Objavljeno u Nacionalu br. 547, 2006-05-08

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Jedriličar na suhom

Drugo ime za dosadu često je mir. Miran život. I to ne mora biti mir groblja, nego mir sa samim sobom, smirenost onoga koji zna što u životu želi i koji se pomirio sa samim sobom

Zoran FerićZoran FerićUvijek kad se nađem pod nekim jedrom, poželim iz temelja primijeniti svoj život. Zapravo, želim se osloboditi upravo temelja, ili korijena, koji me drže čvrsto zabitog na jedno mjesto, u jedan posao i životnu rutinu koja je već toliko rutinirana da me više i ne užasava. To je bolest koja ne boli, sindrom čije simptome možemo lako primijetiti, ali teško pobrojati ili klasificirati. Životna rutina, upravo ta koja je povezana s korijenima ili temeljima, možda se najlakše razbija na moru. To plutanje na fluidu, nalik na lebdenje, stalno pokretanje i činjenica da na moru ni u kojem trenutku ne možeš biti potpuno miran jer uvijek odnekud doluta kakav vjetrić ili te zaljulja kakav valić, stvara taj osjećaj slobode.

Čini se da nisam usamljen u takvom stavu prema moru. Stoga nije čudo što jedrenje postaje sve popularnije. Ne kao sport, nego kao način odmora, kao vrsta privremenoga iskorjenjivanja koja na životne rutinere djeluje ljekovito. Stvar je u tome što krstarenje nije samo odmor, nije samo ni ono što zovemo aktivnim odmorom, to je upravo vrsta bijega, pretvaranja samoga sebe u lutalicu koji na moru pod jedrima susreće u sezoni tisuće drugih lutalica koji su isto tako kao i on, privremeno podrezali svoje korijenje. To s jedrima i željom za mijenjanjem života meni se javlja vjerojatno kao lijepa uspomena na vrijeme kad sam bio upola mlađi nego sada, a i gotovo upola lakši. Nije isključeno da me i vlastita težina ukopala u neku vrstu duhovne težine i nepokretnosti i da me još ukopava.

Pa iako me voda još uvijek drži, misli i optimizam su mi bliže dnu nego površini, bliže svijetu algi i odbačenih boca koje obrasle nečim izgledaju kao amfore, nego svjetlosti i širokim vidicima. Dakle, u to vrijeme kad sam bio upola mlađi i upola lakši strasno sam se i prilično nesretno zaljubio u jedrilice i jedrenje. Pa, iako sam s bratićem svakoga ljeta na moru jedrio relativno često u malom i izdržljivom Elanovu čamcu, ono što me doista zanimalo, duža putovanja, krstarenje i regate na olujnom moru, ostalo je trajno u domeni želje. Čitao sam literaturu o moru, Conrada, Londona, Hemingwaya, Horvata, Šuteja i razmišljao o gradnji broda. Jednog malog drvenog krstaša koji bi mi omogućio dinamičan i avanturistički život na moru, kakvim sam ga onda zamišljao. No, stvari su otišle u drugom smjeru. Moja ljubav prema moru, krstarenju i regatama ostala je neuslišana, ali ne i nesretna. Naime, da sam nešto stvarno tako jako želio, vjerojatno bih se ozbiljnije potrudio da to i ostvarim. Uostalom, ukrcati se na neki brod i izaći iz Jadrana, pa čak i Sredozemlja, to zapravo i nije tako teško za nekoga tko jako hoće. Ja nisam jako htio.

Želja se pretvorila samo u neku vrstu mentalne igre, neobaveznoga maštanja što bi bilo kad bi bilo, a ono malo iskustva s jedrenja naučilo me da tu postoji i niz otegotnih okolnosti: fizički napor, asketski život, neprestana vlaga u kojoj živiš, ponekad mučnina, konopi koji režu ruke, nepredviđene nezgode i ozljede, pakosni kvarovi na motoru usred noći i na pučini, strani zahodi po marinama, gljivice nakon tuširanja i sve tako. A nisam se ni maknuo iz Jadrana. Skoro ni iz Kvarnera. I tako mi je, s godinama, postalo jasno da je moja strast prema moru i ozbiljnom jedrenju, koje bi uključivalo, recimo, i prekooceanske regate, zapravo trebala ostati kao jedna od onih ljubavi u kojima uživamo baš zato što se nisu realizirale. Jer, realizirana ljubav vodi nas nekamo, u jedan drugačiji život, nudi nam užitke i ranjavanje na svoj osobit način. Nerealizirana pak ljubav uvijek je u potenciji, uvijek je na neki način svježa i mladenačka. Upravo zato, kad se nađem pod razapetim jedrom i kad pogledam gore uz jarbol, prema nebu, u onu strelicu koja označava otkuda vjetar dolazi i kamo ide, mogu razmišljati o životnim promjenama, o tom životu koji se možda mogao dogoditi i koji bi, vjerujem, bio u istoj mjeri dobar ili loš kao i ovaj koji živim sada. Zato s kopna volim gledati brodove u marinama, zato odlazim na nautičke sajmove i čitam o moru. Volim čitati o moru, poduprt jastukom, na čvrstim temeljima i bez vjetrova i valića. Mogu sanjariti o tome kako je strašna rutina, kako je tužna dosada.

Ali, već sam naučio, drugo ime za dosadu je često mir. Miran život. I to ne mora biti mir groblja, nego mir sa samim sobom, smirenost onoga koji zna što u životu želi i koji se pomirio sa sobom. I tu mi na pamet pada moj stari koji se, svojevremeno, isto tako pomirio sa sobom i pronašao si fantomski hobi. Maštariju koju može lako ostvariti, ali ne želi jer ga, kad se maštarija ostvari, mnoge stvari gnjave. Tako je i on u jednom periodu života poželio postati lovac. Kupio je nekoliko pušaka, najskuplju opremu, pretplatio se na neki austrijski časopis za lovce i onda je - ostajao kod kuće. Bio je u lovu nekoliko puta i nije mu se svidjelo. Ali sam ga zato znao zateći u sobi kako nišani iz prazne puške u zid preko puta i ustima proizvodi zvuk kao da puca. A ja sam u ono vrijeme bio dijete. I onda mi se, kad sam se opasno približio četrdeset petoj, sasvim neočekivano dogodilo da me kolega Damir Miloš pozove na regatu u Zadar. Osjećao sam se otprilike kao odrastao čovjek koji je odjednom susreo nešto u što je bio zaljubljen kao dijete. Recimo, djevojčicu koja je sada odrasla žena kao i on, čak ima i priličan podbradak, ali drage crte lica su ostale i kao da se probijaju kroz naslage mesa koje je izraslo kroz godine kao nešto što nije dio nje. Jedan djelićak davne želje pokazao se ostvarivim. Zanimljivo iskustvo u svakom slučaju. Star sam skoro pola stoljeća i težim blizu stotke, a idem na svoju prvu regatu. Divno.

Uostalom, sve sam u životu kasno napravio: kasno sam se oženio, kasno prvi put letio avionom, kasno objavio prvu knjigu, kasno zaposlio, kasno spustio užetom u svoj prvi ponor i, naravno, kasno regatavao ispred zadarske obale. I to je dobro ispalo, čak izvrsno. Regata je počela po nekom laganom vjetriću. Očekivali smo maestral. Onda se vjetar pojačao, došao je neverin, jurili smo prilično, čak i skidali flok, onda je nastala bonaca, pa je vjetar okrenuo i sve tako. Imao sam osjećaj da se u ovu jednu utrku nekako sabilo puno toga što se trebalo dogoditi u puno drugih regata ili krstarenja da sam živio drugačije i da mi jedrenje nije fantomski hobi i platonska ljubav. I kad se sada, u utorak, na kioscima pojavi novi broj časopisa Morsko prase što ga već godinama uređuje Damir Miloš, čovjek kojemu je jedrenje život, a ne fantomski hobi, zavalit ću se u svoju ležaljku, na čvrstim temeljima i duboko ukorijenjen u svoj život, pa s guštom čitati o moru. Uostalom, dolazi ljeto. Možda ove godine stvarno unajmimo brod i otisnemo se nekamo. Iako sumnjam.

>email to:Zoran Feric

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika