Damir RadićProšlog tjedna, na tradicionalnim osječkim Danima Ivana Slamniga i Bore Pavlovića, doajen hrvatske književne znanosti Aleksandar Flaker, predstavljajući obimnu panoramu hrvatske književnosti i kulture „Widzieć Chorwacj ę “, objavljenu jesenas u sveučilišnom poljskom gradu Pozna ń u, nemalo je iznenadio auditorij upitavši prisutne koji je najbolji hrvatski film svih vremena.

Znameniti znanstvenik pitanje je postavio kao da se odgovor sam po sebi razumije, pa je valjda svatko pomislio da cilja na Golikov „Tko pjeva zlo ne misli“, koji na nacionalnoj razini podjednako zamorno kao i Wellesov „Građanin Kane“ na internacionalnoj već desetljećima pobjeđuje u raznim kritičarskim anketama najboljih filmova ikad snimljenih. Međutim, veliki privrženik avangarde nepredvidivo je izbacio sasvim drugo ime – „Tu divnu splitsku noć“ Arsena Ostojića, pokazavši da i u devetom desetljeću života ima više mladalačkog duha i osjećaja za modernost od većine domaćih filmskih kritičara i autora koji misle da je filmska umjetnost prestala postojati negdje potkraj 60-ih i početkom 70-ih kad je umro John Ford, a Godard samog sebe nepovratno marginalizirao. Spomenuo je tom prilikom profesor Flaker i najnoviji trijumf jednog od filmova s ovih prostora, u kojem je, koliko god mali, i hrvatski producentski udio, a riječ je dakako o debitantskom uratku „Grbavica“ mlade bosanske scenaristice i redateljice Jasmile Žbanić.

Ne znam kako će se uvaženom profesoru svidjeti to ostvarenje kad se ovih dana prošeta do kina, međutim sumnjam da će ono naći osobit broj poklonika među filmskim znalcima. Jednostavno, riječ je o tipičnom pobjedniku Berlinalea, filmu čijoj je estetskoj dimenziji, znači onom što bi u umjetničkom djelu trebalo biti primarno, obilato progledano kroz prste da bi se maksimalno kreditirao njegov društveno-politički angažman.

Priča „Grbavice“ toliko je dobro poznata da se na nju ovom prilikom ne treba posebno osvrtati, zapravo ono što je u vezi s njom najzanimljivije jest apsurdna odluka autorsko-marketinškog tima da se tajna koju krije razotkrije u svim najavama filma. Naime, ostvarenje Jasmile Žbanić jest tzv. film tajne - tijekom cijelog njegovog trajanja naslućuje se da majka Esma krije nešto od buntovne tinejdžerske kćeri Sare, nešto što je vezano uz Sarina oca, navodnog poginulog ratnog heroja, da bi se u samoj završnici otkrilo kako je Esma višestruko silovana za vrijeme rata u srpskom zarobljeničkom logoru te da je Sara zapravo „četničko kopile“. Eruptivni sukob majke i kćeri koji će otkriti tajnu zamišljen je kao dramaturški i emocionalni vrhunac „Grbavice“, međutim njegova snaga apriorno kopni činjenicom da gledatelji prije ulaska u kino znaju ključni motiv filma. Zamislite da je gledateljima „Plačljive igre“ unaprijed otkriven 'objektivni' spol glavne junakinje. Usporedba, istina, nije jako precizna, jer iako je u oba slučaja riječ o filmovima tajne, mogućnost gledateljske anticipacije je različita (kod „Plačljive igre“ otkriće dolazi kao grom iz vedrog neba i bilo ga je nemoguće predvidjeti, dok je u „Grbavici“ ono implicitno sugerirano tijekom razvijanja radnje), međutim usprkos toga paralela između dva filma nije neprikladna – kad god je riječ o filmu kojem je tajna važan motiv, neovisno o tome je li njezino otkriće, odnosno razrješenje, lakše, teže ili nemoguće, potpuno je promašeno da (barem prilikom premijernog prikazivanja) gledatelji identitet tajne znaju unaprijed.

Osim, naravno, ako politički aspekt onog što se krije nije toliko važan da njegovo otkrivanje prije premijernog prikazivanja donosi apriornu naklonost 'progresivnih društvenih snaga', snažnu medijsku podršku, mnoštvo publike, a onda i društveni ugled i status. Očito, taktika se na Berlinskom festivalu pokazala iznimno uspješnom, jer Zlatni medvjed je osvojen. A ako je „Grbavica“ doista bila najboljim filmom renomirane manifestacije, onda je zadnje izdanje Berlinalea raspolagalo s vrlo malo aduta. Ostvarenje Jasmile Žbanić, naime, tek je korektan rad koji po normalnim kriterijima ne bi ni ušao u glavni program jednog od tri najprestižnija svjetska festivala, pogotovo u usporedbi s filmom Ognjena Sviličića „Oprosti za kung fu“, koji se prošle godine na istom festivalu morao zadovoljiti pobočnim programom iako je za klasu bolji od „Grbavice“. Međutim, takva praksa nije rijetkost u Cannesu, Veneciji, Berlinu – dobro je znano da su lobističke veze i moć prezentacije tamo obično važnije od sadržaja koji se predstavlja.

Na stranu marketinška taktika autorsko-producentskog tima, koji je osnovni problem „Grbavice“? Tanak scenarij i, mnogo važnije, poprilično drvena redateljska izvedba lišena iole osjetnijeg autorskog toucha, što za posljedicu ima odsustvo (gotovo) svake sugestivnosti. Ono što su neki inozemni kritičari prepoznali kao „delikatnost“ u postavljanju temeljne narativno-karakterizacijske situacije i razvijanju radnje nije drugo nego poprilično bezličan, spor i razvučen redateljsko-montažni ritam i tempo, ispunjen značenjskom tvrdoćom i općim mjestima u slikanju sarajevske svakodnevice jedne samohrane majke koja se kako zna i umije nosi s vlastitom traumom, njezinim živim plodom i dominacijom mužjačkog patrijarhata čije su predvidive ikone lančuge, pištolji, turbo-folk i prateće ženke prštećeg seksepila koje nikad nisu spoznale značenje riječi suptilnost. Na žalost, slično se može reći i za sam film: Sarin vršnjak i ljubavni interes mašta o tome kako će biti hadžija s lukrativnim biznisom i glamuroznim autom (jer što bi drugo mladi čovjek poželio biti u takvom društvenom okružju?), Esmin potencijalni ljubavni interes će naravno jedva dočekati prvu priliku da zbriše u Austriju, a Esma će ga, s visokom etičkom sviješću, upitati tko će, ako on ode, identificirati tijelo njegova poginula i još nepronađena oca. Selmin kriminalni šef, bahati parajlija, pocijepat će joj netom prije dani avans za plaću samo zato što mu je zaboravila uplatiti kladioničarski tiket, ali neophodan će joj novac zato smoći sirote radnice prikupljajući konvertibilnu marku po marku, demonstrirajući žensku i radničku solidarnost. A pri kraju ćemo dobiti i malu porciju sevdalinskog kiča u sceni u kojoj skupina žena 'duševnom' pjesmom prati Esminu ispovijed. Uglavnom, sve je kod Jasmile Žbanić kao po crti, u skladu s tko zna kojom varijacijom čuvene Krležine slike balkanske krčme u kojoj se ipak nije posve zagubila 'topla ljudska duša', i ne bi u tome bilo ničeg lošeg da u toj konkretnoj slici ima ikakve dojmljivosti. Međutim, sarajevska je debitantica oblikovno sterilna, a film joj spašava najbolja odluka koju je s njim u vezi donijela – angažman Mirjane Karanović u glavnoj ulozi i otkriće fascinantne Lune Mijović za ulogu kćeri. Mirjana Karanović naprosto je sjajna glumica i izvlači maksimum iz škrto napisana lika, dok je Luni Mijović trebalo odlučnije redateljsko vodstvo, no ta sasvim mlada djevojka toliko je izražajna da nadoknađuje povremeno očito glumačko neiskustvo. Elaboracija slojevita odnosa majke i kćeri u scenariju očito nije postojala (autorici je bilo lakše uvesti nepotrebnu treću perspektivu, onu Esmina potencijalnog dečka kojeg utjelovljuje Leon Lučev, nego se potruditi oko najbitnijeg, relacije Esma – Sara, stoga joj je i kulminativna točka filma nedostatno elaborirana), međutim Mirjana i Luna daju sve od sebe i uspjevaju film dovući u prostore kvalitativne korektnosti. Da je u Jasmile Žbanić bilo više nadahnuća osobitim licima njezinih glumica, da je kao posljedica toga film dominantno sagrađen na njihovim krupnim planovima, da je uspostavljena ravnoteža estetskog i političkog... No, onda bi to bio bitno drugačiji film, a potpisniku ovih redaka možda ne bi palo u oči da je autorica jasna u kritici patrijarhata bez obzira na njegovu nacionalnost u svim prilikama, osim onoj najvažnijoj, kad se dođe do mita o šehidima, „mučenicima svetog rata“. Eventualna kritika šehidskog kulta posve je implicitna, jer Jasmila Žbanić kao i Ahmed Imamović dobro zna do kuda smije zadirati. „Grbavica“ jest bolji film od „Go Westa“, ali u odnosu na „Ničiju zemlju“ i radove Pjera Žalice druga je liga.

Grbavica, bos.-austrij.-njem.-hrv. drama, 2006.

R: Jasmila Žbanić Gl: Mirjana Karanović, Luna Mijović, Leon Lučev, Jasna Ornela Berry

Ocjena: 3 (tri) zvjezdice

>email to:Damir Radic