednik Mesić zaista nedavno razgovarao s britanskim veleposlanikom Johnom Ramsdenom o brisanju imena Željka Bagića s crne liste, a glasnogovornik Vlade Ratko Maček danima nije uspio od svog šefa dobiti ni usmeni komentar o cijelom slučaju. Nažalost, takvo ponašanje hrvatskih državnih čelnika pokazuje njihovu posvemašnju nebrigu za vlastite građane, ali i za ugled cijele države, budući da bi Vladi jedne zemlje trebalo biti u interesu da se njezini građani ne nalaze na kojekakvim crnim listama, pogotovo ako za to nema razloga.

A razloga za skidanje Hrvata s te liste ima nekoliko. Famozna "crna lista" osoba kojima se zabranjuje ulazak u EU od svojeg je nastanka bila predmet kritike u Hrvatskoj, ali i drugim zemljama čiji su stručnjaci često upozoravali da je riječ o neobičnom postupku EU koji nema jasno i razložno pravno opravdanje. Naime, krajem ožujka 2004. godine Vijeće EU prvi put je donijelo odluku kojom je Unija željela dodatno pružiti potporu Haaškom tribunalu, pa je tako izglasan dokument kojim zemlje Europske unije zabranjuju ulazak na svoj teritorij osobama koje se sumnjiče za pomoć haškim optuženicima u bijegu, a pritom se prvenstveno mislilo na Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Antu Gotovinu. Tako je uz dokument odluke po prvi put osvanuo i popis s 27 imena od kojih je pet hrvatskih državljanina bilo osumnjičeno za pomoć u bijegu Anti Gotovini: bili su to Željko Bagić, Ljubo Česić, Željko Dilber, Ante Maksan i Hrvoje Petrač. Već prilikom prve objave crne liste, pojavile su se ozbiljne sumnje u zakonitost same odluke EU, budući da nikad nitko nije pružio jasne dokaze koji bi ukazivali na to da je ijedan od tih ljudi uistinu pomagao Gotovini u bijegu, a da i jest, njihovo je eventualno pomaganje trebalo biti spriječeno ili sankcionirano od strane domaćih vlasti. Dakako, to nikad nije učinjeno. Odluka EU svake je godine u ožujku produljivana za još godinu dana, a crna lista, koja se nalazi u prilogu Odluke, u međuvremenu se nadopunjavala, uglavnom imenima iz Srbije i BiH pa aktualna lista trenutačno sadrži 36 osoba. Sredinom ožujka prošle godine mjere protiv osoba s liste produljene su za sljedećih 12 mjeseci, odnosno do 16. ožujka 2006. godine. Na sastanku, koji je 10. ožujka ove godine predvodio austrijski ministar rada Martin Bartenstein, te su mjere produljene još 12 mjeseci, odnosno do 16. ožujka 2007. godine. Čak i uz diskrecijsko pravo zemalja EU da odlučuju koga će propustiti na svoj teritorij, a koga ne, hrvatske institucije trebale su unaprijed reagirati na očigledan propust u odlučivanju europskih birokrata. Naime, general Ante Gotovina je 7. prosinca 2005. godine uhićen na Kanarskim otocima, te potom prebačen u Haag, čime je prestao biti optuženik u bijegu, pa je u tom trenutku naprosto prestalo i nečije eventualno pomaganje u njegovu bijegu. Drugim riječima, tog je dana prestao važiti glavni argument na temelju kojeg su Željko Bagić, Ljubo Česić, Ante Maksan, Željko Dilber i Hrvoje Petrač bili stavljeni na crnu listu. Nadalje, samo uhićenje Ante Gotovine na teritoriju Španjolske, ali i javno objavljeni podaci o pečatima iz njegovih putovnica ukazuju da se Ante Gotovina tijekom svog četverogodišnjeg bijega skrivao u različitim državama na nekoliko kontinenata. To je otklonilo tvrdnje glavne haške tužiteljice Carle Del Ponte da se Gotovina cijelo vrijeme nalazio u Hrvatskoj, a time su propale i optužbe o njegovim pomagačima, budući da je teško vjerovati da je u Gotovininom skrivanju u, primjerice, Australiji, mogao aktivno sudjelovati itko od osumnjičene petorice koji su se nalazili u Hrvatskoj.

Budući da je nakon Gotovinina uhićenja postalo jasno da se on nije skrivao u Hrvatskoj, očekivalo se da će hrvatske vlasti inzistirati na političkoj obnovi cijele Hrvatske koja je tijekom protekle četiri godine bila optuživana da skriva odbjeglog generala. Time je često bio upitan ugled cijele države, a nerijetko su i mnogi strani političari hrvatske institucije vlasti optuživali za nevjerodostojnost. Osim toga, nekolicina je hrvatskih državljana na vlastitoj koži pretrpjela teške pritiske i posljedice utemeljene samo na nedokazanim sumnjama da potpomažu bijeg generala Ante Gotovine. U prvom redu to su bila petorica s crne liste. Bivši Mesićev savjetnik za nacionalnu sigurnost Željko Bagić bio je maknut iz Ureda predsjednika uslijed nikad obrazloženih pritisaka iz Europske unije, te je i danas nezaposlen, iako nitko nikad nije pružio niti jedan dokaz o Bagićevu kršenju bilo kojeg hrvatskog zakona. Čak ni u najtežim trenucima, kad mu je teško oboljela kćer, nitko iz institucija države ili njegovih donedavnih kolega nije mu nimalo pomogao, vjerojatno zbog straha za vlastiti položaj u državnoj službi. Bagićev je slučaj utoliko indikativan jer je on u trenutku stavljanja na listu zabrane, u travnju 2004. godine, službeno bio državni dužnosnik još četiri mjeseca, do kraja kolovoza te godine. Zanimljivo je da niti jedan od petorice Hrvata s liste nikad nije primio pismenu obavijest ili bilo kakav dokument kojim ih se izvješćuje o zabrani ulaska u zemlje EU, a mnoge zemlje EU nikad nisu aktivno provodile tu odluku, pa su neke osobe s liste u nekoliko navrata bez ikakvih problema putovale u zemlje Europske unije. Međutim, u provođenju te odluke Vijeća EU aktivno su sudjelovale hrvatske policijske i obavještajne službe. O tome svjedoči događaj iz svibnja prošle godine kad se Željko Bagić u pratnji Nacionalova novinara Srećka Jurdane uputio na granični prijelaz Bregana. Budući da je bio pod nadzorom POA-e, hrvatski su agenti očito slovenskim carinicima dojavili da Bagića ne smiju pustiti u Sloveniju, premda u schengenskoj kompjutorskoj bazi nije postojao zapis o zabrani ulaska u EU. Slovenski carinik je zadržao Bagića na graničnom prijelazu 45 minuta da bi mu potom izdao dokument iz kojeg je vidljivo da mu se zabranjuje ulazak u Sloveniju, ali bez navedenog razloga. Nakon tog događaja Bagić se obratio slovenskom pravobranitelju koji je zaključio da su slovenski granični policajci postupili nepropisno, te da Bagić ima pravo na naknadu. Slične probleme su prolazili i mnogi drugi, pogotovo suborci Ante Gotovine koji su dobivali otkaze i godinama bili progonjeni jer su prijatelji tada odbjeglog generala. Budući da se Ante Gotovina danas nalazi u Haagu, vrijeme je da hrvatske vlasti napokon započnu rehabilitaciju svih lažno optuženih građana koji su zbog slučaja Gotovina godinama trpjeli posljedice međunarodnih pritisaka na Hrvatsku.