Prošlog tjedna Iranska novinska agencija, IRNA, objavila je da su se na Pantovčaku sastali Stipe Mesić i veleposlanik Jafar Shamsiyan Iranska diplomacija ponudila je Stipi Mesiću posredovanje u pokušaju rješavanja spora između Irana i SAD-a. Prijedlog za uključenje u smirivanje odnosa na relaciji Washington - Teheran nedavno je stigao iz iranskih diplomatskih krugova i Mesić je dao pozitivan odgovor. Hrvatski predsjednik je uvjeren kako bi mogao pomoći isto kao što je prije nekoliko godina odradio neke poslove, kada je u tajnoj diplomatskoj misiji bio jedan od posrednika u sporu između Libije i SAD-a.

Tu ekskluzivnu informaciju Nacionalu je prije nekoliko dana dao visoki dužnosnik Ureda predsjednika Republike. Prošlog tjedna Iranska novinska agencija, IRNA, objavila je da su se na Pantovčaku sastali Stipe Mesić i veleposlanik Jafar Shamsiyan. U agencijskoj vijesti se navodi kako su iranski veleposlanik i hrvatski predsjednik razgovarali o međudržavnoj gospodarskoj suradnji, posebno glede industrije i trgovine. Shamsiyan je izrazio želju za jačanjem gospodarske suradnje i pritom signifikantno spomenuo "pristup Irana modernim znanostima i tehnologijama u različitim područjima", što diplomatskim rječnikom znači pravo na nuklearnu tehnologiju i razvoj atomskog oružja.

Nacionalov sugovornik potvrđuje - iako decidirano ne spominje da se to dogodilo prilikom susreta Mesića i Shamisyana - kako je hrvatski predsjednik dobio neformalni poziv za uključivanje u pokušaj rješavanja krize vezane za iranski nuklearni program. Kao što je poznato, predsjednik Mahmoud Ahmedinejad i političko-vjerska elita u Iranu ne žele odustati od izrade atomske bombe, čime bi Iran postao nuklearna sila. Amerika, ali i najveći broj članica Ujedinjenih nacija protive se Ahmedinejadovoj politici i nekoliko je strategija kojima se pokušava zaustaviti iranski pokušaj ulaska u nuklearni klub. U ovom trenutku u igri su diplomatske opcije u koje se involvirao i predsjednik Republike Hrvatske. U značajnom dijelu islamskih zemalja Mesić slovi kao državnik koji ima razumijevanja za njihova stajališta. Takav status stekao je još otkako se usprotivio hrvatsko-bošnjačkom sukobu u BiH, a potvrđen je prilikom čestih Mesićevih turneja po državama s muslimanskom većinom.

Sličnu reputaciju državnika-prijatelja ima i u Iranu, što se, među ostalim, potvrdilo i prilikom prošlogodišnjeg posjeta Hrvatskoj Muhameda Khatamija, tadašnjeg iranskog predsjednika. S druge strane, Hrvatska je na putu da postane članica EU i NATO-a, dakle nije sasvim bez utjecaja u ovim euroatlantskim institucijama. Još je važniji drugi, do sada zatajen podatak koji je Nacionalov sugovornik iznio prošlog tjedna, a vezan je za Mesićevu ulogu u rješavanju spora između Libije i SAD-a. Radilo se o jednom od najvećih međudržavnih sporova u posljednjih dvadesetak godina, koji je prouzročen rušenjem Pan Amova Boeinga 747 21. prosinca 1988. iznad škotskog gradića Lockerbieja, kada je poginulo svih 270 putnika i članova posade. Istraga koju su proveli FBI i pripadnici britanske obavještajne zajednice pokazala je da su atentat počinili agenti libijske tajne službe, vjerojatno po nalogu Moamera Gadafija. Libijski agenti su pakleni stroj stavili u kasetofon, koji je kao neprijavljena prtljaga prebačen u avion koji je letio na liniji London - New York.

Boeing se srušio iznad Lockerbieja, a prilikom pada poginulo je i 11 mještana toga gradića. Zbog organiziranja toga terorističkog napada, 1992. Libiji su uvedene sankcije i zatraženo je da izruči agente koji su osumnjičeni za podmetanje paklenog stroja. Libijska vlast je tvrdila da se radi o nepravednim pritiscima, ali naposljetku je popustila i krivcima je suđeno u Nizozemskoj, gdje je jedan od agenata osuđen, a drugi oslobođen zbog nedostatka dokaza. Unatoč svemu, SAD je tek 26. kolovoza 2003. pristao na potpuno ukidanje sankcija, i to poslije višegodišnjih tajnih diplomatskih pregovora. Zauzvrat je libijska vlada preuzela odgovornost za atentat i u pismu Vijeću sigurnosti obvezala se obiteljima žrtava isplatiti odštetu od 2,7 milijardi dolara. Mesićev suradnik tvrdi kako je hrvatski predsjednik također sudjelovao u tom procesu. Iako je teško vjerovati kako je država poput Hrvatske odigrala važnu ulogu, nedvojbeno je da je Gadafi tražio posredništvo Stipe Mesića. Libijski i hrvatski predsjednici su vrlo bliski i Gadafi u Mesića ima puno povjerenje. U predsjedničkom uredu sugeriraju da je u pregovorima koji su doveli do definitivnog ukidanja sankcija Libijskoj Džamahiriji određenu ulogu odigrao i Stipe Mesić. Možda je riječ o koincidenciji, ali UN je sankcije ukinuo potkraj kolovoza 2003., a Stipe Mesić i brojno hrvatsko izaslanstvo službeno su posjetili Libiju od 11. do 15. kolovoza.

Čitav događaj obilježili su susreti dvojice vođa na kojima se vidjelo da su prijatelji. Drugo pitanje je ekonomski efekt pompoznog putovanja, budući da naposljetku nije dogovoren niti jedan značajniji posao neke hrvatske tvrtke u toj sjevernoafričkoj državi. Ali dva tjedna poslije, Libiji su ukinute sankcije i na to se sada pozivaju na Pantovčaku. Sličnu ulogu Mesić je spreman odraditi u sukobu između Amerike i Irana, naravno, pritom nitko ne smatra da je riječ o krucijalnoj diplomatskoj roli. Na angažmanu su inzistirali Iranci, i on je dao pozitivan odgovor. Pritom je signifikantno da u Vladi nitko nije upućen u novu ulogu predsjednika države. Potvrdio je to u nedjelju za Nacional jedan od povjerljivih suradnika Ive Sanadera koji je rekao da Vlada nije obaviještena o novoj situaciji i ni na koji način se nije angažirala u rješavanje krize s iranskim nuklearnim programom.

O kakvoj je distanci riječ svjedoči podatak da nitko iz Vlade nije htio komentirati niti moguće međunarodne implikacije nogometnog susreta Hrvatske i Irana, koji će biti odigran 28. svibnja u Osijeku. Ove zime Iranci su trebali odigrati u Europi nekoliko prijateljskih utakmica, ali su redom otkazivane. Bilo je to upozorenje međunarodne zajednice da će se Iran naći u izolaciji ako se nastavi protiviti zahtjevima za prekid nuklearnog programa. Irance trenira Branko Ivanković i nastupit će na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, tako da osječki susret nema preveliku političku dimenziju. Ali nedvojbeno je da iranska reprezentacija vrlo teško nalazi sparing partnere i da to neće biti jedna u nizu običnih utakmica koje će se odigrati tih dana u Europi. “To je stvar nogometaša i nimalo se ne želimo miješati”, kratko je poručeno za Nacional. Sanaderu je vjerojatno poznato i mišljenje diplomatskih predstavnika zapadnih zemalja akreditiranih u Zagrebu. Dvojica diplomata važnih članica NATO-a rekli su prošlog tjedna kako njihove zemlje nisu protiv sportske ili gospodarske suradnje Hrvatske s Iranom, ali istodobno su izrazili žaljenje jer se službeni Zagreb nije kritički ogradio od Ahmedinejadove nuklearne politike. Uz obrazloženje kako nemaju informacije o Mesićevu posredničkom angažmanu, dodaju kako bi čak i tada Hrvatska trebala jasno staviti do znanja da podupire zapadnu politiku.

To ne znači izravnu potporu američkom i izraelskom stajalištu kako u krajnjoj liniji treba bombardirati nuklearna postrojenja u Iranu. Pozitivno bi odjeknulo već i prihvaćanje mišljenja Velike Britanije, Francuske i Njemačke, koje se zalažu za diplomatsko rješenje krize, ali pritom ne isključuju ni nametanje sankcija Teheranu. Jedan diplomat smatra kako bi Hrvatska svoju privrženost zapadnim zemljama trebala dokazati i službenim zahtjevom novoj Hamasovoj vladi da prizna državu Izrael. Drugim riječima, dobar dio diplomata nije zadovoljan hrvatskom vanjskom politikom, premda to ne žele iznositi u javnost. Dio razloga treba tražiti u skorom posjetu američkog potpredsjednika Dicka Cheneyja - sada traju pripreme i u ovoj fazi izbjegavaju se i najmanji konflikti s domaćinima. Hrvatska vlada i predsjednik Republike neće eksplicitno izlaziti s kritikama iranske politike. Smatra se da bi to ugrozilo gospodarske veze dviju zemalja, a sasvim sigurno, Mesićevu diplomatsku misiju učinilo nemogućom.