Badava Andrija Hebrang viče da se nađu krivci što Franjo Tuđman nije nigdje evidentiran kao hrvatski branitelj, badava Đuro Dečak kaže da je to sramotno i nedopustivo, krivo Miomir Žužul tvrdi da je za to kriva administracija. Kriv je Tuđman jer je on bio iznad svega i nikad mu nije palo na pamet da bi se trebao držati nekog zakona. Tuđman je sebe doživljavao kao mesiju, a mesija sigurno ne čeka u redu u općinskom vojnom odsjeku da mu izdaju vojnu knjižicu ili obilazi kancelarije da mu u radnu knjižicu upišu da je predsjednik Republike (iako bi on više volio da napišem Predsjednik republike).
Ludwig Wittgenstein - čovjek koji je u 20. stoljeću bio u filozofiji genij onako kako je to bio Einstein u fizici - istaknuo se na Istočnoj fronti u Prvom svjetskom ratu hrabrošću i požrtvovnošću; nikavu medalju nije nikada dobio jer su bitke u kojima je sudjelovao bile izgubljene, a Austro-Ugarska nije davala odlikovanja za poraze. Kod nas bi dobio orden, kao što će i generalu Norcu biti dodano još 2160 bodova za sudjelovanje u ratu u kojem se istaknuo ratnim zločinima.
Tuđman nije uvijek bio nemaran u vezi sa svojim članstvom u raznim organizacijama. Uredno je postao član i Društva književnika Hrvatske i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti jer mu je značilo nešto njihovo priznanje (to jest, nije bio siguran u svoju književničku i znanstvenu vrijednost, i to s pravom). Ali hrvatska država i vojska - to je bio on, i nikakvi mu dokumenti nisu trebali da to dokaže. Ludwig Wittgenstein nije u rat morao ići - kao ni njegov brat pijanist koji je izgubio ruku na Zapadnoj fronti - jer im je otac bio jedan od najbogatijih Bečana. Ali nisu željeli biti iznad zakona.