Lucija Stamać, alias Lucia Laman (34), poznata i talentirana zagrebačka pjesnikinja i spisateljica"Promijenila sam ime i prezime i sada se zovem Lucia Laman. Prodala sam stan, trenutačno sam podstanarka i odlazim na trogodišnji doktorski studij na poznato sveučilište u Nottinghamu u Engleskoj. Mislim da ću s prezimenom Laman imati veće mogućnosti za uspjeh u inozemstvu", kaže Lucija Stamać, alias Lucia Laman (34), poznata i talentirana zagrebačka pjesnikinja i spisateljica, autorica šest zbirki poezije i proze, te dobitnica nagrade "Goran" za prvu zbirku pjesama "Uranova kći", koja je tijekom posljednjih godinu dana doživjela temeljiti preobražaj. Ekskluzivno za Nacional govori o motivima koji su je potaknuli da promijeni identitet, počne se baviti znanošću i definitivno napusti Hrvatsku. Rezultat njenog znanstvenog rada uskoro će biti izložen sudu javnosti - iz tiska uskoro izlazi njezina knjiga eseja o velikom engleskom pjesniku Percyju Byssheu Shelleyu, njezin magistarski rad. U beogradskom Teatru Bitef priprema se kazališna predstava prema motivima njezine knjige "Muke po Veneri".

Nacional: Možete li objasniti vašu preobrazbu koja se odvijala u tri etape: od talentirane, mlade pjesnikinje ovjenčane nagradom "Goran", preko glumice i spisateljice koja je zbirkama poezije "Lucifer" i pripovijetki "Muke po Veneri" šokirala javnost do znanstvenice intelektualnog usmjerenja?

- Umjetnik uvijek radi ono što mora. Tako sam iz "moranja" prošla sve svoje kreativne faze, uglavnom vrlo zanimljive. Moram priznati da su me one više obnavljale negoli trošile. Što se tiče zbirke "Muke po Veneri", ne bih komentirala potrebu glupih ljudi da stvaraju identitet preko mojih knjiga, pa tako ni dotičnu kazališnu djelatnicu a još manje njezin kreativni doprinos hrvatskom glumištu. Mislim da nema dramatičara kojem ona nije upropastila predstavu. Duboko je žalim što mora koristiti tuđu knjigu za stvaranje vlastitog identiteta. Osoba je svojedobno imala sličnu priču s Džonijem Štulićem kada se identificirala s njegovom pjesmom "Fa fa fa", no to je stari skandal pa neću staru groupie dovoditi u središte zbivanja.

Nacional: Dio vaše preobrazbe čini i promjena identiteta - promijenili ste ime i sada se zovete Lucia Laman. Je li u pitanju brak?

- Ako sam u nečemu majstor, onda je to skrivanje mog privatnog života. Čovjek živi od intime i honorara, i zato intimu mora čuvati od javnosti. Mislim da sam dovoljno zanimljiva da se mogu "furati" samo na svoju umjetnost. Nikada nisam htjela podleći zakonima mase i sudbine, te se prilagođavati malograđanštini. Potreba za "isfuravanjem" intime u javnosti priliči onima koji nemaju vlastitu intimu, ili ne drže do nje. Ne podržavam dva prezimena i ne bih se mogla prezivati Stamać Laman, nego ili Stamać ili Laman. Budući da odlazim u inozemstvo, mislim da ću bolje uspjeti s prezimenom Laman. Svima se moje novo ime i prezime jako sviđa, Lucia je moje krsno ime a ja sam ga odmah prihvatila kao svoj novi identitet.

Nacional: Napuštate li zemlju i zbog toga što su vas povezivali s ocem, sveučilišnim profesorom Antom Stamaćem, što je za vas bio teret?

- On je vrlo kompromitirana i moralno sporna osoba što je na privatnoj razini bilo teško podnijeti, osobito onima koji sami nisu skloni moralnim otklonima. Budući da se o meni nije moglo reći da sam glupa, nemoralna i ružna, pokušavali su me inkriminirati preko rodbine, misleći da me tako mogu uništiti. No, kao što kaže Shakespeare, "ono što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i da se drugim imenom zove". Mislim da sam se dugo i hrabro nosila s tim prezimenom, jer da sam pobjegla od njega na početku karijere, to bi značilo da sam kriva. Iako u svakom žitu ima kukolja, mi smo časna i kozmopolitska obitelj, potječemo iz Grčke, ali imamo i blagu dozu srpstva. Nitko nije karijerist, a ja sam slučajno javna osoba. Afirmirala sam se kvalitetom svojih knjiga jer mi je bilo važno da napišem nešto o čemu će čovjek razmišljati u tišini svoje sobe.

Nacional: Još od studija odlazite i vraćate se u Zagreb: prvo ste otišli na dvije godine u London, zatim u Beč, a sada ponovno u London. Guši li vas ovdašnja sredina?

- Zaključila sam da sam u hrvatskoj kulturi apsolutno suvišna pa nema smisla gubiti vrijeme i mladost na nepotrebne sukobe. Zločesti ljudi nikada me nisu nervirali, dapače, zabavljali su me, a njihova zavist me postavljala u povoljan kontekst. Zavist je način na koji glupi ljudi daju do znanja da si od njih bolji. No svjesna sam svojih korijena i znam da ih ne mogu jednostavno presjeći, a da sebi ne naštetim. Čovjek se mora znati presaditi - za to postoji prostor i pravi trenutak. Oduvijek su me privlačili stranci, drukčiji ljudi, od kojih mogu nešto naučiti. Moji odlasci u inozemstvo u mlađim danima bili su uvjetovani zaljubljivanjem i ljudima koji su mi puno značili, a kako me krasi bistrina i lakoća prilagodbe, znala sam iskoristiti pravi trenutak i uklopiti ga u svoje obrazovanje i karijeru. Sada sam jednostavno odrasla i odlazim prvenstveno zbog znanstvenog usavršavanja.

Nacional: Nadate li se spisateljskoj karijeri u Engleskoj?

- U svakom slučaju, bit će zanimljivo napraviti prijelaz iz jednog jezika u drugi, slično kao što je napravio Henry James koji je s 40-ak godina otišao iz Poljske u Ameriku i tamo postao uspješan američki pisac. Bilo je i glumaca iz naših krajeva, poput Rade Šerbedžije i Gorana Višnjića, koji su odlično ovladali engleskim jezikom i u Americi postali slavni glumci. Veliki austrijski izdavač Wiser Verlag ponudio mi je prijevod "Male sirene" i očekujem objavljivanje knjige za pet-šest mjeseci. Prije toga mi je dr. Walter Maria Stojan preveo "Muke po Veneri", koje su 2002. godine izlazile u nastavcima u jednom austrijskom časopisu. Poezija mi je prevedena na engleski i njemački jezik. Ako se uspijem probiti u inozemstvu, mislim da čitatelji u Hrvatskoj neće imati problema s povezivanjem sedam knjiga Lucije Stamać s identitetom Lucie Laman.

Nacional: Koja vam je od dosadašnjih uloga najbliža: glumice, spisateljice ili znanstvenice?

- Pisanje je odabralo mene. Sa 16 godina sam otkrila da znam pisati i da to ne zna svatko. Oko pisanja se izgradio moj identitet na kojem bi mi mogao pozavidjeti svaki macho muškarac. Gluma je bila vrlo korisna nadogradnja, kreativna terapija i način da se proživi 20-ak života. Neki moji najbolji prijatelji su glumci, ali njihova imena ljubomorno čuvam jer su mi jako bitni. Znanost je način da se moje dosadašnje znanje sistematizira i da naučim nešto novo.

Nacional: Uskoro vam izlazi iz tiska nova knjiga eseja o engleskom pjesniku Percyju Byssheu Shellyju, poznatom po svojim slobodoumnim i političkim radikalnim stavovima, a uz to je bio vegetarijanac. Što vas je privuklo tom u Hrvatskoj relativno nepoznatom pjesniku?

- Upravo to me i privuklo - mlad, zgodan i vegetarijanac. I ja sam vegetarijanka, te nesuđena anglistica, a Shelley je uz Shakespearea i Lorda Byrona najveći engleski pjesnik. Svojedobno sam slušala britansku grupu The Cure i u pjesmi "Adonais" susrela se sa Shellyjem. Svi moji darkerski idoli jako su upućeni u stvaralaštvo Percyja Shellyja i Lorda Byrona, tako da sam se rano upoznala s njihovom poezijom. Shelley ima mladenačku energiju i erudiciju svojstvenu mudrim ljudima, te mami na samootkrivanje.

Nacional: Mislite li da ćete knjigom zainteresirati čitatelje za Shelleyja?

- Ne vjerujem, smatram da književnost nije za svakoga. Svatko može gledati televiziju, ali ne i čitati književna djela. Zalažem se za selektivnost, a ne za kulturni maspok. Riječ je o knjizi koja se sastoji od mog prijevoda njegovog legendarnog, teorijskog eseja "Odabrana pjesništva", jedinog dosada, te od mojih eseja o njegovoj poeziji. Esej je i danas aktualan i predstavlja melem za dušu svima koji se bave poezijom.

Nacional: Kako ste se odlučili za disertaciju na sveučilištu u Nottinghamu u Engleskoj o pjesništvu Lorda Byrona, kojim se bavilo malo znanstvenika u Hrvatskoj?

- Lord George Gordon Byron je moj najveći životni uzor. Prvi puta sam se s njim susrela u školskoj čitanci. Bio je tako katastrofalno preveden da sam se ja ohrabrila i poslala svoje pjesme na Goranovo proljeće 1991. godine i dobila nagradu. Byron je imao nevjerojatan um, bio je kristovski skroman i vrlo duhovit. Njegovi sluge su ga smatrali gondolijerom koji se slučajno rodio kao lord. O njegovom pjesništvu postoji vrlo malo znanstvenih radova i oni su uglavnom intermedijalni, a danas ga ljudi poistovjećuju s Mojsijem, Jimom Morrisonom i sličnim veličinama. On je vjerojatno zacrtao pojam zvijezde - ni Madonna nije toliko slavna koliko je to nekoć bio Lord Byron. Žene su mu se uvlačile u krevet i ormar, vrištale kad bi ga vidjele, preodijevale su se u muškarce kako bi mu se približile, a istodobno je bio prototip novog muškarca. Bio je new age daddy i brinuo se o svojim kćerima. Voljela bih pobiti teoriju njegove pokojne žene koja ga je proglasila incestuoznim i nemarnim prema djeci, no za to će mi biti potrebne godine znanstvenog rada.

Nacional: Koliko se život vaše junakinje u "Maloj sireni", knjizi o odrastanju buntovne šesnaestogodišnjakinje koja je u vezi s poznatim beogradskim rockerom, podudara s vašom pričom?

- Kao glumica sam naučila da smo najbliži sebi onda kad igramo dijametralno suprotni lik, svoju kontra masku. Nijednu svoju knjigu nisam pročitala, vjerojatno zato što sam time uspostavila jedan artefakt, koji ima svoj vlastiti život i postoji mimo mene. Ako sam tom entitetu posudila neke svoje osobine, onda ga on dalje reciklira na svoj način. Često sam čitala biografije Marilyn Monroe pa sam na akademiji često igrala njezin lik, iako joj fizički uopće ne nalikujem. Čak sam prof. Anti Peterliću za rođendan morala glumiti Marilyn. Kada pozoveš u život nekog ili nešto, onda te vjerojatno i poistovjete s tim likom.

Nacional: Je li vaš ženski spol utjecao na odnos sredine i književnih klanova prema vama? Koji je vaš položaj unutar hrvatske književnosti?

- Kad bih bila muškarac, mislim da bih se vrlo rano uvalila u neku ozbiljnu nevolju, primjerice, tučnjavu, zatvor ili ubojstvo, jer sam kao mlada bila vrlo temperamanetna i ćudljive naravi. Moj spol me zapravo spasio od mnogih neugodnih situacija. Uvijek sam se osjećala dobro kao žena i nikad nisam osjećala neku diskriminaciju zbog svog spola. Ni kao muškarac ne bih pripadala klanovima. Uvijek sam imala svoj život i svoj posao, i ne bih voljela biti dio mase niti grupe pisaca koji se sviđaju svakome. Mislim da ne možemo govoriti o hrvatskoj književnosti. Ne može se iz perspektive od deset ili dvadeset godina zaključiti tko je književnik, a tko nije. Kod nas postoje dvije grupe starijih ljudi koji manipuliraju književnošću regrutirajući gomilu antitalenata koji tek povremeno napišu pokoji članak. Ima puno muških pisaca koji nikada u životu nisu zabili gol niti "zbarili" komada, ali sada imaju potrebu to nadoknaditi na papiru, opisujući ono što nikada nisu radili. Čak su i književni pokret nazvali imenom jedne spolne radnje o kojoj ne znaju ništa. Vrlo mi je drago što se ne uklapam u te trendove.

>email to:Nina Ozegovic