Objavljeno u Nacionalu br. 545, 2006-04-24

Autor: Robert Bajruši

INTERVIEW

MATKO MARUŠIĆ - mentor hrvatske znanstvene elite

Matko Marušić (59), profesor fiziologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, izdao je knjigu 'Medicina iznutra' u kojoj opisuje vlastitu karijeru i demistificira stanje u zdravstvu

Riječ je o knjizi koja je posljednjih tjedana dobila niz pozitivnih kritika u medijima, a u njoj Marušić u tridesetak priča opisuje vlastitu karijeru i pritom demistificira stanje u hrvatskom zdravstvuRiječ je o knjizi koja je posljednjih tjedana dobila niz pozitivnih kritika u medijima, a u njoj Marušić u tridesetak priča opisuje vlastitu karijeru i pritom demistificira stanje u hrvatskom zdravstvu “Svaka žena bolje od muža zna što mu treba, a dobre žene to onda i naprave. Tako je moja supruga znala da želim napisati smiješnu knjigu o medicini, pa je poželjela da za nju napišem smiješnu knjigu o medicini.” Tako glasi uvod u knjigu “Medicina iznutra” Matka Marušića, liječnika i profesora fiziologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Riječ je o knjizi koja je posljednjih tjedana dobila niz pozitivnih kritika u medijima, a u njoj Marušić u tridesetak priča opisuje vlastitu karijeru i pritom demistificira stanje u hrvatskom zdravstvu. Neka poglavlja asociraju na češke autore poput Josefa Škvoreckog, tako da se može kazati kako je ugledni liječnik autor jedne od boljih humoreski ovdašnje književnosti posljednjih desetljeća. Pritom je zanimljivo da na Medicinskom fakultetu slovi za jednog od najstrožih predavača, a stavovi o životu i politici izrazito su konzervativni. Matko Marušić rođen je u Splitu 1946., a u Zagrebu živi od 1965. Pripada poznatoj generaciji liječnika u kojoj su Boris Labar, Igor Francetić, Branko Malenica i Ognjen Kraus, ali za razliku od njih, nikada se nije želio baviti kliničkom medicinom. Posvetio se istraživačkom radu i do sada su vodeći svjetski časopisi objavili 130 njegovih radova. Rijetko se pojavljuje u javnosti, a i tada izaziva sukobe kao kada je nedavno napao Miroslava Radmana za trošenje novca u Mediteranskom institutu u Splitu. Takvim istupima nije stekao previše pobornika, ali njegovi nekadašnji suradnici tvrde kako nikada ne odustaje od svojih stajališta i pritom previše ne mari za vlastiti imidž.

NACIONAL: Navodno vas je supruga navela na pisanje “Medicine iznutra”?

- U formalnom smislu ideju za pisanje knjige doista sam dobio od supruge. Ona je vrlo inteligentna žena i znala je “prije mene” što želim i mogu - pa je to poželjela. U knjizi je navodim kao primjer kakve bi supruge trebale biti. Osim toga, volim pisati i ovo mi je četvrta knjiga, a posebno me privlači humor, koji smatram jednim od najviših oblika komuniciranja. Moja prethodna knjiga “Škola plivanja” također sadržava dosta humora i dobro je prihvaćena, tako da imam iskustva u tom žanru. Inače, u svijet čitanja knjiga uvela me učiteljica u osnovnoj školi i smatram da vas knjiga čini boljim čovjekom, vještijom i profinjenijom osobom. Potječem iz Dalmatinske zagore odakle vučem ljubav prema legendama i pričama, a školovanjem sam stekao dodatna znanja. Duhovitost sam naslijedio od majke, iako je veći dio njezinih osobina naslijedio brat Joško. Kada se to spojilo, napisao sam debelu humorističnu knjigu.

NACIONAL: Tko su vaši omiljeni književnici?

- Obožavam ruske klasike. Najdraža knjiga mi je Šolohovljev “Tihi Don”, volim “Lovčeve zapise”, dragi su mi Gogolj, Čehov i Bulgakov. Upravo ovih dana čitam “Crvenu konjicu”, koju mi je dao prijatelj, inače bivši komunist, i to je jako dobra knjiga. Isto tako smatram da nije moguće imati uzore jer svatko piše iz vlastite duše i ima svoj stil. Glupo je bilo koga oponašati.

NACIONAL: Medicina se nerijetko mistificira kao ozbiljna profesija u kojoj rade jako ozbiljni tipovi, koji kao da još uvijek žive u Austro-Ugarskoj i ponašaju se prema tadašnjim pravilima. Kao insajder pokušali ste karikirati takvu sliku hrvatskog zdravstva?

- Pišući “Medicinu iznutra”, želio sam pokazati koliko je medicina ozbiljna i važna struka. S druge strane, htio sam da se vidi da su liječnici i znanstvenici isti kao svi drugi ljudi, uključujući njihove mane i vrline. Liječnici se vole šaliti, rugati, pokatkada i griješe, kao što sam i ja znao činiti pogreške čak i na visokim razinama. Nisam htio da se u banalnom humoru izgubi ozbiljnost i veličanstvenost medicine, ali sam htio da se vidi da je to ljudska, a ne Božja profesija.

NACIONAL: Kako ocjenjujete kvalitetu današnje medicine u Hrvatskoj?

- Na žalost, nije dobro. Prema objektivnim svjetskim mjerilima, naša medicina je dosta nisko, baš kao i Hrvatska u cjelini. Ono što me ljuti, jer sam duboko u toj struci, jest saznanje da bi uz malo truda situacija mogla biti mnogo bolja. Moj životni kredo glasi da bismo s malim naporom mogli dosegnuti finu europsku razinu, a to uključuje manje licemjerja, lažnog komunjarskog drugarstva i lažne socijale. Umjesto toga trebamo više kriterija, rada, suradnje i kontrole. Hrvatski liječnici su za to spremni, ali nije spremna vlast koja stvarnu odgovornost i dobre namjere muti licemjerjem i lažnim drugarstvom. Godine 1990. bio sam neokaljan i vjerovao sam da će me nova hrvatska država trebati. Bio sam dokazani domoljub, neizmjerno sam marljiv i prilično sposoban. Hvala Bogu, već u prvom mjesecu nakon izbora 1990. shvatio sam da se nevjerojatan broj ljudi gura prema vlasti i da nikome nisam potreban. Za mene je cijena koju sam trebao platiti za politički uspon bila prevelika. Nikada nisam imao politički utjecaj, ali jesam znanstveni, a uspio sam utjecati i na prijatelje koji su bili na političkim položajima.

NACIONAL: Što je bilo prekretnica kada ste vidjeli da ste nepotrebni?

- Zajedno s dvojicom prijatelja otišao sam u HDZ kako bismo ih upozorili na jednu pogrešku. Tamo su bile stotine ljudi, a onda nam je službenik vrlo ljubazno rekao da trebamo pričekati Stipu Mesića. Čekali smo ga tri sata, a on nikada nije došao, a mi se više nikada nismo vratili u HDZ.

NACIONAL: Zašto niste pokušali utjecati na Andriju Hebranga koji vam je i prijatelj i politički istomišljenik?

- Nas dvojica smo vrlo bliski, ali ne družimo se jer nas je život odnio na razne strane. Želim jasno reći da je Andrija Hebrang neizmjerno pametan i pošten čovjek. Jako ga volim jer je takav, a ne zato što je u HDZ-u. Novinari se često izruguju njegovim vrlinama poput iskrenosti i jasnoće govora. Neću da ovo ispadne kao da govorim protiv njega, ali u tri slučaja me nije poslušao. Prvo sam ga pitao hoćemo li napraviti spomenik njegovu ocu. Bilo mu je drago, ali spomenika i dalje nema. Potom sam mu rekao: “Andrija, pazi, cijelo zdravstvo i sve što ćeš raditi ovisi samo o Zakonu o zdravstvenom osiguranju.” A on je odmah napravio pogrešan zakon i do danas se u zdravstvu ništa ne može promijeniti jer je i dalje na snazi pogrešan zakon. Treće u čemu me nije poslušao, iako je rekao da hoće, bio je moj prijedlog izrade vrlo ozbiljnog državnog ispita. Ponudio sam da ću izraditi potpuno objektivan i nekorumpiran ispit, ali to nikada nije napravljeno, a time nismo u mogućnosti otkriti neke vrlo tužne istine o hrvatskoj medicinskoj izobrazbi.

NACIONAL: I u svojoj knjizi kritizirate ministre zdravstva. Što biste vi promijenili da ste ministar?

- Ako se pažljivo čita, vidi se da ih ja ne kritiziram nego žalim. Biti ministar zdravstva u situaciji kada ne možeš reći istinu jest tragedija i budalast posao. Taj posao nema nikakve veze s reformom jer se pretvorite u pregovarača oko krpanja enormnih dugova. To je stalno moljakanje novca kako bi se zatrpali dugovi koji su tako stravični da ne znam kako bih uopće mogao zaspati kada bih bio ministar zdravstva. Nikada ne bih preuzeo tu funkciju ako ne bih mogao napraviti pravi zakon o zdravstvenom osiguranju. Ne može sve biti dostupno i besplatno jer je to nemoguće prema zakonima fizike. Nema novca koji može platiti kad je sve besplatno i dostupno, a još važnije, u takvim okolnostima nitko ne štedi. Komunizam je uništilo to što je sve bilo svačije, a to znači da je bilo ničije. Niti jedan ministar se ne usuđuje izreći strašnu istinu o stanju u zdravstvu nego radije lažu i sebi i javnosti. U odnosu na praksu oni šalju nemoguće, samoubilačke poruke o totalno socijalnom zdravstvu, a to sam u knjizi ismijao.

NACIONAL: Ismijali ste i ponašanje liječnika, neke grane medicine, pa i sebe kao pacijenta. Je li bilo reakcija iz struke?

- Ne, ako izuzmemo jednu skupinu ljudi koje nisam identificirao jer se nisam time želio baviti. U početku su jako napali kalendar u kojem je moj izdavač reklamirao “Medicinu iznutra”. Kada je knjiga objavljena, napadi su prestali, a jedan od njih mi je prišao i rekao: “Stari, knjiga ti je odlična. Bio sam u krivu.” Mislim da su prigovori isprazni jer knjigom slavim medicinu u svakom njenom dijelu, a to što se povremeno rugam, normalna je stvar. Ako nema mana, tada nema ni veličine.

NACIONAL: Na meti su vam se našli i mnogi klinički liječnici?

- Volim se šaliti s kliničarima jer oni su jako važni, vrijedni i napuhani, a to je odličan model za šalu. Volim se šaliti s ljudima koji su jaki i mogu to podnijeti, a ne sa slabijima. Koliko god se šalim s kliničarima, jako cijenim to što rade. Osobno nikada to nisam volio ni želio raditi. Intelektualno mi je puno draže baviti se istraživanjima, negoli raditi s pacijentom. Riječ je o jednostavnoj karakternoj značajki, a ne o tome da sam bolji ili lošiji od kliničara. Važna stvar u životu dogodila se kada sam imao 21 godinu jer sam tada otkrio što me stvarno zanima. Zanima me Božja tajna, a to je znanje na koje upućuje medicina.

NACIONAL: Očito jako cijenite svoju struku jer često naglašavate da tko nije za fiziologiju, taj nije niti za medicinu.

- To ja malo karikiram jer se volim služiti šok-metodama kako bi ljudi čuli što im želim poručiti. Fiziologija je znanost o funkciji organa i organskih sustava i ako to ne znaš, što ćeš uopće znati? To je velik, težak, ali pošten ispit i onaj koji dobije odličan iz fiziologije, taj je dobra i ozbiljna osoba. Nikada u životu nisam pustio studenta jer ako to napravite, uvijek ćete popuštati. Netko će pasti godinu, drugi su iz siromašnih obitelji, treći plaču, četvrti su jako lijepi ili šarmantni, ali ako bih zato studente puštao, obeščastio bih posao koji obavljam.

NACIONAL: Jeste li hipohondar?

- Nisam, ali u knjizi sam pisao o strahovima za svoje zdravlje i mislim da sam to dobro opisao. Bio sam na pregledu i postavili su mi dijagnozu koja može biti rak. Kako će se osjećati čovjek kojem kažu da ima metastaze i on zna da, ako je tako, sigurno će umrijeti do Božića? Opisao sam vlastite osjećaje, ali to nije hipohondrija nego ljubav s pacijentom ili bratom bolesnikom. U ovom slučaju, to sam bio ja.

NACIONAL: Bojite li se neke bolesti?

- Imam strah od melanoma jer je to jedan odvratni tumor koji se vrlo teško liječi. Imam dosta madeža, volim ljeto i sunce i neću reći da se toga bojim, ali ipak ne bih volio umrijeti od melanoma. Nisam hipohondar, ali kao liječnik i čovjek, svjestan sam težine nekih bolesti i volim pomagati ljudima.

NACIONAL: Kako iz današnje perspektive gledate na boravak u Americi? Bili ste među rijetkim hrvatskim liječnicima koji su u to vrijeme imali priliku otići na usavršavanje u inozemstvo.

- To je fascinantno iskustvo. Iako sam studirao u Zagrebu, nosio sam žig splitskog mladića i što god sam u Americi napravio ili iskusio, bilo je krivo. Krivo zato što sam išao na splitski način. U Americi sam postao konzervativan jer sam shvatio da pravila ili običaji koji vrijede u Splitu ili Hrvatskoj, ne vrijede i u velikom svijetu. Vani se morate ponašati mnogo promišljenije i ozbiljnije. Amerika mi je i profesionalno i privatno mnogo donijela i uvijek kažem “Bog je blagoslovio. I love America”. Studentima uvijek govorim da trebaju vidjeti Ameriku i ono čemu ih učim, to je moje iskustvo iz SAD-a.

NACIONAL: Kako izgleda to iskustvo?

- Bio sam u Tennesseeju, i šefica me izbacila iz laboratorija jer sam uvrijedio igrače dok smo kartali bridž. Kartao sam onako kako u Splitu igramo trešetu i briškulu, a to znači da blefiraš i rugaš se ako si pobjednik. U Americi se to ne smije raditi, a ja sam ih zezao dok me nisu izbacili. Mnogo toga nisam znao, recimo naučio sam da ni jednoj ženi ne smiješ reći da je lijepa ako istu stvar ne kažeš svim ženama koje se nalaze u prostoriji. To je drukčija i uljuđenija kultura od naše.

NACIONAL: Koliko je istinita priča u kojoj opisujete kako ste zamalo dobili Nobelovu nagradu za medicinu?

- Realno gledajući, nisam imao šanse dobiti Nobelovu nagradu. Ali za jednog siromašnog momka iz Splita, koji je s izvjesnim Filipom Čulom radio istraživanja u podrumu na Šalati, ipak je lijepo da sam treći na svijetu koji je otkrio kako između sebe komuniciraju bijele krvne stanice prilikom zadatka koji imaju, da ubiju bakteriju ili virus. U takvoj situaciji leukociti se međusobno prepoznaju i u tom prepoznavanju nešto sam otkrio, ali sam onda pogrešno protumačio. To što je bilo malo drukčije je otkriće za koje je početkom devedesetih dodijeljena Nobelova nagrada za medicinu, a ja sam o svemu napisao jednu humorističnu priču.

NACIONAL: U kakvim ste odnosima s pripadnicima svoje generacije - kao što su Boris Labar, Igor Francetić, Ognjen Kraus, Branko Malenica, Miro Dumić i drugi poznati liječnici? S većinom vas povezuju uspješne karijere, ali razdvajaju politički afiniteti?

- To je dobra generacija i ponosim se svojim kolegama koji su bili odlični studenti. Postoji direktna korelacija između uspjeha na razredbenom ispitu, rezultata na studiju i uspjeha u karijeri. Uvijek smo se šalili oko međusobnih političkih razlika, ali ostali smo prijatelji zbog svega što prožima ljude. Povezuje nas intelektualna sfera, užitak učenja medicine, pa i djevojke, prijateljstva i ljetovanja.

NACIONAL: Niste li pretjerali u politiziranju? Često govorite o komunjarama, a na taj način, iako u pozitivnom kontekstu, opisujete i svog najboljeg prijatelja Branka Malenicu.

- To je bilo nužno. Nadam se da se nećete izrugivati ovome što ću reći, ali mislim da je to što sam napisao politička prekretnica u Hrvatskoj. Najprije je bio Franjo Tuđman koji je rekao “pomirba”, a onda sam došao ja i pokazao da ljudi nisu dobri ili loši zbog svoga političkog uvjerenja, nego zato što su takvi kakvi već jesu. U knjizi se pojavljuje mnogo komunista koji su moji prijatelji, ali samo u jednoj prilici koristim termin komunjara. To su divni ljudi, a najdivniji je moj prijatelj Branko Malenica. Poznamo se od 1965. i za mene je on paradigma plemenitog, mirnog i staloženog čovjeka, vjernog prijatelja. Danas se šalim s njegovim komunizmom. Opisao sam to u priči u kojoj sam njega kao komunista molio da intervenira i tako mi pomogne da dobijem HDZ-ovsku medalju. Riječ je o dvostrukom štosu jer to znači da su komunisti većina u HDZ-u, a priznanja se dodjeljuju zahvaljujući intervencijama. Ja ljude dijelim prema moralu, a moral ne vežem uz spolni život nego javnu odgovornost. Kada radite javni posao, morate raditi moralno, a to znači pošteno i učinkovito. Tvrdim da se svačiji posao može mjeriti i prema tome odrediti kakav je netko čovjek. Tko slabo radi, taj je loš čovjek, a dobri radnici su i dobri ljudi. Nad lošim učenikom se moraju zabrinuti njegovi roditelji, zajednica, škola i nas dvojica jer onaj tko je u osnovnoj ili srednjoj školi loš učenik, on je moralno bolestan. Kada sa 13 godina ne želite pisati domaću zadaću, nemoguće je da sa 33 dobro vodite tvrtku. Isti ti 13-godišnji loši đaci, sa 53 će biti u prijevremenoj mirovini. To su prirodni zakoni, a ja se bavim prirodnim znanostima.

NACIONAL: Zašto liječnici tako vole politiku?

- To je često pitanje na koje ću vam dati jedini mogući ispravni odgovor. Medicinari su bolji od drugih, jer je to bolji fakultet od drugih visokoškolskih ustanova. Medicina te nauči da puno radiš, da u kriznim situacijama sam donosiš odluke i da poštuješ hijerarhiju. To su stvari koje su potrebne i u životu i u politici. Ljudi poput Andrije Hebranga, Mate Granića i drugih liječnika su osobe koje su naučile raditi, a ne kao neki političari iz društvenih znanosti koji čitav život dolaze na posao u podne. Čovjek koji u osam nije na poslu ne može napraviti ništa. Drugi uvjet je da nešto radite, a sposobnost je tek na trećem mjestu.

NACIONAL: Supruga vam je također liječnica?

- Obično je ovako definiram: ona je Anđeo Gospodnji koji je sišao s nebesa i blagoslovio me, a ja ne znam čime sam to zaslužio. To je moja supruga. U taj kontekst možete staviti sve, od kuhanja i materinstva do vrhunske znanosti i vožnje automobila. Ja sam fiziolog i Dalmatinac, a ona anatom i Hercegovka, dakle razlikujemo se i valjda sam jedini čovjek koji se smije rugati i anatomima i Hercegovcima, a to mi je jako slatko. Lijepo je i to što je puno mlađa, što je čak u skladu s pravilima biologije, i imamo odličan život.

NACIONAL: Imate dvojicu sinova i kćer i nitko od njih nije liječnik?

- U obitelji imamo vrlo jednostavan stav prema izboru škole naše djece, a svodi se na rečenicu, izaberi što god želiš, ali u tome budi izvrstan. Djeca su sama birala kamo će ići, a mi smo ih hrabrili da izaberu ono što vole. Stariji sin je diplomirao filozofiju na Harvardu, a sada na Berkeleyju priprema doktorat o skepticizmu. Mlađi sin Stjepan je najpametniji u obitelji, tih je, obožava svog polubrata i također studira filozofiju, ali u Zagrebu. Kći je još mala, ima 11 godina, i smatra da je filozofija nekonkretna i previše komplicirana. Kaže da će biti doktorica kako bi i na poslu mogla biti s mamom.

NACIONAL: Najpoznatiji od Marušića je vaš brat Joško, poznati karikaturist. Sudeći prema knjizi, vrlo ste bliski?

- Nas dvojica imamo specifičan odnos, a to je da ja glumim njegova zaštitnika, što Joška jako nervira. Joško je genij, bio je nadareno dijete i rođeni umjetnik, a zahvaljujući koncepciji našeg oca, imao je fantastično školovanje. Po struci je arhitekt, ali kao mlađi sin i umjetnik je i ljubimac i pomalo razmažen, tako da smo ga pokojni otac i ja uvijek štitili. Znam da ga to živcira, ali stvari su tako posložene.

NACIONAL: Odakle su Marušići?

- Iz zaselka Marušići u selu Katuni. Možete misliti kakvo je to selo kada se dva susjedna zovu Kreševo i Žeževica. Moji su se roditelji 1945. doselili u Split, gdje sam rođen godinu dana poslije. Jako volim Split, ali tamo vas tek nakon nekoliko generacija priznaju kao svojega pa onda i ja naglašavam kako sam iz Dalmatinske zagore. Osim toga, koliko god obožavam Dalmaciju, mrzim jedrenje, ribolov i skijanje, a obožavam janjetinu i kamenjar.

NACIONAL: Koliko je poznato, poslali ste na dvogodišnje usavršavanje u inozemstvo 108 ovdašnjih liječnika i znanstvenika. Budući da ih poznajete još iz vremena dok su bili studenti, tko su po vama najveći hrvatski znanstvenici današnjice?

- To sigurno nisu oni koji su ostali u inozemstvu, a koje danas hvale domaći mediji. Svaki od njih 108 morao mi je prisegnuti da će se vratiti u Hrvatsku i, znam da će ovo ružno zvučati, ali pljujem na one koji su prekršili obećanje i ostali u Americi ili nekoj drugoj zemlji. Oni su izgubljeni za Hrvatsku i oko njih nemamo što filozofirati. Prezirem licemjernu demokraciju i njihova tzv. ljudska prava, jer ja na drugoj godini biram najbolje studente i poslije im nalazim stipendije, ali uz obećanje da će se vratiti. Oni koji su ostali u Americi su varalice, veleizdajnici i kapitalističke sluge. Oni koji su se vratili danas predstavljaju vrh hrvatske medicine. Prvi je Stipan Jonjić, znanstvenik iz Rijeke koji se bavi stanjima kada je smanjena imunološka obrana i publicira čak u Natureu. Na drugome mjestu je Siniša Volarević iz Rijeke, a treći Željko Duić, fiziolog iz Splita. Među pet najboljih uvrstio bih i Dragana Primorca koji je ispunio sve zadatke koje sam mu postavio kada je u vrijeme rata otišao u Ameriku. Peti je Eduard Vrdoljak koji se vratio u Split i napravio fantastičan onkološki odjel, iako nije objavio mnogo publikacija.

MATKO MARUŠIĆ

Rođen 1946. u Splitu 1965. došao u Zagreb na studij medicine 1970. diplomirao medicinu, a od 1971. zaposlen na Zavodu za fiziologiju na Šalati 1975. doktorirao potom otišao dvije godine na usavršavanje u SAD Od 1986. redoviti je profesor Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a u ratnim godinama prodekan za studije medicine u Splitu i Osijeku 1991. osnovao Croatian Medical Journal Objavio je četiri knjige beletristike: 'Snijeg u Splitu', 'Plaču li anđeli?', 'Škola plivanja' i 'Medicina iznutra' Oženjen je Anom Marušić, profesoricom anatomije; sinovi Berislav (27) i Stjepan Ljudevit (20), kći Marija Franka (11). Njegov brat Joško Marušić poznati je karikaturist i animator.

>email to:Robert Bajrusi

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika