Objavljeno u Nacionalu br. 543, 2006-04-10

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Pogled u prazninu

Okreće mi se želudac od pretjerane ljubavi majki koja sprečava normalno rasuđivanje, koja sve tolerira, koja opravdava i neljudske postupke vlastite djece, ljubavi koja na kraju postaje bolest sama

Zoran FerićZoran Ferić"Šuma Striborova", jedna od najljepših bajki Ivane Brlić-Mažuranić, govori o bezrezervnoj ljubavi majke prema nezahvalnome i zaluđenom sinu. U začaranoj šumi majka, koju su sin i snaha izbacili iz kuće da umre na zimi, odjednom dobiva priliku odživjeti svoj život ispočetka. Stribor joj je pružio šansu da se vrati u svoje selo dok je još bila djevojka, ponudio joj je mladost kao što je mladost ponuđena i Faustu. Majka je, međutim, odbila jer tada još nije bilo njezina sina, one iste kreature koja ju je maltretirala, ponižavala i na kraju izbacila iz kuće, a koju je ona bezrezervno voljela. Ljubav je tada u priči pobijedila čaroliju. Još kad sam kao dijete prvi put čuo ovu bajku (nisam još znao sam valjda ni čitati), nervirala me upravo ta bezrezervna ljubav i žrtva koju majka podnosi zbog sina koji to nikako ne zaslužuje.

Na kraju, kao što znamo, sve ispada dobro, kao što i biva u bajkama: zla snaha-zmija otpuzala je u šumu a sin se opametio. Ovo je svakako predivna priča s ozbiljnom i dubokom poantom koja zadire u najvažnije probleme našeg postojanja, ali je, kao i svaka bajka, jako daleko od stvarnosti. Konačno, bajke su i stvorene da bi nas što efikasnije udaljile od stvarnosti i nerješivih svakodnevnih problema te da bi nam istovremeno pružile i nadu u pobjedu dobra u svijetu u kojemu, gledajući realno, dobro pobjeđuje prilično rijetko.

Čim sam ovoga utorka pročitao u novinama da se Ana M., majka dugogodišnjeg ovisnika iz Splita, bacila sa sedmoga kata, upitao sam se što bi ta žena učinila da se nađe u Šumi Striborovoj, pred mogućnošću da ispočetka proživi svoj život. Posve je vjerojatno da bi prihvatila novu mladost bez takvoga sina i nitko joj ne bi mogao zamjeriti jer je to obična žena koja je deset godina svoga života prosila i čistila da bi životinja u koju se pretvorio njen sin mogla kako-tako egzistirati uz svakodnevni šut. Pa tko ne bi volio zaboraviti takvoga potomka? Tko ne bi prihvatio život u kojemu se on nije ni rodio? Odgovor je, dakako, svako normalno biće koje sebi želi dobro. Osim, možda, majke. Jer ta ljubav u jako puno slučajeva može postati nelogična, patološka i suluda.

Uostalom, koliko je normalno i zdravo voljeti neko biće više od sebe sama? Čitava naša kultura izgradila je niz mitova i stereotipa upravo o takvoj ljubavi, ljubavi koja pobjeđuje svaku zloću i svaku patnju. Uzor joj je, dakako, Kristova ljubav prema čovjeku i to je arhetip mnogih naših nesebičnih i herojskih ljubavi. Žena koja se bacila s nebodera sasvim sigurno to nije učinila zbog ljubavi, ali je deset godina uzdržavala čovjeka koji ju je vjerojatno i fizički maltretirao. Budući da se bajke ne događaju na ulicama naših gradova i ne postoje među novim višekatnicama sa socijalističkim i socijalnim stanovima, kao jedini izlaz ova žena vidjela je samoubojstvo. Mogla je možda zvati policiju, izbaciti tu individuu iz stana da on prosi po ulicama i daje guzicu za šut heroina, ali nije to učinila. Smrklo joj se u vrijeme kad se drugima razdanjuje, u 6.30 ujutro, a izlaz je bila praznina od nekih dvadesetak metara ispod nje.

Ta praznina kao da je odjednom postala materijalizirana ona nepodnošljiva praznina iz njena života u koju ju je, među ostalim, gurnuo i vlastiti sin. Biće koje je vjerojatno do jednoga trenutka voljela. I zato mi se okreće želudac od te pretjerane ljubavi majki prema svojoj djeci, ljubavi koja sve tolerira, koja maže oči i sprečava normalno rasuđivanje, ljubavi koja tjera da se opravdavaju i neljudski postupci vlastite djece i, naposljetku, ljubavi koja postaje bolest sama. A stvar možda i počinje s bajkama. Svijet je kruto i hrapavo mjesto, a skloni smo ga djeci od samoga početka prikazivati kao idilu i pastoralu gdje pobjeđuje dobro. Povijest je dokaz da nije tako. Gotovo u svakom našem danu možemo naći dokaz da nije tako. Međutim, ona bezrezervna ljubav sve prašta, sve tolerira, uzor su joj božićni filmovi i lijepe bajke, sve dok se jednoga dana, nenadano, sve ne pretvori u horor. Svijet odjednom mijenja žanr. Majke ovisnika često svjedoče o tome kako im se srušio svijet u trenutku kad su doznale da se njihovo dijete drogira.

Tada su iz vlastite obiteljske bajke ili pastorale tresnule u stravu i užas. A tu stravu i užas, paradoksalno, često je proizveo i taj višak ljubavi, neopravdano povjerenje, naivno uvjerenje da će sve na kraju biti dobro i da će se riješiti samo od sebe. Bajka je u književnosti često lijepa, ugodna i poučna, ali je bajka u životu neoprostivo opasna. Težnja za bajkovitim životom tjera ljude danas da kradu i varaju, da zarađuju zanemarujući svoju djecu, da se nerealno odnose prema vrijednostima i vlastitom životu, da same sebe obmanjuju i da sebi nikada ne kažu onu poznatu rečenicu iz Kusturičina filma "Dom za vješanje": "Otkad sam samoga sebe prevario, nikome više ne vjerujem." Mediji i usmena predaja nude nam danas najgori kič kao životnu bajku, uspjeh, bogatstvo, slogu, ljubav, opraštanje, uzajamno poštovanje članova obitelji i bezrezervnu toleranciju.

Problem je isti kao i s komunizmom: ljudska bića nisu takva. Ljudska bića zamjeraju svojim roditeljima što su neuspješni, slabi, poniženi, jadni, što su utjelovljenje kiča ili vrijednosti koje su za njih neprihvatljive. Ponekad zamjeraju svojim roditeljima i zato što su uspješni i jaki, zamjeraju im čak i što su bogati pa daju za heroin koji uništava. Uglavnom roditeljima se zamjera, roditelji sami sebi zamjeraju, društvu se zamjera, školi se zamjera, krive se pogrešne vrijednosti, tranzicija i organizirani kriminal. A narkomani su povlašteni bolesnici.

To je medicinski tako, ali imaju li i oni svijest i odgovornost? Proizvodi ih vjerojatno patologija svakodnevice i stalno razočaranje što ne žive u Barbie svijetu? Kad idem pješice u grad, prolazim pokraj rodilišta u Petrovoj i često vidim kako iz bolnice izlaze sretni roditelji s malim zamotuljcima ili nosiljkama. I razmišljam o tome kako će ih sada odnijeti kući i razdragani pokazivati rođacima, zamišljam njihove živote, fotografije kad prohodaju i videosnimke, zamišljam rođendane, torte, svjećice, zamusane stolnjake, zamišljam i suze i batine, glomazne školske torbe, nespretne korake na klizaljkama ili skijama, tricikle, bicikle i romobile, ali nikada, ama baš nikada ne vidim u tim svojim mislima pubertetlije s iglama u rukama po zahodima, niti ih vidim kako mlate mamu i iznose televizor iz kuće. To je valjda normalan ljudski optimizam. Ali život je lutrija od samoga početka, a horor i tragedija su žanrovi koji ga neprestano prate, iako ga svim silama nastojimo prikazati kao bajku. Pa čak i kad imamo egzaktne dokaze da ta bajka nerijetko završava u dvadesetmetarskoj praznini.

>email to:Zoran Feric

Vezane vijesti

Ljerka Mintas Hodak: I godinu dana nakon ubojstva svaki dan plačem za Ivanom

Ljerka Mintas Hodak: I godinu dana nakon ubojstva svaki dan plačem za Ivanom

Za ubojstvo 26-godišnje pravnice Ivane Hodak, kćeri bivše potpredsjednice Vlade Ljerke Mintas Hodak i odvjetnika Zvonimira Hodaka, u stubištu zgrade… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika