Prva privatna gimnazija Gornji gradOve će se godine u Hrvatskoj ponovo više od 50.000 završenih osnovnoškolaca naći pred dilemom: upisati državnu ili privatnu školu? Djeca u privatnim školama dobivaju veću pažnju učitelja, ali, tvrde neki, i zajamčene dobre ocjene. Njihovi roditelji odvajaju za školarinu i više nego što realno mogu u nadi da će njihova djeca steći društvene, a poslije i poslovne veze s djecom bogataša koji se odluče za privatno školovanje. No jagma je i za nekoliko državnih škola koje unatoč pretrpanim razredima i malim budžetima pružaju obrazovanje koje jamči upis na željeni fakultet. U državnim se školama školuju i djeca premijera Sanadera, predsjednika Sabora Vladimira Šeksa te brojnih drugih političara i poznatih gospodarstvenika. Uvjeti upisa u tražene škole poput II., VII. i XIV. gimnazije u Zagrebu iznimno su teški pa to ne uspije ni brojnim darovitim učenicima. Dio njih tada se upisuje u privatne gimnazije i plaćaju školarine od oko trideset tisuća kuna godišnje, radije nego da pohađaju državne škole koje ne spadaju u krug elitnih. U Hrvatskoj danas postoji 407 srednjih škola, od čega je 25 privatnih, a 13 škola osnovale su vjerske zajednice i u pravilu se radi o gimnazijama. Postoje islamska, pravoslavna, adventistička i deset katoličkih škola. U državnim i vjerskim školama učenici ne plaćaju školarinu, a država plaća sve djelatnike. Privatne škole naplaćuju školarinu, a država ih financira po broju učenika i za svakog od njih dobivaju 1450 kuna, što je znatno manji udio od onog uobičajenog u Europi. Broj privatnih srednjih škola u Hrvatskoj je u porastu, ali su još uvijek rijetke one s dugogodišnjom tradicijom i iznimnom reputacijom. Procijeniti koje bi škole u Hrvatskoj, privatne ili državne, zaslužile i opravdale status elitnih, iznimno je teško. To će biti moguće tek školske godine 2008./09., kad prva generacija hrvatskih gimnazijalaca bude polagala državnu maturu, a djelomice i na kraju ove školske godine jer će svi gimnazijalci prvih razreda polagati državni ispit iz matematike, hrvatskog i stranog jezika.

Među najuglednijim i po rezultatima svojih učenika najelitnijim gimnazijama zasad su nedvojbeno dvije zagrebačke gimnazije - VII. i XV. Prirodoslovno-matematička, odnosno XV. gimnazija u Zagrebu status održava od samog otvaranja, punih 30 godina. Po težini obrazovnog programa, sjajnim prosjecima ocjena i rezultatima koje na međunarodnim natjecanjima postižu njeni učenici pokazalo se da se ta državna srednja škola može mjeriti i s najboljim privatnima. U MIOC se svake godine želi upisati gotovo dvostruko više učenika od broja mjesta, a lani se u prvi razred nisu uspjeli upisati ni vrhunski odlikaši, učenici s maksimalnim brojem od 60 bodova. Zbog toga je umjesto planiranih 240 učenika Ministarstvo toj srednjoj školi odobrilo upis dodatnih 50 učenika.

Ravnateljica Veronika Javor, koja XV. gimnaziju vodi već 14 godina, kaže da je u njoj oduvijek golema navala na upis novih srednjoškolaca. “Čak i kad škola počne, roditelji pitaju ima li ikakve šanse da se njihovo dijete ipak upiše ili premjesti iz neke druge srednje škole u našu, ali mi ne možemo ništa učiniti. Mi se uvijek trudimo zadržati kvalitetan nastavni program i odlične nastavnike, ali našem ugledu sigurno najviše pridonose naši sjajni učenici i njihovi rezultati. Prosjek ocjena cijele škole od 4,6 i činjenica da 98 posto naših učenika uspijeva upisati željene fakultete sasvim dovoljno govori o kvaliteti XV. gimnazije”, ističe njezina ravnateljica. Ta gimnazija uz “klasični” prirodoslovno-matematički nastavni program već petnaest godina nudi i međunarodni, a među 1200 učenika ima i 32 stranaca iz 16 zemalja. Uz odličnu informatičku opremu učenicima su na raspolaganju četiri laboratorija za nastavu iz biologije, kemije i fizike, knjižnica s više od 25.000 naslova, kinodvorana i sportska dvorana, a škola je pod videonadzorom. Nakon mature učenici najčešće upisuju Fakultet elektrotehnike i računarstva, a sve češće i medicinske, pravne i ekonomske fakultete. O razlikama između privatnih i javnih škola Veronika Javor kaže: “Nije opravdano razmišljanje roditelja koji misle da će dijete u privatnoj školi dobiti puno bolje obrazovanje i odgoj nego u državnim školama. Privatne škole su dobre i korisne, ali su naše državne škole još uvijek jače jer privatne škole upisuju oni koji mogu platiti, a ne doista najbolji. S druge strane, privatne škole su novost u našem obrazovnom sustavu i sigurno će nakon nekog vremena steći svoje mjesto.” “Možete biti najbolja škola na svijetu, ali ako ne selektirate pravi materijal, neće biti rezultata.

Zbog nejednakih kriterija ocjenjivanja u osnovnim školama ni u našoj gimnaziji nije rijetkost da učenici koji su se u nju upisali s minimalnih 58 bodova poslije budu bolji od onih koji su pri upisu imali čak 62 boda”, kaže ravnateljica zagrebačke VII. gimnazije i bivša ministrica obrazovanja Ljilja Vokić. Gimnazija kojoj je na čelu slovi kao elitna po znanju učenika, ali često je etiketiraju i kao elitističku, i to ponajviše zato što je pohađaju djeca brojnih političara i poduzetnika. U 3. razredu je mlađa kći premijera Ive Sanadera, a njezina starija sestra već je završila tu gimnaziju. U tu su školu išli ili idu kći ministra obrane Berislava Rončevića, kći i sin pokojnog ministra obrane Gojka Šuška te djeca političara Mate Granića, Željke Antunović i poslovnih ljudi Pave Zubaka, vlasnika AutoZubaka, i Bože Prke, predsjednika Uprave Privredne banke Zagreb.

Školska psihologinja Anđelka Mišura za Nacional je potvrdila da svake godine postoji golem interes učenika za upis: “Mi ne idemo po školama kako bismo zvali potencijalne kandidate nego sami učenici odabiru našu školu na preporuku roditelja, rođaka ili prijatelja. Čak 94 posto naših učenika upiše fakultet nakon mature, a 60 posto ga i završi, što je dvostruko više od hrvatskog prosjeka.” Maturanti VII. gimnazije uglavnom studiraju na Ekonomskom i Pravnom fakultetu. Prva privatna gimnazija na zagrebačkom Trgu Katarine Zrinske ujedno je i prva privatna srednja škola u Hrvatskoj. Otvorena je 1993., a zgradu dijeli sa VI. gornjogradskom gimnazijom. U cijenu godišnje školarine od 31.200 kuna uz nastavu su uključeni su i topli obrok te ulaznice za izložbe i predstave, a program, osim proširenog gimnazijskog, obuhvaća i obvezno učenje triju stranih jezika - engleskog, njemačkog i talijanskog - te nastavu retorike sve četiri godine. Postotak učenika koji nakon mature upišu željeni fakultet vrlo je visok - gotovo stopostotan. Za sedamdesetak učenika te škole prvi dio nastave počinje u 8.45 i traje do 12.15 sati. Nakon toga slijedi jednosatna stanka za ručak, a zatim nastava traje još tri školska sata, do 15.30. Popodnevna stanka rezervirana je za zajednički ručak učenika i razrednika, što je, govori ravnateljica i osnivačica škole Jasenka Breitenfeld, neformalni sat razredne zajednice.

U Prvoj privatnoj gimnaziji inzistira se na reduciranju gradiva i izbjegavanju mehaničkog učenja činjenica, da bi se s druge strane isticala važnost učenja retoričkih vještina. Ostale izvanškolske aktivnosti, poput dramske, novinarske, informatičke, geografske i fotografske grupe, odvijaju se nakon nastave, a dva do tri puta godišnje putuje se u inozemstvo na tzv. nastavu na putu. Ta su edukativna putovanja, priča Jasenka Breitenfeld, najčešće su vezana uz izložbe poznatih umjetnika: “Plan puta odredi profesorica likovnog odgoja, a učenici se unaprijed pripremaju za posjet određenoj zemlji. Sami pišu referate koje potom izlažu u autobusu, a po povratku u školskom listu opisuju svoja putovanja. Tako dobijemo povratnu informaciju o tome što ih najviše zanima te koliko su naučili.” Škola prakticira još jedan način neformalne edukacije karakterističan za privatne škole - dane otvorene nastave.

Riječ je o tjednu u kojem umjesto klasične nastave učenici u suradnji s profesorima pripremaju projekte na zadanu temu te ih prezentiraju roditeljima i uzvanicima. U Prvoj privatnoj gimnaziji upravo je u tijeku takav tjedan, a tema su '60-e godine 20. stoljeća. “Učenici tako dobiju uvid u cijelo desetljeće, od povijesti i politike do mode, filma i glazbe. Osim toga se upoznaju pripadnici svih generacija jer nisu podijeljeni u grupe prema razredima nego prema afinitetima. To su vrijedna iskustva jer učenici kroz zabavu beskrajno puno nauče, a da toga nisu ni svjesni”, govori ravnateljica i profesorica francuskog i talijanskog jezika u toj gimnaziji. Posebno ističe prednosti mladog profesorskog kadra, kojem je prosjek čak ispod 30 godina. Veli da su s obzirom na mladost puni elana i kreativnih ideja, što se odražava na kvalitetu njihova rada. Osim toga, plaćeni su barem 50 posto više od profesora u državnim srednjim školama uz dodatne stimulacije za uložen trud. Kao predsjednica Zajednice ustanova privatnih škola Hrvatske Jasenka Breitenfeld tvrdi da je hrvatskom školstvu nužan nadzor nad kvalitetom rada svih obrazovnih ustanova: “Kao što ima izvrsnih državnih škola, tako ima i iznimno problematičnih privatnih. Bez nadzora nema ni kriterija, a kako je danas za otvaranje privatne škole potrebna samo visoka stručna sprema i profesorski kadar, nije ni čudno da niču bez obzira na kvalitetu.

Trenutačno me najviše veseli Bolonjski proces koji prvi put uči studente misliti te kroz slobodna istraživanja, eseje i vlastiti rad konačno prisiliti hrvatsko školstvo da prestane funkcionirati kao u vrijeme Austro-Ugarske.” Kriteriji za upis u Prvu privatnu gimnaziju, koju svake godine želi upisati dvostruko više učenika nego što ih je moguće primiti, nisu samo ocjene. Na prijemnom ispitu su katkad važniji testovi sposobnosti čiji se rezultati ne moraju slagati s osnovnoškolskim ocjenama budućih srednjoškolaca. U Prvoj privatnoj gimnaziji pažnja se, kaže njena ravnateljica, posvećuje i ravnopravnosti spolova: “Djevojčice prednjače u psihološkom razvoju u odnosu na dječake, a društvo ne može počivati samo na obrazovanoj ženskoj populaciji koje na fakultetima ima 80 posto.” Ta škola godišnje stipendira jednog do dvoje učenika, koji osim plaćene školarine i ručka mjesečno dobivaju i džeparac od 800 kuna. Iako ima popravnih rokova, ponavljanja godine u toj školi nema - roditeljima učenika za koje se procijeni da svojim ponašanjem ili navikama škode ostatku razreda sugerira se da dijete ispišu iz škole. Slično funkcionira i Privatna klasična gimnazija koju je 1996. osnovao bivši ravnatelj Klasične gimnazije, profesor grčkog i latinskog jezika Zlatko Šešelj.

Škola se nalazi u Harambašićevoj ulici blizu Maksimira, a školska godina stoji 26.400 kuna. Za njezinih 170 učenika nastava počinje u 8.45 mentorskim minutama - tada jedan ili oba mentora, koliko ih ima svaki razred, komuniciraju s učenicima i uvedu ih u radni dan. Prvi dio nastave traje od 9 do 13.15, nakon čega slijedi 45-minutna stanka za ručak. Budući da je blagovaonica tek u planu, postoji organizirani catering za one koji to žele po cijeni od 25 kuna po obroku. No učenici te privatne srednje škole, otkriva ravnatelj Šešelj, za vrijeme ručka ipak se najčešće “razbježe po kvartu”. Pušenje je u zgradi zabranjeno i učenicima i profesorima. Nastava završava u 16.30, ali su u školski radni dan uključeni i sati za učenje i pisanje domaćih zadaća uz nadzor profesora te konzultacije. Dvaput se godišnje održavaju tjedni otvorene nastave koji, tvrdi Šešelj, imaju nekoliko odgojnih aspekata: “U njima sudjeluju učenici svih generacija i pritom se gube razlike među uzrastima. Uz iznimno važan kreativni element, u takvom načinu rada najvažnije je to što svatko može pokazati svoje kvalitete. Povučenoj djeci često je jako teško unutar kolektiva pronaći svoje mjesto pod suncem, a kroz takav kreativan rad svatko može naći način da se izrazi. To je silno važno i za profesore, koji djecu imaju priliku vidjeti u sasvim drukčijem svijetu i stvoriti cjelovitu sliku o njima, za što u većim školama uglavnom nema vremena.” Učenici Privatne klasične gimnazije kreativnost mogu razvijati i na izvanškolskim aktivnostima poput debatnog kluba, dramske grupe i likovne radionice, koje se održavaju nakon nastave. Što se tiče terenske nastave na koju se ide dvaput godišnje, škola ima točno određen plan za svaki razred.

Tako učenici prvih razreda tjedan dana provedu u obilasku Istre i Kvarnera. U drugom razredu posjete srednju Dalmaciju od Nina do Splita, a u proljeće južnu Dalmaciju od Splita do Dubrovnika, uključujući i otoke. Treći razredi u jesen putuju i u sjevernu Hrvatsku, nakon čega slijede Italija i Grčka, čime završava tzv. nastava na putu. Rezultatima učenika, kaže Šešelj, iznimno je zadovoljan, što najbolje pokazuje podatak da se 85 posto učenika na željeni fakultet upiše već u prvom roku. Kako se radi o malom broju maturanata, znači da samo tri-četiri učenika ne ulaze u taj postotak. Zlatko Šešelj kaže da je interes za upis u tu školu velik, a 50 posto njenih učenika su odlikaši. Ponavljanje razreda ni u toj školi nije moguće, jer tko ne prođe razred, jednostavno ne može više upisati višu godinu. Šešelj tvrdi da su u njegovoj školi problemi s učenicima vrlo rijetki, svjestan je da se privatne škole u javnosti često promatraju s velikom dozom sumnjičavosti, i to zbog uvriježenog mišljenja da školarina plaća i prolazne ocjene za učenike čiji si roditelji mogu priuštiti privatno obrazovanje.

Šešelj uvjerava da to nije tako i dodaje kako roditeljima budućih učenika već pri prvom razgovoru daje do znanja da “nisu kupili ocjene nego pošteni rad profesora”. Gimnazija i ekonomska škola “Benedikt Kotruljević” ujedno je i prva privatna ekonomska škola u Zagrebu, a ove godine slavi svoju desetu obljetnicu. Dvjestotinjak učenika, većinom djeca poslovnih ljudi iz dobrostojećih obitelji, nastavu pohađa od 9 do 15 sati, svakodnevno uče barem dva strana jezika i imaju mogućnost slušanja nastave na engleskom. Pri upisu u školu gimnazijalci mogu birati između “klasične” opće i sportske gimnazije, te općih gimnazija ekonomskog i informatičkog usmjerenja. Učenicima ekonomske škole nudi se pak mogućnost pohađanja nastave po međunarodnom ekonomskom programu, nakon čega stječu u svijetu priznatu “National Business” diplomu. Ravnateljica i osnivačica škole Nada Morić rado ističe kako je gimnazija i ekonomska škola “Benedikt Kotruljević” prva hrvatska srednja škola koja je izvan obveznog sustava uvela ISO9001:2000 sustav kvalitete.

O razlozima pokretanja privatne škole ravnateljica kaže: “Kad sam odlučila pokrenuti privatnu školu, namjeravala sam učenicima ponuditi takvu razinu odgoja i obrazovanja koja će im usaditi vrijednosti i vještine pomoću kojih će u kasnijem životu naučiti biti lideri gospodarskog i društvenog života. Cilj naše škole je voditi mlade na putu kreiranja i ostvarivanja njihovih životnih planova, a ono na čemu najviše inzistiramo jest poticanje osnovnih osobina istinskih vođa - fleksibilnosti, sposobnosti donošenja odluka, kreativnosti, uočavanja i rješavanja problema, upotrebe novih tehnoloških alata i prezentatorskih sposobnosti.” Nada Morić kaže da tu školu najčešće upisuju djeca poslovnih i uspješnih ljudi, a godišnje se upiše pedesetak novih učenika. Dosad se nije događalo da potražnja za školom bude veća od mogućnosti upisa. Kriteriji upisa nešto su drukčiji od većine hrvatskih privatnih škola i ne uvjetuju polaganje prijemnih ispita. Bodovnih pragova nema i u školu se primaju učenici s najmanje vrlo dobrim uspjehom i uzornim vladanjem. Zanimljivo je da učenici škole ne mogu postati ona djeca koja u startu ne pristanu na povremeno i nenajavljeno testiranje na droge. Pristanu li oni i njihovi roditelji na takve, u Hrvatskoj neuobičajene provjere, za pohađanje gimnazije morat će platiti 28 tisuća kuna po godini, te 30 tisuća kuna za svaku godinu ekonomske škole.

Uz klasičnu nastavu učenicima su na raspolaganju i izborni programi poput informatičkog menadžmenta, međunarodnog poslovanja, komunikologije i osobnog menadžmenta, a slobodne aktivnosti organizirane su kroz novinarsku, dramsku, glazbenu, astronomsku, informatičku i slične radionice. Učenici “Benedikta Kotruljevića” pokreću i vlastite projekte poput “Projekt građanin”, kroz koji uočavaju probleme u svojoj najbližoj okolini, te potom predlažu načine na koje bi se oni mogli riješiti. No ono što je u toj školi vjerojatno najzanimljivije jesu takozvane virtualne radionice u sklopu kojih učenici ekonomske škole osnivaju vlastite “virtualne” tvrtke, biraju njihovo vodstvo i donose poslovne planove, da bi na kraju svoju virtualnu uslugu ili proizvod ponudili na virtualnom tržištu. Takav način rada, veli ravnateljica Nada Morić, najbolje ih uči onome čemu se u toj školi pridaje najviše važnosti - primjeni teorijskih znanja u praksi. “I ja i svi nastavnici u našoj školi vjerujemo da se odgojno-obrazovni proces mora što hitnije promijeniti tako da se više ne temelji isključivo na memoriranju činjenica i sposobnosti njihove reprodukcije, kako je to, na žalost, u mnogim školama još uvijek običaj. Želimo li samostalne, snažne i uistinu obrazovane učenike, moramo raditi tako da oni naučene činjenice ne samo shvate, nego i razvijaju, analiziraju, prosuđuju i, naravno, primjenjuju u praksi”, tvrdi Nada Morić. Ipak naglašava da u školi koju vodi nema popuštanja i gledanja kroz prste. “Ako učenik želi peticu, apsolutno sve treba izvrsno obaviti u zadanom roku. Zakasni li samo malo, ocjena je manja. Osim toga, za dvojku također treba ispuniti sve zadane obveze”, zaključuje Nada Morić dodajući kako takav pristup vjerojatno najviše opravdava to što čak 90 posto učenika te škole nakon mature uspijeva upisati željeni fakultet. Iz privatnih škola - na privatni fakultet Korana Radman, bivša učenica zagrebačke Privatne klasične gimnazije i studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na temelju svog iskustva o privatnom školstvu ima pozitivno mišljene, o čemu kaže: “Najveća prednost je to što zbog malih razreda profesori imaju vremena za svakog učenika pojedinačno i kroz interaktivnu nastavu razvijaju njihovo kritičko mišljenje.

Tako su nama već u toj ranoj fazi sazrijevanja ukazali na važnost osobnog mišljenja i razvijanja vlastitog stava, pridajući pritom veliku važnost i samom izražavanju.” No ipak kaže da se radi o školi “za određeni psihološki profil ljudi”, koja po njenom mišljenju ne odgovara pasivnim i povučenim osobama. Najvećim nedostatkom smatra šok koji pojedini učenici mogu doživjeti upisom na fakultet i prelaskom u sasvim drukčiji sustav školovanja: “Na fakultetu se osoba vraća u potpuno depersonalizirani sustav u kojem je student samo broj. Neki zbog toga imaju problema s prilagodbom jer su navikli na slobodu izražavanja i nesputanu kreativnost.” Prednost obrazovanju u kvalitetnim državnim školama daje Stipe Orešković, učenik drugog razreda zagrebačke VII. gimnazije: “Imam mnogo prijatelja u privatnim školama, ali smatram da će me državna bolje pripremiti za nastavak školovanja na fakultetu. Nisam baš primijetio da učenici iz privatnih škola imaju nekog velikog uspjeha pri upisima na najtraženije fakultete, najčešće se upisuju na privatne.” Kaže da jedino što bi se u njegovoj školi trebalo popraviti jest prevelik broj učenika u razredima i nedostatak kvalitetne opreme. “Nedavno smo dobili novi kabinet za kemiju i biologiju, ali postoje učionice u kojima su se klupe gotovo raspale. Ipak, nastavnici se jako trude oko nas i mislim da će se to pokazati na predstojećim državnim ispitima. Dobro je znati da nakon završetka ove škole imam tako velike izglede da se upišem na bilo koji fakultet.” Zapečaćeni ispiti Kako će se organizirati državni ispiti na kraju godine govori Želimir Janjić, državni tajnik za srednje školstvo u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa. Za svaki predmet radit će se banka zadataka, a stručne skupine za ovu su godinu već pripremile po tri ispita za svaki predmet. Od ta tri, izvući će se jedna kuverta koja odlazi u tiskaru, koja mora tajiti podatke. U cijeloj zemlji polaže se isti ispit istoga dana i po identičnim uvjetima. Ispiti se potom zapečaćeni dostavljaju uredima državne uprave u svakoj županiji. Testovi će biti zatvoreni u folijama koje će profesor morati otvoriti pred učenicima.

Kad se ocijene rezultati, Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja proslijedit će ih svakoj školi s interpretacijom koja će se temeljiti na odgovorima iz upitnika što će ga popuniti učenici i nastavnici. "Tako ćemo dobiti egzaktne pokazatelje o uspješnosti škola i moći ćemo ih usporediti", kaže Janjić. Od 2009. počinje državna matura, koja će vjerojatno zamijeniti i prijemne ispite za fakultete. Na projektu državnih matura radi pet profesora, tri srednjoškolska i dva fakultetska. Da je to i nužno, vidi se iz podatka da tek 30 posto upisanih studenata završava studij, a od njih samo 7 posto diplomira u roku. Prosjek studiranja u Hrvatskoj iznosi čak 7,7 godina, ali Ministarstvo obrazovanja više zabrinjava podatak da tek 79,2 posto djece koja završe osnovnu školu upisuje neku od srednjih škola. Od onih koji su se upisali, srednju školu završi tek 91 posto učenika. Oko 26 posto srednjoškolaca u Hrvatskoj pohađa neki od gimnazijskih programa, 2,5 posto pohađa umjetničke škole, a ostali se upisuju u razne strukovne škole. Zanimljivo je da u Hrvatskoj postoji više od 500 srednjoškolskih programa, dok je u europskim zemljama uobičajen broj oko 150.

>email to:Marina Bilus>email to:Tanja Simic>email to:Mario Duspara