U svakom od tih filmova Praljak je glumio sebeSudsko vijeće Haaškog suda koje sudi u predmetu u kojem je optužen Slobodan Praljak vjerojatno ni u snu nije pomišljalo da bi o bilo kojem predmetu u kojem sudi moglo gledati igrane filmove, jer optuženik misli da bi mu to moglo pomoći u obrani. Upravo to dogodit će se na suđenju Slobodanu Praljku i njegovim vojnim kolegama iz BiH, koje Haaško tužiteljstvo tereti da su se udružili u zločinačku organizaciju kako bi u zločinačkom pothvatu pripojili dio BiH Hrvatskoj. Praljak je prije raspada Jugoslavije bio kazališni, televizijski i filmski režiser. Netom prije ratnih zbivanja, 1. siječnja 1989., prikazan je njegov prvi igrani film “Povratak Katarine Kožul”. Praljak, koji je na tom filmu surađivao s Abdulahom Sidranom i Arsenom Dedićem, svoje je režisersko znanje 17 godina poslije odlučio iskoristiti kako bi se obranio od optužbi Haaškog tužiteljstva. On je prvi haaški optuženik koji je za potrebe svoje obrane angažirao profesionalne glumce, te uz njihovu pomoć 5. prosinca 2005. u prostorima Jadran filma u Zagrebu snimio četiri kratka igrana filma za koje vjeruje da bi mu mogli koristiti u obrani. Među poznatijim glumcima koji su glumili u tim filmovima su Goran Grgić i Zvonimir Zoričić.

U svakom od tih filmova Praljak je glumio sebe. Filmovi su vrlo kratki i Praljak je njima htio što vjernije dočarati Haaškom sudu kakva je bila razina ustroja hrvatskih vojnih postrojbi u BiH na početku tamošnjeg rata, u kakvom se ozračju ratovalo u BiH, te kako se on u nekim specifičnim situacijama ponašao. Praljak je u ratu u BiH bio jedan od najviših vojnih dužnosnika HVO-a. Haaško tužiteljstvo zajedno s još šestoricom njegovih vojnih kolega iz BiH tereti ga za udruživanje radi zločinačkog pothvata i pripajanje dijelova BiH Hrvatskoj. Praljak i njegov obrambeni tim svjesni su da ti filmovi neće imati nikakvu dokaznu snagu u postupku. Međutim, među ostalim i njima žele sudskom vijeću pokazati da u svojoj obrani Praljak ništa neće prepustiti slučaju, te da će se vrlo angažirano, koncentrirano i utemeljeno braniti, vodeći računa čak i o umjetničkom dojmu koji prati neke njegove teze.

Da bi haaški tužitelji u postupku protiv Praljka i ostalih doista mogli imati velikih problema u dokazivanju svojih optužbi Praljak je dao naslutiti već u svom prvom obraćanju sudu. On je u prošli četvrtak održao dojmljivu višesatnu prezentaciju koju je iznio bez čitanja pripremljenog teksta, te pokazao da je na suđenje došao vrlo dobro pripremljen. Govorio je tečno i argumentirano, a svoje je teze dodatno pojačavao slajdovima iz kompjuterske prezentacije i brojnim dokumentima. Prezentacija je trebala trajati šest sati, ali je neznatno skraćena, tako da u prvom obraćanju sudu Praljak nije pokazao te igrane filmove. Pokazat će ih naknadno, tijekom iznošenja svoje obrane. Zvonimir Zoričić pojavljuje se u igranom filmu u ulozi bosanskog Hrvata kojem je izgorjela kuća. Zoričić se rodio 30. kolovoza 1948. u Zagrebu. Sudjelovao je u brojnim projektima, uključujući “Glembajeve”, “Dugu mračnu noć”, “Četverored”, “Priču iz Hrvatske”, “Ne dao bog većeg zla”. Čovjek kojega glumi u Praljkovu filmu naoružan je ušao u zapovjedništvo HVO-a u Rami 1994., te od Praljka tražio 30 tisuća maraka zbog gubitka kuće. Pištolj je uperio u Praljka i prijetio mu. Praljak ga je prvo smirio, a potom mu iznenada oduzeo pištolj, te ga uz psovke i pomoć podređenih vojnika izbacio van. Zoričić o tom filmu kaže: “S Praljkom sam vrlo dobar prijatelj dugi niz godina. Zamolio me za pomoć i nisam uopće razmišljao hoću li to učiniti, nego sam otišao i sve smo snimili vrlo brzo. Film je trajao samo nekoliko minuta. Radilo se o sekvenci iz rata. Bit će mi drago ako će to pomoći Praljku u Haagu.” Goran Grgić pojavljuje se u filmu u kojem glumi zajedno s dvadesetak statista.

Grgić je rođen 1965. u Osijeku, oženjen je kćerkom neformalnog vođe desnog krila HDZ-a Andrije Hebranga, a u karijeri je sudjelovao u više od 40 projekata. Glumio je u TV-serijama i filmovima, uključujući “Rusko meso”, “Zlatne godine”, “Krhotine”, “Tri muškarca Melite Žganjer”, “Bogorodicu”, “Ajmo žuti” i “Dugu mračnu noć”. Grgić i statisti u Praljkovu filmu glume grupu zarobljenih ročnika JNA u vojarni u Čapljini 1992. Grgić igra liječnika koji je ostao zajedno s ročnicima. Ta je grupa 1992. stajala u krugu vojarne u Čapljini, a dvojica pripadnika HVO-a su ih namjeravala likvidirati. Potrčali su prema njima s uperenim automatskim puškama, ali je to primijetio Praljak, te ih otjerao od vojnika i spasio im život. Odmah potom, u filmu koji ilustrira tu situaciju, Praljak se obraća liječniku i govori svima da će s njima sve biti u redu. Grgić u filmu ništa ne govori. O snimanju filma za Nacional je izjavio: “Kada me Praljak zamolio za pomoć, nisam oklijevao. Bilo mi je drago što mogu pomoći. Sve je trajalo tako kratko i bilo toliko jednostavno odraditi da nije vrijedno spomena.” U trećem filmu na poligonu Jadran filma simulirana je situacija iz okolice Travnog 1992., gdje je tada dezertirala jedna skupina vojnika HVO-a i pobjegla s bojišnice. Praljak im prvo drži predavanje i na njih viče, psuje ih, te im naređuje da se skinu, jer samo goli mogu napustiti borbu, budući da nose odore koje je platio hrvatski narod. Obraća se mladićima koji su jedva navršili 20 godina. Kada su se neki od njih skinuli do gaća, Praljak ih ponovo pita žele li se vratiti u borbu. Kada odgovaraju potvrdno, oni ih tapše po ramenima, naređuje im da se odjenu i motivira ih za borbu. Tim filmom Praljak želi ilustrirati da su vojne jedinice HVO-a u početku rata u BiH bile na vrlo niskoj organizacijskoj razini, te da za njih nisu vrijedila uobičajena vojna pravila u smislu motivacije. Četvrtim filmom Praljak želi pokazati da se u BiH ratovalo u specifičnim uvjetima. On u tom filmu sjedi u zapovjedništvu HVO-a, a u tu prostoriju iznenada upada naoružani vojnik HVO-a koji prijeteći automatskom puškom nekoga traži da ga ubije. Praljku i njegovim sugovornicima nije bilo jasno ni o komu je riječ, niti koga je taj vojnik tražio. Na kraju je Praljak svladao tu osobu. Tim filmom Praljak želi dočarati sudskom vijeću u Haagu da visoki časnici HVO-a nisu bili izolirani od vojske i nisu radili u normalnim vojnim uvjetima, nego u situacijama u kojima se teško uspostavljala kontrola i nad svojim jedinicama. To bi, prema Praljkovu uvjerenju, trebalo pomoći sudskom vijeću u Haagu da shvati da su hrvatske vlasti teško mogle voditi smišljenu dvostruku politiku prema BiH, jer se često na terenu ni unutar jedne jedinice nije uvijek moglo sa sigurnošću reći tko koga kontrolira.

Osim toga, Praljak je za potrebe svoje obrane pripremio i više od 55 tisuća dokumenata. Njima će on pokušati demantirati tužiteljske teze o zločinačkom udruživanju radi pripajanja dijelova BiH Hrvatskoj. Među njima je i popis 500-tinjak kandidata za obuku specijalaca u MUP-u Hrvatske, koji je SDA sastavio početkom srpnja 1991., a koji prema Praljku, među ostalim, demantira teze Tužiteljstva o dvostrukoj politici Hrvatske prema BiH. Među dokumentima koje će Praljak priložiti u svoju obranu je i nastavni program za eksteritorijalne osnovne škole za izbjeglice iz BiH u Hrvatskoj, gdje im se održavala nastava, među ostalim i u vrijeme najžešćih sukoba Hrvata i Muslimana u BiH. Neki dokumenti pokazuju kako su se formirale jedinice Armije BiH u Hrvatskoj. U svibnju 1992. u Rijeci je formirana 77. brigada bosanske vojske. Nacional posjeduje popis više stotina njenih pripadnika, koji pokazuje da su među njima bili i brojni vojnici koji su se borili u Domovinskom ratu. Oni su se priključili borbi za obranu BiH, a potom su se vratili u HV, gdje su neki i danas, ili su umirovljeni kao časnici.

“Prema ustroju HV-a, ta brigada u našoj vojsci ne postoji. Dakle, nisu utemeljene tvrdnje po kojima je taj dokument dokaz da je Hrvatska slala svoje jedinice u rat u BiH. Uspjeli smo doći i do dokumenta koji pokazuje da je brigadu Kralj Tomislav, kojom je zapovijedao Mate Šarlija, formirao osobno Alija Izetbegović, te da se ni u tom slučaju ne može tvrditi da je zapravo riječ o brigadi koja je došla iz Hrvatske ratovati u BiH. Među ostalim dokumentima koje smo prikupili posebno su zanimljivi oni koji pokazuju kako se Armija BiH naoružavala preko Hrvatske”, izjavio je za Nacional Stipan Udiljak, jedan od članova Praljkova tima za prikupljanje i obradu dokumenata za njegovu obranu. Nacional posjeduje više dokumenata koji pokazuju da je u vrijeme najžešćih sukoba između Hrvata i Muslimana u BiH Hrvatska u BiH propuštala vojnu opremu i helikoptere, obučavala vojnike i pilote Armije BiH. Primjerice, sredinom travnja 1993. Imra Agotić, tadašnji zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, informirao je ministra obrane Gojka Šuška da su na aerodrom Lučko sletjela dva transportna helikoptera Mi-8 i Mi-17 sa standardnom opremom, koje je Vlada BiH kupila za potrebe Armije BiH. Helikoptere su iz Budimpešte do Lučkog dovezle ruske posade.

Agotić je zatražio od Šuška da se ti helikopteri što žurnije prebace u BiH. Praljak u obrani namjerava priložiti i međunarodne sporazume između Hrvatske i BiH. Dijelovi sadržaja tih međudržavnih dokumenata, prema uvjerenju Praljkova braniteljskog tima, nedvojbeno dokazuju nedvosmislenost politike Hrvatske prema BiH. Oni ujedno vjeruju da će Tužiteljstvo uz postojanje takvih dokumenata teško moći dokazati postojanje dvostruke Tuđmanove politike usmjerene na odcjepljenje dijelova BiH i njihovo pripajanje Hrvatskoj. Međutim, neki pravnici tvrde da će teško srušiti tužiteljske teze o dvostrukim linijama zapovijedanja, te o dvoličnoj politici hrvatskog političkog vodstva prema BiH u prvoj polovici 90-ih. Kako bilo, bit će zanimljivo vidjeti hoće li i Tužiteljstvo svoje teze dokazivati jednako nedvosmislenim dokumentima poput ovih koje će koristiti Praljak, te kako će sudsko vijeće cijeniti kvalitetu dokumenata i svjedoka koje će Tužiteljstvo izvesti kako bi pokušali sudsko vijeće uvjeriti u utemeljenost svoje optužnice.

PRIJATELJI STARI

Praljkov dokaz suradnje s BiH Među dokumentima koje će Praljak priložiti u vlastitu obranu su i međudržavni sporazumi između RH i BiH. Oni uključuju Odluku o priznanju BiH kao suverene i samostalne države od 7. travnja 1992., te sporazum o prijateljstvu i suradnji koji su Alija Izetbegović i Franjo Tuđman potpisali u Zagrebu 21. srpnja 1992.

DOBROČINITELJ

Zagorčevi meci za BiH Vladimir Zagorec 26. ožujka 1993. potpisao je nalog da se preko logističke baze u Grudama Armiji BiH dostavi milijun metaka kalibra 7,62 x 39 mm. Odgovorna osoba za preuzimanje metaka bio je Šeta Šuajb iz Sarajeva, vođe konvoja su bili Franjo Jurić, Emir Bešlagić i Tarik Šabić, a četiri kamiona vozili su Abdulkadir Hećimović, Faruk Vejzović, Galib Huseinbašić, te Ćamil Okanović. Konvoj je vozio na relaciji Zagreb - Metković - Grude.

DOPRINOS TAJNE SLUŽBE

Perkovićeva pomoć Bosni Josip Perković, tada viši savjetnik u SIS-u, 15. ožujka 1993. izdao je potvrdu kojom je odobrio transport vojne opreme u logistički centar Armije BiH u Visokom. Smajo Selimić u jednom je kamionu prevezao 4520 pari vojničkih čizama, Asim Hajdarević u drugom 4820 maskirnih bundi, Murat Omanović u trećem još 4960 istih bundi, a Alija Palislamović u četvrtom kamionu 7000 komada maskirnih hlača, 2500 pari vojničkih čizama, 500 kg anestetika i jedan kompjuter.

MEDIJSKI OSVRTI

Praljkovo pravo na obranu Početak suđenja Praljku izazvao je priličan interes domaćih medija. Među brojnim tekstovima koji su popratili tu temu Davor Butković, komentator Jutarnjeg lista, napao je Praljka praktično mu uskraćujući pravo na obranu. Kolumnist Večernjeg lista Milan Ivkošić napao je takvo pisanje Butkovića, nazvavši ga “bljutkovićem”. Takvo Butkovićevo pisanje doista je neprimjereno. U prvoj polovici 90-ih hrvatska politika u BiH i nije imala uvijek časnu ulogu. O tomu je Nacional često prvi i jedini informirao javnost. Međutim, bez obzira na to, svatko ima pravo na obranu.

>email to:Berislav Jelenic