Helga Vlahović, snimljena u hotelu Westin, iako je od siječnja 2006. u mirovini, još uvijek vodi emisiju 'Govorimo o zdravlju' na HRT-u Proslava 50 godina Hrvatske radiotelevizije tjera sve gledatelje na prisjećanje na brojne osobe koje su svojim radom i pojavljivanjem na televiziji obilježile tih pet desetljeća. Sa 42 godine rada na televiziji, Helga Vlahović (61) pripada onim nezaboravnim spikericama i voditeljicama zbog kojih se i danas mnogi pitaju zašto takvih ljudi nema više ni na Hrvatskoj televiziji ni na komercijalnim televizijama. Na ondašnju televiziju došla je 1964. godine kao studentica njemačkog i engleskog te povijesti umjetnosti, što je kasnije i završila. U tim vremenima, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina spikeri i spikerice su se daleko više cijenili pa je zbog svog predivnog glasa postala poznata zajedno s Jasminom Nikić, Vesnom Spinčić, Ksenijom Ulričić i Željkom Fattorini. Zbog poznavanja jezika počinje voditi brojne druge emisije poput "Pjesme Eurovizije", a budući da je bila pjevački talentirana vodila je zabavno-glazbene emisije poput "Svjetla pozornice" a kako sama kaže, brak s neurokirurgom Miljenkom Brnobićem zainteresirao ju je za medicinu pa danas vodi emisiju "Govorimo o zdravlju". Kao i njezine kolegice iz vremena bivše države vrlo se rado prisjeća bivših vremena dok s gorčinom govori kako danas na televiziji ne vlada profesionalnost kakva se tražila prije 30 ili 40 godina.

NACIONAL: Čega se sjetite kada se osvrnete na 42 godine rada na Hrvatskoj radioteleviziji, žalite li za nečim odnosno jeste li sretni što neke stvari nisu kao što su nekada bile?

- Kad se sjetim prvih dana onda prevlada osjećaj nježnosti, sentimenta i čežnje, ali čežnje za jednim mirnijim vremenom, usuđujem se reći čežnje za jednim redom na televiziji i radiju. Žalim što se nisu održali oni visoki standardi, što stalno govorim. To vrijeme je bilo vrijeme učenja i vrijeme otkrivanja televizije, iako je televizija, kada sam ja 1964. godine došla, postojala već osam godina. Imali smo, bolje rečeno nismo imali nikakve tehničke mogućnosti. Sjećam se da su se naši dnevnici emitirali iz okrugle dvorane u Jurišićevoj ulici. To su bile naše prve prostorije u Jurišićevoj 4 i Šubićevoj 20. Tada smo bili raspršeni na 22 različite lokacije. Sjećam se da me ne bi ni primili na televiziju da nisam imala istinski potencijal ali to nije bilo dovoljno da počnem raditi. Tada je počelo moje tesanje, oblikovanje kutova.

NACIONAL: Što se tada podrazumijevalo pod istinskim potencijalom?

- To je nešto što prepozna netko stariji, kolega koji je dugo vremena profesionalac. Tada se na televiziji očekivalo da imaš glas i da imaš stas. Ja sam dijete radija, počela sam na radiju i kada sam tada primljena očekivalo se da imam kultivirani govor, da imam glas koji će se razviti. Jasno je da sa 19 godina ne možete pokazati ono što ćete pokazati sa 39 godina. No, stariji kolege su osjećali da kod mene postoji talent bez kojeg se ovaj posao ne može raditi. Rekla bih da je u ovom poslu potrebno 70 posto talenta i 30 posto rada. Osim što si morao kultivirano govoriti morao si i nešto znati. Tada se nije moglo dogoditi da netko pogriješi u čitanju stranih imena, stranih pojmova, da netko smjesti grad u krivu državu, da se ne zna tko su predsjednici stranih država, ministri vanjskih poslova, ministri kulture. To se tada podrazumijevalo, morali su se znati pojmovi iz opće kulture, morale su se čitati novine. Mi smo na radiju a kasnije i na televiziji imali šihte od osam sati a dva od tih osam sati služili su za pripremanje za posao, odnosno za čitanje novina i slušanje radija, ne samo Radio Zagreba. Morali smo biti u tijeku. Očekivalo se da steknemo kulturu i znanje tako da te ništa ne može zateći, ni kao novinara ni kao spikera. Danas imate novinare koji sa 20 godina odu na intervju s, napamet govorim, akademikom Supekom. S time da smo mi sa 20 godina već imali solidno znanje iz srednje škole. Eto, to se očekivalo od nas. Naravno da se očekivalo i da ugodno izgledaš. Često uspoređujem spikera s baletnim plesačem. Spiker ne može biti bez glasa i kultiviranog govora, bez znanja i opće kulture kao što ne možeš biti baletni plesač ako imaš dvije lijeve noge. Ne vidim razloga da se te predispozicije i pravila struke i danas ne primjenjuju na spikere i voditelje. To je ono što me brine. Neke su stvari dovedene do apsurda. To isto sam rekla i na 40. i na 30. obljetnicu televizije a i danas imam to pravo nakon 42 godine rada.

NACIONAL: Kako danas gledate na nove, komercijalne tv-stanice i brojne nove voditeljice koje s ceste dolaze pred kamere?

- Ja nisam ni savršena ni jedino mjerilo vrijednosti ali i nama se nekada znalo dogoditi da netko ravno s ceste dođe pred kameru. Mi smo to uvijek osuđivali. Sve smo mi, Jasmina Nikić, Ksenija Urličić, Vesna Spinčić, Željka Fattorini i ja, prošle audicije i edukaciju i nisu nas pustili s ceste pred kameru i mikrofon. To se očekuje i danas. Međutim, danas nema sustava koji bi mlade ljude odgajao. U ono vrijeme, ako se vidjelo da te publika ne prihvaća, što se znalo dogoditi, da ne rasteš, da zaostaješ u profesionalnom razvitku, maknulo te se s ekrana. To se danas teško može dogoditi. Danas je televizija, kao i radio, postala ležernija. Pod pritiskom komercijalnih tv i radio stanica HTV snižava kriterije umjesto da tjera konkurenciju da povisuje kriterije. Onda se kaže "pa to ljudi vole". Ljudi vole ono što im se ponudi. Ako se ponudi nešto kvalitetno jako će se brzo publika naviknuti na bolje. Postoji velika razlika u pristupu televiziji. Sjećam se da sam u mladosti odrastala uz prisustvo kolega s visokim standardima, onih koji su te standarde na televiziji i radiju i održavali. I danas među mladima ima talenata, iz čijih su ustiju izlazile gluposti i pogrešni pojmovi, tako da se vidjelo da oni ne razumiju o čemu govore. To je sramotno. To nepoznavanje stvari dolazi do izražaja kad vode neku priredbu. Ovih dana sam pročitala izjavu mlade voditeljice koja je rekla "moj su svijet zvijezde i moda". Pomislila sam "jadnog li bića čiji je svijet u zvijezdama i modi". I ja volim modu i volim vidjeti mlade djevojke ali se pitam pa čime su zaslužile da uđu u novine? Mi smo odigrali veliku ulogu u javnom životu, pa i edukacijski. Mislim da je cijela nacija, zahvaljujući nama, otišla jednu stepenicu više.

NACIONAL: Jeste li u ona vremena planirali svoju karijeru, jeste li znali da ćete, s obzirom na to da ste studirali jezike i povijest umjetnosti, iskoristiti to znanje jezika na televiziji?

- Nisam planirala svoju karijeru, sve se to dogodilo stjecajem okolnosti, odnosno razvojem televizije i razvojem radija. Ondašnja RTV Zagreb je jako držala do međunarodne suradnje. Tada je bilo puno međunarodnih projekata. Sjećam se pokojnog Mikija Krencera koji je vodio te projekte i vizionarski je želio da se Radio Zagreb profilira u Europi kao poznata radio stanica. Radili smo emisije s Radio Bremenom, Radio Duisburgom..., gdje su me pozvali jer osim mene i Saše Novak nitko nije govorio njemački. U mojoj se obitelji govorilo njemački jer je moja majka, koja je još uvijek živa, Bečanka a tata Budimpeštanac. Tako sam odrasla u dvojezičnoj obitelji što se uskoro pretvorilo u trojezičnu jer sam s tatom boravila na Bledu i družila se s djecom diplomata, pa sam već s osam godina počela govoriti engleski. Moj otac je bio glazbenik, imao je svoj trio i taj trio je nastupao u Grand Hotelu Toplice. Moj život je bio uzbudljiv već u djetinjstvu. Ubrzo sam počela tečno govoriti engleski i njemački, jezike koje sam kasnije studirala kao i povijest umjetnosti. Televizija bi trebala poticati svoje kadrove da se dalje školuju jer danas od njih desetero koji tvrde da govore engleski, dobro ga govore njih troje. Francuski je deficitaran jezik, pa ne vidim zašto televizija ne bi platila nekome stipendiju i poslala ga na učenje francuskog jer će nam to uskoro ulaskom u EU trebati. Talijanski je također deficitaran. Mi smo po kulturi i po političkim shvaćanjima dosta vezani za njemačko govorno područje. Na televiziji je bilo isto tako, u to vrijeme je jako puno naših ljudi odlazilo na rad u inozemstvo, poglavito u Njemačku. Za njih su se radile turneje, to su bile velike zabavne priredbe s masom pjevača iz cijele Jugoslavije. Programi su bili sastavljani od narodnjaka i zabavnjaka. Ja sam tada bila jedina voditeljica iz Hrvatske što bi i danas bio način da promoviramo Hrvatsku. Evo, pa Silvije Hum je 1988. godine napravio emisiju "Dubrovnik - Stuttgart" te se Dubrovnik promovirao na jako lijep način. Isto tako smo 1984. godine radili emisiju "Beč pozdravlja Zagreb, Zagreb pozdravlja Beč". Emisija je išla uživo, to su bili zahtjevni projekti. Kroz te godine smo stasali u ideji, u shvaćanju televizije, u odgovornosti prema gledateljima. Bila nam je želja prezentirati se u što boljem svjetlu da se ne misli da smo mi neka zatucana nacija s Balkana.

NACIONAL: Jeste li i kada u svojoj karijeri ipak osjetili da ste slavna osoba?

- Znate li kada sam to osjetila? TV Zagreb je radila emisiju za naše radnike u inozemstvu koja se zvala "Jugoslavijo, dobar dan". Bilo je to sedamdesetih godina i tu sam emisiju godinama radila sa Sašom Ivančevićem, kasnije se uključio Drago Čulina. U to vrijeme su me u Kölnu i Münchenu Nijemci zaustavljajući na ulici pitali, "gospođo, jeste li vi voditeljica emisije 'Jugoslavijo, dobar dan'?" Tada sam znala da sam probila granice. Osim toga, u Americi sam bila nekoliko puta, prvi put 1975. godine na studijskom putovanju. Godine 1994. bila sam na otvorenju hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu, gdje su bili prisutni i predsjednik Tuđman i ministar Šušak, bilo je i jako puno naših ljudi hrvatskog podrijetla. Vodila sam taj događaj i prišli su mi ljudi koji su me zapamtili jer sam tri godine ranije bila u Hollywoodu i radila neke intervjue. Kada ti netko kaže da si svjetska klasa onda ti se noge odrežu. Ja sam bila ponosna jer sam sve naučila u svojoj zemlji, u Zagrebu, u Hrvatskoj. Učila sam od Gordane Bonetti, Ljube Jelčića, pokojnog Đuretića, Nade Agbabe, Marte Tomljenović, Joze Vukelića, Valike Šverer i Vladimira Mahovlića koji i danas radi s mladima. Pa kad čujete glas Stjepana Kardoša, on vas obori, taj senzualni bas. Pa Oliver Mlakar koji je postao moj stalni partner, to su bili kapaciteti, veličine. Mi trebamo međunarodno biti ponosni na naše ljude, ne samo na "štiklu". Nemam ništa protiv te pjesme ali mi imamo i nešto drugo za pokazati, znanstvenike poput Đikića, Radmana i mnogih drugih, koji rade samozatajno, daleko od medija.

NACIONAL: Da su prije 30 godina mediji funkcionirali kao danas, vi biste bili slavna osoba i punili biste naslovnice. Međutim, imali biste i problema jer bi vas rastezali zbog privatnog života, razvoda i ponovne udaje kroz koje ste prošli.

- Nisam, prije svega, paranoična. Uvijek kada su mi se tiskovni mediji približavali, približavali su mi se s velikim poštovanjem. Nisam osjećala animozitet prema sebi pa me nisu rastezali zbog razvoda. Ne osjećam to ni danas i mislim da me poštuju ali prema mnogima to poštovanje, čini se, ne postoji. Danas vlada beskrupuloznost, ne poštuje se nikoga i ničiji privatni život. Ja sam tome doskočila time što sam se počela povlačiti. Netko tko nije svakog dana na ekranu treba medije radi promocije, traži ih, jer se za njega inače ne može čuti. Ja sam bila eksponirana po svom poslu pa sam imala potrebu povući se. Moj suprug Miljenko Brnobić i ja rijetko smo izlazili, nismo imali bogat društveni život. Nisam voljela biti eksponirana u društvu. Zamaralo me to što sam uvijek morala biti Helga Vlahović, htjela sam biti Štefica. Moj suprug je primijetio da sam, kada bi ušli u lokal ili restoran, instinktivno birala stolicu na kojoj bi okrenula leđa velikom dijelu sale. Ja sam se na neki način skrivala od publike u javnom životu. Novinari su to poštivali. Nisam ih pozivala da me slikaju u kući, ne volim to, ne volim da mi gledaju slike, klavir i sve ono što imam ili nemam. Nisam ni svoju djecu puno izlagala javnosti, a njih dvije su to skrivale kao zmija noge. Svaka nosi drukčije prezime a ne prezime Vlahović i sve što su napravile u životu, napravile su same.

NACIONAL: Recite nam sada nešto o njima ako su već uspjele u životu.

- Renee je starija, ima 30 godina, njezin je otac Franc Pea s kojim sam bila deset godina u braku. On je bio kolega novinar, kasnije direktor prve mreže Hrvatskog radija. Rene je diplomirala pravo i danas je zaposlena u Ministarstvu vanjskih poslova. Trenutačno je na poslijediplomskom studiju u Belgiji. Nije udana, nema djecu i živi kod mene, na što sam jako ponosna. Karlu, koja je mlađa, kao i Renee, ništa ne vuče da se odvoje od mene, što mi je kompliment kao majci i osobi. Karla je kći Miljenka Brnobića koji je umro prije devet godina. Bio je poznat i briljantan neurokirurg. S njim sam u braku naučila poštivati medicinsku struku i zvanje. Uz njega sam naučila mnogo toga u medicini što mi danas pomaže u emisiji "Govorimo o zdravlju" koju vodim posljednjih deset godina. Karla se rodila 1982., iste godine kada smo je Miljenko i ja vjenčali, studira politologiju na političkim znanostima i bavit će se odnosima s javnošću, ako to bude moguće. Čak je u jednom trenutku bila odabrana za tv-voditeljicu emisije za mladež ali ja nisam ni znala za to. No, ona nema ambicija na tom planu. Obje govore jezike, Renee govori tri jezika dok Karli, koja izvrsno govori engleski, nedostaje još mrvica da dosegne onaj talijanski i njemački koji se od nje očekuje. Budući da sam puno odsustvovala nisam bila u stanju govoriti njemački s njima kao što je moja majka sa mnom, dok sam bila mala, isključivo govorila njemački. Renee je malo povučenija dok je Karla puno temperamentnija, živahnija, vrlo elokventna. Renee je malo ozbiljnija a obje su vrlo lijepe i kvalitetne osobe..

NACIONAL: Kako ste se osjećali kada ste s prolaskom godina shvatili da medijska pažnja prema vama polako nestaje, je li bilo žaljenja prema prošlim vremenima?

- Svakom je ljudskom biću svojstvena frustracija zbog prolaska vremena. Jednog dana će i vama teško pasti što nećete biti u središtu interesa, što nećete susretati mlade ljude, mlade žene. Svatko u jednom trenutku rekapitulira i pita se je li mogao više i bolje. Meni je međunarodni dio moje karijere jako godio, puno sam putovala, mogla sam se dokazati vani. Kada dođete u Hollywood pa vam glumci kažu kako još nikada nisu čuli takva pitanja a onda radite emisiju o medicini i opet vam kažu kako nikada nisu čuli takva pitanja onda to nešto govori. Danas, pomislim, "šteta što toga nije bilo više". Jedna moja prijateljica rekla mi je, kada sam lamentirala na ovu temu i pitala se zašto nisam ovako nego onako, "zato što nisi mogla drukčije". Sva mudrost našeg života sastoji se u toj jednoj rečenici. Tog trenutka, u tim okolnostima, ti nisi mogao drukčije. Ne žalim za slavom, žalim što tog trenutka nisam shvaćala što se događa i što nisam više uživala u tim trenucima. Žalim što tada nisam bila svjesnija toga koliko sam značila, koliko su ljudi držali do mene i poštivali me iako me i danas poštuju, možda više nego ikad.

NACIONAL: Kakav je bio vaš odnos prema direktorima HTV-a kojih se jako mnogo izmijenilo za vašeg rada na televiziji?

-Nisam za strogi timski rad, volim svoj individualizam, volim da se moja osobnost osjeća u timskom radu. Istodobno, nisam za to da se ide "grlom u jagode" već volim da se nešto osmisli. Ljudi koji vode ustanove poput HTV-a moraju biti vizionari a to nije uvijek bilo tako. Bilo je ljudi koji su tijekom vremena televiziju doživljavali kao jednu stepenicu u svojoj političkoj karijeri, kao odskočnu dasku, neki su mislili da će financijski profitirati, neki su radili na osobnoj promociji, neki su voljeli moć i privilegije i tako dalje. Znam da ja ne bih bila u stanju voditi HTV. Često me pitaju zašto stalno prigovaraš. Ja sam od onih koji vole prigovarati ali ne prigovaram bez argumenata. Nitko tko je na toj funkciji ne može bezgrješno raditi ali kada mi kažu, "bi li ti znala bolje", ponekad pomislim da bi imala neko rješenje i znala bih bolje ali u najvećem broju slučajeva ne bih znala bolje. No, ja nisam ni preuzela tu funkciju. Uvijek je bilo tako, i do devedesete i nakon devedesete godine. Do devedesete je vladao rigidniji politički sustav i u to ne ulazim ali je na televiziji vladao veći profesionalizam i veći red.

NACIONAL: Koju emisiju, koji događaj iz vaše karijere najviše pamtite?

- Moja karijera je golema tako da sam zaboravila na neke događaje. Nedavno sam shvatila da sam zaboravila na festivale u Zagrebu, u Opatiji, na Melodije Istre i Kvarnera. Neke stvari prođu pa se podsjetiš na njih čitajući stare novinske članke. Nažalost, ni na televiziji ni kod kuće nisam složila svoju arhivu, tek će mi sada kolege pomoći da to sistematiziram. Osim snimke "Pjesme Eurovizije" i jedne ili dvije emisije "Govorimo o zdravlju" nemam uopće svojih emisija i to mi je jako žao. Sigurno pamtim svoje početke, moj rad na radiju, kad sam s Petrom Brečićem radila na trećem programu i učila govoriti. Radila sam radio drame i dokumentarne radio drame sa Zvonkom Bajsićem, za što smo dobivali nagrade na svjetskim festivalima. Na televiziji pamtim prve emisije kao što su TV Biro s Ljubom Jelčićem nakon čega sam počela čitati informativni program. To je bila velika odgovornost za mladu osobu. Mislim da danas premlade osobe čitaju Dnevnike. Žao mi je što nema spikera, spikere ćete čuti jedino u sinkronizacijama dokumentaraca. Rado se sjećam svojih putovanja, zatim emisija koje sam radila s Antonom Martijem, to je vrhunac moje karijere. Kako imam glazbeno obrazovanje, učila sam svirati violinu u srednjoj glazbenoj školi, žao mi je što se nisam rodila s glasom moje mame koja je mogla biti operna pjevačica. U mladosti sam pjevušila i da sam se nastavila razvijati u tom smjeru mogla sam dosegnuti kvalitete nekih naših novokomponiranih pjevačica koje pjevaju bez glasa. Zato sam radila i glazbene emisije gdje sam znala ugostiti ljude iz cijele Jugoslavije, naročito se sjećam Slovenaca. Posebno su mi u sjećanju ostale javne priredbe, ja sam se specijalizirala za aukcije. Kažu da to jako dobro radim što se vidi po prodanim djelima, što nije jedino mjerilo.

NACIONAL: Je li se moglo, uz sve te poslove, dobro zaraditi i dobro živjeti kao spiker i voditelj u Jugoslaviji?

- Da nije bilo honorara sa strane ja bih vjerojatno bila gladna jer smo na televiziji bili jako slabo plaćeni. To je bilo ponižavajuće kako su nas spikere slabo cijenili i plaćali. Kada je nekome trebalo povećati plaću oko toga su se stvarale velike drame. Nama nikada nisu bili skloni povisivati plaću što je bilo ponižavajuće a ni danas, bojim se, nije puno bolje.

NACIONAL: Rekli ste mi da se i danas družite sa svojom generacijom kolegica spikerica sa TV Zagreb odnosno HTV-a. Kako izgledaju ta druženja?

- Mi se nalazimo četiri do pet puta godišnje. To je čuvena petorka Jasmina Nikić, Željka Fattorini, Vesna Spinčić, Ksenija Ulričić i ja. Željke trenutačno nema jer je kod kćeri u Americi. Moglo nas je biti sedam jer se s velikom nježnošću sjećam svoje prijateljice i vrhunskog profesionalca Gordane Bonetti kao i Jelene Lovretić koja se povukla iz javnosti. Možda je naše druženje dio sentimenta. Bez obzira na razlike u godinama, tu je raspon od osam godina, mi smo ostale bliske jer nas vežu zajedničke uspomene, zajednička prošlost. Zajedno smo slavile dječje rođendane, posjećivale se, to traje 40 godina, bez obzira na razlike u profesionalnom životu. Nas drži sentiment, međusobna simpatija, međusobno poštovanje i osjećaj da se dobro zabavljamo. Volimo viceve, svaka donosi svoju priču i to nas održava živima.