Berlusconi nije ispunio ono što je obećavao 2001. godineU Italiji se 9. i 10. travnja održavaju parlamentarni izbori, jedni od najvažnijih posljednjih desetljeća. Talijani će odlučivati žele li da njihovom državom i dalje upravlja koalicija desnog centra s dosadašnjim premijerom, televizijskim tajkunom Silviom Berlusconijem, ili da se na vlast vrati lijeva koalicija s bivšim premijerom i bivšim predsjednikom Europske komisije Romanom Prodijem. Nije to samo izbor između dviju političkih koalicija, nego još više između dviju političkih kultura, koji će bitno odrediti Italiju u duljem razdoblju. Iako između tih koalicija postoje bitne političke koncepcijske razlike o odnosu socijalne i poslovne sfere, mnogo su važnije razlike u stilu vladanja, shvaćanju državnih instrumenata moći i poštovanju prava. Riječ je o izboru između onoga što bi se moglo nazvati pristojnom upotrebom politike za šire dobro, kako ga vide predstavnici pojedinih političkih opcija, te zloupotrebe politike za vlastitu korist. Prvo viđenje politike zagovaraju u prvom redu predstavnici lijeve koalicije, iako su i znatne političke snage u desnoj koaliciji na istoj liniji, dok je protagonist druge političke prakse Berlusconi, ali i neki njegovi saveznici, posebno iz Lege nord. Način na koji je on u posljednjih pet godina privatizirao talijansku politiku nepoznat je u modernoj zapadnoeuropskoj političkoj praksi.

Bilo je to sustavno donošenje zakona na temelju kojih je Berlusconi širio svoje poslovno carstvo i utjecaj u medijskom prostoru, kojima je blokirao sudske postupke protiv njega i njegovih suradnika zbog sudjelovanja u političkim i korupcionaškim aferama. Berlusconi je nedavno čak pokušao progurati novi zakon o grobljima kako bi mogao pokopati majku na vlastitom imanju. I prije je na talijanskoj političkoj sceni bilo skandala, tao velikih da su zbog njih nestajale cijele stranke, no Berlusconi je odveo Italiju predaleko čak i za tamošnje političke standarde, pa je njegovim političkim protivnicima upravo to jedna od ključnih tema predizborne kampanje. Berlusconijeva taktika bila je da suprotnu stranu prikaže na isti način, kao sumnjive političare sklone korupciji, igrajući na dugogodišnji osjećaj Talijana da su svi političari zapravo isti, a Berlusconi je samo snalažljiviji. Predstavljajući sebe kao političkog fakina, nastojao je steći simpatije među Talijanima koji su i sami skloni tzv. snalaženju u životu.

No njegov je veliki problem uoči ovih izbora to što nije - dobro se snalazeći što se tiče vlastitih interesa - uspio ispuniti nade običnih Talijana, stvoriti im uvjete da se i oni snađu - privreda i standard stagniraju, a radna mjesta su sve ugroženija. Kad je 2001. Berlusconi dolazio na vlast, mnogi su Talijani smatrali da bi njegov poduzetnički duh upravo u toj sferi mogao pomoći Italiji te su mu dali šansu jer se svojim dinamizmom razlikovao i od lijevih i od desnih političara koji su dotad dominirali političkom scenom. Mnogo se tada citirala izjava poznate pjevačice Ive Zanicchi: "Dajmo priliku Berlusconiju. Ne bude li valjao, uvijek mu možemo dati nogom u guzicu." Berlusconi nije ispunio ono što je obećavao 2001. Ali žestoko se borio i još se bori da uvjeri talijansku javnost da u sljedećem razdoblju može ispuniti ono što dosad nije uspio, jer je, tvrdi, 2001. zatekao mnogo težu situaciju nego što je očekivao. Kontrolirajući medijski prostor, posebno televizijski, posljednjih mjeseci krenuo je u neviđenu propagandnu ofenzivu, koju je pojačao posljednjih tjedana.

Nije bilo televizijske emisije u kojoj se nije pojavio, ne samo u glavnim političkim talk-showovima, kao što je emisija "Porta a porta" njemu naklonjenog Brune Vespe, nego čak i u emisijama neprijateljski nastrojenih novinara poput Lucije Annunziate na 3. programu RAI-ja, koja ga je toliko iznervirala oštrim, neugodnim pitanjima da je bijesan usred emisije otišao iz studija. Kako su se izbori približavali, postajao je sve nervozniji i grublji prema protivnicima, jer mu je bilo sve jasnije da su izbori za njega sudbonosni ne samo u političkom smislu, nego i u poslovnom, pa i pravosudnom. Postajao je sve nervozniji i stoga što njegova medijska ofenziva nije davala željene rezultate, pa ju je agresivno radikalizirao. Već dvije godine sva ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da je lijeva Prodijeva koalicija u prednosti.

Ta je prednost u jesen bila 9 posto, ali je početkom godine smanjena na 5 posto. Ali Berlusconijev veliki napor da poništi Prodijevu prednost nije dao željene rezultate. Berlusconija je obuzela panika pred porazom i mnogi promatrači predizborne kampanje uvjereni su da je svojim nervoznim ponašanjem bio sam sebi najveći neprijatelj. Na nedavnom višednevnom skupu Confindustrije, saveza talijanskih industrijalaca, u Vicenzi prije njega nastupio je Prodi, iznoseći industrijalcima svoje planove ekonomskog oporavka Italije ako dođe na vlast. Obećao im je da će smanjiti visoku cijenu rada, što oni ističu kao najveći problem talijanske ekonomije u globaliziranom svijetu. Prodi je to najavio i nekoliko dana prije na kongresu sindikata u Veneciji, napomenuvši da takve mjere mogu pomoći radnicima da oživi industrija, što će rezultirati većim brojem radnih mjesta i većim plaćama. Berlusconi je bio pozvan da se dan nakon Prodija i on obrati industrijalcima, ali je u prvom trenutku otklonio poziv rekavši da ima lumbago, ali se potom ipak neočekivano pojavio u Vicenzi i obratio industrijalcima. Bilo je predviđeno da će mu, kao i Prodiju, industrijalci postavljati pitanja. Objašnjeno mu je i koliko dugo može odgovarati na svako pitanje. No Berlusconija se pravila ne tiču pa je, umjesto da odgovara na pitanja, održao tiradu u kojoj je napao sve i sva. Izvrijeđao je i same industrijalce. Napao je listove koji ga kritiziraju, među ostalima i dnevnik Il Sole, što ga izdaje Confindustria, ocijenio da su industrijalci naivni ako vjeruju Prodiju, da su odviše pesimistični. Na udaru njegovih kritika našao se i sam predsjednik Confindustrije, predsjednik uprave Fiata Luca Cordero de Montezemolo, a i poznati proizvođač obuće Diego della Valle, s kojim je Berlusconi u dugogodišnjoj svađi. Della Valle je u dvorani sjedio u prvom redu, pa su se njih dvojica počeli svađati i prijetiti jedan drugom prstom. Dok su Prodiju dan prije često pljeskali, Berlusconiju su pljeskali samo oni koji su stajali straga, a to nisu bili članovi Confindustrije nego ljudi iz Berlusconijeve pratnje, dok su industrijalci, koji su sjedili u prvim redovima, slušali bez ikakva odobravanja. Berlusconi se sa svojim formalnim domaćinom Montezemolom nije rukovao ni pri dolasku na konferenciju, a ni kad je otišao iz dvorane, naprasno kako je i ušao. Montezemolo je htio izravno odgovoriti na njegove optužbe, ali to nije učinio kad je Berlusconi otišao jer "previše poštuje instituciju premijera da bi odgovarao na Berlusconijeve izjave u njegovoj odsutnosti".

Ipak, Montezemolo je u svom govoru jasno rekao što misli o ekonomskoj i političkoj situaciji. Podsjetio je da su industrijalci na izborima prije pet godina podržali Berlusconija zbog njegova ekonomskog programa, ali da sada to ne mogu jer Berlusconi nije učinio ono što je obećao. Ekonomska stopa rasta je nula, Italija je jedina industrijska zemlja koja stagnira. Rekao je: "Ne možemo ignorirati činjenicu da nam je stopa ekonomskog rasta nula, i to u vrijeme kad svjetska konkurencija i globalizacija drugim zemljama omogućavaju dosad nepoznate visoke stope rasta. Nedopustivo je da je Italija u tome iznimka." Potpredsjednik Confindustrije, automobilski dizajner Andrea Pininfarina, izjavio je da svi članovi Confindustrije stoje iza onoga što je iznio Montezemolo.

Za Berlusconijev nastup je rekao: "Bio je to antidemokratski, antiliberalni istup, čak, ako smijem dodati, i vrlo uvredljiv." Della Valle je na televiziji čak posumnjao u Berlusconijevo psihičko zdravlje: "Gospodin Berlusconi je umoran čovjek. Bilo bi najbolje kad bi njegova obitelj preuzela brigu o njemu te ga odvela kući da se smiri. Čovjeku je potreban liječnik. Jedva čekam da izgubi izbore." Berlusconijev agresivan nastup komentirao je u intervjuu La Stampi i Prodi: "To je tipično ponašanje čovjeka koji je svjestan da gubi." U listu Il Foglio, što ga uređuje Giuliano Ferrara, nekadašnji Berlusconijev apologet, objavljen je komentar u kojem se spominje Berlusconijev nadimak "Il Cavaliere" - "vitez", uz aluziju da se on danas ponaša kao Don Kihot: "Vitez u posljednje vrijeme napada vjetrenjače, a ishod borbe s vjetrenjačama odavno je poznat. Vitez obično nastrada." Nervozan zbog mogućeg poraza, Berlusconi je nanio i ozbiljnu štetu Italiji. Napadajući protivnike on ih je demonizirao.

Njegova je strategija u ovoj predizbornoj kampanji plašenje talijanske javnosti da će, ako on izgubi izbore, na vlast doći opasna nedemokratska ljevica, koju je on cijelu - iskorištavajući to što se u lijevoj koaliciji nalaze i neki bivši i neki nereformirani komunisti - sve češće potpuno poistovjećivao s komunistima. U sklopu te propagandne strategije sve je češće govorio o grozotama koje su počinili komunisti - sovjetski pod vodstvom Staljina, kineski pod vodstvom Maoa i ini - plašeći Talijane da bi se to moglo ponoviti. Protivnici iz koalicije lijevog centra to smatraju nekorektnim, a on im je odgovorio dva tjedna prije izbora na velikom zbog pristaša svoje stranke Forza Italia: "Napadaju me da govorim kako su komunisti jeli malu djecu. Oni su bili još gori. Pročitajte 'Crnu knjigu komunizma' pa ćete otkriti da Maovi komunisti nisu jeli djecu nego su je ubijali, kuhali i njome gnojili zemlju." Berlusconi je već i prije, kad bi ocrnjivao komuniste, citirao "Crnu knjigu komunizma", što su je 1997. izdali antikomunistički intelektualci u Francuskoj, a u Italiji objavila Berlusconijeva izdavačka kuća. Napao ga je Prodi rekavši, stavljajući njegovu izjavu u međunarodni kontekst: "Golema je šteta koju je on napravio Italiji vrijeđajući zemlju s 1,3 milijarde stanovnika." Naravno, i kinesko veleposlanstvo u Rimu prosvjedovalo je protiv njegova izjave priopćenjem ministarstva vanjskih poslova iz Pekinga u kojem je upozoreno kako bi "talijanski vođe morali upotrebljavati riječi i poduzimati akcije koje pomažu uspostavi stabilnih i prijateljskih odnosa između Italije i Kine".

Mnogi su u Italiji bili zgranuti kako se Berlusconi ne zna obuzdati u predizbornim provalama emocija, ugrožavajući čak i talijanske međunarodne interese. Kina je silnoj ekonomskoj ekspanziji, ima golem međunarodni suficit, otvara se inozemnim investicijama, najveće je rastuće tržište za svjetsku robu, pa velike zapadne zemlje nastoje zauzeti što bolju poziciju da plasiraju i svoje robe i usluge na to tržište, te od tog kineskog ekonomskog uspjeha i same profitiraju. Američki predsjednik George W. Bush vodio je svojedobno veliku američku ekonomsku delegaciju u Kinu, nedavno je ondje bio i francuski predsjednik Jacques Chirac sa francuskom delegacijom privrednika. Talijanske kompanije uspjele su također razviti neke poslove, a posebno su talijanski industrijalci bili zadovoljni što je u Kini ove godine proglašena "Godina Italije". Sve velike zemlje nastoje, znajući da kineski vlastodršci još uvijek vežu ekonomske odnose s političkima, Kinu ne udaljiti nepotrebnim političkim ispadima. Berlusconijeva izjava gotovo je samoubilačka. Bilo je i sugestija u talijanskim novinama kako bi bilo dobro da se Berlusconi ispriča za tu izjavu, ali on je to odbio.

Doduše, rekao je da je to izjavio u predizbornom žaru dugačkog govora, da je želio biti ironičan, ali izjavu nije povukao, nego je ponovio da je to što je rekao "historijska činjenica, kao što je i istina da su u Kini ubijali milijune i milijune ljudi". Za kinesku reakciju rekao je da se na nju ne treba obazirati, jer je to bila "izjava samo nekog birokrata", te dodao da "mi imamo, uostalom, odlične odnose s Kinom". Talijansko ministarstvo vanjskih poslova, koje vodi Berlusconijev glavni politički partner, vođa postfašističke Alleanze nazionale Gianfranco Fini, pokušalo je ublažiti incident pa je izdalo priopćenje u kojem je također spomenulo odlične međudržavne odnose te za Berlusconijev istup reklo da se "očito odnosio na nešto što se dogodilo davno te da se njome nije željela izazvati svađa s Narodnom Republikom Kinom." Kina se danas zaista bitno razlikuje od Maove Kine, ali je današnja Kina u političkom i povijesnom smislu ipak nastavljač Maove. U suvremenoj Kini Mao je i dalje kineski povijesni heroj, njegova se revolucija smatra ključnim događajem koji je Kini donio slobodu i samosvijest, a današnja Kina svoj odnos prema Maou zorno pokazuje njegovim velikim portretom na glavnom pekinškom trgu Tienanmen. Iako je Berlusconi oštrinom istupa htio smlaviti protivnike, ti ispadi nisu mu koristili.

Posljednja ispitivanja javnog mnijenja, objavljena prije nego što je nastupila zabrana da se njihovi rezultati objavljuju, pokazala su da je Prodi i dalje u prednosti. Politički komentatori napominju da talijanska ispitivanja javnog mnijenja nisu osobito pouzdana, jer ne obuhvaćaju dovoljno dio biračkog tijela koji se jako koleba oko izlaska na birališta, a upravo bi on u većini mogao glasovati za Berlusconija. Ako na izbore iziđe jako velik broj birača, Berlusconi će imati šansu. Mnogi upozoravaju Prodija da se unaprijed ne veseli - predizborne ankete 1996. najavljivale su pobjedu Berlusconija, ali je ipak pobijedio Prodi.

>email to:Maroje Mihovilovic