Ante Tonči Vladislavić s mladim autoricama hibridnih kreacija u kojima ružičasto simbolizira građansku kulturu, a crveno socijalistički ideal“Kad su kustosi londonskog Victoria & Albert Museuma, koji upravo pripremaju veliku izložbu 'Moda iza željezne zavjese', čuli za našu izložbu, odmah su se zapalili jer se Zapad trenutačno oduševljava modom i odijevanjem u bivšem istočnom bloku”, kaže Ante Tonči Vladislavić, dizajner, sveučilišni profesor i autor velike antropološke izložbe “Drugarica à la mode”, prve takve vrste u cijeloj regiji, koja se u organizaciji Muzeja suvremene umjetnosti otvara u četvrtak, 27. travnja, u 19 sati u Paviljonu 19 na Zagrebačkom velesajmu. “Kad se u današnjoj suvremenoj modi kaže 'slavic fashion', misli se na nabrane košulje i pletenice oko glave, znači, svojevrstan ruski stil u odijevanju”, nastavio je Vladislavić. “Ta moda uzbuđuje Zapad jer pokazuje odnos između moći i estetike u totalitarnim režimima: svi komunizmi i nacizmi koketirali su s estetikom, a moda je koketirala sa simbolima moći.

Zapad je polumrtav i zato ga intrigiraju nepoznati detalji iz totalitarnih režima.” Izložba “Drugarica à la mode” ostat će otvorena do 14. svibnja, a na njoj će se moći upoznati fenomen odijevanja i mode u Zagrebu od 1945. do 1960. Po Vladislavićevu mišljenju to je razdoblje iznimno zanimljivo jer pokazuje sudar dviju ideologija - komunističke i građanske, dva svjetonazora - istočnog i zapadnog, dva modna stereotipa - nemodne “drugarice” i “gospođe s memorijom”, nekadašnje milostive, koji će kasnije pod utjecajem Diorova New Looka, EXAT-a 51, modnih i filmskih časopisa rezultirati novim hibridom - “drugaricom gospođom”. Bit će izloženo 250 fotografija iz privatnih albuma i muzejskih zbirki, zatim 50 iz kolekcije fotografa Milana Pavića, te oko 200 iz ženske revije Svijet. Epohu će odlično ilustrirati i ilustracije iz frizerskog udžbenika, bontona, naslovnice Ilustriranog Vjesnika, razni dokumenti, spisi i videozapisi. Na otvaranju će biti održana revija “Red & Pink” na kojoj će studenti dizajna Tekstilno-tehnološkog fakulteta pokazati svoje interpretacije mode “drugarica” i “gospođa”.

Vladislavić je izložbu pripremao oko tri godine: prvo je skupljao fotografije iz privatnih albuma i zbirki, tako da se na izložbi mogu vidjeti fotografije Vladimira i Marije Šoljan Bakarić, Josipa i Jovanke Broz, povjesničarke Lelje Dobronić, dubrovačke muzeologinje Lucije Aleksić, etnologinje Jelke Radauš Ribarić, pjevačice Gabi Novak i glumice Irene Kolesar. Tu je izbor iz ostavštine riječke fotografkinje Zlate Laure Mizner i zagrebačkog fotografa Milana Pavića, potom s Hrelića i sajma antikviteta na Britanskom trgu. Zatim je istraživao građu u muzejima - Muzeju za umjetnost i obrt, Muzejsko dokumentacijskom centru, Hrvatskom povijesnom muzeju, Muzeju grada Zagreba, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, te iz fundusa Dubrovačkih ljetnih igara i Filmskog festivala u Puli. Potom je izučavao časopise, brošure, letke i dokumentaciju o životu od 1945. do 1960., bontonu, frizerskom udžbeniku i krojačkim tečajevima, a na kraju je pročitao brojne knjige o “drugaricama” i herojima, odlikovanjima i radnim akcijama, AFŽ-u.

“'Drugarica' se pojavila 1945., pripadnica je nove političke elite, sudjelovala je u NOB-u ili pokretu otpora, a sebe doživljava kao emancipiranu ličnost u profesionalnom, političkom i privatnom životu”, ističe Vladislavić. Njezin je izgled ideološki definiran i aseksualan, a karakterizira ga uniformnost nezgrapne i neženstvene odjeće, debele čarape i grube cipele, primjerice, to je tip “žene s maramom” oličen u osnivačici AFŽ-a Kati Pejnović, zatim mlade partizanke i udarnice na radnim akcijama. Zagrebačka “milostiva” nakon Drugog svjetskog rata suočila se s dolaskom partizana i “drugarica”, znači, s novim tipom žene, koje su ubrzo postale dominantne u društvu. “Te 'milostive' su postale relikt prošlosti, ali su zadržale svog predratnog krojača, šeširdžiju i postolara i unatoč nezamislivom siromaštvu tog vremena i dalje su pokušavale pratiti modu”, nastavlja. “Starije gospođe su mi pričale da nije bilo poželjno nakon 1945. godine šetati s malo napadnijim, međuratnim šeširom po Ilici, jer se to doživljavalo kao provokacija”, kaže.

“Drugarice - gospođe” imale su dvostruku ulogu: po danu su kao “drugarice” sjedile na političkim sastancima, a u slobodno vrijeme, kao Jovanka Broz, posjećivale su salone poznatih dizajnerica kao što su Žuži Jelinek, Tilda Stepinski, Mila Granitz, Terka Tončić, Rosi Šavora i druge, pa su se navečer pretvarale u “gospođe”. Zahvaljujući njima nastaje slavno razdoblje zagrebačkih krojačkih salona, koje će u drugoj polovici '50-ih pretvoriti Zagreb u veliki obrtnički centar. Na izložbi neće biti izložen ni jedan predmet niti haljina, jer po Vladislavićevu mišljenju autentični život svakodnevnice bolje dočaravaju dokumenti i originalne fotografije iz tog razdoblja. “Haljine iz četrdesetih i pedesetih više nikoga ne uzbuđuju jer se svakodnevno mogu kupiti na Hreliću”, kaže Vladislavić.

“Ali je zanimljivo vidjeti kako se ideja mode tog vremena 'prevodila', odnosno, kako je bila shvaćena u novinama, knjigama i na televiziji te kako se zadržala u pamćenju ljudi. Fotografije su kondenzat značenja, jer razgolićuju društvenu situaciju. Iz kroja i vrste materijala haljine ili sakoa, načina fotografiranja, kompozicije slike, frizure ili dekora, može se saznati jako puno o socijalnoj i ekonomskoj strukturi ljudi, životu na selu ili u gradu, pripadnosti bogatim ili siromašnijim slojevima, školovanju i slično.” I Vladislavić se fokusirao na odnos političke moći i mode, odnosno, značenje određenih uniformi. “To sam pratio kroz razvoj mode u Zagrebu i njezin odnos prema europskim modnim centrima kao što su Pariz, London i Rim”, kaže. “Još za vrijeme 'K & K' Zagreb je bio poznat po svojim krojačkim salonima i naginjao je miteleuropskom stilu, a nakon 1945. postao je jedinstveni primjer kulture odijevanja u kojem su se objedinile karakteristike 'milostiva s memorijom' i 'drugarica'. Zagreb je po tome bio specifičan u cijeloj bivšoj Jugoslaviji i čak unutar cijelog komunističkog bloka. U Moskvi i Pragu moda se nije mogla razvijati jer su ti gradovi bili zarobljeni ideološkom matricom, Ljubljana je bila premali centar, Beograd je bio previše folklorističan grad, a Sarajevo prošarano različitim utjecajima”, kaže.

“Osim toga, upravo je u Zagrebu na Katarinskom trgu već 14. listopada 1946. održana prva velika, poslijeratna modna revija, kojom je osiguran nastavak zagrebačke modne tradicije i preživljavanje 'milostive'. Na toj reviji svoje modele predstavile su velike zagrebačke kreatorice Žuži Jelinek, Terka Tončić i druge.” Izložba će biti podijeljena na tri dijela. Prvim dijelom, u prizemlju, dominirat će dvije “udarne fotografije haljina, karakterističnih za to razdoblje, koje će prekrivati cijeli zid”. Jedna je “ideološka haljina” šnajderice Micike Kamenečki iz Zagreba koja je od rujna 1944. pa sve do Prvog kongresa omladine u lipnju 1945. na njoj tajno vezla motive petokrakih zvijezda, klasja žita te srpa i čekića. Druga je građanska i simbolizira predratnu kulturu odijevanja. Posebno otkriće bit će zbirka od 60 vrlo stiliziranih fotografija Milana Pavića, koje su snimljene na Prvom natjecanju frizera Jugoslavije 1952. u Zagrebu. “Te fotografije govore o pokušaju tadašnjih žena, koje su živjele na modnoj margini, da ižive svoju modnu frustraciju i siromaštvo preko vrlo patetičnih, gotovo rokoko frizura”, objasnio je Vladislavić.

Također, kao ilustracija tog vremena poslužit će fotografije iz prvog frizerskog udžbenika iz 1946. Vinka Esiha: u skladu s vremenom velika se pozornost posvećivala higijeni - predstavljeni su aparati, primjerice, za čišćenje od ušiju. Na gornjem katu paviljona bit će izloženo 30-ak naslovnica popularne ženske revije Svijet iz razdoblja od 1953. do 1960., u kojoj je kao likovni suradnik radio veliki hrvatski slikar i član EXAT-a Aleksandar Srnec. “Te su naslovnice zapravo pandan grafikama Andyja Warhola: one prezentiraju modne fotografije iz Voguea, Donne i ostalih svjetskih časopisa visoke mode u Srnecovoj grafičkoj i likovnoj obradi”, kaže Vladislavić. “Tu dolazi do velikog apsurda: u Parizu tog doba malo tko nosi modu koja se objavljuje u Vogueu, jer je preskupa, ali je zato prihvaćaju Zagrepčanke, kojima njihove krojačice po mjeri šivaju modele iz Svijeta à la Vogue.” Iz bontona Antonije Tkalčić Koščević te iz knjižice “100 pravila lijepog ponašanja”, objavljenih 1953., pokazat će se težnja “drugarica” za estetizacijom života. “Tadašnja politička elita pojavljuje se kao 'nouveau rish', koji su morali naučiti pravila lijepog ponašanja”, kaže.

“Najviše se raspravljalo o upotrebi termina 'drugarica' i 'gospođa'. Savjetovalo se da se na plesu strankinju uvijek oslovi s 'gospođica', a ostale žene ovisno od tome je li se procijenilo da su 'drugarice' ili 'gospođice'.” U trećem dijelu izložbe “Red & Pink” skupljeni su na videozapisima razgovori s protagonistima tog razdoblja, u kojima oni evociraju detalje iz povijesti svakodnevnog odijevanja tadašnjeg vremena, primjerice, kakve su bile cijene, kako se kupovalo platno i kako se odlazilo krojaču u salone. Vladislavić je osobno razgovarao s umjetnicom Jagodom Buić, suprugom kipara Vanje Radauša Ljerkom Radauš Ribarić, suprugom diplomata Vesnom Stilinović, kustosicom Nadom Premerl, glavnom krojačicom Tilde Stepinski, Bosiljkom Lorenci, suprugom sveučilišnog profesora, te Engleskinjom, prevoditeljicom Sonjom Wild-Bičanić i drugima. Razgovori traju i do dva sata, a svaka od njih otkriva vrlo zanimljive detalje iz svakodnevnice. Na modnoj reviji “Red & Pink” studenti Tekstilno-tehnološkog fakulteta napravili su modele inspirirane modom i odijevanjem tog razdoblja, koje karakterizira politička, ideološka, psihološka i modna hibridnost. “Crveno na prvi pogled simbolizira revoluciju, komunizam, vitalnost, život i krv, a ružičasto ženskost, Barbie, gospodstvo i nježnost”, nastavlja Vladislavić. “Crveno bi predstavljalo 'drugaricu', znači, novi politički ustroj, radne akcije i obnoviteljski duh tog vremena, a ružičasto 'gospođu', odnosno, ostatke predratnog građanskog društva. Studenti su odlično reagirali na zadatak pokazavši da te dvije boje mogu imati sasvim nova i vrlo zanimljiva značenja, koja nisu opterećena ideološkim tumačenjima iz prošlosti. Uz modele, napravili smo i likovne intervencije na povijesnim crno-bijelim fotografijama tako da će 'drugarice' i 'gospođe' osvanuti osvježene crvenom i ružičastom bojom.” Izložba “Drugarica à la mode” organizira se pod egidom “Muzej mode u nastajanju”, jer Vladislavić već nekoliko godina pokušava utemeljiti Modni muzejsko dokumentacijski centar koji bi proučavao kulturu odijevanja od 1945. nadalje.

U Varaždinu se naveliko radi na muzealizaciji tvornice Varteks i čak se cijeli grad brandira kao grad tekstila i mode. Prema Vladislavićevoj ideji u Zagrebu je taj muzej trebao biti otvoren u bivšoj tvornici “Nada Dimić”. Ministarstvo kulture na čelu s tadašnjim ministrom Antunom Vujićem oduševilo se projektom, no tada je došlo do političke smjene i sve je propalo. Nova garnitura na vlasti nije imala apsolutno nikakvog sluha za “taj marginalan fenomen, koji uopće ne razumiju”. Na pitanje zašto je ta izložba zanimljiva i važna današnjem gledatelju, Vladislavić je odgovorio sljedeće: “Zbog izrazitog utopizma i vjere u bolju budućnost, koji su krasili to razdoblje. Nije riječ o jeftinoj nostalgiji i sentimentalnom odnosu prema vremenu obnove i izgradnje nego o postojanju utopijske projekcije budućnosti. Ljudi se žele sjećati da su u to vrijeme nosili bluze od padobranske svile i da su na radnim akcijama bili sretni i ozareni, bez obzira na siromaštvo, glad i užasne napore. To ne bi izdržali da nije bilo utopijske vizije. Ta utopija stvorila je mnoge stvari koje i danas postoje.”

>email to:Nina Ozegovic