Bivšei načelnik splitske krim-policije Ante BelakNacional je prije nekoliko dana došao u posjed dokumenta SIS-a (Sigurnosno informativna služba, danas Vojno sigurnosna agencija VSA) od 10. ožujka 1999. u kojem se tvrdi da je SIS operativnom akcijom, u prvom redu prisluškivanjem telefonskih razgovora, utvrdio da je Ante Belak, dugogodišnji šef splitske kriminalističke policije, gotovo cijelo desetljeće zapravo bio na čelu organizirane bande krijumčara automobila i droge. Agenti SIS-a to su otkrili prateći i tajno prisluškujući vojne osobe za koje su sumnjali da kradu aute, švercaju ih iz Hrvatske u BiH, ondje prodaju za drogu, te potom tu drogu preprodaju u Splitu i Zagrebu. Prisluškivani razgovori doveli su ih do nevjerojatne spoznaje da su kriminalci pod njihovim nadzorom gotovo o svakoj većoj akciji prvo informirali Belaka i s njim dogovarali kako zamesti tragove.

Ante Belak više od deset godina bio je na čelu splitske kriminalističke policije. Ako su navodi iz dokumenta SIS-a točni, onda su nositelji organiziranog kriminala imali svog čovjeka gotovo u vrhu policije. Umjesto da štiti Splićane od preprodaje droge i ostalog kriminala, Belak se s većim dobavljačima droge dogovarao o njenoj preprodaji u Splitu i Zagrebu, skrivao tragove ukradenim vozilima kojima je droga plaćana i štitio kriminalce. Nacional je sredinom travnja 2003. objavio informaciju da je Ante Belak odao gdje se nalazilo tajno skrovište Ivice Rajića, danas haaškog pritvorenika i optuženika, koji se dotad niz godina uspješno skrivao u Splitu. Belak je to navodno učinio kako bi spasio svoju poljuljanu poziciju, jer su se Šime Lučin i Ranko Ostojić, tadašnji ministar MUP-a i ravnatelj policije, oko njega bili žestoko sukobili - jedan ga je štitio, a drugi htio smijeniti. Ako bi to bilo točno, takva Belakova uloga otvorila bi sumnju da je Rajića godinama skrivala zapravo i splitska policija, a ne samo dio tadašnjeg vojnog vrha predvođen Markicom Rebićem i Ljubom Ćesićem, koji je par dana nakon Rajićeva uhićenja Belaka oštro napao u Saboru.

Dokument SIS-a u baca novo svjetlo i na taj slučaj. Ako je točno da je Belak godinama znao gdje se nalazi Rajić i o tomu šutio, to je vjerojatno radio zato što ga je netko ucijenio dokumentacijom SIS-a i tajnim snimkama njegovih razgovora s lokalnim kriminalcima. Ante Belak smijenjen je s mjesta šefa kriminalističke policije u Splitu, nakon 30 godina radnog staža, u srpnju 2004. U intervjuu Slobodnoj Dalmaciji 22. siječnja 2005. Belak je za smjenu optužio premijera Sanadera i njemu bliske sumnjive splitske moćnike, ponajprije iz tvrtki Koteks, Luka Split, Tenis kluba Split i Kaštelanskih staklenika, koje je on sumnjičio za kriminal. Belak je tada izjavio da su iste osobe od Serđa Guština, tadašnjeg šefa splitske policije, još 2003. tražile njegovu smjenu, ali da ga je tada zaštitio Šime Lučin, koji je shvatio o čemu se radi. Belak je tada izjavio i da je Guštin ubrzo potom smijenjen, te da se kao jedan od direktora zaposlio upravo u Koteksu, tvrtki čiji je menedžment on kazneno gonio. Belak je odbio izravno imenovati koji su sumnjivi splitski gospodarstvenici od Sanadera uspjeli ishoditi njegovu smjenu.

Dao je naslutiti da bi među njima mogao biti Branko Grgić, predsjednik NK Hajduk. Tada je rekao da mu je dva dana uoči smjene tadašnji šef splitske policije Ivan Merćep u prepirci rekao da premijer Sanader traži njegovu smjenu, te da mu je to prenio ravnatelj policije Ivica Franić. Belak je u istom intervjuu optužio Franića da je bio umiješan u krijumčarenje oružja, te da je kao takav bio kadar, baš po mjeri premijera Sanadera. Sanaderu je Belak na koncu zamjerio što ga je optužio za porast kriminala u Splitu. Ako su navodi iz dokumenta SIS-a točni, Sanader je bio u pravu. Ekskluzivni dokument SIS-a otkriva da je Belakova karijera dobrim dijelom 90-ih bila protkana suradnjom s dilerima droge i kradljivcima auta. Osim što je izrazito neugodan po Belaka, ovaj dokument jednako je neugodan i po rigidni dio tadašnjeg HDZ-a, neformalno predvođenog tada moćnim Ivićem Pašalićem. Kako je ta struja HDZ-a tada u najvećoj mjeri kontrolirala tajne službe, taj dokument SIS-a pokazuje da je zapravo ona tolerirala taj kriminal. Prvenstveno je taj dokument neugodan po Antu Gugića, tadašnjeg šefa SIS-a, ali i za tadašnjeg šefa SZUP-a Ivana Brzovića, komu su proslijeđene informacije o Belaku i drugim osobama koje tada nisu bile u nadležnosti SIS-a. Za većinu tih djela još uvijek nije nastupila zastara kaznenog gonjenja. SIS je tada pratio nezakonitosti nekolicine vojnih osoba za koje se sumnjalo da sudjeluju u krijumčarenju auta i droge. Prateći njih, agenti SIS-a povezali su ih s Antom Belakom i još nekim policajcima, te ukupno prikupili dokaze za kriminalnu aktivnost 45 ljudi. Među njima se nalazi i Željko Maglov sa svojim suradnicima, koji su koncem 90-ih razotkriveni i procesuirani zbog šverca auta.

Zanimljivo je da je tu obradu radio upravo Ante Belak. U toj skupini našao se i Ivan Skender, kojeg je Nacional još ujesen 2000. razotkrio kao glavnog hrvatskog narko bossa i detaljno opisao njegove aktivnosti. Dokument SIS-a u posjedu Nacionala otkriva da je SIS itekako dobro znao čime se bavi dio časnika HV-a, te tko su im pomagači na kriminalnoj sceni. Oni su, po SIS-u, činili “srednju razinu tzv. kriminalne piramide koji su aktivno uključeni u krađe i krijumčarenja vozila visoke klase, te krijumčarenje i zlouporabu opojnih droga.” O njihovim je aktivnostima SIS napisao: ”Organizacija funkcionira na način da se pojedini pripadnici grupe u svojoj kriminalnoj aktivnosti pozivaju na sudjelovanje u Domovinskom ratu, poznaničke i prijateljske veze u HV-u i MUP-u, te na taj način prikriveno djeluju i imaju veliku dinamičnost u izvršavanju kaznenih djela, uz sigurnu zaštitu od strane djelatnika policije (Ante Belak, Jakov Grubišić, Ivica Milić). Radi očuvanja ‘svojih ljudi u policiji’ nositelji poslova pri uhićenju pripadnika grupacije uglavnom žrtvuju ovisnike o drogama s ukradenim vozilom ili manjom količinom droge poradi obmane javnosti, te rukovoditelja na strateškim razinama koji nemaju adekvatno operativno iskustvo.” Prisluškujući telefone osoba za koje su utvrdili da su nositelji tih kriminalnih aktivnosti, te terenskim prikupljanjem informacija, agenti SIS-a rekonstruirali su više desetaka slučajeva krađa i krijumčarenja auta, njihove zamjene za drogu, kao i daljnji put droge prema krajnjim potrošačima, uglavnom na ulicama Splita i Zagreba. Dio ekipe koja se našla pod obradom SIS-a naknadno se našao na udaru policije, ali po svemu sudeći, ne zato što je policija o njihovim aktivnostima dobila informacije tajnih službi koji su ih pratili i snimali njihove razgovore.

Dokument SIS-a u posjedu Nacionala otkriva da su unatoč dokazima neki dužnosnici policije i protagonisti kriminalnog miljea, do danas ostali posve zaštićeni. Eventualno naknadno zanimanje nadležnih državnih tijela moglo bi pokazati tko je za to odgovoran. Agenti SIS-a većinu su spornih aktivnosti otkrili prateći Ivu Sinovčića i snimajući telefonske razgovore njega i nekih njegovih suradnika. Za Sinovčića se navodi da je rođen 11. travnja 1968. u Sinju, te da ima prebivalište u Splitu na adresi Doverska 35 i boravište u Samoboru na adresi 1. svibnja 6. Oni su tada snimali mobitele 098 283 873 i 098 231 427, koje su koristili Ivo Sinovčić i Mile Krizmanić. Od 1. svibnja do 10. srpnja 1998. oni su kontaktirali s raznim krijumčarima, ali i s Antom Belakom, tadašnjim načelnikom splitske kriminalističke policije. “Iz izlista telefonskog broja 098 283 873 vlasništvo Ive Sinovčića vidljivo je da je isti u više navrata kontaktirao Antu Belaka na službeni telefonski broj 021 307 136, kućni privatni telefon 021 364 448, MORH, Zvonimirova 5, Zagreb - na mobitel 099 453 370, te niz drugih osoba... Operativna saznanja ukazuju na to da su Sinovčić, Gunjača, Ljubičić, Skender i drugi u dogovoru s Antom Belakom veći broj ukradenih vozila prokrijumčarili iz Hrvatske u BiH, te da su od bivših i sadašnjih djelatnika HV-a kupovali oružje koje su potom preko predsjednika albanske stranke iz Splita i vlasnika poduzeća Alpe Jadran Hisni Zogaja prokrijumčarili za Albaniju i Kosovo u kompenzaciji za opojnu drogu”, stoji u izviješću SIS-a. U dokumentu SIS-a stoji da je koncem svibnja 1997., Ivo Sinovčić uz prethodni dogovor s Belakom ukrao Opel Vektru registarskih oznaka ZG 577 VU (vlasništvo Ružice Škegro), koje se nalazilo u rent-a-caru MP u vlasništvu Mladena Perkovića. To je vozilo u dogovoru s Ivom Sinovčićem iznajmio Davor Medur.

U izviješću SIS-a detaljno piše što se dalje dogodilo: “... Sinovčić je već na ustaljeni način u dogovoru s Medurom iznajmio u navedenom rent-a-caru vozilo, koje je iz Zagreba u Split dovezao Medur, te nakon što su Sinovčić i Belak prethodno u Imotskome osigurali sigurnog kupca za navedeno vozilo, Medur je uz pratnju NN osobe, iz Splita vozilo prebacio u Imotski, te ga predao NN osobi koja mu je za uslugu isplatila iznos od 800 DM. Kako su Medur i njegova cura Wensa El Aradi, rođena 1972., s prebivalištem u Dubrovniku na adresi Ispod Petke 9, zajednički doputovali iz Zagreba, te kako su ovisnici o drogama, Ante Belak je radi što sigurnijeg i prikrivenijeg obavljanja posla, a u namjeri prikrivanja tragova za vozilom, iste htio zateći s manjom količinom droge te ih i uhititi, a u čemu je angažirao djelatnike Odjela za droge, u nadi da će kod istih pronaći drogu koja bi odgovarala iznosu za 800 DM. Nakon što su Davor i Wensa kriminalistički obrađeni Ivo Sinovčić i Ante Belak vozilo su prebacili u Hercegovinu, gdje je nakon mjesec dana vozilo u Stocu Sinovčić prodao za 2 kg heroina NN osobi...” U nastavku dokumenta navodi se da je Wensa El Aradi rođena u Tripoliju u Libiji, da joj je otac Libijac s privremenim boravkom u Dubrovniku, koji je suradnik SZUP-a, kojeg je na vezi držao Petar Luburić šef SZUP-a u Dubrovniku. Prema saznanjima SIS-a, za heroin je prodan i Mercedes 200D boje trule višnje, njemačkih registracijskih oznaka u vlasništvu Kate Maganjić. Prisluškujući Ivu Sinovčića, agenti SIS-a otkrili su da je Sinovčić sredinom rujna 1998. nazvao Belaka i s njim dogovorio da će u Kaštel Lukšiću u ulici Kaštelanska cesta 5, ukrasti taj Mercedes i prodati ga Ivanu Graniću u Livnu za 500 grama heroina.

Kasnije je, prema saznanjima SIS-a, Sinovčić 200 grama tog heroina prodao Tonći Šeraviću za 2500 maraka. U dokumentu SIS-a, među ostalim, piše: “Dana 15.10.1998. u Splitu, u caffe baru Point, Ivo Sinovčić i Pandžić Tomislav, inače voditelj rent-a-cara Niva iz Splita, dogovorno su izvršili krađu vozila Proton tip 413, bijele boje, tako da je Sinovčić uz prethodni dogovor, a na osnovu ukradene osobne karte na ime Mladen Jordanić iz Zagreba, kod rent-a-cara unajmio vozilo, u dogovoru s Belakom prokrijumčario ga u BiH, te ga prodao Kolobarić Miljenku za neutvrđenu količinu opojne droge marihuane, koju je Sinovčić potom u dogovoru s Balić Joškom preprodao na području Splita.” Agenti SIS-a u kriminalu su uhvatili i Ivana Skendera. Skendera su locirali 23.8.1997., kako na benzinskoj postaji Gagi benz u mjestu Vinjani Donji kraj Imotskog, Ivi Sinovčiću i Mili Krizmaniću prodaje ukradeni Mercedes 250 za 300 grama heroina. Iste večeri Skender je heroin u kafiću Brazil prodao Mravak Branku za 5000 maraka. Opisani slučajevi pokazuju da je Belak bio itekako dobro upućen u to tko je u Split donosio drogu, kako ju je kupovao, od koga, te gdje je droga završavala i tko ju je dilao. Belak je prema saznanjima SIS-a štitio Sinovčića u nepredviđenim problematičnim situacijama. Jedna takva dogodila se u drugoj polovici 90-ih, kada je Ivanu Šundovu, pripadniku 4. gardijske brigade ukraden Volkswagen Golf.

Nedugo nakon krađe Šundovu se počeo često približavati Sinovčić sa svojim “suradnicima” uz ponudu da će mu za određeni iznos vratiti auto. Šundov je s njima u razgovoru zaključio da bi jedna od osoba koja je sudjelovala u tom lancu mogao biti izvjesni Goran Muše, koji je tada radio u autoelektričarskoj radionici na području Pujanka. Šundov je ondje, vjerojatno nešto ranije, odvezao auto na popravak, te je posumnjao da je Muše kopirao ključ njegova auta i dao ga Sinovčiću, koji ga je potom ukrao. Nakon krađe Sinovčić je auto odvezao u Cistu Veliku kraj Imotskog, te nakon smirivanja situacije vozilo prebacio u Stolac u Hercegovini, gdje se dalje preprodaje. Kako je sumnjao na Sinovčića, Šundov ga je pokušao pronaći i zaprijetiti mu. Jednom prilikom uspio ga je pronaći u njegovoj kući u Kaštelima, te su počeli žučno raspravljati. “U tom trenutku zazvonio je telefon, te kad je Šundov podigao slušalicu i upitao tko je, isti iskazuje da mu se osoba predstavila kao Belak iz policije, te da ubuduće ostavi Sinovčića na miru”, piše u izviješću SIS-a, čijim je agentima Šundov kao djelatna vojna osoba detaljno ispričao što mu se dogodilo. Zanimljivo je da je Belaka prije par godina ispred kafića njegova sina napao Marko Perković, također policajac. Perković je ondje bio sa svojom djevojkom, te je tvrdio da ga je Belak dulje vrijeme vrijeđao i provocirao, te zatražio da napusti lokal. Perković je to učinio, ali se ubrzo vratio i u Belaka uperio pištolj i repetirao ga. Počeli su se naguravati, te je pištolj opalio i prostrijelio Belaka kroz trbuh, lakše ga ozlijedivši. Perković je potom istražnom sucu izjavio da je u Belakovu društvu bio Miro Gunjača, osoba iz kriminalnog miljea. Gunjača je kasnije u postupku svjedočio u korist Belaka. Zanimljivo je da je u dokumentu SIS-a u posjedu Nacionala Gunjača također među osobama koje je SIS obrađivao. U svjetlu ovih novih okolnosti, može se nagađati da je možda u pozadini njihova obračuna bilo nešto sasvim drugo. Pisanje Nacionala o Belaku 2003. izazvalo je reakciju u lokalnoj sredini, te se ubrzo potom u Slobodnoj Dalmaciji pojavio tekst koji je veličao Belakov policijski rad i karijeru. Belak je u tom tekstu opisan kao ugledni policijski profesionalac pred zasluženom mirovinom, skromne imovinske kartice koja uključuje maslinik u Boraji, nedavno otkupljeni društveni stan i Škodu koju je još uvijek otplaćivao. Kao dodatak tezi o skromnom životu obitelji Belak, spomenuto je i da mu sin Roko u zakupu drži manji ugostiteljski objekt Mouflon. Belaka je svojedobno javno hvalio bivši šef splitske policije Ivica Cipci, tvrdeći da je Belak vjerojatno jedan od najkvalitetnijih kriminalističkih policajaca u Hrvatskoj, koji je sudjelovao u obradama brojnih intrigantnih slučajeva. Belak se bavio sumnjivim radnjama u privatizaciji

Dalmacijacementa, Slobodne Dalmacije, malverzacijama u NK Hajduku, a 1997. uhitio je Željka Maglova i njegovu skupinu krijumčara auta. Belak navodno nije uspio izvući priznanje od Maglova da se bavio i švercom droge, jer je po njega doletio helikopter MORH-a u kojem su, navodno, bili tadašnji načelnik Uprave vojne policije Mate Laušić i pomoćnik ministra obrane Ljubo Ćesić Rojs. Moguće je da su rezultati nekih njegovih ključnih istraga također bili dozirani zbog ucjena vojnog vrha, koji je prikupio dokaze da je Belak s kriminalcima surađivao još od početka 90-ih. Uglavnom pozitivnu medijsku sliku o sebi Belak prvenstveno može zahvaliti osobama koje su otkrića agenata SIS-a pomno zataškala. SIS je u ožujku 1999. prikupio čvrste dokaze da je Belak s Ivom Sinovčićem zapravo ključni akter spomenutih kriminalnih aktivnosti. Unatoč tomu, Belak je nakon zadnje smjene vlasti 2003. otišao u mirovinu kao časni policajac, s reputacijom profesionalca koji iza sebe ima 30-ak godina staža u borbi s kriminalom. Dokument SIS-a navodi da je Belak bio u srednjoj razini kriminalne piramide. Ako je to točno, vjerojatno je dobro znao komu je iznad sebe odgovarao. Lako je moguće da zato nikada nije bio procesuiran. Danas bi se to vjerojatno moglo lakše učiniti i zato što je Belak odnedavna u mirovini. Dokument SIS-a u posjedu Nacionala utoliko baca i novo svjetlo na nedavne izjave ministra MUP-a Ivice Kirina, koji je rekao da će policija počistiti kriminalce u svojim redovima. Postojanje ovakvog dokumenta u SIS-u nužno nameće više pitanja na koja bi trebala odgovoriti nadležna državna tijela - je li dokument autentičan, ili je netko unutar SIS-a htio kompromitirati Belaka iz nekih drugih razloga (možda zato što je on radio na slučaju Maglovljeve krijumčarske skupine), ako je dokument autentičan zašto nitko nikada Belaka nije kazneno gonio, tko je to zataškao i niz drugih. Da je dokument SIS-a po svemu sudeći autentičan potvrđuju i dva teksta tjednika Globus s konca 2000. Globus je tada napisao da je dobio na uvid dokumente SZUP-a koji Belaka dovode u vezu s kriminalnim miljeom. Sadržaj dokumenata opisan u Globusu pokazuje da je SIS doista dostavio SZUP-u prikupljene informacije. Belak je potom tužio Globus i tražio 150 tisuća kuna odštete. Postupak je još praktično na početku, a Globus tek treba krenuti s iznošenjem obrane.

Zbog svega toga državno odvjetništvo bi moralo ili procesuirati Belaka i njegovu kriminalnu skupinu i njihove moćne zaštitnike, ili eventualne falsifikatore unutar SIS-a koji su Belaka htjeli kompromitirati i ucjenjivati.

TKO JE ŠTITIO BELAKA

Skala odgovornosti Rezultate dijela operativne akcije koju je predvodio SIS i procesuiranje odgovornih iz dokumenta u posjedu Nacionala mogao je 1998. zataškati isključivo Stožerni odbor za nacionalnu sigurnost (SONS), na čijem je čelu bio predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost Ivan Jarnjak, a njegovi članovi ministri vanjskih poslova, unutarnjih poslova, obrane i financija. Stožerni odbor za nacionalnu sigurnost bilo je vrhovno tijelo koje je određivalo ciljeve i zadaće obavještajnim službama, a radi lakše koordinacije svega toga kao i vođenja operativnih akcija tajnih službi osnovan je Koordinacijski odbor obavještajne zajednice (KOOZ) koji je bio odgovoran za provedbu zadaća dobivenih od SONS-a. On je morao izvještavati SONS o svim provedenim operativnim akcijama, njihovom tijeku, rezultatima i tome slično, pa je već iz toga jasno kako je SONS morao biti upoznat i s rezultatima rada SIS-a opisanoj u dokumentu u posjedu Nacionala. Između ostalog, KOOZ je izrađivao godišnje planove i programe rada obavještajne zajednice, prihvaćao planove i odobravao zajedničke operativne akcije, usklađivao rad članica obavještajne zajednice, obavljao analizu i ocjenu važnijih operativnih akcija i usklađivao pravilnike o sredstvima i metodama rada službi. U to vrijeme ravnatelj Hrvatske izvještajne službe Miroslav Tuđman predsjedavao je sjednicama KOOZ-e, kojeg su članovi bili pomoćnik ministra unutarnjih poslova (voditelj Službe za zaštitu ustavnog poretka) Ivan Brzović, pomoćnik ministra obrane za sigurnost Markica Rebić, načelnik Sigurnosno-informativne službe Ante Gugić, načelnik Obavještajne uprave Glavnog stožera oružanih snaga RH Ivan Pokaz i načelnik Uprave za međunarodnu vojnu suradnju Ministarstva obrane RH Miro Andrić. Dokument u posjedu Nacionala otkriva i da je SIS svoje informacije o civilnim osobama, uključujući i Belaka, proslijedio SZUP-u. SZUP je potom o slučaju trebao informirati krim policiju, koja je trebala obrađivati jednog od svojih čelnika. Zato osobe koje su zataškale odgovornost Belaka ne treba tražiti u SIS-u.

'TKO RADI TAJ I GRIJEŠI'

Krađa auta HIS-a Dokument SIS-a otkriva da je Belak sudjelovao i u krađi vozila Žarka Peše iz HIS-a. O tomu piše: Dana 13./14. 11. 1993. u Zagrebu, u Crnatkovoj ulici, Ivo Sinovčić je uz prethodni nagovor i dogovor s Antom Belakom izvršio krađu osobnog vozila marke Nissan Terano, plave boje, reg. oznake AB 499 NO vlasništvo HIS-a Zagreb, a koje vozilo je inače bilo na korištenju kod djelatnika HIS-a Žarka Peše. Navedeno vozilo Sinovčić je potom za 5000 maraka prodao Rapajić Ranku zvanom Rap. Nakon što je od Rapajića dobio novac, Sinovčić je u dogovoru s Rapom navedeno vozilo odvezao u mjesto Brestovje - Topolovec, u garažu obiteljske kuće vlasništvo Mladena Čbelića, gdje ga je predao Slavku Šikiću. Nakon toga Šikić je na vozilu izvršio prekucavanje brojeva šasije tako da je originalne brojeve uništio, a na isto mjesto ukucao brojeve WY0723676994, te potom na vozilo stavio reg. oznake HVO, te vozilo prodao Josipu Majdaku i Ferdi Bašiću. Nedugo nakon krađe otkriveni su počinitelji, koji su vozilo dogovorno iz Hercegovine vratili u Zagreb radi pronalaska i vraćanja vlasnicima po djelatnicima policije.

>email to:Berislav Jelenic