Ivo Pukanić "Ako ne zna napraviti za sebe, kako bi znao napraviti za drugoga!" Tako u mojem Turopolju opisuju nesposobnjakovića na visokom položaju, svejedno radilo se o direktoru poduzeća ili nekom političaru. Logika običnih ljudi u većini slučajeva vrlo je jednostavna - ako netko tko rukovodi poduzećem, općinom, županijom ili državom nije bio sposoban da svojim radom, znanjem i zalaganjem osigura sebi i svojoj obitelji dobro imovinsko stanje, kako će to onda omogućiti nama, koji mu nismo nikakav rod ni prijatelji. To je normalno razmišljanje običnoga čovjeka, birača koji se brine o budućnosti svoje obitelji. A što se događa u Hrvatskoj? U javnom prezentiranju imovinskog stanja, što im nalaže zakon, većina se naših političara natjecala u tome da pokaže kako su siromašni i kako ništa nemaju. Oni koji baš nisu mogli sakriti svoje bogatstvo, na sve su ga moguće načine u tim imovinskim karticama pokušali minorizirati. Kao da je sramota biti bogat.

Sramota je krasti, ali biti bogat zahvaljujući vlastitom radu mora biti svakome na ponos. I to bi itekako znali cijeniti i birači ako bi im se podrijetlo bogatsva jako dobro objasnilo. A upravo se većina politčara toga boji, jer teško bi bilo danas objašnjavati što se događalo prije pet ili deset godina. Stoga ove, prošlog tjedna objavljene imovinske kartice pokazuju kako je ipak Hrvatska bila u zadnjih petnaest godina, željeli to priznati oni koji sjede u Saboru i Vladi ili ne, zemlja muljanja. Tko u razvijenim demokratskim zemljama može biti političar? Samo oni koji su bogati ili jako bogati. Objašnjenje za to vrlo je jednostavno. Za svaku ozbiljnu predizbornu kampanju treba mnogo novca. Novac imaju bogati koji ga nikada neće dati siromašnima, nego sebi ravnima, također bogatima, koji im poslije, kad osvoje vlast, vraćaju uslugu.

Uobičajeno je razmišljanje običnih ljudi i da onaj tko već ima dovoljno neće trebati krasti. Vodimo li se tom logikom, političarima bi trebalo biti u interesu da što preciznije navedu svoju imovinu, kako bi ispali što imućniji, a samim tim i sposobniji. Naravno, tako bi trebalo biti. No tako nije i još dugo tako u Hrvatskoj neće biti. Treba proći još deset do petnaest godina da sa scene ode cijela generacija političara koji su sudjelovali na izravan ili posredan način u divljoj privatizaciji i pretvorbi, pogodovanju pri kupnji zemljišta, davanju raznoraznih dozvola... U tom razdoblju bježanja od komunizma i ubrzanog ulaska u kapitalizam otvarale su se velike mogućnosti za zaradu. Tu mogućnostiskoristili su mnogi koji su ispunili svoje imovinske kartice i zato su u njima lagali. Na sveopću žalost, nikada, dok su god živi, neće moći otovreno priznati koliko novca i nekretnina imaju. Tek ćemo kod njihove djece kroz nasljedstvo vidjeti koliko su se hrvatski političari obogatili u prvih deset-petnaest godina stvaranja države. Ipak, i ovakve imovinske kartice bolje nego nikakve, jer će se barem za nekoliko godina, kad se uredi sistem davanja podataka o imovini, moći napraviti usporedbe.

Šteta je jedino za velik broj onih koji su se dobro nakrali u devedesetima, a koji su morali izići iz politike i državnih službi, da nisu ispunili ove kartice. Ne zato da vidimo koliko imaju, jer to sigurno ne bi napisali, nego da vidimo koliko mogu lagati. Dobar je primjer Ivića Pašalića. Prije tri tjedna objavljen je u Nacionalu članak o tome kako se preko noći u njegovoj tvrtki pojavilo više od 20 milijuna eura. I to tvrtki za koju je godinama pričao da nema ništa s njom. Ni jedne novine, ni jedna televizija u Hrvatskoj nije dalje krenula putem toga članka i pokušala dalje sitražiti te zakulisane putove novca. Pitanje je za Državno odvjetništvo i Poreznu upravu jesu li išta s tim u vezi napravili i ujedno Pašalića zapitali kako se taj novac ondje zatekao, kao i otkud mu novac za velebnu kuću u Remetama. Kako Pašalića nitko ništa ne pita, on samo mudro šuti. Misli - samo vi pišite, novine ionako traju dan-dva, a meni moji eurići i dalje ostaju na kontu u omiljenim gradovima kao što su Beč, Klagenfurt ili Graz.