Zoran FerićDa ljudska plodnost može biti i prokletstvo, pokazalo se ponovo i prošloga tjedna. U Njemačkoj je počelo suđenje demonskoj majci Sabine H. optuženoj da je ubila svojih devet novorođenih beba koje je rodila i usmrtila od 1988. do 1998. Čitavo jedno desetljeće ta je žena začinjala, rađala i onda puštala svoju novorođenčad da umru. Poslije ih je zakopala u tegle za cvijeće. Kod nas je pak otkriveno da je Vlasta Kompasi svoje novorođeno dijete stavila u plastičnu vrećicu a potom u zamrzivač, gdje ga je šest mjeseci poslije pronašao njezin muž kad je išao po meso. Teško je i zamisliti taj šok. Kreneš u škrinju po šnicl, a tamo te dočeka smrznuta beba u plastičnoj vrećici. Čovjek u takvoj prilici vjerojatno prvo pomisli da se nalazi u hororu. Isto kao i rođak Sabine H. koji je u teglima za cvijeće, kantama i plastičnim lavorima pronašao male kosturčiće.

Posmrtne ostatke nečega što su mogli biti ljudi. U svemu tome prilično je nelogično, gotovo fantastično, da trudnoće tih žena nitko nije primijetio, pa ni njihovi muževi. Ali očito postoji niz razvijenih strategija i načina na koje žene u krajnjoj panici skrivaju svoju trudnoću. Osim toga, sama činjenica da najbliža okolina ne prepoznaje nešto tako očito kao što je trudnica u devetom mjesecu svjedoči i o tome u kojoj se mjeri stvarno gledamo i vidimo. Muževi često ne primjećuju nove frizure svojih žena iz jednostavnog razloga što jedva da primijete i ženu samu. Nije onda valjda čudo da ne primjećuju kako im se supruga malo zaoblila u predjelu trbuha. Uostalom, nije li upravo to neprimjećivanje i jedan od razloga za zločin. Sjećam se žene o kojoj je snimljen i dokumentarni film, koja je u bunaru utopila dječaka i djevojčicu.

Ako se ne varam, imali su tri i pet godina. Kad su je pred kamerama pitali zašto je to učinila, rekla je: “Zato što onaj moj nije ćeo da me primi natrag.” I onda se riješila djece. Ta je žena bila mentalno retardirana. No jesu li sve čedomorke retardirane? Po svoj prilici nisu. Posve je vjerojatno da moraju imati nekakav psihički poremećaj, ali je isto tako sigurno da na njihove odluke utječe upravo okolina. Nerijetko možda upravo ona okolina koja se poslije zgraža nad počinjenim zločinom. Sa strašnim ubojstvima i manijakalnim pojedincima najčešće je tako. Kad sam bio još klinac, jedna je mlada žena ubila trudnicu, žiletom razrezala njen trbuh i odande izvadila dijete. Pisalo je u VUS-u. I naravno, svi su se zgražali, ali nitko od tih što se zgražaju nije mogao ni zamisliti što je u njenom selu značilo biti nerotkinja i kakav se kurcšlus dogodio u njenoj glavi. Uostalom, ubojstva djece nas toliko i šokiraju zato što smo u ovoj civilizaciji uvjereni da od svega najviše cijenimo ljudski život, što pak povijesne čitanke i svakidašnje vijesti zapravo i ne pokazuju.

A djeca su život u potenciji, pred kojim su, smatramo, rasprostrti svi mogući putovi i najrazličitije opcije. Kad gledamo djecu ili mislimo o njima kao da bismo svi mi malo sudjelovali u tim otvorenim mogućnostima, one nas tješe kao vedra mentalna slika. Premda nam, naravno, nitko ne može garantirati da će ta djeca biti dobri ljudi, a niti da će to biti dobri životi. Iskustvo uči da će po svoj prilici biti suprotno, ali mi i dalje uporno vjerujemo da je rađanje svet i sretan događaj, ako što mnogi vjeruju da je to i samo začeće. Strava čedomorstva proizlazi iz činjenice što nam je smrt ovih malih ljudi u stanju poljuljati upravo to uvjerenje bez kojega mnogi ne bi mogli živjeti: da su ljudi najveća vrijednost i da je život dar. O tome da su ljudi najveća vrijednost dosta nam govore, na primjer, ropstvo, giljotina, Aushwitz, atomska bomba i bojni otrovi. A o tome koliko je život dar lijepo govori jedna stara žena iz Kišove priče “Lauta i ožiljci” koja nakon proživljenoga prvog rata, niza smrti, gladi, revolucije, siromaštva, represije, straha i besperspektivnosti kaže: “Postoje životi koji nikada nisu trebali biti življeni.” Čedomorstvo nam ruši jedan od najupečatljivijih mitova naše civilizacije, mit o majci koji se materijalizira kroz mnoge priče od biblijskih knjiga, preko Bambija do suvremenih junakinja.

Za mnoge ljude majčinska ljubav je i jedna od najneupitnijih životnih činjenica pa se često začude kad već odrasli doznaju da su trebali biti pobačeni ili su njihove majke razmišljale o tome. Čedomorstvo je, na neki način, udar i na naš vlastiti život, na našu svijest i podsvijest, udarac u najbolnije mjesto našeg društvenog ja. Paradoks je upravo u tome što su upravo društveni razlozi i okolina često okidač za ovaj tip zločina. Sabine H. izjavila je da nije uzimala kontracepciju iz vjerskih razloga. Ne moramo joj vjerovati. Konačno, očito se radi o nestabilnoj ili čak neuračunljivoj osobi. Međutim, što ako je istina? Postoji li jasnije i šokantnije upozorenje upravo crkvenom vrhu da revidiraju svoje stavove o kontracepciji i konačno ih usklade sa životnom praksom.

Nedavno se iz samoga vrha Katoličke crkve čuo glas da se prihvate kondomi kao efikasna zaštita od AIDS-a. To o čemu se sada razgovaralo na vrhu, isusovci su u Africi počeli primjenjivati prije nekoliko godina. I tada je prezervativ, koji je prilično anakrona kontracepcija, shvaćen kao prevencija. Njegova je preventivna uloga pobijedila onu kontracepcijsku, koja je bila uzrokom nesporazuma unutar same crkve. Uopće ne sumnjam da će preventivnu ulogu prezervativa uskoro prihvatiti i sama Crkva. Događaj iz Njemačke, neopisivo tragičan, možda je argument za razmišljanje i o kontracepciji. Njegova jeziva ozbiljnost govori u prilog tome i postavlja ozbiljno pitanje: je li sprečavanje začeća isti zločin kao i ubijanje već gotova života? Zločini Sabine H. su otkriveni. Međutim, koliko je dječjih kostura razasuto svijetom zato što njihove majke i očevi nisu primjenjivali kontracepciju. I na kraju, antologijska priča Slobodana Novaka “Badessa madre Antonia” završava otkrivanjem dječjih kostura u temeljima jednoga ženskog samostana. Život je žilav i pojavljuje se pakosnom upornošću i tamo gdje ga ne želimo. Zato je, očito, manje zlo spriječiti ga, nego zatući ili zamrznuti.

>email to:Zoran Feric