Objavljeno u Nacionalu br. 542, 2006-04-03

Autor: Nina Ožegović

ZAGREBAČKI PUSTOLOV NA BICIKLU

Profesionalni putnik svijetom

Davor Rostuhar (24) osam godina putuje po svijetu autostopom i biciklom, a nedavno je objavio knjigu putopisa: za Nacional govori o svojim ekspedicijama

 'Počeo sam putovati sa 16 godina autostopom Europom, a sa 19 sam otišao na put biciklom do Egipta', nastavio je Rostuhar 'Počeo sam putovati sa 16 godina autostopom Europom, a sa 19 sam otišao na put biciklom do Egipta', nastavio je Rostuhar"Ja ne idem putovima braće Seljan nego Davora Rostuhara", rekao je Davor Rostuhar (24), mladi fotograf i publicist, po zanimanju profesionalni putnik, kojemu je nedavno predstavljena druga knjiga putopisne proze "Na putu u skrivenu dolinu". Knjigu je objavio zagrebački Profil, a Rostuhar je u njoj opisao svoje desetomjesečno putovanje po južnoj Aziji, od Afganistana preko Nepala i Tibeta do Kine i Indije. Knjiga je bogato ilustrirana njegovim fotografijama, preko noći se našla na prvome mjestu najprodavanijih izdanja u Hrvatskoj, a njegova predavanja o ekspedicijama okupe više od 400 ljudi. Sličan uspjeh postigla je i njegova prva knjiga "Samo nek' se kreće" o nesvakidašnjem desetomjesečnom putovanju biciklom do Egipta, koju je objavio prije tri godine u izdanju Kluba za ekspedicionizam i kulturu - KEK-a. Riječ je o "administrativnoj podlozi za organiziranje ekspedicija", kaže, "gdje se okupljaju slični freakovi".

"Počeo sam putovati sa 16 godina autostopom Europom, a sa 19 sam otišao na put biciklom do Egipta", nastavio je Rostuhar, bivši student povijesti i sociologije, koji potječe iz "obične zagrebačke obitelji - majka je ekonomistica, a otac strojar". "Do sada sam proputovao 54 zemlje svijeta prevalivši nekoliko desetaka tisuća kilometara i obišavši cijelu Europu, Bliski istok, Aziju, Srednju i Južnu Ameriku. No ne smatram se istraživačem. Putujem s lakoćom, moja putovanja su moj život, a svaki mi je dan nedjelja. Ljudi žive po 'špranci' - završavaju školovanje, osnivaju obitelj i kupuju stanove, ali tako se uniformiraju i ograničavaju kreativnost. Ne tvrdim da svi moraju biti avanturisti poput mene, uostalom i ja imam prijatelje koji se nisu maknuli iz Zagreba. Ali ja ne pristajem na podjelu između radnog i slobodnog vremena. Bilo bi mi teže raditi uredski posao nego preživljavati u džungli Konga s nožem i lukom i strijelom."

NACIONAL: Zašto ste se odlučili za putovanje južnom Azijom, koje ste zemlje obišli, kako ste putovali?

- Prezirem komercijalni turizam i uvijek nastojim putovati tamo gdje nema turista i gdje mogu otkriti barem djelić nepoznate kulture. To su često ratna područja, primjerice, Afganistan, ili okupirani Tibet. Na putovanje sam krenuo 2004. godine, trajalo je deset mjeseci, a obišao sam šest zemalja - Afganistan, Pakistan, Indiju, Nepal, Tibet i Kinu. Krenuo sam vlakom do Istanbula, po Nepalu i Himalaji nastavio sam pješice, a po Indiji sam se vozio biciklom i vlakovima u kojima sam spavao na dasci pričvršćenoj na stropu, koje je cijena bila jednaka cijeni kruha i mlijeka kod nas. Autostopirao sam, jahao dvogrbe deve, vozio se kamionom. Putovao sam sâm, iako sam cijelim putem susretao zanimljive ljude, strance i lokalne ljude - indijske svece, hodočasnike, razgovarao sam s Guruom Rimpocheom, učiteljem mladog Dalaj-lame. Živio sam tjednima na otvorenom, gledao sam slonove kako se sudaraju s rikšama u Indiji, pio slan čaj od jakova maslaca na Tibetu. Teško mi je reći što me se najviše dojmilo, možda Indija, zemlja jake i neovisne kulture, koja se bori da zadrži autentičnost.

NACIONAL: Što vas je najviše fasciniralo u Indiji

- Agori, ljudi u Indiji koji žive na grobljima, jedu ljudsko meso i spolno opće s mrtvacima, monumentalne građevine ili rituali? - U Indiji sam proveo tri mjeseca i imao sam sreću što sam mogao prisustvovati velikom festivalu Kumba Mela u Ujjainu, koji se održava svakih 12 godina i na kojem se okupi 20 milijuna ljudi iz cijelog svijeta. Jedino na tom festivalu pojavljuju se do tada nevidljivi indijski sveci, koji inače provode vrijeme u meditaciji i isposništvu, daleko od civilizacije, u osami pustinja ili na Himalaji gdje prakticiraju samonametnute duhovne vježbe. Dođu posve goli, tijela namazana pepelom, imaju kose dugačke do poda i pomalo su divlji. Štuju boga Šivu, koji ima negativnu energiju, jer su Indijci svjesni da Bog ima i pozitivnu i negativnu stranu. Zadnju noć imaju specijalan sveti obred na kojem iniciraju mlađe u svoj red. Prvo im obriju sve dlake na tijelu, a od tada moraju puštati kosu da raste do kraja života - nema šišanja. Uz to, prihvaćaju i razne druge rituale, od pušenja hašiša do meditacija. S prvim znacima zore odlaze se okupati u svetu rijeku Šipru, koju smatraju nektarom besmrtnosti. U tom trenutku osjetio sam snažnu negativnu energiju svuda naokolo - konji su počeli njištati, propinjati se i gaziti ljude. Nastala je gungula, ljudi su bježali, a ja sam ipak nastojao snimati fotoaparatom.

NACIONAL: To je bilo jedinstveno iskustvo. No jeste li razmišljali o opasnosti da se možete zaraziti nekom bolešću?

- Da, prvi put otkako putujem pomislio sam na tu mogućnost. U Indiji se na svakom koraku vide gubavci, suhi i mokri, koji stoje pokraj ceste, isparavaju se i cijede. Mokra guba može se prenijeti dodirom, praktički i zrakom, a mi smo bili bosi, polugoli, oko nas je bila kaljuža, puna govana, urina, smeća. Prema rijeci se slijevala negativna energija i normalno je da čovjek pomisli na zarazu.

NACIONAL: Je li vam Indija kao nekad "djeci cvijeća" pružila i pozitivno nadahnuće?

- Ne putujem svijetom da bih dobio nadahnuće i ne tražim nešto što bi me oplemenilo. Turisti idealiziraju zemlje u koje putuju jer su im putovanja neka vrsta eskapizma, ali ja nastojim vidjeti stvari onakve kakve jesu, bez uljepšavanja i misterija. Zanima me realizam života, bez obzira na to sviđalo se to meni ili ne. Indija mi je bila najfascinantnija jer je šokantna, ispremiješa ti vrijednosti i natjera te da svijet oko sebe pogledaš drugim očima. Ona nije učiteljica nego provokatorica. Mnogi klasični turisti pobjegnu nakon tri dana jer ne mogu podnijeti realnu Indiju u kojoj, primjerice, putnici smeće bacaju kroz prozor ili vam dođe čovjek koji vam se unese u lice, otvori košulju i pokaže vam bez imalo stida odvratan mjehur koji mu raste iz pluća i zatim zatraži milostinju. To vas prvo šokira, izaziva mučninu, zatim zaprepasti, a ako sve izdržite, Indija vas počne nagrađivati mudrim spoznajama i iskustvima.

NACIONAL: U knjizi tvrdite da je osnovni motiv vaših putovanja strah od smrti. Kako vas je taj strah natjerao da život poistovjetite s putovanjem?

- Moja najnovija knjiga spoj je putopisa i fikcije, a u njoj ne opisujem sebe, nego lik Romana Horvata, koji kreće u potragu za tajnom koju čuvaju skrivene doline u Aziji. Strah od smrti, od ništavila, jedan je od njegovih motiva, a također je odredio i mene kao ličnost još u djetinjstvu. Naime, rano sam shvatio dragocjenost života naučivši da svaki trenutak treba maksimalno ispuniti i proživjeti. Zato ne pristajem na kompromise, ne volim gubiti vrijeme na nebitne stvari i raditi poslove koje ne volim. Zbog toga sam napustio i studij povijesti i sociologije, koji sam volio jer mi je pružao veliko znanje o drevnim kulturama i religijama. No da sam ostao do kraja i sada čekao promociju kao moji kolege s godine, ne bih stigao proputovati 54 zemlje niti napisati dvije knjige. Shvatio sam da trebaš odbaciti sva tuđa vjerovanja i koncepte, pronaći svoj put i biti originalan i kreativan.

NACIONAL: Je li vaše prvo desetomjesečno putovanje biciklom do Egipta bilo prijelomnica u vašem životu?

- Apsolutno. Otišao sam nakon prve godine studija i na simboličkoj razini bilo je to presijecanje spona s dotadašnjim načinom života, Zagrebom, faksom. U tom je putovanju bilo nevjerojatne lakoće: moj prijatelj Vedran i ja uzeli smo tisuću i pol dolara i s velikim entuzijazmom sjeli na bicikle. Nakon tri mjeseca stigli smo do Sirije gdje smo ostali bez novca. Nismo se željeli vratiti u Zagreb nego smo odlučili ostati i vidjeti što će se dogoditi. Neko smo vrijeme živjeli kao klošari, spavali na cesti i jeli što bi nam dali, a tada se dogodilo čudo: pomogao nam je neki bogati sirijski naftaš, koji nam je dao novac kako bismo stigli do Egipta. Do sada mi se dogodilo mnogo čuda, ali to je bilo najradikalnije; čuda se događaju i s njima treba računati. Sveukupno smo prešli osam tisuća kilometara, obišli smo tri kontinenta i 12 zemalja - Hrvatsku, BiH, Crnu Goru, Albaniju, Grčku, Tursku, Siriju, Libanon, Jordan, Izrael, Palestinu i Egipat. Dnevno smo prolazili oko 30 kilometara; u početku oko stotinu kilometara dnevno, no poslije bismo se danima odmarali. Tada sam bio puno veći freak nego što sam danas i sretao sam stvarno velike freakove. Danas srećem fotografe National Geographica, novinare, ljude iz ekspedicija... Uvijek privlačiš i srećeš ljude nalik sebi.

NACIONAL: Kakvu poruku skriva paradoksalan podnaslov knjige "Umijeće prihvaćanja besmisla"?

- Svi ljudi traže neki smisao u životu, žele ga obojiti i dati mu neki značaj. Tragajući za smislom, moj lik Horvat došao je do zaključka da sve te silne metafizičke i filozofijske potrage za smislom nemaju smisla i da na kraju svega, kao talog, ostaje besmisao. E, sad, što čovjek može učiniti s tom spoznajom? Dva su odgovora: može se ubiti, što je također besmisleno, a može prihvatiti tu spoznaju i nastaviti s njom živjeti. Mnogim ljudima je teško suočiti se sa svojim najdubljim dvojbama, a neki to ne žele ili se boje. Ja sam to shvatio na putovanju, u intenzivnom dodiru s dijametralno suprotnim kulturama, kada nam stižu neočekivani i kompromitirajući odgovori. Oni nas katkad bacaju u depresiju, a zauzvrat nam otkrivaju svijet bez iluzija - predivan i prolazan, u kojem realnost jače kuca. Ne tvrdim da je to univerzalno rješenje za sve ljude. Horvat taj odgovor nudi kao svoje rješenje i nikome ga ne nameće.

NACIONAL: Koliko se vaš doživljaj Kabula i Afganistana razlikovao od stereotipa koje dobivamo preko medija?

- Moje putovanje je počelo u Kabulu, gdje sam prvi put osjetio intenzitet Istoka. U Kabulu ima mnogo stranaca, čak i Hrvata, a svi imaju jako zanimljive životne priče. Turisti uglavnom imaju iste, dosadne priče, koje beskonačno ponavljaju. U Kabulu sam se družio s humanitarnim aktivistima, vojnicima, novinarima, neobičnim biznismenima koji su došli s kovčezima punim dolara da otvore biznis u "čudnoj zemlji", raznim čudacima. Kad se svi oni navečer nakon radnog dana okupe u jedinom hotelu za strance Mustafa, možete čuti vrlo zanimljive priče i ne možete se maknuti sve do pet ujutro. Tamo sam radio reportažu za National Geographic i imao sam neke specijalne propusnice pa sam mogao doći i do svijeta žena u ženskim udrugama i organizacijama koje se bave ženskim pravima. U Kabulu me najviše šokirala ostavština tog zatucanog, patrijarhalnog, muškodominantnog islamskog svijeta: žene još uvijek na ulicama hodaju prekrivene burkama od glave do pete, a u ženskim udrugama se žale na agresivne muškarce, koji ih tuku i maltretiraju. Tamo skidaju burke i pokazuju lica žena koje imaju identitet. Neke od njih uspio sam i fotografirati, a jedna od mojih najdražih fotografija nastala je upravo u Kabulu. Prikazuje mladu ženu bez burke, kao simbol novog doba, koja stidljivo i nesigurno stoji u gomili starijih žena s burkama.

NACIONAL: Kako su vas prihvaćali drugi ljudi - lokalno stanovništvo i stranci?

- Ljudi su se oduševljavali kad bi čuli da dolazim iz Hrvatske, ali isto tako su reagirali za nekoga tko je došao iz Estonije ili Gambije. Budući da sam stranac i bijelac, uklapao sam se u njihov klasičan stereotip - svi su bili uvjereni da sam automatski i bogat čovjek, pogotovo zato što sam imao fotoaparat, što je bilo daleko od istine. Često sam bio siromašniji od ljudi s kojima sam razgovarao. Da bih dopro do prave istine i do ljudi, trebalo mi je da se dulje družim s ljudima, osobito s Latinoamerikancima. Oni na prvi pogled djeluju kao dosadni, nezanimljivi i zatvoreni ljudi, no kad ih upoznate, uvidite da to uopće nije istina.

NACIONAL: Jesu li vaša putovanja promijenila vašu percepciju Hrvatske?

- Na putovanjima sam stekao realniji uvid u svijet, pa tako i u zemlju koju smatram svojim domom - Hrvatsku. Ljudi koji ne putuju sve saznaju o svijetu u kojem žive preko knjiga i medija, koji izvrću realnu sliku svijeta. Hrvatska je mala točka na geografskoj karti; mnogo ljudi nije nikada čulo za nju, mi nemamo svoj specifični kulturni identitet po kojem bi nas prepoznavali i pamtili, a ono malo što imamo ne znamo iskoristiti i plasirati. Hrvatska nije najljepša zemlja na svijetu; to je iluzija, koju trebamo razbiti i suočiti se s istinom. Ja sam prihvatio Hrvatsku onakvu kakva ona jest, i neizmjerno je volim, možda i više od onih koji misle da je najljepša na svijetu. Zato joj se uvijek vraćam.

NACIONAL: Kako se pripremate za put, imate li sponzore i posebne kondicijske treninge?

- Na putovanje po južnoj Aziji odlučio sam se gotovo preko noći i nije bilo nikakvih priprema. Za tip ljudi kakav sam ja, to putovanje nije nikakav napor ni mudrost. Za takvo putovanje nije vam potrebna velika svota novca i ne trebate se specijalno pripremati. Potrebna je samo volja. To je formula za sva vremena, sve kulture i sve ljude. Ako imate novca, kupite kartu za vlak, a ako nemate - stopirate. Kad imate novca, jedete u restoranu, a kad nemate - kopate po smeću. Nisam jednom ostao bez novca na putovanju, no nastavio sam dalje; uvijek se nešto dogodi. Volio bih kad bih imao više sponzora, a neizmjerno sam zahvalan onima koje imam. Kad se vratim s puta, objavljujem reportaže u National Geographicu i Meridijanima, te pišem knjige, no za to ne dobijem veliki novac. Često me pitaju kako sam uspio realizirati svoje ekspedicije. Jednostavno, odgovaram. I mene prije svakog puta uhvati neki strah, neizvjesnost, ali to je uobičajena pojava, koja kratko traje i zatim nestane. Mnogi odustanu u tom trenutku. No onda kukaju jer nisu otišli. No izabrali su nešto drugo što su tada više željeli i nemaju razloga za kukanje.

NACIONAL: Koliko je stajalo vaše prošlogodišnje putovanje?

- Budući da je meni svako putovanje dio mojeg života, onda su mi i troškovi putovanja zapravo troškovi života. Prošle godine potrošio sam 70 tisuća kuna, a proveo sam deset mjeseci na putu po Aziji. Najskuplji je put do Azije, no kad se tamo stigne i zatim nastavi putovati, onda se pokaže da taj trošak i nije velik.

NACIONAL: Slijedi li nakon prošlogodišnjeg putovanja po Latinskoj Americi također nova knjiga?

- Kao i u svemu u životu, i tu sam se klonio shema i standarda. Ne želim nakon svakog putovanja objaviti knjigu - to je banalno. Imam ideje za neke buduće knjige, ali one neće ovisiti o putovanjima. Sada me prije svega zanima divljina. Nakon što sam putovao po pustinji, drevnim gradovima, uzduž obala rijeka i upoznavao stare civilizacije, poželio sam upoznati džunglu. Prvo sam proveo tri mjeseca u Gvatemali, Belizeu i Hondurasu u Srednjoj Americi, zatim sam otišao u Boliviju, Argentinu, Čile i Brazil, a na kraju smo organizirali ekspediju u Madidi, gotovo netaknuti dio Amazonije, daleko od utrtih staza. Putovali smo pješice, čamcima i splavima, živjeli smo s Indijancima, išli s njima u lov, upoznavali se s njihovim posebnim načinom života u kojem važno mjesto zauzima koka - svi stalno žvaču koku. Osjetio sam kontakt s prirodom na vrlo osoban način i odlučio sam buduća putovanja usmjeravati u tom smjeru: probijati se što dublje u divljinu i pronaći plemena koja žive što dalje od civilizacijskih tokova. U mirovini ću vjerojatno jedriti po Pacifiku.

NACIONAL: Koja je sljedeća ekspedicija?

- Na sljedećem putovanju posjetit ćemo Papuu i Novu Gvineju na Pacifiku gdje ćemo barem tri mjeseca provesti u divljini. Tražimo sponzore. Mislimo da je vrijeme da nas netko podrži.

>email to:Nina Ozegovic

Vezane vijesti

Butković odbačen i prezren od sviju

Butković odbačen i prezren od sviju

Nekoliko dana nakon što se otkrilo da je Davor Butković, kolumnist Jutarnjeg lista, objavio nepostojeći intervju s premijerom Ivom Sanaderom, njegovi… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika