Mandić je ukratko govorio i o svojoj zadnjoj zbirci “Hitna služba” u izdanju Sysprinta, u kojoj su skupljene njegove kolumne objavljivane u Vjesniku, no s puno manje žara negoli o kćerinoj knjizi“Mene nitko ne može dotući, osim sjekirom, ali Ada me dotukla. To je činjenica izvan moje kontrole. Ostao sam bez svih iluzija. Škorpionski sam žilav i mogao bih se oduprijeti svim kapitalizmima i postkomunizmima, pisao bih i čačkalicom na vlastitoj koži i objavljivao u kafiću. Ali tragedija s Adom me dotukla. Ja sam pisac u izumiranju, odumirem kao žanr. No svi mi kad tad postanemo suvišni”, kaže Igor Mandić (66), poznati književni kritičar oštra pera i brza jezika, polemičar, kolumnist, analitičar masovne kulture, autor 25 knjiga, 27. glavni i odgovorni urednik Vjesnika, te ovogodišnji dobitnik novinarske nagrade “Otokar Keršovani” koju HND dodjeljuje za životno djelo, koji je na prošlotjednoj tribini u Društvu hrvatskih pisaca u Vili Arko na Gornjem gradu u Zagrebu prvi put u javnosti, vidno potresen, progovorio o osobnoj tragediji - smrti svoje kćeri jedinice Ade Mandić-Beier, komparatistice i romanistice, koja je upravo završavala doktorsku radnju o književnosti u egzilu. Na zidu je bila njezina uokvirena slika, a povod je bio razgovor o njezinoj zanimljivoj i duhovitoj, posmrtno objavljenoj knjizi “Pisma iz Heidelberga” u izdanju zagrebačkog Konzora, u kojoj je Mandić objedinio njezine tekstove koje je objavljivala u Arkzinu od 1996. do 1998. U tim tekstovima na šarmantan i ironičan način opisala je Zagreb i Hrvatsku iz njemačke perspektive, bilježeći istodobno, kao u dnevniku egzilanta, studentske tulume, podstanarske muke, anegdote svog “njemačkog” društva, ali i mijene tamošnje politike i njezin odraz na društvenu zbilju. Iste večeri Mandić je ukratko govorio i o svojoj zadnjoj zbirci “Hitna služba” u izdanju Sysprinta, u kojoj su skupljene njegove kolumne objavljivane u Vjesniku, no s puno manje žara negoli o kćerinoj knjizi. Ekskluzivno za Nacional Mandić je ispričao kako je “Ada tiho potonula na očigled svjetski priznate švicarske medicine, dok je muž sjedio kraj nje i držao je za ruku”.

Zaboravnost liječnika

NACIONAL: Nedavno ste izjavili da ste ravnodušni prema svemu, najviše zbog osobne tragedije koja vas je snašla. Kako se kao otac nosite s time?

- Jako teško, ali neću patetizirati - nisam ni prvi ni jedini koji je doživio tu nesreću. I drugi roditelji su doživjeli slične tragedije, znači, ni po čemu nisam izniman. Najveća nepravda na svijetu događa se kad smrt bira preko reda. Očekivao sam normalni tok odlaska s ovoga svijeta, prvo stariji roditelji, a tek onda dijete, ali, kako narod kaže, čovjek sniva, a Bog odlučuje.

NACIONAL: O tragediji vaše kćeri Ade po Zagrebu su kolale razne priče, od samoubojstva do liječničke pogreške. Možete li ispričati što se zapravo dogodilo?

- Nemam što skrivati: Ada je tijekom jednog depresivnog napada pokušala samoubojstvo. Skočila je s visine od devet metara s balkona njihova stana u Baselu u Švicarskoj, koji je okrenut na dvorišnu stranu, i kako je amater u tom poslu, dočekala se na noge, kao džogerica. Ostala je živa, ali je slomila gležanj i teško natukla kuk jedne noge. To nisu bile teške ozljede, kuk se danas može zakrpati i u Babinoj Gredi i Posušju, i ljudi se najnormalnije oporave. Ada je odmah telefonirala mužu i mami i rekla im da je svjesna da je napravila glupost. Izrazila je snažnu volju za životom i rekla da joj je Bog očito dao drugu šansu za život. Prevezena je u vrhunsku baselsku kantonalnu bolnicu, koja je udaljena samo pet minuta od zgrade u kojoj su živjeli. Tamo su je operirali vrhunski kirurzi i dobila je najbolju moguću njegu, jer joj je muž dr. Konstantin Beier profesor anatomije na Medicinskom fakultetu u sklopu te bolnice, znači, imala je vezu i bila je više nego pažena. No ti slavni liječnici zaboravili su u postoperativni tok oporavka ukalkulirati moguće komplikacije. Neka ide u Božju mater ta slavna švicarska medicina koja je dopustila da dijete umre petu noć nakon operacije na krevetu bolničke sobe! Od embolije ili šoka pluća, ne znam. Mi nikada nismo dobili točnu dijagnozu niti nam je itko ikada nešto konkretno rekao. To je velika sramota za tu slavnu švicarsku medicinu! Hrvatski liječnici su mi rekli da se takva komplikacija događa jednom u dvije tisuće slučajeva, ali da zagrebački liječnici odmah prepoznaju problem i mogu spasiti bolesnika. Znači, priča o Adinoj smrti je jednostavna: nakon sanirane kirurške ozljede pojavili su se neki ugrušci i ona je tiho potonula na očigled svjetski priznate švicarske medicine, dok je muž sjedio kraj nje i držao je za ruku. To je toliko stravično da postaje bizarno i groteskno u svojoj neprirodnosti. To je karikatura medicine. Javno izražavam svoje zgražanje nad tom velikom švicarskom medicinom, unatoč tome što njezin muž tvrdi da je sve bilo lege artis i da se ništa nije moglo učiniti. Sumnjiva smrt NACIONAL: Jeste li pokušali sudskim putem istražiti pravi uzrok njezine smrti? - Ne. Adina smrt je bila sumnjiva i zato su je odmah prevezli na sudsku medicinu gdje su napravili analizu kako bi se izbjegle sve dvojbe o medicinskoj pogrešci. Zatim smo posrednim putem preko zeta dobili odgovor da sudska medicina isključuje svaku mogućnost liječničke pogreške ili neke druge intervencije u tijek liječnja.

NACIONAL: Kada ste odlučili objaviti njezina pisma iz Heidelberga, koja je objavljivala u Arkzinu od 1996. do 1998. u obliku knjige?

- Odmah. Godinama sam pratio njezino pisanje i nagovarao sam je na objavljivanje knjige još dok su ti tekstovi izlazili u Arkzinu. Arkzin je svojedobno bio vrlo utjecajan fanzin antiratne kampanje, koji je imao epohalnu ulogu u osvještavanju nacije u doba ovog multietničkog ludila i ničim izazvanog prljavog i nepravednog rata. Ona je to odbijala, nije bila tašta i nije joj bilo stalo do knjige. Poštovao sam njezinu želju, a nakon njezine smrti sabrao sam ta pisma i uz pomoć prijatelja objavio ih u knjizi, da se vide razmjeri njezine pismenosti i kulture. Tekstovi u Arkzinu

NACIONAL: Kako su vas se dojmili njezini tekstovi u Arkzinu?

- Ada je od najranijih godina pisala razne pričice à la Harms, no njezina pisma u Arkzinu i mene su iznenadila, jer o tome nisam ništa znao niti sam na ikoji način utjecao na njezino pisanje ili odluku da ih počne objavljivati u tom dvotjedniku. Otac ionako ne može utjecati na svoje žensko dijete nakon sedme godine. Ada je u vrijeme rata živjela u Heidelbergu u relativnoj izolaciji, bila je udana za njemačkog državljanina Konstantina Beiera i pohađala je magistarski studij na Filološkom sveučilištu Ruprecht-Karls na kojem je 1997. obranila radnju “Francusko-hrvatski međusobni pogledi: književni prilozi razumijevanju od Francuske revolucije do 1. svjetskog rata”. Taj rad je tiskan i u Njemačkoj. Prije nego što je počela objavljivati u Arkzinu, Ada me nije pitala za mišljenje i nije tražila moj savjet. Kad sam kupio Arkzin, na svoje zaprepaštenje vidio sam da piše neka Ada Beier. Izabrala je prezime supruga, očito zato što su se u Arkzinu već pojavljivala naša imena - moje i njezine majke, moje supruge, pa da ne dođe do inflacije prezimena Mandić. Skupljao sam te tekstove, lijepio ih i pazio, pitajući se otkuda to dijete razmišlja o svemu tome. 'Pisma iz Heidelberga' su antichic-lit

NACIONAL: Možete li na trenutak zaboraviti očinsku pristranost i kao kritičar reći kako ocjenjujete njezinu knjigu?

- To nije žensko pismo nego antichic-lit; pritom ne mislim da Ada piše muški nego neovisno o rodnoj pripadnosti, kao pravi esejist. Njeno pismo najbolje oslikava onaj aforizam “Bolje mozak s jajima nego srce na žaru”. Ada je bila neobično racionalna, što ju je na kraju i dovelo do iracionalnog čina. Bila je toliko racionalna da je u jednom djeliću minute mogla prokužiti društvene okrete i preokrete brže od mene. Mislim da je razmišljala i pisala bolje od mene. Pisala je kristalno jasno i jednostavno, a istodobno duboko, s puno znanja i erudicije. Knjiga “Pisma iz Heidelberga” je knjiga jezgrovitog izričaja, krasnog stila i začuđujuće elegantnih moralnih zaključaka, bez patetike, samooptuživanja i pristranosti. Ada je tijekom rata patila zbog Hrvatske i udaljenosti od svog, kako je govorila, Zagrebića. Danima je plakala gledajući program na televiziji, no nije upala u optuživalačku patetiku ili pristrano zastupanje. U toj je knjizi opisana Hrvatska gledana iz Njemačke. U to je vrijeme živjela u jugo klapi, koja je vrila od predstavnika različitih naroda i nacionalnosti, otpadnika, lutalica i nesretnika. Ada je bila duša te klape i u knjizi je s puno humora i ironije prepričala mnoge njihove tužne životne sudbine i anegdote, ali pod drugim imenima. Pisala je s odmakom, čak i o svom životu, i nikada nije padala u neku egomansku egzaltaciju, iako je često plakala na telefon govoreći: “Ne znate vi kako je nama u dijaspori.” Mi smo to, dakako, doživljavali kao duhovitu dosjetku jer smo znali da njoj u dijaspori i nije tako loše. Boris Buden je u pogovoru istaknuo i “bezdomnost” njezina pisma - Ada je izgubila jednu domovinu, a drugu nije našla.

NACIONAL: Što biste izdvojili kao najznačajnije u knjizi?

- To je tekst “Hrvati - de Sadova fantazija”. Bez obzira na to koliko je bila pjesnički “navudrena” i vična pjesničkim metaforama, ironiji i parodiji, diskurzivnost i ustrajavanje u struci, a bila je romanistica i komparatistica, bilo je kod nje jače. Kad bih htio biti neobjektivan, rekao bih da je taj tekst kapitalan, ali neću. Reći ću samo da je taj tekst jedna zgodna caka, koju je primijetila jedna oštroumna žena. Kako se već tijekom studija na Filozofskom fakultetu u nekoliko navrata bavila de Sadom, znači, dobro je upoznala opus tog luđaka i čudaka, proglašenog klasikom i genijem, čitala ga je sitničavije nego svi mi, čak sitničavije od svojih profesora. U tom je tekstu otkrila fantastičnu relaciju, koju naši romanisti ni slavisti nisu opazili u zadnjih 300 godina: počela je s Matošem, koji se žalio kako smo nepoznati u Europi, a zatim je prešla na opata Alberta Fortisa, koji je u 18. stoljeću zabilježio nimalo kulturne običaje hrvatskih Morlaka. Potom je otkrila da je de Sade 1797. citirao Fortisa i dio uvrstio u enciklopediju zla - u “Priču o Julieti” zapisavši: “Taj je prezir prema ženama toliki u Hrvata, geografima bolje poznatim pod imenom Uskoci ili Morlaci, da kada žele govoriti o svojim ženama, upotrebljavaju onaj isti vulgarni izraz kojim se služi narod pri opisu nedostojne životinje.” Mi smo strašno ponosni na Fortisa, koji je svijet upoznao s “Hasanaginicom”, ali nitko nije znao pročitati njegove tekstove o Hrvatima i Hrvaticama. Također, nitko od komparatista nije primijetio da je de Sade u tom romanu doslovno prepisao Fortisov tekst o Morlakinjama i tako tragično utjecao na percepciju slike hrvatske sredine, kulture, običaja i ljudi u svijetu. Znači, Ada je otkrila kako je Hrvatska preko de Sada ušla u Europu.

NACIONAL: Hoćete li objaviti njezinu gotovo završenu doktorsku disertaciju o književnosti u egzilu o kojoj se već govori da donosi zanimljive ideje, važne za razumijevanje hrvatske književnosti u egzilu?

- Ozbiljno razmišljam o tome da je prevedem s njemačkog jezika i objavim u cijelosti. Do sada je objavljeno desetak uvodnih stranica, koje su u posljednjih godinu i pol dana emitirane u dva navrata na Trećem programu Hrvatskog radija. Sljedećih stotinjak stranica upravo se prevodi i bit će ponuđene jednom časopisu, koji je zainteresiran za tu vrstu tematike. Kad su mi 2004. isprintali njezinu radnju, bio sam iznenađen s koliko je oštroumnosti, znanja i dubine zahvatila to golemo područje. Tema njezine radnje je strašno opsežna i ambiciozna te nadilazi moje komparatističko znanje. Često sam joj slao neke knjige, ali o idejama nismo nikada razgovarali, jer se ona držala apsolutno samosvojno. Ada je raspolagala golemim znanjem iz tog područja, od Ovidija do Joycea, od srednjovjekovlja do 20. stoljeća, primjerice, sovjetske Rusije i nacističke Njemačke, a suvereno je vladala i onom literaturom za koju nisam znao da postoji. Citirala je mnoge domaće i strane autore koji su pisali o temi egzila, sve do najsvježijih eseja iz 2003., a obuhvatila je posve nove pojmove iz teorije kao što su protuegzil i pseudoegzil. Bez očinske pristranosti smatram da je taj njezin rad značajna etapa u našem razmišljanju o egzilu u hrvatskoj književnosti. Odlazak iz Vjesnika

NACIONAL: Već godinu dana nigdje ne objavljujete. Jeste li umorni ili niste dobili nikakvu ponudu? Koji vam je današnji status?

- U ožujku 2005. izbacili su me iz Vjesnika, doslovno kao krpu, otpustili su me kao slugu, bez ijedne riječi. Bio sam kolumnist u tim novinama od 1998. do 2000., u vrijeme Nenada Ivankovića, a zatim sam osam mjeseci bio glavni urednik, no i dalje sam pisao komentare, polemike i razne cake. Ne znam zašto me tadašnja koalicijska vlast bila smijenila, ali pretpostavljam da se radilo o nekim politikantskim razlozima. A možda se i manipuliralo mnome. Za osam mjeseci mandata, koji je trebao trajati četiri godine, nisam mogao puno napraviti u Vjesniku pa zaključujem da sam bio politički nepodoban Račanovoj vlasti. Kad sam pregrmio to smjenjivanje, morao sam pisati da bih preživio i 2001. nastavio sam pisati kolumnu u Vjesniku sve do 2005. U međuvremenu su se mijenjali razni urednici, a onda su me tadašnja glavna urednica Andrea Latinović i njezini puleni izbacili na ulicu. Drugo mjesto nisam našao jer u mojim godinama više nisam vičan obijati pragove i moljakati proseći milostinju, a očito nisam dostojan da se moje ime negdje pojavljuje. Tako sam danas u umirovljeničkom statusu.

NACIONAL: U svojoj zadnjoj knjizi “Hitna služba”, u kojoj su objedinjene kolumne iz Vjesnika, osudili ste, među ostalim, bombardiranje Beograda. Na što ste najponosniji u toj knjizi?

- Najvažnije je što je uopće objavljena i što sam se u njoj uspio osoviti protiv mnogih glupavih frazetina, koje nam se nameću kao moralni kriteriji. Primjerice, zasmetala mi je klerikalna ideja o “grijehu struktura”. Ja sam to preokrenuo u sintagmu o “strukturi grijeha u Hrvatskoj” jer je upravo Crkva prva grešna struktura u Hrvatskoj, koja taj grijeh i proizvodi, jer grabi na sve strane, pa zato nema prava prokazivati grijeh struktura. Današnje ulizivanje Crkvi prešlo je svaku granicu razumljive ljudske pobožnosti, koju uopće ne poričem. To ulizivanje Crkvi jedno je od najsramotnijih moralnih posrtaja hrvatskog društva u kojemu je svaki zdravi razum i stav odavno iskorijenjen. Mislim da je to poglavlje kapitalno i da sam samo to objavio kao posebnu knjižicu, mogao bih biti miran i spašene duše. 'Obračun' s predsjednikom

NACIONAL: Analizirali ste i Tuđmanov dnevnik “Petrinjska 18: zatvorski dnevnici iz 1972.” u izdanju Naklade Pavičić, o kojem se tada govorilo samo s pijetetom. Što je po vama u njemu najkompromitantnije?

- Franjo Tuđman je odlomke iz svog zatvorskog dnevnika već objavljivao 1995. kao predsjednik Republike u glasilu HDZ-a Državnost. Bio sam zatečen kad sam vidio da se on u jednom odlomku okomio i na moju malenkost. On je 1972. bio u zatvoru, a ja na slobodi i shvaćao sam njegovu zatvorsku mučninu u kojoj je bilježio sve i svašta. Međutim, nisam shvaćao zašto se 1995. kao predsjednik države toliko ponižavao i okomljavao na mene kao pisca koji je zajedno s njim živio u slobodnoj Hrvatskoj. Dakle, u našem “odnosu” već je 1995. ostalo nešto “neobračunato” jer se s predsjednikom zbog njegova poznatog autoritarnog stava nije moglo javno obračunavati - on to ne bi dopustio niti bi itko to objavio. Neću reći da sam jedva čekao da umre i da se taj dnevnik objavi, ali sam ga ipak dočekao na onim mjestima za koja ni on sam nije znao da su kompromitantna za njega. Kad sam objavio taj tekst, nitko se nije usuđivao kritički govoriti o tom dnevniku, toj egomanskoj i egoističkoj kupusari, punoj najgoreg pseudoliterarnog kiča, ali i politikantskih gluposti. To mi je poglavlje najdraže, jer je živahno i životno, i pokazuje kako se makar i pokojne autoritete i autokrate može dočekati na njihovim najslabijim mjestima, koja su oni sami zapisali i ostavili potomstvu za uživanje. No neću ulaziti u detalje jer želim da se knjiga i prodaje. Gotovinino pismo iz Haaga

NACIONAL: Obrušili ste se i na Leksikon stranih pisaca, objavljen u izdanju Školske knjige 2001. Što je tu bio problem?

- Opisujući naše susjedstvo kao inozemstvo, taj je leksikon pokazao da smo se mi ušančili i ulogorili u jednu malu garsonijeru. U takvom ograđivanju prepoznao sam najgori malograđanski, egomanski strah od odmjeravanja prema susjedima. Uvjeren sam da je ta redakcija namjeravala napraviti nešto dobro, ali u tom nastojanju da prikaže strane književnosti napravili su težak prekršaj prema nama samima. Odjednom je hrvatska književnost postala okružena tako sitnim literaturama, tu prije svega mislim na Srbiju, jer ostale literature - slovenska ili makedonska, nama uopće nisu bitne. Taj prikaz srpske književnosti je sramotno nizak, jer su izbačeni mnogi svjetski poznati srpski pisci, valjda zato da bi se posredno pokazalo da je hrvatska književnost veća. To je sramota hrvatskog intelektualizma.

NACIONAL: Kad biste danas imali svoju kolumnu, o kojim biste sramotnim pitanjima pisali?

- Posljednjih mjeseci najviše me kopkalo pismo generala Ante Gotovine iz Haaga, u kojem je izrazio sućut obitelji Slobodana Miloševića. Neki su taj potez odobravali, a drugi poricali, što meni uopće nije bilo važno. Mene je najviše iznenadilo što su svi preskočili zadnje rečenice iz tog pisma, koje su stravične: “Tijekom rata ponašao sam se kao vojnik u skladu s kršćanskim i humanim načelima prema neprijateljskim vojnicima i prema civilnom pučanstvu. Oni koji i danas žele širiti mržnju i nehumanost isti su oni koji su širili mržnju i osvetoljubivost tijekom rata i zbog kojih se danas nalazim ovdje gdje jesam.” Nitko nije htio prepoznati te rečenice u kojima se on doslovno distancirao od hrvatskog šovinizma. On je jasno napisao da su ga iskoristili hrvatski šovinisti, koji su ga danas ostavili na cjedilu. Dakle, jasno kaže da nije širio mržnju i da su ga iskoristili i njime manipulirali profiteri i mitomani. No to će tek doći na dnevni red. Eto, to bih iskoristio u svojoj potencijalnoj kolumni. A možda mi baš zbog toga i ne daju pisati.

>email to:Nina Ozegovic