Damir RadićOvih dana svjedoci smo kritičarskog i gledateljskog iživljavanja nad tobože nakaradnim nastavkom "Sirovih strasti" Paula Verhoevena. Američki kritičari natječu se u superiornom iskazivanju prezira, odnosno ismijavanju filma, a na imdb-u "Sirove strasti 2" dobivaju za produkciju te vrste katastrofalnu prosječnu ocjenu 2,8. Kad se sjeti kako je mlako bio dočekan "Terminator 3", posve korektan i prvi veliki povratnički rad nekad senzacionalnog producentskog dvojca Mario Kassar – Andrew Vajna, koji stoji i iza "Sirovih strasti 2", i kako često bezvezniji filmovi u američke kritike bolje prolaze, čovjek dolazi u iskušenje da pomisli kako nekom u Hollywoodu nije u interesu Kassarov i Vajnin povratak u prvu ligu hollywoodskih producenata.

Naime, taj libanonsko-mađarski duo uvrstio se među velike igrače tijekom 80-ih produciravši u svojoj kompaniji Carolco serijal o Rambu, a nakon Vajnina odlaska 1989. Kassar je samostalno nastavio nizati uspjehe "Total Recallom", "Terminatorom 2" (do tada najskuplji film svih vremena), "Cliffhangarom" i "Sirovim strastima". Kassar i Vajna započeli su i prvi velik novac zaradili u osnovi eksploatacijskim filmovima koji su, međutim, odgovarali duhu vremena itekako dobro govoreći o dominantnim tendencijama američkog društva, no s vremenom je Carolco razvijao sve ambicioznije produkcije, angažiravši prestižne režisere (Alan Parker, Oliver Stone, Verhoeven, Cameron, Harlin).

Krah je došao 1995., kad je skupi "Otok boje krvi" Rennyja Harlina ostvario katastrofalno loš utržak, a puno bolje nije prošao ni iste godine realizirani Verhoevenov "Showgirls"; Kassaru su se napokon osvetila nekritički velika produkcijska ulaganja bez ozbiljnijeg propitivanja aktualnih tržišnih kretanja. Carolco je otišao u stečaj, međutim Kassar nije gubio entuzijazam. Ipak, nemogućnost normalne američke distribucije iznenađujuće zanimljive adaptacije "Lolite" u režiji Adrina Lynea, čije je inzistiranje na erotskoj vjernosti Nabokovljevu romanu bilo presmjelo za krojače američkog javnog morala, za dulje ga je vrijeme izbacilo iz sedla. Ponovno pokretanje biznisa s Vajnom u novoj kompaniji znakovita imena C-2 na produkciji nastavka "Sirovih strasti", koji je zapravo trebao biti njihov prvi povratnički rad, zapalo je u silne probleme (nemogućnost dogovora s jačim redateljskim imenima poput Johna McTiernana, Davida Cronenberga ili samog Verhoevena, sudska tužba koju je podnijela Sharon Stone zbog stalnih odgađanja početka snimanja, nemogućnost angažiranja istaknutijeg nosećeg glumca – Kassara i Vajnu odbili su Pierce Brosnan, Kurt Russell, Viggo Mortensen, Benicio Del Toro, dok je Robert Downey Jr. završio na sudu zbog tko zna kojeg uživanja narkotika), tako da su na kraju prije zgotovili komediju "I Spy" s Eddiejem Murphyjem i "Terminatora 3" nego što su uspjeli pokrenuti produkciju "Sirovih strasti 2".

Dakako, s bezličnim Michaelom Catonom-Jonesom u redateljskoj stolici (vjerojatno mu je najbolji film korektno-solidni povijesno-pustolovni uradak "Rob Roy"), s mekušastim Davidom Morrisseyom kao kontrapunktom over the top ali još uvijek ne i over the hill tigrici Sharon Stone, nastavak slavnog i silno utjecajnog prethodnika nije imao puno šanse. Ipak, opću porugu koja ga je zadesila nije zaslužio. Četrnaest godina nakon radnje prvog filma, spisateljica trilera Catherine Tramell (Sharon Stone) živi u Londonu i dalje nezajažljivo seksualno trošeći, a možda i ubijajući, više ili manje prolazne ljubavnike i ljubavnice. Glavni joj je neprijatelj policijski inspektor Washburn (David Thewlis, i dalje najpoznatiji kao antijunak Leighovih "Razgolićenih") koji "tu pičku" po svaku cijenu želi strpati u zatvor, a slabi muškarac koji će se lakoćom zaplesti u njezine niti ovaj je put ugledni psihijatar Michael Glass (David Morrissey).

Narativna koncepcija poprilično je neočekivana – nakon uvodne sekvence, koja sažeto i plastično ocrtava erosom i thanatosom fasciniranu Catherine, nositelj radnje postaje dr. Glass iz čije su perspektive sagledana sva zbivanja. Drugim riječima, gledatelj zna samo ono što zna i dr. Glass, ali ne nužno i sve što zna dr. Glass, i upravo taj mogući raskorak između onog što on zna i što znaju gledatelji postaje važan na kraju filma. Naime, kao i kod Verhoevena, i ovdje će kraj proteći u znaku odsutnosti jasne spoznaje tko je ubojica (čak je troje mogućih počinitelja), iako je opet najsnažnija sugestija da je to ultramanipulativna spisateljica.

Osim neočekivane narativne koncepcije, neočekivan je i ritam, odnosno tempo filma. Sukladno narativnom prosedeu otvarajuća sekvenca je furiozna, a potom slijedi izmjena i ritam narativnog izlaganja postaje polagan, gotovo meditativan, čemu pridonosi i raskošno-minimalistički produkcijski dizajn predočen monokromnom fotografijom. Stapanje sporog tempa, sofisticirane sterilnosti dizajna i erotskih, odnosno smrtonosnih prizora nije nezanimljiva kreativna koncepcija, štoviše doima se poput svjesna kontrapunkta Verhoevenovoj montažno i vizualno izrazito dinamičnoj izvedbi. Problem nastaje s radikalno plošnom karakterizacijom Catherinina lika, koja je svedena na ultimativnu manipulativnu zavodnicu čiji je jedini sadržaj seksualna požuda kombinirana s elementima opijenosti smrću. Catherine Tramell manje je lik a više monolit, što je karakterizacijska koncepcija koja mjestimično poprima karikaturalni karakter, i doista nije lako shvatiti kako gotovo svi bivaju fatalno zavedeni osobom koja je tako drastično svedena tek na (agresivni) seksepil. Catherine Tramell u ovom je filmu, naime, mitski sexus ženskog uobličenja, koji bi poput Dracule odnosno Nosferatua bio funkcionalan u stiliziranom kontekstu fantastičnog horora, međutim u ostvarenju načelno realističkog utemeljenja izrazito je problematičan.

Ipak, Sharon Stone svojom ekstraordinarnom pojavnošću sposobna je i tako koncipiran lik učiniti relativno lako probavljivim, što bi se teže moglo reći za Davida Morrisseya, koji svoj lik utjelovljuje kao mlakonju za kojeg uopće nije jasno kako bi na bilo koji način nekom poput Catherine Tramell bio interesantan. Međutim, ako se sjetimo da je i mekušasti Michael Douglas bio potpuno neuvjerljiv kao veliki fucker i "shooter" kod Verhoevena (njegovi seksualni prizori s Jeanne Tripplehorne bili su upravo karikaturalni), onda minus nastavka u odnosu na prethodnika i nije tako značajan. Uglavnom, kad se sve zbroji i oduzme, "Sirove strasti 2" film su koji se koleba između podnošljivog i donekle korektnog, što nije razočaravajući rezultat s obzirom na to da je umjesto velikog i energičnog cinika Verhoevena redateljskom palicom dirigirao anemični zanatlija poput Michaela Catona-Jonesa.

Dok se Mario Kassar i Andrew Vajna pokušavaju približiti nekadašnjim producentskim pozicijama, Luc Besson se nakon sedam godina redateljske stanke, ispunjene intenzivnim producentsko-scenarističkim aktivnostima, ponovo prihvatio središnje uloge u kreativnom procesu filmske tvorbe.

U devetom redateljskom uratku "Poput anđela" nastavlja se na svoj najljepši film "Peti element", što znači da je srce narativa čisto i nevino biće uobličeno u prekrasnoj djevojci koja će blagodatno djelovati na izgubljena muškarca (ako već ne na cijeli svijet, kao u "Petom elementu"). Dok Rie Rasmussen (senzacionalna djevojka tek u dijamante odjevena iz De Palmine "Femme Fatale", inače i redateljica dvaju kratkih igranih filmova od koji je jedan prikazan u konkurenciji Cannesa) razgaljujuće utjelovljuje duševno i tjelesno neodoljivo anđeosko stvorenje, ni za milimetar ne zaostajući za nezaboravnom Millom Jovovich, muški dio para pretrpio je radikalne izmjene.

Umjesto muževnog i privlačnog coolera Brucea Willisa, tu je, bez i najmanje zlobe rečeno, kepec od čovjeka (Jamel Debbouze), kojem astralno biće treba osvijestiti unutarnju ljepotu koju krije iza neugledna obličja. Novi Bessonov film iznenađujuće je didaktična bajka koja bi se u rukama manje darovitog režisera pretvorila u patetičnu moralku, no kultni autor i dalje fascinira vizualnom poezijom, a njegov osjećaj za odabir glumica je neponovljiv. Doista, malo koji filmaš može se pohvaliti nizom kakav čine Natalie Portman, Milla Jovovich i Rie Rasmussen. SIROVE STRASTI 2 Basic Instinct 2, am.-brit.-njem.-španj. erot. triler, 2006. R: Michael Caton-Jones Gl: Sharon Stone, David Morrissey, David Thewlis, Charlotte Rampling ocjena: dvije i pol (2 i pol) zvjezdice POPUT ANĐELA Angel-A, franc. fant. melodrama, 2005. R: Luc Besson Gl: Jamel Debbouze, Rie Rasmussen ocjena: tri zvjezdice (3 zvjezdice)