Damir Radić"I’ve come to hate my body and all that it requires in this world" - pjevao je Doug Youl u prekrasnoj pjesmi Velvet Undergrounda "Candy Says" koja otvara njihov "tihi i meki" treći album iz 1969. Lou Reed pjesmu je posvetio Candy Darling, transseksualnoj (transrodnoj) osobi koja će biti i jedan od likova njegova prvog samostalnog hita "Walk on the Wilde Side". Izvorno ime Candy Darling bijaše James Slattery, kao jedna od najdelikatnijih drag queen (kolokvijalni izraz za transseksualce) postala je Warholov "superstar", a umrla je početkom 70-ih od karcinoma navodno uzrokovanog hormonalnim injekcijama koje je primala pripremajući se za operaciju promjene spola. U doba kad je Reed pisao pjesme o drag queens, a Hubert Selby Jr. dao im prostor u svom kultnom romanu "Zadnji izlaz za Brooklyn", transseksualne osobe bile su čvrsto usidrene u društvenom i kulturnom undergroundu te se o njima u kulturnom mainstreamu moglo progovoriti samo neizravno, kroz ikonografsku sponu s transvestizmom, kao što je 1959. učinio Billy Wilder u vjerojatno prvom hollywoodskom izravnijem queer filmu, legendarnom klasiku "Neki to vole vruće". Kakva je situacija danas? Nesumnjivo, seksualna liberalizacija i konstituiranje tzv. striptiz kulture donijeli su dragocjene pomake. Novoformirana queer teorija svojim temeljnim načelima otišla je bitno dalje od gay and lesbian zasada, inzistirajući na blagotvornosti potencijalne pluralnosti individualnog identiteta kao dominantno kulturalnog proizvoda. Neuhvatljivi klizeći identiteti, u rodnom i svakom drugom smislu, postavljaju se kao (vizionarski) ideal namjesto (samo)prepoznavanja i (samo)prihvaćanja stabilnih alternativnih (manjinskih) identiteta poput onog homoseksualnog, koji iz idealne queer perspektive djeluje jednako konzervativnim, u krajnoj liniji i reakcionarnim, kao i petrificirana heteroseksualnost odnosno heteronormativnost koja joj je posljedicom.

Afirmacija queer senzibiliteta ponajprije je naravno vidljiva u proizvodima popularne kulture, doduše uglavnom i dalje na njezinim rubovima, no danas su ti rubovi daleko vidljiviji nego prije nekoliko desetljeća, kad je mainstrem i alternativu, odnosno underground, dijelio oštar i dubok ponor. U suvremenom razdoblju, jedan od najdirljivijih i najlucidnijih queer filmova, "Plačljivu igru", režira ugledni Neil Jordan i osvaja Oscara za najbolji originalni scenarij te zarađuje nominaciju za režiju, koja je pripala i samom filmu te transseksualcu Jayeu Davidsonu za najboljeg glumca, dok je Hilary Swank, sjajna utjeloviteljica transseksualne junakinje u nezavisnom ostvarenju Kimberly Peirce "Dečki nikad ne plaču", Oscara za najbolju glumicu i osvojila. Pedro Almodóvar, najveća europska art zvijezda današnjice, cijeli je opus sagradio na queer pomaku, a za svoj vjerojatno najbolji film "Sve o mojoj majci", kojeg nastanjuje i važan lik oca postavljenog na granicu transvestizma i transseksualnosti, dobio je Oscara. Dakako, nije naodmet spomenuti ni transseksualnu izraelsku pobjednicu Pjesme Eurovizije, niti slovenske transvestite na istom natjecanju, no bolje se vratiti u ozbiljnije rukavce popularne umjetnosti i kulture, npr. do Lou Reeda. Njegove davne queer pjesme postale su općepriznatim klasicima, a dok su on i Velveti krajem 60-ih bili beznadno osuđeni na geto undergrounda, danas transseksualni transvestit Antony, kojeg je upravo Reed afirmirao dodjelivši mu izvedbu "Candy Says“ na koncertu zabilježenom na albumu "Animal Serenade", stavlja na naslovnicu svog debitantskog albuma "I am a Bird Now" bolničku fotografiju Candy Darling koja je u međuvremenu postala queer ikonom, i dobiva znatan prostor u najuglednijim muzičkim magazinima. Dakako, nije uvijek sve tako sjajno. Pogotovo ne na Balkanu gdje npr. Ahmed Imamović, tvorac filma "Go West" kojim se svijetu želio predstaviti kao ‘netipični Balkanac’ senzibiliziran za (homoseksualno) Drugo i Drugačije, brutalno nasrće na spisateljicu i filmsku kritičarku Mimu Simić, koju naziva "ono" (jer je po Imamoviću spolno i rodno neodrediva, što je u njegovom mentalnom sklopu dostojno poruge) i javno joj poručuje da mu se "napuši" njegove "karakteristične kurčine". Srećom, cjelovečernji debi američkog nezavisnog autora Duncana Tuckera daje nam priliku da nastavimo u optimističnijem tonu.

Tuckerova "Transamerica" u nas je prvi put prikazana prošlog ljeta u Puli te potom na Zagreb Queer Festivalu. Domaći distributer odlučio ju je pustiti u kina nakon što je poharala svjetske festivale i osvojila niz nagrada, s krunom u oscarovskim nominacijama za najbolju glumicu (Felicity Huffman, i našoj publici poznata kao jedna od kućanica iz istoimene popularne tv-serije) te originalnu pjesmu ("Travelin’ Thru" Dolly Parton). Film naposljetku Oscare nije dobio, mada je pjesma Dolly Parton izvrsna, a Felicity Huffman sjajna u izvedbi uloge kakve Akademija redovno nagrađuje, što pokazuje da u novo doba queer praksa, kao i gay and lesbian umjetnički proizvodi, može steći široku afirmaciju, ali da joj do krunskog priznanja još uvijek nije lako doći.

"Transamerica" film je ceste o Bree, transseksualnoj osobi zarobljenoj u ‘krivom’, muškom tijelu, koja netom pred ostvarenjem svog sna - promjene spola, odnosno usklađivanja spola s rodom, saznaje da ima sina tinejdžera, začetog prije nepunih 18 godina u kratkoj vezi s kolegicom sa studija. Sin Tobey (Kevin Zegers) biseksualni je skitnica koji pomalo konzumira drogu i preživljava podajući se za novac muškarcima, a sanja o karijeri porno glumca. Idealizira neznanog mu oca romantičarski umišljajući da ima indijanske krvi, dok je otac zapravo mješanac kršćanske bjelkinje i Židova. Njih dvoje krenut će zajedno na dug put od New Yorka preko Kentuckyja do Californije, na kojem će se zbližiti, negdje na sredini puta sin će otkriti da njegova suputnica ima penis, a na njegovu kraju ona će mu priznati da je sama zapravo otac za kojim čezne. Bree će u suočenju sa sinom kojem je istovremeno i otac (u prošlosti) i majka (u sadašnjosti, tim prije što mu je biološka majka umrla), te u suočenju s vlastitom obitelji kao rijetko viđenim utjelovljenjem represivnog kiča, proći kroz turbulente situacije i stanja, no njezin joj autor želi omogućiti perspektivu. Perspektivu koju nisu mogle ostvariti Candy Darling ni Teena Brandon, čija je tragična sudbina ispričana u filmu "Dečki nikad ne plaču". Bree neće ostati zarobljenom na opskurnim društvenim rubovima, manje zbog svog prevladavajućeg konzervativizma, mnogo više zbog plemenita srca i spontana, nenametljiva ponosa. Neki kritičari skloni su vidjeti Tuckerov film kao tek nezavisnjački intoniranu obiteljsku humornu dramu koja po svim parametrima, osim spolno-rodne karakterizacije protagonistice, odgovara prosječnoj mainstream produkciji. Takvo čitanje posve je pogrešno.

Naime "Transamerica" paradigmatski je (nezavisni) queer uradak - čitavim tijekom filma inzistira se na nepetrificiranosti identiteta (uz Bree koja je istovremeno majka i otac, konzervativna i liberalna, te mladog Tobeyja koji se jednako rado ljubi sa slučajnom djevojkom i nastupa u homo pornićima, tu je i Indijanac bjelačkog imena i kaubojske ikonografije kroz čiji se odnos prema Bree povlači fina paralela s "Neki to vole vruće", potom na svoj način queerovska Breeina obitelj, a ne treba zaboraviti ni lik mladog vegana koji će se pokazati niskim lopovom), osim toga rasplet je potpuno izvan uzusa mainstreama. Za razliku od tipičnih solucija mainstream filma, Bree niti će žrtvovati promjenu spola zbog Tobeyja, niti će se pokazati supermamom koja će ustrajati u vlastitom snu, ali će imati i snage da sina izvede na ‘pravi put’. Tuckerovo je rješenje drugačije: Bree će učiniti što je naumila i neće biti sretna dok ju Tobey ne prihvati, ali kad do toga dođe, ona ga neće pokušati ‘prosvijetliti’ i uvjeriti da je pornografska djelatnost nedostojna. Doista, Bree je jedan od najosebujnijih i najdirljivijih likova viđenih u suvremenom filmu i nudi jedan od mogućih odgovora na potresno pitanje Candy Darling iz pjesme Velveta - "what do you think I’d see if I could walk away from me?". TRANSAMERICA Transamerica, am. hum. drama, 2005. R: Duncan Tucker Gl: Felicity Huffman, Kevin Zegers, Graham Greene, Fionula Flanagan

>email to:Damir Radic