Ovih dana bez kraja i konca pratimo rasplet vezan uz odlazak Jure Gašparca iz HTV- ove emisije «Lov na antikvitete» u produkciji Centrale 1 i Nedžada Haznadara, o čemu su čitatelji Nacionala već mogli čitati iz pera kolega Ivana Starčevića i Tanje Simić. Da se ne radi o još jednoj nategnutoj i besmislenoj aferici, u kojoj naravno oštećena strana (Jura Gašparac) tobože plače u medijskom prostoru, a zli bivši poslodavac (Nedžo) priprema bolju i uspješniju ekipu i koncepciju emisije – kako bi on to volio prezentirati naivnom i neupućenom općinstvu – jasno je iz nekoliko razina tumačenja pozadine ovoga sukoba. Stvar je mnogo dublja i ozbiljnija.

Naime, konačno smo bili dobili emisiju koja na suvisao, duhovit i zabavno edukativan način najširem gledateljstvu pokazuje hrvatsku umjetničku baštinu i predmete primijenjene umjetnosti bez suvišna dociranja, lažnog intelektualizma i potrebe da siroti gledatelji emisiju prate s rječnikom stranih riječi na koljenima. Jura je okupio stručne suradnike, povjesničare umjetnosti, specijalizirane za ranija razdoblja, koji su za njega prikupljali podatke, projeravali njegove datacije i atribucije, kako bi sve što ide u javnost imalo stručnu provjeru, ali BEZ intelektualno-stručnog prenemaganja. Emisija je odlično startala i zadržala visoki postotak gledanosti. Publika je shvatila da i antikvari mogu biti face, a ne samo sponzoruše i nogometaši. E, onda se javio netko s vrha koga je zasmetalo da je emisija previše stručna i ozbiljna, vidi vraga.

Što se vremenski poklopilo s Nedžadovom rastućom iritacijom rastuće Jurine medijske popularnosti, jer na Olimpu nema mjesta za dvojicu. Umjesto da lukavo podrži svoju novopečenu televizijsku zvijezdu od koje njegova producentska kuća može imati samo koristi u budućnosti, Nedžad joj radi vlastita ego-tripa reže glavu: Juri je dozlogrdilo svjesno i namjerno snižavanje kriterija na snimanjima emisije pa je dao otkaz. To me podsjeća na trend koji u hrvatskom medijskom prostoru već duže traje – čak i kada gledatelji sa jedva završenom osnovnom školom prihvate neku emisiju kao dobru i gledljivu, uvijek postoji netko s vrha tko umjesto njih odluči kako je to za njih prepametno i prestručno, i kako pod hitno emisiju treba «pojednostaviti», radi dobrobiti njih - gledatelja. Zanimljivo, zar ne? U tom procjepu obično nastaju podloge za dobre teorije zavjera i SF romane, poput, planirana ispiranja mozgova i sl. Da nacija ne bi počela previše misliti vlastitim vijugama.

I što sada Nedžad radi? Iz suvisle, pitke i zabavne emisije o antikvitetima, u novoj varijanti bez Gašparca radi čistu sprdačinu, persiflažu, grotesku i vodvilj, nešto još puno gore od «estradizacije» emisije. Pojedini kadrovi iz zadnje dvije emisije podsjetili su me na grotesknu točku iz filma «Kabaret» u kojoj se direktor kabareta sprda s nacizmom i likom Hitlera. Tako Centrala 1 gleda na tobožnja umjetnička djela koje tobože obrađuje u emisiji. Tipično za ljude kojima su neke vrijednosti građanskog društva strane i koji su svjesni da u taj kulturološki kod ne pripadaju ma koliko se trudili: ono što se ne može u potpunosti apsorbirati, to treba izvrgnuti ruglu! Tako ćemo sada umjesto Jure imati tetu Bebu koja je inače draga osoba, ali osim što nije televizična, nije dovoljno stručno potkovana za tako rafinirane procjene. U zadnjoj emisiji šalice koje su iz 2. polovice 19. stoljeća, ona proglašava «baroknima», te krivo tvrdi da se nikada ništa iz njih nije pilo (a jest, i to isključivo vruća čokolada)! No, nije u njoj problem, već u nekomu tko je njoj u emisiji nadređen i tko želi javnosti dati lažan dojam kako su stručnjaci koji se bave umjetnošću i antikvitetima nemušti, neprilagođeni medijima, previše komplicirani pa treba posegnuti među amatere koji će umjetnosti pristupati kao kuhanju cušpajza s kuhačom u velikoj «rajngli», uz bezvezno kokodakanje o svemu i svačemu. I još gore, umjesto dobrih komada, ljudima pokazivati u emisiji trećerazredne primjerke kojih nije bilo po boljim kućama u epohi u kojoj su nastajali. Sve je to za našega producenta jedan veliki buvljak, teatar, niškoristi, šećerna vodica da u nedjelju popodne brže prođe vrijeme! Treba sve izmiješati, narugati se ozbiljnim sakupljačima umjetnina, pristojnim gledateljima, jer, oprostite, producentu emisije nije baš jasno što je umjetnost i umjetnički obrt. Pa nije lud da konzultira prave stručnjake, oni su po njemu dosadni knjiški moljci i gnjavatori.

Sve me ovo podsjeća na jednu situaciju koja se može podvesti pod isti nazivnik sa slučajem Gašparac. Sjećam se kada sam pred tri godine bila na dogovoru kod Denisa Kuljiša u Playboyu oko totalno utopističke ideje da kao mlada povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka pišem kao neku kolumnu o umjetnosti i umjetnicima za Playboy. Deni je ljubazno pročitao moje nepretenciozne prijedloge koji uopće nisu išli za time da budu intelektualno nabrijani – cilj mi je upravo bio da vlastitu struku prikažem u duhovitom ozračju - da bi sve na kraju završilo s genijalnim prijedlogom: «Čekaj, a jel bi ti uzela svojih pet-šest poznatih hrvatskih apstraktnih slikara i rekla im da imamo dogovoreno sa Severinom da joj oni izrade aktove, pa da ih vidimo na djelu, šta zapravo znaju?». I tu se naša suradnja naprasno prekinula.

Ove situacije krakovi su iste hobotnice u hrvatskom medijskom prostoru: postoji jedna ekipa novinara opće prakse koja sustavno stvara kaos u temama koje su im strane, i koje nisu dio njihova bića. Znam da užasno frustrira i boli kada vam nešto ne ide pod kožu i kada odijelo zvano Umjetnost i Kultura na vama puca po šavovima. Zato treba ljude koji su profesionalno tome posvetili cijeli život prikazati kao komplicirane fah-idiote koji se ne mogu prilagoditi medijima, mrzeći ih što su građansku kulturu i fini namještaj, porculan i staklo o kojemu se priča u emisiji upili s majčinim mlijekom.