Objavljeno u Nacionalu br. 544, 2006-04-17

Autor: Ivo Pukanić

KOMENTAR TJEDNA

Put u Bosnu preko nabujale Save

Ivo PukanićIvo PukanićOsjećam užasnu nelagodu dok sjedim u automobilu na sredini mosta koji kod Gradiške spaja Hrvatsku i Bosnu, premošćujući nabujalu Savu. Potpuno sam zarobljen u koloni vozila mnogobrojnih gastarbajtera koji iz zapadne Europe za uskrsne praznike dolaze kući. Srpska granična policija očistila je drugu stranu ceste i preko nje propušta dugu kolonu ogromnih kamiona nizozemskih pripadnika EUFOR-a koji ulaze u BiH. Vozači dosta bahato tjeraju velikom brzinom kamione preko mosta, izazivajući pritom trešnju kao da se Banjoj Luci sprema novi potres, ali ovaj put ne od 6,7 nego od 8 stupnjeva Richterove skale.

Sa strahom pogledavam mutnu, brzu rijeku i razmišljam kako ću se izvući iz nje ako most popusti. Ja ću se možda nekako i spasiti, no ne vidim nikakvu šansu da spasim novi srebrni audi Q7, čudo suvremene tehnologije, koji su mi Dado Lipovac i Vedran Prasnikar iz PZ auta dali na probu. Već ga vidim na dnu rijeke. Očajan pogledavam svoje suputnike, koji se prave frajeri kao i ja, no čitam im u očima da glume. Uhvatila ih je frka kao i mene. Ipak nakon desetak minuta straha, s velikom nelagodom ulazim u Bosnu. Odmah nakon granice bacaju se na vas prodavači piratskih CD-a i DVD-a. Četiri CD-a ili DVD-a 100 kuna. Rado se u Republici Srpskoj prima hrvatski novac. Grč u želucu koji sam osjetio na samom ulasku u BiH osjećam i dalje. Od granice do Banje Luke, nelagoda ne popušta. Sa svake strane nedovršene kičaste kućerine, kao jasan plod šverca koji je očito glavni izvor prihoda u cijelom području. Toliko autopraonica, raznih birtija, “kafića” i “restorana” vjerojatno nema ni New York, uključujući Bronx i New Jersey. Ulazimo u Banju Luku.

Na ulazu u grad dočekuje nas mladić po imenu Goran, zaposlenik Alternativne televizije. Do sada su me zvali nekoliko puta da gostujem na toj televiziji, no svaki put me nešto spriječilo te sam otkazivao u zadnji tren. Pri ulasku u skladište, gdje su smješteni privremeni studiji, Goran nam otkriva da je izbjeglica iz Čiste Velike kod Drniša. Ovaj put nisam mogao ponovo odbiti Vlatka Vukotića, koji je pripremio svoju emisiju “Poligraf 7” s gostima iz Beograda, Sarajeva i Banje Luke i sa mnom kao predstavnikom Zagreba. Tema emisije su mediji i njihova uloga u regiji deset godina nakon rata. Moram priznati da je to dosadna tema iz dva velika razloga. Prvi su sami mediji, koji se ne bi trebali baviti sobom. A drugi razlog je rat - koji je završio prije jedanaest godina i mislim da ima mnogo pametnijih tema koje ljude zanimaju a ne prožvakavanje staroga. No danas mi nije žao što sam došao u Banju Luku i ipak sudjelovao u toj emisiji, unatoč tome što sam u Zagrebu ostavio cijelu hrpu nezavršena posla. Vlatko Vukotić, iznimno ambiciozan i spretan novinar, postavljao je pitanja u kojima se vidjelo da on još uvijek, unatoč svojoj mladosti i perspektivnosti, razmišlja na “ratni način”. To je razmišljanje u kojem je sve postavljeno isključivo, crno-bijelo i bez imalo zadrške. Još sam više bio iznenađen kad se iz Sarajeva javio novinar Senad Hadžifejzović, kolega kojeg iznimno cijenim, i najgorim riječima napao Ivana Ćaletu, bivšeg vlasnika Nove TV a sada bosanskoga OBN-a. Nazvao ga je razbojnikom, lopovom, “onim iz Hrvatske” koji radi emisije koje vrijeđaju bosanske “majke, žene, djevojke”. Kasnije sam saznao da je riječ o humorističkoj emisiji “Niko ko ja”, nekoj vrsti skrivene kamere gdje je voditelj nagovarao slučajnog namjernika da uštipne neku od prolaznica za guzu. Ako to učini, dobiva dvadeset konvertibilnih maraka. Našli su jednoga “hrabroga” koji se to usudio učiniti usred Sarajeva i to su prikazali na televiziji. Utjecajni Hadžifejzović tužio je OBN bosanskom vijeću za medije, koji je Ćaleti odredio 30.000 konvertibilnih maraka (15.000 eura) kazne zbog narušavanja ćudoređa i vrijeđanja ljudi. Ta količina mržnje i gorčine u glasu kolege Hadžifejzovića prema “onome iz Hrvatske koji vrijeđa naše majke, žene, kćeri” bila je za mene fascinirajuća, a ujedno i uznemirujuća. Nažalost, Bosna živi u ksenofobičnoj prošlosti i još se uvijek u glavama ljudi vode bitke i granatiraju gradovi. Možda bi tako bilo i meni da sam proživio njihove strahote. No ako se toga ne oslobode i ne počnu gledati samo budućnost, još će im dugo u zemlju bahato ulaziti do zuba naoružani vojnici EUFOR-a i njome vladati strani prokuratori. A normalni ljudi, njihovi susjedi, s nelagodom će i grčem u želucu prelaziti granicu. I to samo kad moraju. A to Bosna nije zavrijedila.

>email to:Ivo Pukanic

Vezane vijesti

Svjedok Williams kaže kako pljačka nakon Oluje nije bila organizirana

Na haškom suđenju hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču svjedočio je bivši vojni obavještajac iz kanadskog kontigenta… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika